Dokazi o ucescu Srbije i SR Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu

[argyle]

Skorasnja histerija Srbije povodom rezolucije o Srebrenici potakla me da malo iskopam po netu neke dokumente koji svjedoce agresiji Srbije i SR Jugoslavije na medjunarodno priznatu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.



Dokumenti o agresiji na BiH (1): Plansko i sistematsko bombardiranje iz Srbije

izvor: Edin Subašić
https://balkans.aljazeera.net/opinions/ ... -iz-srbije

Postoje činjenice i istine o zločinima koje ne mogu doći do punog izražaja sve dok se ne ispišu u formi sudske presude. Jedna o takvih činjenica je da je Srbija 1992. godine izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I pored brojnih dokaza, dokumenata, sudskih svjedočenja i grobova žrtava agresije, opet nedostaje taj krucijalni dokument koji “proizvodi pravno djejstvo”. Amnestirajuća i za Beograd spasonosna okolnost je da je Međunarodni sud pravde odbio zahtjev Bosne i Hercegovine za reviziju presude po tužbi protiv Srbije i Crne gore slamka je kojom srbijanski režim uzaludno pokušava spasiti moralni dignitet Srbije.

Istovremeno, i što je njima važnije, Srbija se, za sada, takvim pravnim ishodom uspijeva zaštititi od pravnih, političkih i ekonomskih posljedica nedjela koja je počinila u susjednoj Bosni i Hercegovini. Teško je procijeniti šta je od toga za Srbiju važnije.

Jedno od poglavlja na putu ka Evropskoj uniji bit će pitanje granice sa susjedima. U slučaju Bosne i Hercegovine poznato je da ima spornih mjesta kako na kopnenom dijelu, tako i u koritu rijeke Drine i jezera Perućac. Ostat će još jako dugo otvoreno i pitanje odgovornosti Vojske (Savezne Republike) Jugoslavije i pojedinaca iz Srbije za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (poglavlje o pravosuđu), zatim pitanje jasnog i nedvosmislenog priznanja genocida počinjenog u Srebrenici, za koji su i haškom presudom označeni odgovornim (za nesprječavanje).

Refreširanje četničkog fašizma
Fingiranje procesa za zločine na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu ni izbliza ne zadovoljava evropske standarde u domenu vladavine prava, a beogradski režim, opterećen kosovskim teretom, ne pokazuje ni naznake spremnosti da bi uskoro mogao kroz sudske procese raščistiti sa devedesetima. Naprotiv, ekstremisti, pod skutima režima, refreširaju četnički fašizam i iz 40-tih i iz 90-tih godina prošlog stoljeća kao vrijeme “slavnog vojevanja za srpstvo i slobodu”.

Na lijevoj strani Drine, u Bosni i Hercegovini, svakog 11. jula u Srebrenici i tokom godine širom Bosne tabuti s kostima i dijelovima tijela žrtava podsjećaju šta se ovdje desilo – genocid. To je svima jasno van razumne sumnje, a dokumenti koji vremenom izlaze na svjetlo dana potvrđuju i karakter rata – agresija Vojske Jugoslavije sa teritorije Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Za argumentiranje ove tvrdnje poslužit će neke činjenice o djelovanju Vojske Jugoslavije upravo u neuralgičnom dijelu Podrinja – oko Hidroelektrane Bajina Bašta i jezera Perućac.

Indikativno je bilo da je upravo snagama Vojske Jugoslavije (ne Vojske Republike Srpske) bilo jako važno da potisnu bošnjačko stanovništvo i malobrojne jedinice Armije Bosne i Hercegovine iz tog dijela Podrinja i da Srbija u potpunosti kontrolira jezero, branu i Hidroelektrane Bajina Bašta. (Sličan manevar su poduzeli jedinicama Užičkog korpusa bivše Jugslovenske narodne armije, a kasnije Vojske Jugoslavije, u područjima hidrolelektrana Zvornik i Višegrad.) Preživjeli pripadnici Armije Bosne i Hercegovine sa tog područja, koji su kasnije prošli i golgotu Srebrenice, svjedoče da su od samog početka agresije, ustvari, ratovali samo protiv jedinica Vojske Jugoslavije koje su djelovale sa desne obale Drine i jezera Perućac, a zatim su u povremenim kampanjama i prelazile na bosansku obalu.

‘Diplomia’ iz gađanja civilnih ciljeva
“U dejstvu na Bosnu i Hercegovinu uključile su se sve vojne jedinice sa teritorije Srbije, prije svega tenkovima, protivavionskim topovima, minobacacima, haubicama. VBR-ovima… Bliže ciljeve gađali su i snajperima. Najugroženija su bila sela Đurđevac. na samo 600 metara od Srbije. a samo ih jezero dijeli, zatim sela Močila, Paljevine, Oštrik, Studenac, Rađenovići, Sjedače, Klotjevac… Udaljenija sela su gađali oruđima većeg kalibra. Tu je tada bilo i mještana i izbjeglica područja gdje je VRS već činio etničko čišćenje”, svjedoči Edin Avdić, komandant jedne od jedinica Armije Bosne i Hercegovine sa tog prostora. Zanimljivo je da se to područje nalazi nasuprot Nacionalnog parka Tara, u kojem je izgrađen niz vojnih objekata i poligon Vojske Jugoslavije za pješadijsku obuku.

Do danas su prikupljeni detaljni podaci o vatrenim položajima Vojske Jugoslavije sa kojih se tuklo po Bosni i Hercegovini. Štaviše, utvrđeno je i da su završni ispit iz artiljerijskog bojevog gađanja pitomci Vojne akademije Vojske Jugoslavije polagali gađanjem civilnih ciljeva u Bosni i Hercegovini sa poligona Vojske Jugoslavije na Tari, što je vrhunac moralne nakaznosti vojnog vrha tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.



Crveno – MB i artiljerija, Žuto – tenkovi [Ustupljeno Al Jazeeri]

Oklopnjaci iz Valjeva, municija, granate
Međutim, kada to nije bilo dovoljno, i to je notorna činjenica, jedinice Vojske Jugoslavije su prelazile u Bosnu i Hercegovinu i davale značajnu podršku snagama Vojske Republike Srpske, koje su, uostalom, funkcionirale kao jedinstven vojni sistem. S njima su nerijetko išli i dobrovoljci radikalnih političkih partija iz Srbije i strani plaćenici. Dokument koji objavljujemo sadrži spisak jedinica Vosjek Jugoslavije koje su u januaru 1993. godine stavljene na raspolaganje Bratunačkoj i Zvorničkoj brigadi Vojske Republike Srpske. Radi se (Tačka 5) o oklopno-mehanizovanoj i tenkovskoj jedinici, izviđačkoj, inženjerijskoj i jedinici vojne policije, artiljerijskim i raketnim sastavima iz Valjeva.


Dakle, o učešću jedinica Vojske Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu ne može biti sumnje. Period o kojem se govori bio je kritičan za stanovništvo Podrinja, jer je tada, a najintenzivnije u martu 1993. godine, pokrenuta velika ofanziva srpskih snaga u Podrinju. Ta pomoć je bila izražena i kasnije, bilo u angažiranju jedinica Vojske Jugoslavije i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, bilo u logističkoj podršci.

Jedan od dokumenata koji je korišten i u procesima pred Tribunalom u Hagu potvrđuje da su se jedinice Vojske Republike Srpske logistički popunjavale municijom u skladištima Vojske Jugoslavije. Konkretno, korišteni dokument kazuje da se u novembru 1993. godine “za potrebe Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske” preuzima 800.000 komada metaka kalibra 7,9 milimetara iz skladišta Vojske Jugoslavije Bogovođe kod Lajkovca i 192 komada artiljerijskog projektila kalibra 152 milimetra iz skladišta Mrsać kod Kraljeva.


U tom periodu, nakon ofanzive srpskih snaga, taj dio Podrinja najvećim dijelom je etnički očišćen od bošnjačkog stanovništva, slobodna teritorija se smanjivala i počela se formirati enklava Srebrenica, ulazeći u dramatični period izolacije. Opsežna i masovna vojna kampanja, koja je počela u zimu 1993. godine, bila je vojni, operativni dio Plana: Drina, sačinjenog na strateškom nivou u Beogradu. Iz dokumenata o tom planu sasvim je jasno da su Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske djelovale kao jedinstvena oružana sila, što potvrđuje i dokument Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije iz novembra 1993. godine, u kojem general-major Dragoljub Ojdanić “obaveštava” komandu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske o dostignutim linijama jedinica Vojske Jugoslavije u Blosni i Hercegovini.

[argyle]

Dokumenti o agresiji na BiH (2): Strateška bitka za Drinu
Izvor:
Edin Subašić
https://balkans.aljazeera.net/opinions/ ... a-za-drinu

Iako su djelovanja jedinica Vojske (Savezne Republike) Jugoslavije bilježena na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, karakteristično je bilo djelovanje upravo u Podrinju. Snage Armije Bosne i Hercegovine u to vrijeme, krajem 1993. godine, nisu bile ni svjesne da je opsežna ofanziva srpskih snaga, ojačanih jedinicama Vosjek Jugoslavije i logistikom iz Srbije, ustvari, realizacija strateškog velikodržavnog projekta, koji je u vojnom i političkom domenu bio utemeljen na Direktivi za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i vojske nekadašnje samozvane republike srpske krajine, koju je tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić (istovremeno i predsjednik Vrhovnog saveta odbrane) potpisao 15. novembra 1993. godine.

Srbijanski specijalci u BiH
U Direktivi se navodi da će upotreba zajedničkih snaga biti precizirana Planom: Drina. Direktiva je, zatim, proslijeđena civilnim i vojnim liderima bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću, kasnije u Hagu presuđenim ratnim zločincima, osuđenim za genocid i brojne druge ratne zločine počinjene ne teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve što je zatim uslijedilo realizacija je tog plana u etapama.

Značajan njegov dio je poglavlje “Obezbeđenje borbenih dejstava”, koje detaljizira konkretnu vojnu misiju snaga iz Srbije u Bosni i Hercegovini. Iako je Direktiva bila zaštićena oznakom “državna tajna”, to ipak nije ostala, kao ni brojni vojni dokumenti koji potvrđuju da se po Direktivi i Planu zaista i postupalo, pa je time i odgovornost Beograda neupitna.

Naprimjer, zahvaljujući otkrivenim dokumentima, nesporna je činjenica da su na sarajevskom bojištu često boravile jedinice Vojske Jugoslavije, čak one najelitnije. Iz dokumenta Komande Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije iz januara 1994. godine (u potpisu je pukovnik Miodrag Panić) evidentno je da je u vogošćanskom hotelu “Park” bila stacionirana 72. specijalna brigada Vojske Jugoslavije i da se ona povlači iz Bosne i Hercegovine, a da je mijenja Gardijska motorizovana brigada Vojske Jugoslavije.



Ovdje se radilo o djelovanju Vojske Jugoslavije o u zoni odgovornosti Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, što je svakako strateško područje operacija (to je i razlog dovođenja elitnih jedinica), a što je proisticalo i iz liste prioritetnih ciljeva iz Direktive, od kojih je jedan “oslobađanje Sarajeva”, a drugi “proširiti srpsku teritoriju na levoj obali Drine i potisnuti muslimansko stanovništvo i vojsku u reon Tuzle”.

Iz toga je proisticala teška pozicija stanovništva i Armije Bosne i Hercegovine u dolini rijeke Drine, gdje u srednjem toku i području jezera Perućac nije bilo značajnijih snaga Armije Bosne i Hercegovine. Stoga je bilo neobično da je Vojska Jugoslavije od samog početka rata intenzivna vatrena djelovanja iz Srbije usmjerila baš na to područje.

Direktiva: Ne pucati na Srbiju!
Naravno, jedini bitan razlog su energetski kapaciteti hidrocentrala na Drini (Višegrad, Zvornik, Bajina Bašta), koje je Srbija nastojala što prije uključiti u svoj elektroenergetski sistem i početi pljačku strateških bh. dobara.

Također, zanimljivi su i razlozi zbog kojih postojeće jedinice Armije Bosne i Hercegovine nisu adekvatno uzvraćale na tu vatru. Po mišljenju podrinjskih zapovjednika u to vrijeme, objektivno tamo nije bilo jačih formacija Armije Bosne i Hercegovine, a postojeće snage (čete i bataljoni) nisu imale adekvatno naoružanje da bi se efikasno suprotstavile neprijateljskoj artiljeriji i tenkovima.

Zato su odbranu zasnivali na zasjedama i pješadijskim napadima na srbijanske i plaćeničke jedinice kada bi one preko brane prešle u Bosnu i Hercegovinu. Također, postojala je zanimljiva direktiva vojnog i političkog vrha iz Sarajeva da se Armija Bosne i Hercegovine suprotstavlja samo Vojsci Republike Srpske, a da se uzdržavaju od otvaranja vatre prema Srbiji.

U sferi međunarodne politike i tadašnje pozicije Republike Bosne i Hercegovine, ovo je možda i imalo smisla, radi potkrepljivanja tvrdnji da je samo Savezna Republika Jugoslavija agresor na Bosnu i Hercegovinu, a nikako obratno. Ali, iz sadašnje perspektive jasno je da ni tada uzvraćena vatra ne bi ništa promijenila. Jer se i danas, a intenzivno posljednju godinu dana, još vodi borba za državnu granicu Bosne i Hercegovine i zarobljene hidropotencijale.

U sadašnjim odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije posebno je osjetljiv spor oko vlasništva nad hidroelektranama i duga Srbije prema Bosni i Hercegovini za eksploataciju vodnog potencijala, proizvedenu struju i potopljeno zemljište (na bh. obali), za šta Srbija od 1992. godine Bosni i Hercegovini nije isplatila ni centa. Moglo bi se reći da je upravo pitanje vlasništva nad hidroelektranama i duga prema Bosni i Hercegovini za Srbiju sada od veće važnosti nego 1992. godine, jer se sada radi o milijardama eura, koje će morati platiti kada se ponovo utvrdi pravo vlasništva i korištenja hidroelektrana i za Bosnu i Hercegovinu.

Uništavanje tragova zločina
Konkretno, prema računici načinjenoj na osnovu poznatih podataka o vrijednosti investicija u objekte, količini i cijeni proizvedene električne energije te važećim međunarodnim propisima o suvlasničkim odnosima i koncesijama, Srbija bi samo za proizvedenu i prisvojenu struju trebala isplatiti Bosni i Hercegovini: 1,8 milijardi eura od prihoda Hidroelektrane Bajina Bašta i 555,6 miliona eura od prihoda Hidroelektrane Zvornik. Ukupno – 2.355.600.000 (dvije milijarde, 355 miliona i 600.000) eura, ovo su iznosi koji pripadaju Bosni i Hercegovini. Srbija, za sada, ovaj vrijedni resurs tretira kao ratni plijen.

Kada se pogledaju ovi iznosi postaje razumljivo kidisanje Srbije na ovaj dio Bosne i Hercegovine u ratu i aktuelna perfidna borba za legalizaciju ratnog plijena, uz sramotnu podršku trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika u tome. Rijeka Drina i jezero Perućac za Bosnu i Hercegovinu imaju posebnu bolnu simboliku, jer su postali grobnica hiljada ubijenih Bošnjaka i Hrvata duž Podrinja. Brojna svjedočenja preživjelih ukazuju da bi se veliki broj tijela onih što se još vode kao “nestali” mogli nalaziti u Drini i jezeru Perućac.

Između 150 i 200 tijela je izvučeno iz vode na bosansku obalu u prvoj godini rata, dok su trajali najmasovniji zločini. Po odjeći i ličnim stvarima, bilo je evidentno da se radilo o civilnim žrtvama. Čak je zabilježeno da su izvlačenje nekih tijela osujetili snajperisti iz Srbije. A kada je 2013. godine jezero Perućac isušeno radi remonta brane, aktivisti Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine pronašli su još oko 250 tijela.



Veliki broj nestalih vjerovatno neće biti nikada pronađen. Ne samo zbog protoka vremena, djelovanja prirodnih procesa, nego i zbog svjesnog, namjernog i “stručnog” uništavanja posmrtnih ostataka žrtava kako bi se zločin prikrio. Iz zaplijenjenog dokumenta Vojske Republike Srpske otkriva se kako je ova vojska prakticirala postupak “asanacije terena” na poprištu vojnih djelovanja. Iako Ženevske i Haška konvencija nalažu human postupak s tijelima poginulih civila i neprijateljskih vojnika (sahranjivanje i obilježavanje), jedinice Vojske Republike Srpske tretirale su svoje žrtve postupkom do potpunog uništenja ostataka.

U Izvještaju saniteta Brigade Birač / 3. bataljona Vojske Republike Srpske Trnovo nalaže se “… .sakupljanje ekstremiteta i kostiju na posebnu gomilu i izvršiti ponovo paljenje motornim uljem, naftom ili benzinom, ogrevnim drvetom, a potom izvršiti zatrpavanje rovokopačem (…) ne smije da ostane koštanih ostataka, a pogotovo mekog tkiva.” U potpisu – major Svetozar Trkulja. Tako su uklonjeni tragovi zločina na Javorniku i okolini Trnova, vjerovatno i drugdje.

U očekivanju još jedne dženaze u Potočarima, gdje će ovog 11. jula biti ukopane 33 žrtve genocida počinjenog 1995. godine, nije velika utjeha što su mnogi zločini ipak rasvijetljeni, a iz prostog razloga što mnogi zločinci još nisu kažnjeni, porodice nisu dobile zadovoljštinu, a “nestali” još nemaju svoj smiraj. Bosna i Hercegovina zato i nema drugi izbor osim nastavka borbe za dokazivanje agresije, genocida, okupacije i pljačke Bosne i Hercegovine, borbe za pravnu satisfakciju (kažnjavanje zločinaca) i materijalnu zadovoljštinu oštećenima i državi.

[argyle]

Dokazi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu: Strateški planovi iz Beograda
Izvor: https://balkans.aljazeera.net/opinions/ ... z-beograda

Karakter ratova koje je devedesetih godina vodila Srbija (i Crna Gora) jedinicama tadašnje Jugoslovenske narodne armije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sasvim je jasan posmatraju li se činjenice, dokumenti i svjedočenja o ključnim događajima. I faktički, i logički radilo se o agresiji na samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Te činjenice, međutim, ne mogu doći do izražaja niti dovesti do pravnih, političkih i ekonomskih posljedica po agresora sve dok ne postanu elementi sudske presude, a pitanje je da li će za to još biti prilike, nakon što je 2017. godine Međunarodni sud pravde u Hagu odbio zahtjev za reviziju presude donesene ranije po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za agresiju.

Posebne su teme vođenje postupka za reviziju na način na koji i nije mogao uspjeti i odgovornost prvenstveno bošnjačke političke elite za pravni i politički fijasko. Taj “slučaj” je, zapravo, vješto potisnut iz medija i javnog prostora a da nije sasvim rasvijetljen. S druge strane, na svjetlo dana svakodnevno izlaze svjedočenja i dokumenti koji dokazuju agresiju, ali ne proizvode pravne posljedice. Najubjedljiviji su upravo dokumenti srbijanskih civilnih i vojnih vlasti o tome. Oni sami potvrđuju opće prihvaćeno stajalište o agresiji, koju Srbija zvanično negira, pa se u takvim dokumentima radi o pravom paradoksu.

Priznanje međunarodog vojnog sukoba
Jedan od najzanimljivijih dokumenata nastao je u vrijeme procesa koji je Srbija 2010. godine vodila protiv člana ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Ejupa Ganića pred sudom u Londonu, tražeći njegovo izručenje zbog navodne odgovornosti u “slučaju Dobrovoljačka”. Prethodno je, po potjernici srbijanskog Interpola, Ganić zadržan u pritvoru te je uslijedila višemjesečna pravna bitka oko toga hoće li Ganić biti izručen Beogradu ili neće.

Tada je, 15 godina nakon rata, svoju nadležnost da sudi Ganiću Srbija dokazivala tezom da je u vrijeme incidenta u Dobrovoljačkoj ulici (3. maj 1992. godine) trajao međunarodni vojni sukob, u kojem je Ganić, kao glavnokomandujući, u tom trenutku bio odgovoran za vojne akcije Armije Bosne i Hercegovine. U dokumentu upućenom londonskom sudu, a potpisuju ga tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i ministrica pravde Srbije Snežana Malović, piše: “Republika Srbija smatra da je u relevantno mesto i vreme u slučaju okr. Ejupa Ganića reč o međunarodnom oružanom sukobu u kome su učestvovale dve visoke strane ugovornice, i to Bosna i Hercegovina, sa jedne strane, i sa druge SRJ [Savezna Republika Jugoslavija] od 19. aprila do 27. maja 1992. godine.”


Dokument o priznanju međunarodnog sukoba

U ovom dokumentu Ministarstvo pravde naglašava da je “Srbija jasno stavila do znanja da prihvata kao pravno releventne sve činjenice i presude Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju [ICTY]”. Dakle, uključujući i one koje su donesene za genocid. No, važnije od toga je što je ovaj dokument, nastao pravnom omaškom ili prihvatanjem činjenica, sada krunski dokaz i priznanje vlasti Srbije da su njihove vojne snage bile na teritoriji druge države (Bosne i Hercegovine u oružanom sukobu, odnosno agresiji.

Arkan nadređen svima, čak i Mladiću
Mnogo je više dokumenata koji dokazuju vojno djelovanje snaga iz Srbije nego ulogu civilnih organa. Tako, naprimjer, dokument sa početka sukoba također potvrđuje da je u “međunarodnom oružanom sukobu” sa srbijanske strane ključne naredbe donosio načelnik Generalštaba JNA, general-pukovnik Blagoje Adžić. Osim što je Generalštab JNA bio nadređen vlastitim jedinicama, ovaj dokument otkriva da je glavna komanda iz Beograda upravljala i korpusima Vojske Republike Srpske, Hercegovačkim i Drinskim, ali i paravojnim jedinicama Božidara Vučurevića, Mirka Jovića (“Beli orlovi”) i Željka Ražnatovića Arkana (“Tigrovi”) i drugima.

Dokument je naslovljen na Arkana, a u tački 3 ovog naređenja kaže se: “Komandanti korpusa i garnizona na području operacija i čišćenja terena su pod komandom pukovnika Ražnatovića i dužni su ispunjavati isključivo njegova naređenja.”


Dokument o koordinaciji JNA, VRS i paravojnih jedinica

Ovdje je upadljivo davanje značaja Arkanu i njegovim zločincima u početnim operacijama protjerivanja nesrpskog stanovništva i masovnim zločinima, pri čemu su paravojske preuzele najmonstruoznije “specijalne” zadatke protiv civila. Čak se i Ratko Mladić pominje kao neko ko će samo “davati podršku”. Takav odnos postao je jasan na suđenjima pred Haškim tribunalom, kada je temelj odbrane bila teza beogradskih advokata da su “zločine počinile paravojne formacije i da država Srbija nije imala ništa sa dobrovoljcima, pa nije ni odgovorna”.

Ovaj faksimil ukazuje i na stratešku važnost Podrinja za agresora (“…bez obzira na žrtve, zauzeti sve strateške objekte…”) te na činjenicu da su zločini i genocid bili planirani (…”raseliti muslimansko stanovništvo bez obzira na žrtve…”).

Strateška važnost Podrinja i etničko čišćenje
I mnogi drugi dokumenti ukazuju na važnost Podrinja za Srbiju. Tu se, naravno, radilo o osvajanju hidropotencijala hidroelektrana na Drini, koje danas Srbija tretira kao ratni plijen. S obzirom na strateški značaj ovog resursa, komanda Vojske SR Jugoslavije je u zimu 1993. godine angažirala jedinice Užičkog korpusa, da bi tek nakon uspjeha operacije položaje predala na čuvanje jedinicama Vojske RS-a. Bio je to dio široke vojne kampanje vođene prema Planu “Drina”, sačinjenom na strateškom nivou u Beogradu.


Naredba o saradnji VJ i VRS

S obzirom da je dokument datiran 27. januara 1993. godine, odnosno znatno nakon datuma iz maja 1992. godine, do kada Srbija priznaje prisustvo svojih snaga u Bosni i Hercegovini, on istovremeno dokazuje da je agresija Srbije trajala u kontinuitetu, bez obzira na fiktivne datume “povlačenja vojske iz Bosne i Hercegovine”. Ovaj i stotine sličnih dokumenata, koji su se našli u sudnicama Tribunala u Hagu, dokazuju ono što svi znamo – da je Vojska RS-a uvijek funkcinirala kao dio Vojske Srbije (SR Jugoslavije), da su jedinice iz Srbije cijeli rat djelovale u Bosni i Hercegovini, snabdijevale Vojsku RS-a ili otvarale vatru preko Drine te da se radilo o klasičnoj vojnoj agresiji na susjednu državu.

Ovaj period rata i navedeni teren specifični su po tome što se radi o području za koje je i danas više zainteresirana Srbija nego bh. entitet Republika Srpska. Tokom rata bilo im je jako važno da potisnu bošnjačko stanovništvo i malobrojne jedinice Armije Bosne i Hercegovine iz tog dijela Podrinja i da zatim Srbija u potpunosti kontrolira Drinu, jezero Perućac, brane i hidroelektrane Bajina Bašta, Zvornik i Višegrad. Tada je taj dio Podrinja najvećim dijelom etnički očišćen od bošnjačkog stanovništva, slobodna teritorija se smanjivala i počela se formirati enklava Srebrenica, ulazeći u dramatičan period izolacije i konačnu katastrofu. Danas je taj dio Bosne i dalje izložen specijalnim djelovanjem radikalnih snaga, koje institucionalno i svim drugim oblicima pritisaka nastoje spriječiti povratak prognanih i održati posljedice etničkog čišćenja.

Zbog toga je objelodanjivanje činjenica o događajima i njihovoj političkoj pozadini samo prvi korak u otklanjanju posljedica agresije. Kako je rečeno, činjenice koje nisu pravno verificirane presudama i sankcijama nemaju utjecaja na aktere. To je i danas osnovni motiv i uporište nastavka ekspanzionističke politike Srbije prema Bosni i Hercegovini. Da bi se to promijenilo, bit će neophodan bitan zaokret i domaćih, takozvanih probosanskih snaga, i međunarodnih aktera prema pitanju karaktera rata u Bosni i Hercegovini, posljedicama, prema temi ratnih šteta, poštivanja suvereniteta i granica, sankcioniranja (a ne prikrivanja) ratnih zločinaca… Jer, ta neriješena pitanja prepreka su svakom napretku u odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije.

[argyle]

OVAMO DALEKO-ATENTAT NA BOSNU
dokumentarni film o vojnoj agresiji Srbije na R BiH
Izvor: Avdo Huseinovic

[argyle]

BRANISLAV VAKIC, četnički vojvoda i savezni poslanik Srpske radikalne stranke
Izvori:
Telegraf, 28. septembar 1994.
https://www.helsinki.org.rs/serbian/tpseselj.html
ICTY





Telegraf: Imate li dokaze za sopstvenu tvrdnju da su srpski dobrovoljci i cetnici organizovano saradjivali sa jugoslovenskom vojskom?

Vakić: Već sa prvim incidentima sa hrvatske strane, i sa njihovim napadima na srpska sela u Slavoniji, srpski dobrovoljci i četnici su krenuli tamo na poziv Teritorijalne odbrane i srpskog naroda. U Borovo Selo nas je pozvao pokojni VUKAŠIN SOSKOĆANIN, i tu smo dobijali oružje "tompsone", od tadašnje JNA. Početkom novembra 1991. godine mi, srpski četnici, smo na poziv JNA, preko Negoslavaca ušli u Vukovar. Tada smo od majora tadasnje JNA VESELINA ŠLJIVANČANINA dobili oružje i saradjivali sa njim, odnosno jugoslovenskom vojskom.
Posle oslobodjenja Vukovara, krenuli smo u Zapadnu Slavoniju. Tamo su moji dobrovoljci i četnici dobijali oružje sa znanjem lično komandanata u Zapadnoj Slavoniji gnerala UZELCA. Medjutim, došlo je do velike izdaje jugoslovenskih generala. Zapadna Slavonija je predata Hrvatima, vojska se povukla, a narod otišao u zbegove.
Kasnije, početkom 1992. smo krenuli u srpsku Hercegovinu, i naoružanje smo dobili od TO Trebinja, za šta je izdato naredjenje od predsednika SAO Hercegovine gospodina VUČUREVICA. Gorivo i uniforme smo dobili od specijalnih jedinica vojne policije, od general-majora Bozovića, koje su kao deo tadašnje JNA bili smešteni u Kumboru kod Herceg Novog. Od generala BOŽOVICA smo dobijali i vozila, ja sam lično dobio jedno. Više puta sa svojim vozilom, sa četnicima, ulazio u kasarnu "Maršal Tito" u Podgorici, gde sam saradjivao sa starešinama i dobijao benzin. Vozila koja su bila u kvaru slao sam u Danilovgrad na popravku, za šta imam dokumenta. Takodje mogu da dokumentujem da smo na tom delu ratišta, dakle u Hercegovini, saradjivali sa jedinicama JNA iz Crne Gore.

Telegraf: Kako ste saradjivali sa Jugoslovenskom vojskom u Srbiji?

Vakić: Pocetkom 1992, od tadašnje JNA smo dobili poziv da uputimo naše dobrovoljačke jedinice u Krajinu. Poslao sam veliku grupu dobrovoljaca iz ovog dela Srbije na obuku u kasarni JNA u Bubanj Potoku, ispred Beograda. u toj kasarni su dobrovoljci dobili i naoružanje. Marta meseca 1992. smo poslali i veliku grupu dobrovoljaca u Beogradsku kasarnu "4 juli", gde su dobili i oružje i uniforme, i bili na obuci. Za tih šest meseci, dakle od januara do jula 1992. u ovim begradskim kasarnama je bilo stacionirano i obučavano više od šest hiljada naših dobrovoljaca, koji su bili upućivani kod Drniša, u Divoselo i u Počitelj.

Telegraf: Išli ste i na ratište kod Skelana?

Vakić: Početkom 1993. su poturice da ih ne častim nazivom Muslimani, krenule u ofanzivu i tamo napali JNA. Ona tada nije reagovala, već su teritorijalci Skelana pozvali četnike. Tada nas je, bar na početku, nešto naoružala jugoslovenksa armija, a kasnije MUP Srbije. Ali, dobrovoljaca je bilo mnogo, samo sam ja imao 300 ljudi na tom delu ratišta. Nije bilo dovoljno oružja i uniformi za sve nas. I potražio sam pomoć lično od generala MOMČILA PERIŠIĆA, sadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je tada bio komandant Treće Armije u Nišu. Iz Skelana sam tri puta odlazio kod njega, obećao mi je i zaista dao uniforme za 80 boraca, donji i gornji veš, nešto hrane dvogled za noćno osmatranje koji mi je bio potreban, oružje od njega nisam dobio, ali me je povezao sa general majorom OJDANIĆEM, komandantom užičke armije. General Ojdanić me je kasnije uputio na generala Mileta Mrkšića, koji je bio stacioniran u skelanima. U to vreme smo bili potrebni jugoslovenskoj vojsci, i saradnja je bila dobra.

Telegraf: Sve ovo znači kao "savršena koordinacija"?

Vakić: Nije ni tada bilo sve u redu. Jos 1992. godine su ubijeni naši istaknuti dobrovoljci ZORAN DODEROVIĆ i MILAN ĆUK od strane JNA. u tome su ucestvovali pukovnik LJUBIŠA BEARA kao naredbodavac, koji je naredio oficirima VINKU PEJČIĆU i majoru OSTOJIĆU da ih pobiju.
Ljubiša Beara je, inače čovek koji je organizovao poznati banjaluski puc "Septembar 93", za svrgavanje Karadžića. posle ovog dogadjaja na Prevlaci, kod Debelog brijega, kada su pobijeni naši dobrovoljci, dobio je stan od SK-PJ u centru Beograda.

Telegraf: Saradnja sa MUP-om Srbije

Vakić: I te kako je bilo toga. U borbama od Skelana do Srebrenice borili smo se zajedno sa specijalnim snagama MUP Srbije, pod komandom OBRADA STEVANOVIĆA, trećeg coveka u srpskom MUP-u. Ja sam sa njim na skelanskom ratištu odlično saradjivao, on je imao štab u Bajinoj Bašti i ja sam iz Skelana dolazio kod nejga na dogovore. Obraćao sam mu se za sve što mi je bilo potrebno, a on je izdavao naredjenja, gde treba da se krene. Od početka aprila do 25. maja prosle godine smo ratovali zajedno sa specijalcima MUP.
Nešto kasnije nam je MUP Srbije uputio poziv da se spremamo i, ukoliko ne daj bože zatreba, budemo zajedno sa njima. Odazvali smo se pozivu, ja sam pokupio ljude, i tokom jula i avgusta prosle godine smo otišli u centar za obuku na Tari. Ja sam u to vreme kontaktirao i sa "Frenkijem" iz specijalnih snaga MUP. Onog trenutka kad bih sakupio dovoljan broj dobrovoljaca, on je slao službeni autobus MUP iz Beograda u Nis. Iz Niša su moji dobrovoljci kretali na obuku na taru. Sa mnom je u to vreme bilo oko 400 ljudi iz Niša, Zaješara, Pirota i Kragujevca. Odatle je trebalo četnici i dobrovoljci, zajedno sa specijalcima MUP, krenu ka Srebrenici ili Goraždu, ukoliko bi poturice krenule u veću ofanzivu.
Pripremali smo se zajedno sa "mupovcima", obuka je bila dobra, saradnja izvanredna. Izdata je i zahvalnica dobrovoljačkom odredu, "Stara Srbija". Dobili smo je, kako na njoj piše, od Ratnog staba jedinica posebne namene MUP Srbije, smeštenog u Bajinoj Bašti, i nosi datum: 25. maj 1993. Razlog da nam je dodele pise: "za uspehe i saradnju u toku borbenih dejstava u borbi za slobodu srpskog naroda u Republici Srpskoj". Tu je pečat, potpis. I ja ne pominjem komandanta specijalnih jedinica MUP Srbije OBRADA STEVANOVIĆA da bih ga prozvao, već da se javno zna da smo saradjivali.
Zato i ne vidim razloga da MUP sada maltretira naše ljude. Oni imaju spiskove naših ljudi sa Tare i upravo oni najviše i stradaju. Ipak ne mogu da krivim zbog toga specijalce MUP koji su isti nacionalisti kao i mi, srpski četnici. U ovaj progon dobrovoljaca je ukljucen sam vrh srpske policije: od SOKOLOVIĆA do RADMILA BOGDANOVIĆA.

Telegraf: Imate li konkretne primere o policijskom progonu?

Vakić: Ima ih naravno. navešću jedan slučaj iz Niša. Pre nekoliko dana je jedan moj dobrovoljac SLAVIŠA MITROVIĆ, star 32 godine, izvršio samoubistvo u stanju velike depresije. On je bio u Centru za obuku na Tari, zajedno sa specijalcima. U Nišu je bio bez posla, bez novca, a niska policija je vršila premetačine po njegovom stanu i prebijala ga.

Telegraf: Jeste li nakon obuke na Tari išli zajedno u borbu?

Vakić: Ne, saradnja je prekinuta. Već 15. septembra je SRS zahtevala smenu srpske Vlade, a Milošević je raspustio Parlament. Tada je došlo do žestokih napada na Srpsku radikalnu stranku, posebno dobrovoljce. Oni su optuženi da su paravojska, ratni profiteri, da su čak vrsili genocid nad sopstvenim narodom.

Telegraf: Vlast vas, dakle, ne podseca na saradnju, vec iznosi ozbiljne optuzbe za profiterstvo i kriminal.

Vakić: Socijalisti i danas uporno govore da smo paravojska i ratni profiteri, a ni jedno ni drugo nije tačno. Posle borbi za Vukovar, ova vlast koja drži tzv. granicu na Drini, postavila je tri rampe i od svakog dobrovoljca je bar na jednoj od njih uzimana roba, ukoliko se desilo da je nešto poneo. Robu su mogli da iznesu samo ljudi iz vlasti i bliski vlasti. Ja i moji dobrovoljci smo bili očevici da se kamionima odnosila roba iz opljačkanog Vukovara. Odnosila je jugoslovenska vojska, odnosno ljudi iz vlasti.
Imam i potvrdu koja ilustrira ovo što tvrdim. Na njoj pise: republika Srbija, MUP Srbije, jedinice za posebne namene. I lepo piše datum: 25. maj 1993. i mesto: Bajina Bašta. To je potvrda kojom se odobrava da ljudi iz MUP prenesu iz Skelana "stvari koje su preuzete kao ratni plen sa teritorija gde su vodjena borbena dejstva". Napisano je da se ona izdaje na osnovu naredbe komandanta TG-1 generala MILA MRKŠIĆ.

Telegraf: Jeste li saradjivali sa vlastima oko "ratnih pitanja"?

Vakić: Morao sam da saradjujem i sa½ljudima iz vlasti, jer sam imao mnogo dobrovoljaca, interesovanje za ratiste je bilo veliko, a nismo imali novca. U Nisu su mi, naravno, pomagali niski socijalisti. Pomogao nam je MILE ILIC, predsednik niskih socijalista i savezni poslanik u obezbedjivanju autobusa za dobrovoljce koji su isli na ratiste.

[argyle]

Izvjestaji Dusana Loncara, nacelnika staba Uzickog Korpusa, o borbenim dejstvima na podrucju opcine Srebrenica



27.01.1993
Izvor: ICTY

31.03.1993 - Izvjestaj o ucescu Uzickog koprusa na podrucju sela Jezero (Srebrenica)
Izvor: ICTY

[argyle]

Kako je Užički korpus sijao smrt po istočnoj Bosni
izvor: AVAZ https://avaz.ba/vijesti/bih/501915/kako ... cnoj-bosni

General Ojdanić 27. januara 1993. izvještava komandu Drinskog korpusa VRS da će 29. januara Užički korpus predati Drinskom korpusu dostignute linije


Užički korpus pod komandom ratnog zločinca, pukovnika Dragoljuba Ojdanića, umarširao je s nekoliko hiljada vojnika u Višegrad, smijenio legalnu vlast i instalirao vlast Srpske demokratske stranke te ozvaničio početak strašnih zločina u kojima su ubijene hiljade Bošnjaka.

Najveći broj tih ljudi završio je u valovima krvave Drine i njihove se kosti i dalje nalaze na dubinama te najveće masovne grobnice Bošnjaka. Isto je urađeno i u Rudom.

Užički korpus učestvovao je u napadu na Goražde. Veliki broj civila poginuo je u Goraždu od granata koje je ispaljivao Užički korpus. Također, Užički korpus imao je važnu ulogu i u borbama oko Srebrenice. Kako je to radio general Ojdanić, otkrivaju dokumenti Vojske Jugoslavije koje objavljujemo u nastavku.


Operacije zauzimanja Cerske i Konjević–Polja. Zbog jakog otpora branilaca BiH Ratko Mladić zatražio je pomoć od Beograda, koju mu je Slobodan Milošević i uputio. Snage Vojske Jugoslavije (VJ) 22. januara 1993. pristigle su u ispomoć braći preko Drine. Komandant Drinskog korpusa VRS Milenko Živanović obavještava komandu Užičkog korpusa VJ da je, po šifri “Proboj”, svim raspoloživim snagama ušao u aktivna borbena djelovanja s namjerom vezivanja što većih snaga neprijatelja.

Ova operacija uključila je najjače vojne snage iz susjedne Srbije, koje će na ovom prostoru ostati do potpisivanja demilitarizacije Srebrenice. Uključuje se artiljerija i avijacija VJ s područja srbijanskih općina Mali Zvornik, Ljubovija i Bajina Bašta.

Načelnik Štaba Užičkog korpusa VJ Dušan Lončar obavijestio je 25. januara 1993. komandu Drinskog korpusa VRS da su "snage Užičkog korpusa do 11 časova tog dana izbile na liniju: Radijevići – Straževac, Gradina – Žabokvica i Pale – Skejići”. Sutradan, komandant Užičkog korpusa, generalmajor Dragoljub Ojdanić obavještava Ratka Mladića da “pripremi snage koje će preuzeti linije koje im je osvojio Užički korpus, te da će zadržati artiljeriju na srbijanskoj obali Drine, odakle će nastaviti pružati podršku VRS”.

Također, general Ojdanić 27. januara 1993. izvještava komandu Drinskog korpusa VRS da će 29. januara Užički korpus predati Drinskom korpusu dostignute linije, te da će nastojati ovladati srebreničkim selima Straževac, Jezero i Sulice, kao i da vrši stalne napade na sela Osmače, Tokoljak, Arapovići, Tihići, Joševa, Miličevići…

To su, inače, sela u pograničnom pojasu sa Srbijom. Neprekidnim napadima združenih snaga VJ, VRS i MUP-a RS postigli su prvi uspjeh u borbi s braniocima BiH ovladavši početkom februara 1993. zvorničkom Kamenicom i Ilijinim brdom kod Cerske.

[argyle]

27/05/1993 Komanda 1. Bratunacke brigade - Potvrda kojom se potvrdjuje da je pukovnik Lacevic Ranko, pripadnik Jedinice za posebne namjene MUP-a Srbije, obavljao duznost instruktora za obuku specijalnih jedinica VRS
Izvor: ICTY

[argyle]

Skorpioni - Crvene Beretke - Legija u Cazinskoj Krajini - Operacija Pauk - April 1995
izvori: ICTY i B92



Kako su Jovica Stanišić i Franko Simatović pomagali Fikretu Abdiću protiv Armije RBiH

Bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a, osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od po 15 godina zbog zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Inače, Jovica Stanišić i Franko Simatović komandovali su operacijom u zapadnoj Bosni 1994.-1995.

Mnoge ratne zločine počinile su "Crvene beretke", koje su bile jedinica SDB Srbije. "Crvene beretke" su u operaciji "Pauk" ratovale u Cazinskoj krajini na strani osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića protiv Petog korpusa Armije Republike BiH.

Zajedno sa snagama tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), pripadnici Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) SDB Srbije pomogle su tada Abdiću, lideru samoproglašene Autonomne oblasti Zapadna Bosna, da od Armije RBiH ponovo preuzme vlast u Velikoj Kladuši.

Operacija "pauk"

Tužioci tvrde da su tom operacijom upravljali optuženi Stanišić i Simatović, koji su bili u štabu "Pauka" na Petrovoj Gori u RSK, odnosno u Hrvatskoj. Penzionisani pukovnik Vojske Jugoslavije Mladen Karan je, svjedočeći u Simatovićevu odbranu, to negirao.

Karan je, za vrijeme operacije "Pauk", kao sigurnosni oficir bio na službi u vojsci RSK. U glavnom iskazu, prethodna dva dana, Karan je svjedočio da je Simatović u štabu operacije "Pauk" bio isključivo radi uspostavljanja sistema za elektronsko prisluškivanje Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Po svjedoku, komandant te operacije bio je general vojske RSK Mile Novaković. Izvodom iz ratnog dnevnika operacije "Pauk" se došlo do saznanja da je general Novaković "išao na referisanje kod Frenkija", zajedno s pripadnicima SDB-a Srbije Miloradom Ulemekom-Legijom i Radojicom Božovićem, koji su komandovali taktičkim grupama.

Svjedok Karan komentirao je da to ne znači da je Simatović bio nadređen generalu Novakoviću.

Može značiti da su išli kod Frenkija zato što je imao bolje prostorije - sugerirao je Karan.
Na ponovljeno pitanje tužioca zašto bi general Novaković, Ulemek i Božović išli "na referisanje kod Frenkija", Karan je odgovorio da, u vojnoj terminologiji, "referisanje znači analizu zbivanja u borbenim dejstvima prethodnog dana".

Da su ključnu ulogu u planiranju i izvođenju operacije "Pauk" odigrali optuženi Stanišić i Simatović, po nalogu tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, tužilac Russo dokazivao je i ratnim bilješkama komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića, koji je prvostepeno osuđen za ratni zločin.

Fikret Abdić mora pobijediti

Ruso je citirao Mladićev zapis sa sastanka s Miloševićem i Stanišićem, iz novembra 1994., po kojem je Milošević kazao da "Fikret Abdić mora pobijediti" i da mu srpske snage moraju pomoći.

Iz Mladićevih bilješki tužilac je citirao Stanišićeve riječi da "Abdić ima 4.000 ljudi, a mi ćemo mu pomoći sa 300-400 ljudi".

Naš cilj je da uđemo u Veliku Kladušu i postavimo Abdića - na vlast, kazao je tada Stanišić, po citiranim Mladićevim bilješkama.
U tom cilju neophodno je "napraviti zajedničku komandu i preuzeti kampove" za obuku, kazao je šef SDB-a Srbije. Mladić je zapisao i Miloševićev nalog: "Neka to preuzmu Jovicini ljudi."

Stanišić je, po istom izvoru, potom rekao da će "na formiranje komande ići naš Simatović". Svjedok Karan kazao je potom da komanda operacije "Pauk" nije imala nikakve logore za obuku, nego da su "Legija" i drugi instruktori iz Srbije pješadijsku obuku izvodili "na livadi". Prije formiranja komande "Pauka", Stanišić je bio u Banjoj Luci, gdje je tadašnjem prvom sigurnosnom oficiru Generalštaba VRS-a Zdravku Tolimiru rekao da je "osigurao dovoljne količine municije i goriva" za operaciju, rekao je tužilac Ruso, pozivajući se na izvještaj generala Tolimira.

Ja mislim da se Stanišić tu hvali. Otkud SDB Srbije ima municiju i gorivo - uzvratio je svjedok Karan.
Pošto mu je tužilac skrenuo pažnju da Stanišić ne kaže odakle mu municija i gorivo, nego da je to osigurao, Karan je dopustio mogućnost da je Stanišić "računao na podršku Miloševića da to osigura od Vojske Jugoslavije".

Vjerodostojnost svjedoka tužilac je nastojao da potkopa i tvrdnjom da Karan nije bio na dovoljno visokom položaju da zna šta su sve tokom operacije "Pauk" radili Stanišić i Simatović.

Je li garda Željka Ražnatovića 1991. u istočnoj Slavoniji djelovala pod komandom JNA Karan je prihvatio da nije znao šta radi Stanišić, rekavši da je o Simatovićevoj djelatnosti saznao od kolega. U prvom dijelu unakrsnog ispitivanja zastupnik optužbe dokazivao je da nije tačna Karanova tvrdnja da je dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana 1991. u istočnoj Slavoniji djelovala pod komandom JNA.

Iz dokumenata JNA tužilac Ruso je citirao da Ražnatović nije priznavao ničiju komandu i da je, praktično, radio šta je htio.

Karan je konstatirao da je odgovornost JNA bila da osigura da Arkanova garda bude pod komandom.

[argyle]

Operacija PAUK - Borbeni Izvestaj Mileta Novakovica Jovici Stanisicu, 1 juli 1995

Izvor: ICTY

[mishic]

Realno Armija Republike Bosne i Hercegovine segmentu istraživanja, dokumentovanja i sistematskog prikupljanja zločina je posvećivala veoma malo pažnje. Koliko god to bilo razumljivo obzirom na način nastanka jedinica i njihovu stručnu osposobljenost u tom segmentu, zatim egzistencijalna pitanja boraca i stanovništva te nastojanje da se kako tako ostane i zadrži na nekoj teritoriji, taj segment sve do kraja rata nije bio adekvatno pokriven

S druge strane agresorske vojske su od početka prvo imale plan za propagandno djelovanje a potom i razrađene propagandne planove za izvještavanje ali i prikupljanje i dokumentovanje svakog i najsitnijeg stradanja i civila i boraca. Naravno svi ti podaci nisu automatski išli u javnost nego je vršena selekcija, doziranje i psihološko-propagandno djelovanje koje je bilo podijeljeno po segmentima. Jedno se odnosilo na vlastite jedinice i borce, drugo na lokalno civilno stanovništvo, treće za neprijateljsku stranu i na koncu ono za širu domaću i međunarodnu javnost.

Recimo zna se da HVO u početku bio poput ARBiH ali je kod njih veoma brzo HV uspostavila štab u Busovači gdje su sjedili iskusni oficiri i vršili prijem, obradu, podjelu i dalju distribuciju tih informacija. Na sreću rano su ih skužili ovi iz UNPROFOR-a u Vitezu pa je Stjuart i u Hagu svjedočio o toj činjenici da njihovi "papiri" i stanje na terenu ni iz bliza ne odgovaraju onome što je na terenu.

Kasnije je bilo sve teže, jer iz mjeseca u mjesec kako vrijeme prolazi sve teže je bilo istražiti, dokumentovati i dokazima opremiti pojedine slučajeve i između ostaloga, i zbog toga je broj optužbi i optužnica koje su pokrenute od strane ARBiH i civilnih vlasti daleko manji nego onih od neprijateljskih komponenti. Ovo tim prije što su progoni i gubljenje teritorija usljed kojih se raspadala funkcionalnost vlasti bili veoma česti.

[argyle]

detalji snimka
Izvor: ICTY

[argyle]

Skorpioni - Jahorina, Trnovo, egzekucija srebrenicana - 1995 (2 sata snimka)



Izvor: ICTY

detalji snimka

[argyle]

[mishic]

U dokumentima koji su prodefilovali kroz međunarodne sudove a napose kroz MKSJ na stotine je dokaza o učešću Srbije i Jugoslavije na BiH.
To što nije bilo i takve optužnice naša je velika greška i propust ali i rezultat prijeratne, ratne i poratne propagande agresora koji su kroz sva ta vremena imali i faktore koji su ih podržavali i koji su zajedno sa njima izlobirali onako nakaradan i nepravedan mirovni dokument kakav je dejtonski mirovni sporazum.

Treba imati na umu da su vlade mnogih evropskih zemalja tek na pritiske svoje javnosti koju su užasavali zločini koje su gledali prisilili da koriguju svoj odnos prema tome kao što su i UN deklarativno bili za podršku BiH i protiv agresora ali u praksi je to bilo znatno drugačije. Treba se samo sjetiti koliko puta su avioni iz Avijana polijetali pa se vraćali bez djelovanja jer su pojedinci u lancu zapovijedanja to onemogućavali.

Tek u najnovijem periodu potpuno su sami sebe raskrinkali Vučić, Dodik i bolumente oko njih a do skora su ih prikrivali, pravdali i međunarodnoj javnosti u drugačijem svjetlu prikazivali mnogi od međunarodnih činovnika koji su na tome dobro zarađivali. Tek Banjska je potpuno razobličila dvostruku Vučićevu igru. A čitav niz takvih akcija je on organizovao ali su za to okrivljivani Albanci.

[zigson]

Jako mucni snimci, koje treba pregledati svako malo, radi podsjetnika.

[argyle]

Komanda Drisnkog Korpusa VRS - Zahtjev za obuku pripadnika u Korpusu specijalnih snaga VJ
18/09/1993
Izvor: ICTY

[argyle]

BLAGOJE ADŽIĆ JE NAREDIO ARKANU: "Zauzeti Bijeljinu i Višegrad, povezati se s Mladićem, raseliti Muslimane bez obzira na žrtve"
Izvor: ICTY

[argyle]

Komanda IBK VRS - Postupak sa dobrovoljcima i opremom iz centra Erdut
23/03/1994
Izvor: ICTY

[argyle]

Generalstab Vojske Jugoslavije - Izvjestaj o paravojnim formacijma politickih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori

20 Oktobar 1993
Izvor: ICTY



...

[argyle]

...

[argyle]

Vrhovni savjet odbrane SRJ - Stenogram 37. sjednice
7 juni 1995
Izvor: ICTY

Izmedju ostalog se spominje unaprijedjenje generala VRS u vise cinove



...

[argyle]

...

[argyle]

Vrhovni savjet odbrane SRJ - Stenogram 41. sjednice
14 august 1995
Izvor: ICTY

situacija na terenu nakon Oluje

1/4

[argyle]

2/4