Dokazi o ucescu Srbije i SR Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu

[argyle]

3/4

[argyle]

4/4

[argyle]

Vrhovni savjet odbrane SRJ - Stenogram 42. sjednice
23 august 1995
Izvor: ICTY

Na sjednici ucestuje i Ratko Mladic

[argyle]

Vrhovni savjet odbrane SRJ - Sastanak predstavnika najviseg politickog i vojnog rukovodstva SR Jugoslavije i Republike Srpske
(special guests Patrijarh Pavle i Vladika Irinej)
25 august 1995
Izvor: ICTY

tema "brzi mir" ili "brzi rat"

1/3

[argyle]

2/3

[argyle]

3/3

[argyle]

Vrhovni savjet odbrane SRJ - Sastanak predstavnika najviseg politickog i vojnog rukovodstva SR Jugoslavije i Republike Srpske
(special guests Patrijarh Pavle i Vladika Irinej)
29 august 1995
Izvor: ICTY

pao dogovor

1/3

[argyle]

2/3

[argyle]

3/3

[argyle]

NEPREŽALJENI SRPSKI PORAZI: Arkan fasovao na Ključu, pa pobjegao iz Sanskog Mosta

Izvori: AP, Avdo Huseinovic, ICTY, Slobodna Bosna
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/35 ... mosta.html

Beogradski režimski mediji, po direktivi sa najvišeg mjesta, od bjelosvjetskog pljačkaša sefova i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana pravili su novog epskog srpskog junaka bez mane i straha, koji sve pobjeđuje. Međutim, u jesen 1995. desio se obrat. Arkana je Jovica Stanišić poslao u Bosnu, da na području Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora zaustavi oslobađajuću operaciju bosanske vojske „Sana 95“, prenosi Stav.ba.

Borislav Pelević priča: “U jednom malom hotelu na ulazu u Banjaluku komandant Arkan i ja smo se našli sa Radovanom Karadžićem. Bio je tu Filip Filipović iz Crvenih beretki iz Beograda, Rajo Božović. Hotel je vlasništvo jednog našeg iz Knina, koji je uspeo da se obogati prodajom lubenica. Tu je bila Garda. Javljaju motorolom da su Muslimani napali Čađavicu i da se vojska masovno povlači. Otišli smo Arkan i ja tamo. I Legija se povlači. Tu je bio i general Talić, komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske RS. I dolazimo do pred Manjaču da vraćamo vojsku. Vratimo i Legiju. Kod prvog kamiona i neki potpukovnik izađe, raportira da se povlače, da je žestok napad. Arkan ga išamara. Celu noć smo vraćali vojsku.“

Arkanu je naređeno da ide braniti što se odbraniti da. Teška srca dolazi u Krajinu. Znao je da neće više imati posla sa golorukim bošnjačkim civilima u Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Brčkom..., nego da je ispred njega na megdanu vojna snaga koja se tri godine kalila u najsurovijim uslovima. Da su to ljudi koji se vraćaju kući, tamo gdje je nad njihovim porodicama u proljeće i ljeto 1992. izvršen genocid. Čim se pojavio u Bosanskoj krajini, Arkan se sukobio sa pripadnicima Vojske Republike srpske.

"Negdje navečer mi se javio jedan pukovnik iz Drinskog korpusa – Svetozar Andrić. Iznerviran i izrevoltiran pita: 'Generale, može li neko da bije srpske oficire?' Ja, ne znajući o čemu se radi, odgovorim: 'Može. Muslimani nas biju kad stignu.' A on kaže: 'Mene je prebio Arkan!' 'Gdje', pitam. On kaže: 'U Prijedoru'. 'Otkud Arkan tamo?' Andrić kaže: 'Ne znam. Presreli su me i prebili me. Lično me je Arkan tukao', kaže general Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike srpske."

Andrić nije bio jedini pretučeni starješina.

"On je na prostoru od Sanskog Mosta prema Prijedoru, između ostalog, uhapsio jednog od starješina moje brigade...", priča pukovnik Ostoja Barašanin. "Nije ga zapravo uhapsio, već razbojnički presreo na putu sa vozilom, vozilo je oduzeo, a starješinu naćelavo ošišao. Arkan je čovjeka zlostavljao samo zato što nije imao njegovu propusnicu. Ja sam mu zaprijetio da ćemo ući u oružani sukob", kaže Barašanin. "Otvoreno sam zaprijetio i rekao Arkanu: 'Ako želite oružani sukob, imaćete ga. Ja imam tri i po hiljade boraca, a vi tristo i pedeset pa ćemo lako vidjeti ko će izaći kao pobjednik ako nam to treba u vrijeme opšte ofanzive Muslimana i Hrvata'“, završava Barašanin.“

„Mi smo ih samo šišali, nismo ih tukli. Oni su bre šetali se po kafićima, a Prijedor samo što im nije pao. Mi smo došli iz Srbije da ih spašavamo“, kaže arkanovac Miloš Petković Dafina.

Ministar MUP-a RS Tomislav Kovač 12. oktobra 1995, dva dana nakon pada Sanskog Mosta, kad kreću borbe za Prijedor, izdaje naredbu u kojoj naređuje da jedinica „Tigrovi“ treba da prekine sa privođenjem dezertera. Kovač navodi da će ove i druge policijske poslove preuzeti radnici policije SJB Prijedor sa pridodatom policijom iz MUP-a Srbije.

Da je MUP Srbije aktivno učestvovao u hapšenju dezertera po Bosni, vidljivo je i u dokumentu od 29. septembra 1995. u kojem načelnik Centra javne bezbjednosti Doboj Vlado Đurđević ministra MUP-a RS izvještava o akciji „Kosovski božuri“ od 28. septembra 1995. na području Dervente, gdje su uhapsili 41 vojnog obveznika. U raciji na području Rudanke kod Doboja srbijanski su policajci sa domaćim kolegama uhapsili 41 vojnog obveznika iz sastava 3. ozrenske brigade Vojske RS i uputili ih u prihvatni centar Manjača.



Od 24. septembra 1995. traje svakodnevna borba i napadi na Čađavicu, da bi se 6. na 7. oktobar 1995. Armija Republike Bosne i Hercegovine povukla u Velečevo, na ulazu u Ključ. Nastala je teška situacija za Ključ. Jedinice koje su stigle iz sastava korpusa bile su desetkovane, tako da je teret pao na 17. vitešku krajišku i Diverzantsko-izviđački bataljon Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojim je komandovao major Suad Jusović, i jedan nepotpuni bataljon 27. brigade. U tom momentu general Mladić izdaje svoju direktivu za strategijsku operaciju Vojske RS pod brojem 02/2-330, gdje angažira glavne snage na pravcima Mrkonjić–Ključ–Bosanski Petrovac i Sanski Most–Ključ–Bosanski Petrovac. Lično rukovodi general Mladić iz Banje Luke na pojedinim pravcima i generali Milovanović i Gvero. Igrao je Mladić zadnjim kartama. General Alagić 7. oktobra 1995. dolazi sa sastanka iz Zagreba i odmah se uključuje u odbranu Ključa. Piše naredbu za odsudnu odbranu Ključa. Kasnije će novinaru Šefki Hodžiću kazati da mu je to bila najteža noć u ratu, kad nije bio siguran da li će njegove snage uspjeti odbraniti Ključ i kada je napisao „da se u slučaju prodora neprijatelja sruši most na rijeci Sani, na ulazu u Ključ.“ Dogodila se zanimljiva situacija: 8. i 9. oktobra 1995. godine srpske snage na jednom pravcu kreću na konačno zauzimanje Ključa, a s druge strane kreće protivudar bosanske vojske ka Sanskom Mostu.

Arkan je u borbi sa pripadnicima Petog i Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine doživio potpun debakl. Posebno je teške borbe imao sa borcima 17. viteške krajiške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

General Fikret Ćuskić kaže da je „slušao kad Arkan govori da nikada takve gubitke nije imao“ i da je „dobro fasov'o“ u borbama oko Manjače, Sitnice i Ključa.“

U intervju ratnom izvještaču Associated Pressa Arkan je u okolini Ključa morao priznati vlastiti poraz.

„Ključ je njihov, Ključ se drži. Mi smo došli 300 metara od Ključa, ali nismo mogli dalje. Ja do sada imam 16 poginulih boraca, imam 83 ranjena borca. Stanje dosta složeno“, rekao je Arkan. „Ja samo znam da u Ključ nikad nismo ušli, tamo sam i ja bio, dobili smo debelo po guzici. Dosta smo imali ranjenih i mrtvih“, iskren je Arkanov oficir, pukovnik Mihajlo Ulemek.

Arkanov narednik Miloš Petković Dafina priznaje da je veliki broj Arkanovih vojnika poginuo 1995. u okolini Sarajeva, Prijedora i Ključa.

„Moj drug pokojni Hans iz beogradskog naselja Braće Jerkovića je poginuo kod Ključa i mnogi drugi. Poginuo je i jedan vodnik Robija. Po meni Arkan je išao na silu, zbog toga smo imali gubitke, ima snimak borbe kod Ključa, gde on uporno komanduje juriš, a žestoka borba, sve gori. Legija je bio namazaniji, prvo je izviđao, nije tako slao ljude u smrt“, kaže Dafina.

U dostupnim ličnim kartonima, vidi se da su tih dana u borbama oko Ključa i Mrkonjić Grada Arkanovi vojnici Aleksandar Dražević iz Beograda i Aleksandar Manojlović iz Stare Pazove poginuli 1. oktobra 1995. kod Mrkonjić grada, a Žarica Radnov iz Čuruga u Vojvodini poginuo 7. oktobra 1995. kod Ključa.





...

[karanana]

U dokumentima koji su prodefilovali kroz međunarodne sudove a napose kroz MKSJ na stotine je dokaza o učešću Srbije i Jugoslavije na BiH.
To što nije bilo i takve optužnice naša je velika greška i propust ali i rezultat prijeratne, ratne i poratne propagande agresora koji su kroz sva ta vremena imali i faktore koji su ih podržavali i koji su zajedno sa njima izlobirali onako nakaradan i nepravedan mirovni dokument kakav je dejtonski mirovni sporazum.

Treba imati na umu da su vlade mnogih evropskih zemalja tek na pritiske svoje javnosti koju su užasavali zločini koje su gledali prisilili da koriguju svoj odnos prema tome kao što su i UN deklarativno bili za podršku BiH i protiv agresora ali u praksi je to bilo znatno drugačije. Treba se samo sjetiti koliko puta su avioni iz Avijana polijetali pa se vraćali bez djelovanja jer su pojedinci u lancu zapovijedanja to onemogućavali.

Tek u najnovijem periodu potpuno su sami sebe raskrinkali Vučić, Dodik i bolumente oko njih a do skora su ih prikrivali, pravdali i međunarodnoj javnosti u drugačijem svjetlu prikazivali mnogi od međunarodnih činovnika koji su na tome dobro zarađivali. Tek Banjska je potpuno razobličila dvostruku Vučićevu igru. A čitav niz takvih akcija je on organizovao ali su za to okrivljivani Albanci.

nista to nije sporno, ali ne postoji intenacionalni sud koji bi odlucivao i prihvatio tuzbu za agresiju, niko za to nije nadlezan. razloge nije potrebno ni spominjat.

[argyle]

...
Oko 15. septembra 1995. godine Arkanovi vojnici smjestili su komandu u hotel "Sanus" u centru Sanskog Mosta, a Arkan se smjestio u kancelariji direktora hotela. Sa tog je mjesta upravljao aktivnostima pripadnika svoje jedinice. Pored toga što su u Sanskom Mostu uspostavili kontrolne punktove, arkanovci su sistematski patrolirali gradom tražeći i zatvarajući Muslimane i druge muškarce nesrpske nacionalnosti, otimajući vrijedne predmete od nesrpskih porodica i oduzimajući nesrbima kuće, kako bi se dale na korištenje srpskim izbjeglicama. Na dan 20. septembra 1995. godine Arkanovi vojnici odveli su 12 muškaraca nesrpske nacionalnosti sa više lokacija u Sanskom Mostu i kamionom ih prebacili do mjesta udaljenog otprilike pet kilometara od Sanskog Mosta, u selu Trnova.

Nakon uspješne odbrane Ključa uslijedio je nastavak operacije „Sana 95“. Gardijska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine preko Sanice, Korjenova i Dabra, u sadjejstvu sa pripadnicima 502. viteške brigade, 510. i 117. brdske, Vojne policije 5. korpusa i olovske jedinice kojom je komandovao Denijal Grbo, umarširala je u Sanski Most.

„Jedan detalj je više nego interesantan – to veče kada smo oslobodili Sanski Most Svetlana Ražnatović Ceca trebala je da pjeva u hotelu „Sanus“ za Arkanove vojnike. Pošto nisu znali da je pao Sanski Most zvali su hotel „Sanus“ Srbi iz Prijedora i iz drugih susjednih gradova, interesirali se za Cecin nastup; pošto smo mi malo zbijali šale oni su pitali ko smo mi. Rekli smo da smo organizatori Cecinog koncerta, da će nastupiti još general Dudaković i brigadir Rađo. To veče smo zarobili i Arkanov džip. Kasnije smo se zezali i postavljali „uslove“ pod kojima ćemo vratiti džip. Srbi su natjerali ljude da na desnoj obali rade na uređenju odbrane. Most je bio miniran, oni nisu raspolagali sa puno sredstava u tom trenutku, jer smo brzo dejstvovali. Imali su jedan tenk pragu i dejstovao je u sumrak jedan helikopter „gazela“. To je bilo malo tragikomično, vojnici su prvi put doživjeli da ih helikopter gađa protivoklopnim raketama“, sjeća se Dževad Rađo, komandant Gardijske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Poznati beogradski advokat Toma Fila svjedok je Arkanovih trauma koje je u Beograd donio iz Sanskog Mosta. „Sećam se da je jedan od Arkanovih najtežih trenutaka u životu bio kada mu je desetak ljudi, pred sam kraj rata, poginulo u Sanskom Mostu“, zapisao je Fila.

Oslobađajući Bosansku Krajinu, bosanski ratnici naišli su na masovne grobnice Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Vojnici iz Srbije pod Arkanovom komandom 20. septembra 1995. godine odveli su 12 muškaraca sa više raznih lokacija u Sanskom Mostu i kamionom ih prebacili do mjesta udaljenog otprilike pet kilometara od Sanskog Mosta, u selu Trnova. Na toj lokaciji, gdje put zavija uz rijeku Sanu, arkanovci su te ljude izveli iz kamiona, i iz vatrenog oružja ubili jedanaest ljudi. Dvanaesti je bio pogođen i teško ranjen. Arkanovci su 21. septembra 1995. godine iz logora „Šehovci“, „Kotlovnice“ hotela Sanus i sela Pobriježje doveli i u blizini katoličke crkve u selu Sasina kod Sanskog Mosta ubili 67 nedužnih civila, Bošnjaka i bosanskih Hrvata.




Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, 23. septembra 1997. pod brojem: IT-97-27-I. podigao je optužnicu protiv Željka Ražnatovića Arkana, za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949, kršenja zakona i običaja ratovanja. U optužnici se nalaze imena ubijenih sa područja Sanskog Mosta.

Optuznica: https://ucr.irmct.org/Search/PreviewPag ... 215292.tif



Željko Ražnatović Arkan sa svojim vojnicima pobjegao je iz Sanskog Mosta 10. oktobra 1995. kad su bosanske snage pod komandom generala Atifa Dudakovića ulazile u grad.

Bosanska je vojska nakon oslobađanja Sanskog Mosta nastavila svoje napredovanje prema Bosanskom Novom, Prijedoru i Banjoj Luci.

Međutim, naredbom svjetskih moćnika, oslobađajuća operacija Armije Republike Bosne i Hercegovine „Sana 95“ zaustavljena je 14. oktobra 1995. godine na prilazima Prijedoru. Borcima iz 17. krajiške viteške brigade bosanske vojske, naređeno je da stanu na osam kilometara zračne linije od najvećeg mučilišta njihovih najbližih – logora Omarska. Dane velikih srpskih poraza akademik Dobrica Ćosić u svojoj posljednjoj knjizi „Bosanski rat“ opisao je ovako:

„Večeras javljaju da je i Banjaluka ugrožena. Ja dve godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpela svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vek započeo oslobodilačkim ratovima sa pobedničkim ishodima, a dogodiće se da ovaj vek okonča vojnim porazom od bosanskih Muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspešno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.“

Po bijegu iz Bosanske Krajine za Srbiju Arkan se zaustavio u Bijeljini. Tu ga je čekao jedan od podređenih Vojkan Đurković. A onda ih je na gradskom trgu dočekao i Radovan Karadžić. Pred postrojenom jedinicom, odlikovao je Arkana.


„Ja vam se duboko zahvaljujem i čestitam vam i nadam se da ćemo se sretati u miru, a vi ćete biti uvijek dragi gosti u srcima ljudi koje ste branili i odbranili. Hvala vam“, rekao je Karadžić Arkanu. Više od dvije decenije nakon smrti Željka Ražnatovića Arkana niko od pripadnika Srpske dobrovoljačke garde nije se našao na optuženičkoj klupi, unatoč brojnim dokazima o ratnim zločinima počinjenim u Bosni. Neki od njih precrtani su sa spiska živih poput Borislava Pelevića, Dragana Petrovića Kajmana, Radeta Rakonjca, Vukašina Gojaka Vuleta, Nebojše Đorđevića Šuce, Marka Pejića Peje, Dimitrija Jašeka Mite... Među živima su Arkanovi bliži saradnici Milorad Ulemek Legija, Stojan Novaković Cope, Zoran Mačai Mačak, Ljubinko Jevtić, Mladen Šarac, Nenad Bujošević, Saša Pavlović Crvko, Nenad Marković Šicko, Jovan Dimitrijević Ćelavi, Nikola Šaponja... Neki od njih su nastavili ubijati poput Luke Bojovića Bojketa i Zorana Perića Zenice.

(Iz knjige u pripremi Avde Huseinovića Ovamo daleko - atentat na Bosnu)

[argyle]

Arkanov teatar smrti u Bijeljini

Izvor: Vedran Maglajlija, AJB https://balkans.aljazeera.net/teme/2017 ... -bijeljini

U noći posljednjeg dana marta 1992. godine Bijeljince je probudila snažna eksplozija. Bila je to najava za rat u ovom gradu i teror koji će uslijediti narednih dana.

Te noći kroz ulicu do centra grada prošao je Željko Ražnatović Arkan i njegova Srpska dobrovoljačka garda. Bila je to jedna od ulica u kojoj će narednih dana ležati tijela ubijenih žena, djece i muškaraca civila.

Danas se ona zove Ulica Srpske dobrovoljačke garde, a spaja se sa Trgom Draže Mihailovića.

“Vidio sam mrtve na ulici, troje ljudi je bilo na trotoaru, u dvorištu džamije je bio čovjek pokriven kožnom jaknom, upucan u glavu. To je za mene bio šok. Mi smo slušali šta se radi u Vukovaru, ali nismo vjerovali da će doći i ovdje”, prisjeća se novinar i književnik Jusuf Trbić, koji je prije rata bio direktor Radija Bijeljina.

https://balkans.aljazeera.net/wp-conten ... =770%2C433

Tijela na ulicama vidio je kada su ga arkanovci zarobili i provodili do kriznog štaba Srpske demokratske stranke. Tu je pretučen toliko, kaže, da nije imao nijedan milimetar bijele kože. Smrt je, dodaje, jedva izbjegao, uz pomoć komšija Srba koji su ga na kraju sakrili.

Dok sjedimo s njim u bijeljinskom kafiću, počinje objašnjavati kako su pripreme za rat počele mjesecima ranije, kada Bošnjaci nisu mogli ostati ni na poziciji portira, a u okolnim selima se dijelilo oružje “kapom i šakom”.

Generalna proba za rat u BiH odigrala se upravo u Bijeljini, kaže Trbić, gdje se “testiralo dokle se može ići pred očima međunarodne zajednice, pokazivalo drugim ‘patriotama’ šta se treba raditi, a Bošnjacima šta ih čeka”.

“Mi smo danima slušali i gledali na televiziji Arkana, kojeg su prikazivali kao umjetnika, ljubitelja kulture, koji će doći u Bijeljinu da obiđe spomenike.”

‘Mi ovo mjesecima pripremamo’
Narednih dana ubijeni su deseci civila, a Trbić je odveden iz kuće svog punca. Tih dana u Bijeljini se našao i fotoreporter Ron Haviv, koji je već ranije u Hrvatskoj napravio fotografiju Arkana sa mladunčetom tigra u ruci. U Bijeljini je snimio arkanovce kako ulaze u džamiju i šutaju tijela civila na ulicama.

“Mene je četnički vojvoda Mirko Blagojević odveo 2. aprila, popodne u četiri sata. Upravo su taj dan pričali kako se oko bolnice vode borbe, da su muslimanski ekstremisti okupirali bolnicu, što je bilo čudno, šta će kome bolnica? Mi smo tu provedeni i vidjeli smo da se ništa nije dešavalo, što je potvrdio i Ron Haviv. To je bila takva medijska propaganda, a sve je vodio Pero Simić, današnji savjetnik Milorada Dodika”, kaže Trbić.

Nastavlja pričati kako su ga tog dana odveli u krizni štab SDS-a gdje je vidio arkanovce kako istovaraju oružje iz sanduka.

“I onda je počelo maltretiranje, poslije kojeg ja nisam imao ni milimetar bijele kože na sebi koliko su me tukli. To je trajalo negdje do četiri sata ujutro. Dok su me držali, zvala je Biljana Plavšić i razgovarala sa Ljubišom Savićem Mauzerom (komandantom paravojnih jedinica Pantere) koji je preda mnom rekao ‘ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga trebamo, pa mi ovo mjesecima pripremamo’. Slušao sam cijelu noć kako on izdaje naloge ‘je’l to zelena ograda, nemojte to je naš, idite na bijelu ogradu’ i slično. Onda sam shvatio da oni sve drže u svojim rukama. U jednom momentu kada su me poveli da me ubiju, Mauzer je rekao ‘šta ti misliš zašto mi tebe puštamo da ovo slušaš? Sad ćeš ti na ahiret’. Upotrijebio je baš tu riječ.”

‘Nisu mi dali da posljednji put vidim oca’
Trbić, koji je uspio na kraju da pobjegne i sakrije se kod komšija Srba koji su ga čuvali, bio je u kriznom štabu kada su vojnici razgovarali i o zarobljavanju Salke Nargalića Ćose, bokserskog šampiona koji je bio i član reprezentacije Jugoslavije.

Njega su nakon nekoliko dana mučenja ubili, a zarobili su ga tako što su mu rekli da drže njegovog tada 13-godišnjeg sina. Omera Nargalića srećemo ispred džamije. On odavno više ne živi u Bijeljini, a došao je tu zbog godišnjice smrti svog oca.

“Posljednji put sam ga vidio 2. aprila, kada sam mu napravio sendvič, a on se spremao i rekao mi da pazim majku i sestru. Navodno je htio, koliko sada mogu da povežem, da izađe iz Bijeljine, međutim, njegovog prijatelja, koji je tada bio s njim, pogodio je snajper, i to ga je spriječilo da se skloni iz Bijeljine.”

Za to vrijeme Omer, njegova sestra i majka skrivali su se kod amidže. Prisjeća se da su oca odveli na Radio Bijeljinu da pozove muslimane da predaju oružje i stave bijele trake kako bi bili obilježeni.

“Neko kaže da je bio ošamućen, drogiran, da je bio pod nekim injekcijama, neko kaže da je neko drugi imitirao njegov glas. Ja ga pamtim kao čovjeka kojeg niko nije mogao prisiliti na bilo šta.”

Oca su, dodaje, dva dana poslije našli u podrumu kuće mesera Redžepa Šabanovića, gdje su bila tijela ubijenih. Tu je i snimljena fotografija kako Arkanov vojnik udara ženu koja leži u lokvi krvi.

“Neko je otišao po nekoga svog i prepoznao mog oca, mogao se još malo prepoznati. Imao sam želju da ga vidim posljednji put, međutim, amidže mi nisu dale, kažu da je bio izmasakriran, da su ga mučili ta dva, tri dana što je bio kod njih zarobljen. Nisu mi dali da ga vidim da ga se sjećam takvog”, govori Omer, koji je sa porodicom pobjegao iz grada odmah nakon očeve dženaze.

Pekari, slastičari, mesari… proglašeni snajperistima
U Bijeljini je, zajedno sa Janjom, prije rata živjelo 37.000 Bošnjaka, a na kraju rata ostalo ih je 2.000, objašnjava nam Emir Musli, novinar i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini.

Pokazuje mjesto gdje je nekada bio krizni štab SDS-a. Danas je tu zgrada jedne banke.

“Ja sam u Bijeljinu došao u martu, jer sam studirao u Sarajevu, i nisam ni znao kako stvari ovdje izgledaju, koliko je bilo napeto. Onda je sve krenulo 27. noći Ramazana, kada je počelo to puškaranje, pa uslijedilo ubijanje. Tih dana smo porodica i ja sasvim slučajno ostali živi, zato što je jedan od ljudi koji je tada bio uz arkanovce, kojeg je moj otac znao, došao do nas i rekao nam da ne izlazimo. Moj otac je bio Albanac iz Tetova, a tada je ubijeno dvadesetak Albanaca. Svi su bili pekari, mesari, slastičari, ali su ih oni proglasili snajperistima i sve ih redom pobili.”

Početkom rata otvoren je i zloglasni logor Batkovići kroz koji je prošlo hiljade zatvorenika. Musli se sjeća kolona logoraša, ali i drugih sugrađana koji su bili pretučeni.

“Vidio sam kako je kroz naš sokak prošlo desetak ljudi, Bošnjaka koji su radili u elektrodistribuciji. Vidio sam ih krvave, sa velikim ranama, bili su pretučeni u kriznom štabu, kasnije sam upoznao jednog od njih i njemu je bila slomljena vilica bejzbol palicom. Sve je bilo tako mučno, ljudi su odlazili, a to ljeto se moglo izaći da nekome platiš ili da imaš neko jako poznanstvo.”

Musli objašnjava da su tada živjeli stotinjak metara od glavnog trga. Danas je tu podignut spomenik poginulim borcima, gdje je nedavno obilježena godišnjica “oslobođenja Bijeljine”, tog aprila prije 25 godina.

Gusta zavjesa zaborava
“Ovdje o tome šta se desilo ne možete ni s kim razgovarati, jer se ovdje godinama dešava sistematska, sveobuhvatna, planska strategija zaborava. Kada ne mogu ništa da kažu, onda samo govore ‘bile su borbe’. Pitanje koje ja svake godine postavljam – ako su oslobodili grad 1. aprila 1992. godine, zašto su istog dana otvorili logor Batković, zašto su porušili džamije, pa nije valjda da su ih džamije napadale? Niko vam na ta pitanja ne želi dati odgovore i ovdje zaista pada jedna gusta zavjesa zaborava”, kaže Trbić.

Kamere su zabilježile kako Biljana Plavšić 4. aprila 1992. godine, nakon obilaska grada, zahvaljuje Arkanu, te proglašava “oslobođenje” Bijeljine. Ipak, malo prije toga snimljena su i tijela ubijenih civila na ulicama kojima će Plavšić proći. One su obišle cijeli svijet i postale prikaz brutalnosti rata u BiH.

Arkanov vojnik koji šuta ženu u lokvi krvi navodno je nakon rata postao DJ u Srbiji, a uhapšen je, ne zbog ubistava u BiH, nego posjedovanja droge, kaže Trbić. Neke nevladine organizacije i pojedinci u Srbiji pokušavaju navesti nadležne da pokrenu istragu o tome.

“Da nema tih Ronovih fotografija, mi bi bili proglašeni ludima, rekli bi da se to nikada nije ni desilo”, kažu Trbić i Musli.

Njihove riječi dodatno potvrđuju veliki buketi cvijeća stranaka i organizacija iz bh. entiteta Republika Srpska, položeni pored spomenika u sjećanje na ‘oslobođenje’ grada – istih onih događaja koji će kod žrtava i njihovih porodica ostati zapamćeni kao ‘krvavi Bajram’ i ‘Arkanov teatar smrti’.

[argyle]

Dan kada je Arkan kukao
Izvor: Avdo Huseinovic, STAV https://stav.ba/vijest/dan-kada-je-arkan-kukao/22543



Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je to kad udari vojnik na vojnika. Ne smije se zaboraviti da su u ovoj bici uzeli učešće i civili sa lovačkim puškama.

Iako male čaršije nemaju velikih tajni, preživjeli učesnici odbrane Čelića, mali obični ljudi, nekako stidljivo pričaju o svom ratnom herojstvu. Ipak, fotografije tih preteških dana oni nose duboko zaključane u albumima srca. Sačuvati ovo malo podmajevičko mjesto, koje se našlo kao prepreka srpskom koridoru Lopare–Brčko, nije bilo nimalo lahko. Čelić je tokom cijelog perioda agresije od strane Vojske RS držan u potkovici sa tri strane, i to iz pravca Lopara, Mirosavaca i Brčkog. Postojao je samo jedan izlaz preko Vražića i Brnjika prema slobodnoj brčanskoj teritoriji.

Ovdje nije bilo ograničeno sposobnih. U odbrani je bilo 50 djevojaka, toliko i maloljetnika. Četvero, petero, šestero braće pod oružjem u Čeliću je bila normalna stvar. Veliko herojstvo u odbrani Čelića iskazali su i izbjegli Bošnjaci iz Koraja. Odavde je veoma malo ljudi otišlo sa kućnog praga, civili su živjeli na prvoj liniji, udaljeni svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Agresor je poduzimao više bezuspješnih ofanziva praćenih hiljadama granata, ali jedna će herojima Čelića, a i agresoru, neizbrisiva ostati u pamćenju. Bio je to dan kad je jedinica iz Srbije pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, 28. septembra 1992. godine, doživjela veliki poraz u čelićkoj fabrici „Frigos“.

Salih Karamović Karam sjeća se da su noć prije sa srpskih položaja najavljivali napad, tako što su srpski vojnici gromoglasno bodrili jedni druge: “Ajmo ura za Novosadski korpus, ura za Arkanove tigrove...“

„Nas je tada napala Srbija, nisu ovi lokalni četnici, majevički i semberski. Kasnije smo iz srpskih izvora saznali da je pravoslavni pop dva dana prije njihove akcije došao na Kotu 370 i krstio učesnike osvajanja Čelića, kao na onom snimku kad krsti 'Škorpione' u Šidu“, kaže Karam.

Vedad Begić imao je 18 godina. Nalazio se na liniji odbrane iznad fabrike za preradu voća i povrća “Frigos”. Vidio je kroz dvogled kad je na srpske položaje u Mirosavcima došao džip i stao pored prage, koja je neprestano djelovala po Čeliću. Arkan je izašao iz džipa, grupi oficira izdao kratke upute i otišao. Noć prije kroz kanalizaciju su ušli u fabriku “Frigos”.

„Borba je počela oko 11 sati. Prvi napadaju vojnici u crnim beretkama, za njima idu vojnici sa potkapama, a iza njih ovi linijaši. Bio sam mlad i uplašio se: pucam u napadača, a ne mogu mu ništa. Ni danas mi nije jasno kakve su to štitove na sebi imali. Ne može mu bomba ništa. Onda sam ih gađao RPG-om, i to je bilo efektno. Zauvijek ću pamtiti Mešu Šadića, starijeg čovjeka, koji je došao da brani grad sa lovačkom puškom i sedam metaka“, svjedoči Vedad.

Branilac Čelića Bahrudin Mujić svjedoči da je sa saborcima kanalom došao do portirnice „Frigosa“ i suprotstavio se arkanovcima. U munjevitom napadu arkanovci su uspjeli doći do srednje škole u centru Čelića. Zauzeli su prve kuće iznad Frigosa i počeli sa pljačkom. Artiljerci 208. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine briljantno su zaustavili ispomoć, koja im je dolazila iz pravca okupiranog Koraja. Arkanove udarne grupe tako su ostale odsječene.

„Počela je borba u kućama, za svaki sprat. Počeli smo se bombama boriti“, sjeća se Salih Karamović Karam.

Muhidin Redžić bio je svjedok trenutka kad su arkanovci počeli da ginu. „Pogide im i taj glavni, oni ga dozivaju preko motorole: 'Vuče, levo, 'ajde, vuče', međutim Vuk im nije odgovarao, što bi danas rekli, bio je nedostupan“, priča Redžić.

Mirsad Pirić kaže da nisu tada znali o kome je riječ i da će tek kasnije saznati da je to Arkanov zamjenik. U ušima Saliha Karama i danas odjekuju riječi kapetana Ekrema Agića, koji je kazao: „Ako četnici prenoće u 'Frigosu' i zapale samo jednu kuću, nastat će neviđena panika, doći će do bježanja naroda, što znači da ćemo izgubiti Čelić. Zato ih moramo još večeras istjerati.“

Karam nije znao da su arkanovci već ušli među kuće, mislio je da su u krugu obližnjeg “Frigosa”. Shvatit će to kad čuje njihova dozivanja na ekavici. I on i saborci dobili su ogromnu snagu kad su čuli pjesmu Brčaka iz 108. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su im došli u ispomoć.

„Kad smo čuli iz kuće Mehidina Suljevića kako pjevaju Srušićemo Karadžića i Mladića, krenuli smo odlučno u čišćenje zauzetih kuća i uspjeli ih istjerati. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji među nama, dozivao je naše ljude, misleći da su ušli u upravnu zgradu 'Frigosa'. Iz upravne zgrade zaostali arkanovac pogodio je našeg heroja Ekrema Agića. I sad bih zaplakao kad se toga sjetim“, priča Karam.

„Brčanska 108. imala je iskustva u gradskim borbama, što nam je itekako pomoglo“, dodaje Mirsad Pirić.

Muhidin Redžić se sjeća da su čelićki borci brzo shvatili da mogu koristiti marifetluke poput onog da bace kamen preko kuće, a da arkanovci pomisle da je bomba pa izlete, a oni ih dočekaju paljbom.

„Osmorica mrtvih ostali su kod nas. Ostale su izvlačili tako što su ih sajlama kačili za neke kuke koje su imali na opasačima ovi što su bili mrtvi i ranjeni. Kod poginulih smo našli dokumente da su iz Podgorice, Novog Sada, Beograda... Nijedan nije bio iz Bosne“, priča Redžić. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji, dozivao je saborce, misleći da kontroliraju upravnu zgradu Frigosa.

U jeku najžešće borbe, čelićki heroj Ekrem Ferizović Pile zapetljao se na ogradi od pletene žice. Pucali su na njega, ali ostao je nepogođen.

„Bilo je momenata kada jedni druge u općoj drami nismo prepoznavali, malo je falilo da se međusobno poubijamo. Sjećam se rahmetli Novalije Mujčinovića. Ušao je među njih s puškom M 48 i poginuo. Bila je to borba prsa u prsa kao u Otpisanim. Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je to kad udari vojnik na vojnika. Ne smije se zaboraviti da su u ovoj bici uzeli učešće i civili sa lovačkim puškama. Došao je u borbu lokalni hodža bez puške, pa žena Ajka Hibić sa papovkom“, kaže Pile.

Semberski su Srbi nakon agresije svjedočili da je Arkanu u Bijeljini rečeno: „Čelić je bogato muslimansko mjesto. Uzmite ga, sav plijen je vaš.“

Arkan je iz svoje baze u Erdutu krenuo sa praznim šleperima. Nakon teškog poraza i velikih gubitaka u ljudstvu bogatiji lokalni Srbi morali su mu nadoknaditi dio neostvarenog čelićkog plijena. U odbrani Čelića u borbi s arkanovcima u „Frigosu” poginulo je devet boraca. Poginuli su otac i sin Mustafa i Mehmed Ljaljić, koji su sutradan zajedno ukopani u selu Ratkovići. Rahmetli Mustafa Ljaljić, starac, bio je dobrovoljac. Poginuli su još i Marko Filipović iz Rijeke, Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Hamdija Čavalić, Alija Redžić...

Kao što sva zla prođu, tako je prošlo i zlo agresije. 208. čelićka brigada preimenovana je u 254. slavnu brigadu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Čelić je Arkanovim, majevičkim i semberskim zločincima ostao historijska nesanica. Na kraju, heroji Čelića kazaše: „Naš neprijatelj nas nikada neće zaboraviti.“

“Vladimire, ti si mi bio najbolji vojnik, ti si mi bio desna ruka. Ti si mi čuvao ženu, decu i kuću. Meni je danas najteže. Izgubio sam toliko vojnika, ali ti si mi ožiljak na srcu. Mili moj Ruse, tebe sam najviše voleo, ti si mi bio senka. Ali metak ne bira”. Ovo su riječi koje je kukajući izgovorio Željko Ražnatović Arkan u oproštajnom govoru na sahrani Vladimira Home Rusa u Odžacima u Vojvodini. Homa je bio Arkanov zamjenik, major Srpske dobrovoljačke garde. On je bio onaj oficir koji je poginuo 28. septembra 1992. godine u napadu na Čelić, a kojeg su dugo preko motorole prozivali: “Vuče, javi se!“.

Iako nije učestvovao u napadu na Čelić, Milorad Ulemek Legija je opisao šta su mu prepričavali saborci iz Arkanove jedinice. Tako Legija navodi da je plan bio da se proširi koridor kod Brčkog. Međutim, to nije bilo moguće dok se ne osvoji Čelić, koji je bio raskrsnica puteva ka Tuzli. Arkanova Garda tada je boravila u Ugljeviku jer su prije toga zauzeli Koraj. Neki lokalni Srbi slagali su Arkana da na tom prostoru „ima svega 200-300 Turaka“, a Arkan im je rekao da će to njegovih 100 gardista završiti.

„Čuo sam da je Garda učestvovala u borbama za gradić Čelić, ali da je imala mnogo gubitaka. Tada sam bio na moru i tražio utehu u votki. Poveo je Arkan tako Gardu i ne sluteći u kakav osinjak ide. Najveća je fora bila što Arkan nije ni znao da ide na Čelić, on je mislio da je to neki zaseok koji će uspeti da razjebe za par sati borbe. Međutim... Uspeo je da se dovuče do neke fabrike koja je bila tu blizu i da pronađe zaklon. Tu se razvila borba i Arkan je video da se zajebao. Tada je Mačak dobio zadatak da se Čelić mora zauzeti. Mačak je jedva uspeo nekako da izvuče sve ljude, mada nisu svi bili te sreće. Sedam naših ljudi je poginulo u tom napadu. Na Čeliću je poginuo Rus. Bio je jedan od najomiljenijih Komandantovih boraca. Kazali su mi da nikada nisu videli Arkana tako pogođenog nečijom smrću kao što je bio na Rusovoj sahrani. Bilo je potpuno jasno da to više nisu one snage koje je Garda najurivala kako je htela u Bijeljini i Zvorniku. Posle mi je Mačak pričao kako se našao u gotovo bezizlaznoj situaciji jer nije mogao ni napred ni nazad. Ne znam kako se Komandant tada osećao jer je to bio prvi put da Garda nije uspela da ostvari zadatak“, piše Milorad Ulemek Legija.

Po dostupnim podacima, zna se da su u Čeliću poginuli Branislav Jovanović iz Zemuna i Saša Tomić iz Podgorice. Za ostale podaci su nedostupni. Arkan je mjesec prije nego što će organizirati ubistvo Riste Đoge u Zvorniku, u augustu 1994. godine gostovao u Đoginoj TV emisiji “Moj gost, njegova istina”, na paljanskom “Kanalu S”, i priznao: „Imali smo dosta teških bitaka, ali najteže nam je bilo na Čeliću, tamo smo imali velike gubitke.“

(Avdo Huseinović: Ovamo daleko – atentat na Bosnu, knjiga u pripremi)