Dobri ljudi u zlim vremenima
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#1 Dobri ljudi u zlim vremenima
Volio bih da temu posvetim dobrim ljudima koji su hrabro i humano postupali u zlim vremenima, kako bi potakli pricu o univerzalnim vrijednostima i svemu onome sto normalne i razumne ljude spaja...
Danas je Al Jazeera objavila tekst o tome kako su pojedini Bosnjaci ustali protiv nepravde nad Srbima u drugom svijetskom ratu i stali u odbranu njihovih zivota sto je svakako nesto vrijedno spomena.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/u- ... -3500-srba
Posto jedno lose dijelo moze pobrisati sjecanje na hiljadu dobrih dijela, zelim da na ovoj temi mi budemo ti koji cemo pamtiti i sjecati se svih dobrih ljudi u losim vremenima koje danas necije politike zele pobrisati...
Ako nekada razum pobjedi u ovoj zemlji ponovo, neka nasa pokoljenja vide da i u ovom svom balkanskom zlu ima dobrih i casnih ljudi koji su spasavali zivote drugih pred nasilnicima, nepravednicima i stajali u odbranu slabijih ...
Danas je Al Jazeera objavila tekst o tome kako su pojedini Bosnjaci ustali protiv nepravde nad Srbima u drugom svijetskom ratu i stali u odbranu njihovih zivota sto je svakako nesto vrijedno spomena.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/u- ... -3500-srba
Posto jedno lose dijelo moze pobrisati sjecanje na hiljadu dobrih dijela, zelim da na ovoj temi mi budemo ti koji cemo pamtiti i sjecati se svih dobrih ljudi u losim vremenima koje danas necije politike zele pobrisati...
Ako nekada razum pobjedi u ovoj zemlji ponovo, neka nasa pokoljenja vide da i u ovom svom balkanskom zlu ima dobrih i casnih ljudi koji su spasavali zivote drugih pred nasilnicima, nepravednicima i stajali u odbranu slabijih ...
- Bloo
- Globalna šefica
- Posts: 50321
- Joined: 16/01/2008 23:03
- Location: Korriban
#2 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Podsjeti me naslov na knjigu Dobri ljudi u vremenu zla
-
- Posts: 1055
- Joined: 27/05/2009 20:21
#3 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Dobra tema i zaslužuje da se o njoj govori ,ali brate kad ti se sad nakače u kontru. Evo ti garantujem već od 5-6 posta će otići u jednom jedinom poznatom pravcu ...
- Kiki_Musampa
- Posts: 1581
- Joined: 11/06/2011 07:36
#4 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Bio sam djete kad je rat poceo, mene i brata je srbin iz Bosne izveo, kod srpkinje sam zivjeo pet godina.
Kad sam se vratio, bio je pismeni rad na slicnu temu, i ja sam dobio jedinicu preko cjelog lista, j3r sam ovo napisao...
Kad sam se vratio, bio je pismeni rad na slicnu temu, i ja sam dobio jedinicu preko cjelog lista, j3r sam ovo napisao...
- General War
- Posts: 24423
- Joined: 18/09/2013 22:04
#5 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
ŠEFKET EF. KURT
Alim koji je na Badnje veče 1942. godine tuzlanske Srbe spasio od pokolja
Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da 6. januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši, prenosi novinska agencija Patria.
Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin.
Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa upozorenjem da – „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Ovaj događaj je centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji.
Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879.godine gdje je završio osnovnu školu i medresu a studije u Carigradu i Damasku, gdje je duže vremena bio na studijama arapskog jezika, prenosi novinska agencija Patria.
Službovao u Travniku i Banja Luci. Muftija Kurt u Tuzlu dolazi 1925. i na toj dužnosti ostaje do 1933.godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa. Penzionisan je 1936.i do smrti živio u Tuzli. Muhamed Šefket – efendija umro je 21.juna 1963.godine. („Takvim“ 1983, Refik Hadžimehanović).
Koliko je uvaženi muftija Kurt bio poznat i cijenjen u narodu, bez razlike u vjeri i naciji, to je najbolje potvrdila njegova velika dženaza 23.juna 1963. kojoj su pored desetak hiljada građana prisustvovali čelnici sreske i opštinske skupštine u Tuzli, član i izlaslanik Komisije za vjerska pitanja izvršnog vijeća BiH. Mustafa Kurt odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda.
Alim koji je na Badnje veče 1942. godine tuzlanske Srbe spasio od pokolja
Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da 6. januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši, prenosi novinska agencija Patria.
Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin.
Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa upozorenjem da – „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Ovaj događaj je centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji.
Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879.godine gdje je završio osnovnu školu i medresu a studije u Carigradu i Damasku, gdje je duže vremena bio na studijama arapskog jezika, prenosi novinska agencija Patria.
Službovao u Travniku i Banja Luci. Muftija Kurt u Tuzlu dolazi 1925. i na toj dužnosti ostaje do 1933.godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa. Penzionisan je 1936.i do smrti živio u Tuzli. Muhamed Šefket – efendija umro je 21.juna 1963.godine. („Takvim“ 1983, Refik Hadžimehanović).
Koliko je uvaženi muftija Kurt bio poznat i cijenjen u narodu, bez razlike u vjeri i naciji, to je najbolje potvrdila njegova velika dženaza 23.juna 1963. kojoj su pored desetak hiljada građana prisustvovali čelnici sreske i opštinske skupštine u Tuzli, član i izlaslanik Komisije za vjerska pitanja izvršnog vijeća BiH. Mustafa Kurt odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda.
- BHCluster
- Posts: 23260
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#7 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Džaba vam sve kad ste odgovorni za ono sto su Osmanlije uradile i naravno ovo:
- славянин
- Posts: 11281
- Joined: 30/05/2013 21:43
- Location: Tuzla,Sarajevo i dalje :)
#8 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Srđan Aleksić
rođen je u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.
Srđan se amaterski bavio glumom za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i u toku rata, u predstavi San ratne noći. Također je bio pionirska plivačka nada bivše Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju. U ratu je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a umro je 27. januara 1993. godine.
Smrt
Čitulja Srđanu Aleksiću
Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost". Ostajući dosljedan osnovnih ljudskih vrlina, Srđanov otac, Rade je, na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnim:
"Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane... Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti..."
Jedan od napadača na Srđana, poginuo je tokom rata, dok su ostali osuđeni na dvadeset i osam mjeseci zatvora.
rođen je u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.
Srđan se amaterski bavio glumom za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i u toku rata, u predstavi San ratne noći. Također je bio pionirska plivačka nada bivše Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju. U ratu je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a umro je 27. januara 1993. godine.
Smrt
Čitulja Srđanu Aleksiću
Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost". Ostajući dosljedan osnovnih ljudskih vrlina, Srđanov otac, Rade je, na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnim:
"Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane... Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti..."
Jedan od napadača na Srđana, poginuo je tokom rata, dok su ostali osuđeni na dvadeset i osam mjeseci zatvora.
- славянин
- Posts: 11281
- Joined: 30/05/2013 21:43
- Location: Tuzla,Sarajevo i dalje :)
#9 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Hasan Jusović
Hasan Jusović, tada pripadnik Teritorijalne odbrane, spasio je iz kolone vojnika Acu Nenadića. Odveo ga je svojoj kući gdje ga mjesec dana čuvao, sve dok nije našao način da bezbjedno napusti grad. I danas su u kontaktu. Priča o Aci i Hasanu koga zovu Duša, jedna je od onih koja govori o dobrim ljudima u lošim vremenima.
Dok se u jednom dijelu kolone JNA koja je kroz Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu napuštala grad odvijala prava drama, u drugom je za vojnika JNA Acu Nenadića počinjala drugačija priča, koja će njemu i jednom pripadniku Teritorijalne odbrane BiH, Hasanu Jusoviću, zauvijek promijeniti život.
Jusović je kao civil u službi, mjesec dana prije događaja koji će postati predmetom sudskih, pa i međudržavnih sporova, bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca. Tamo je i upoznao Acu koji je bio na odsluženju vojnog roka.
„Lijepo smo se slagali, pili kafu zajedno, pili sok zajedno, ne znajući za rat. Normalno. On je bio pri kraju odsluženja vojnog roka kad je nas rat obojicu zatekao u komandi. Ja sam osjećao potrebu da ipak moram preći u Armiju BiH, tad je to bila Teritorijalna odbrana. Ja sam se povjerio tom vojniku i rekao mu: 'Aco, ja bih morao da pobjegnem'. On je rezonov'o fino i rekao: 'Znam, Duša, ja moram da ostanem, ti mora da odeš. Čuvaj se, pozdravi svoju porodicu, želim ti sve najbolje.'. I on mene isprati nekim, jel', kanalom, kuda sam ja pobjegao“, priča on.
4. aprila 1992. su se razišli, da bi se 3. maja sreli u posva drugačijim okolnostima. Aco biva zarobljen.
„Kolona je presječena na Skenderiji, prišli iz kuća, raznoraznih, sa raznoraznim naoružanjem. Zarobili nas. Onda sam Hasa vidio u koloni kad su nas bili 'spakovali'. Prišao mi je polako i rekao: 'Ne boj se ništa dok sam ja tu.'.“
Jusović, vidjevši tada 19-godišnjeg momka među zarobljenicima nije imao dilemu.
„Kad sam ja njega ugledao da je on u koloni, sa njima, zarobljen, ja sam se iznenadio. Samo mi je proletilo kroz glavu kako da ja njemu pomognem, da mu uzvratim. Sjetio sam se da je i on meni pomogao kad sam ja bježao iz Armije. Gledao sam da mu pomognem, da bi on preživio, da bi ostao živ, ne znajući šta se može desiti s njim. Prišao sam ja njemu pozadi, udario ga nogom otpozadi, i on je mene vidio. Samo sam mu kazao: 'Ne brini, samo šuti. Dok sam ja, ostaćeš živ'. Ja sam tu kolonu čitavu propratio hodajući ispred njega, iza njega, gledajući slučajno da ga ko ne izvede, da ne bude nešto sa njim. Tako sam s tom kolonom otišao do FIS-a, gdje su oni bili smješteni“, prisjeća se Jusović.
I komšijama prirastao za srce
U Sportskom centru FIS zatražio je da Acu povede sa sobom, što su mu i dozvolili.
„Čim smo izašli iz FIS-a, pošto je on bio u uniformi, ne znam ni sam kako to, spontano, da sam ja pokucao na neka vrata od stana, neka gospođa je bila, i zamolio da mi da neku košulju i pantalone, da bih presvukao tog vojnika. Žena mi je to odmah dala, ja sam njega presvukao i mi smo pošli mojoj kući koja je na Sedreniku, udaljena negdje oko dva i po kilometra. U jednom momentu ja njemu kažem, pošto su barikade bile po putu 'Odsad se ti zoveš Mirsad'. On je to prihvatio i došli smo mi u mene do kuće“, kaže Jusović.
U Jusovićevoj kući u sarajevskom naselju Sedrenik, tik ispod zloglasne Špicaste stijene s koje su snage Vojske Republike Srpske snajperima i granatama gađale opkoljeni grad, Aco je proveo mjesec dana. Zajedno su jeli, pili, tik ispod prve linije odbrane. Dok ljudi okolo ginu nije bilo jednostavno vojnika JNA sačuvati živog i zdravog. I Aco je toga bio svjestan.
„Fenomenalno. Doveo me u kuću i dao mi pištolj i dva okvira metaka i rekao: 'Ovo ti ne dajem radi tebe, nego radi moje žene i djece'. Nijedno jutro nisu popili kafu dok ja nisam ustao iz kreveta. Hranili su me. Svi su me poštovali, ceo kraj tu, mada je bilo jako teško kada je Sarajevo tu bombardovano.“
No, i komšijama je ubrzo prirastao za srce, kaže Hilmo Kozica.
„Hasi je najteže bilo, kad ga je doveo, obući ga, jer je on bio visočiji od Haska, nije imao šta obući, pa sam mu ja dao kompletnu moju garderobu. Taman je bila za njega, k'o skrojena. U to vrijeme on nije znao šta će s njim biti uopšte, dal' će živ iz svoje kuće, tako da nam je najduži taj period, a najdraži nam je period onaj kada je on već otišao odavde na Mrkoviće, kad je to sve regulisano, s Mrkovića na Pale, u Beograd, kad se on javio da je došao živ u Beograd i da je došao svojim roditeljima živ.“
Svi koji su bili zarobljeni s Acom, napominje Hasan, pušteni su nakon par dana.
„Svi oni su izašli, sutradan, drugi dan, treći dan. Aco je onda najgore prošao, jel'? On je čak mjesec dana ostao tu, kod mene.“
Tako je Dobrovoljačka ulica u Sarajevu zahvaljujući Hasanu i Aci dobila novi prizvuk. Ljudski i prijateljski, koji je obojicu vezao za čitav život.
Hasan Jusović, tada pripadnik Teritorijalne odbrane, spasio je iz kolone vojnika Acu Nenadića. Odveo ga je svojoj kući gdje ga mjesec dana čuvao, sve dok nije našao način da bezbjedno napusti grad. I danas su u kontaktu. Priča o Aci i Hasanu koga zovu Duša, jedna je od onih koja govori o dobrim ljudima u lošim vremenima.
Dok se u jednom dijelu kolone JNA koja je kroz Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu napuštala grad odvijala prava drama, u drugom je za vojnika JNA Acu Nenadića počinjala drugačija priča, koja će njemu i jednom pripadniku Teritorijalne odbrane BiH, Hasanu Jusoviću, zauvijek promijeniti život.
Jusović je kao civil u službi, mjesec dana prije događaja koji će postati predmetom sudskih, pa i međudržavnih sporova, bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca. Tamo je i upoznao Acu koji je bio na odsluženju vojnog roka.
„Lijepo smo se slagali, pili kafu zajedno, pili sok zajedno, ne znajući za rat. Normalno. On je bio pri kraju odsluženja vojnog roka kad je nas rat obojicu zatekao u komandi. Ja sam osjećao potrebu da ipak moram preći u Armiju BiH, tad je to bila Teritorijalna odbrana. Ja sam se povjerio tom vojniku i rekao mu: 'Aco, ja bih morao da pobjegnem'. On je rezonov'o fino i rekao: 'Znam, Duša, ja moram da ostanem, ti mora da odeš. Čuvaj se, pozdravi svoju porodicu, želim ti sve najbolje.'. I on mene isprati nekim, jel', kanalom, kuda sam ja pobjegao“, priča on.
4. aprila 1992. su se razišli, da bi se 3. maja sreli u posva drugačijim okolnostima. Aco biva zarobljen.
„Kolona je presječena na Skenderiji, prišli iz kuća, raznoraznih, sa raznoraznim naoružanjem. Zarobili nas. Onda sam Hasa vidio u koloni kad su nas bili 'spakovali'. Prišao mi je polako i rekao: 'Ne boj se ništa dok sam ja tu.'.“
Jusović, vidjevši tada 19-godišnjeg momka među zarobljenicima nije imao dilemu.
„Kad sam ja njega ugledao da je on u koloni, sa njima, zarobljen, ja sam se iznenadio. Samo mi je proletilo kroz glavu kako da ja njemu pomognem, da mu uzvratim. Sjetio sam se da je i on meni pomogao kad sam ja bježao iz Armije. Gledao sam da mu pomognem, da bi on preživio, da bi ostao živ, ne znajući šta se može desiti s njim. Prišao sam ja njemu pozadi, udario ga nogom otpozadi, i on je mene vidio. Samo sam mu kazao: 'Ne brini, samo šuti. Dok sam ja, ostaćeš živ'. Ja sam tu kolonu čitavu propratio hodajući ispred njega, iza njega, gledajući slučajno da ga ko ne izvede, da ne bude nešto sa njim. Tako sam s tom kolonom otišao do FIS-a, gdje su oni bili smješteni“, prisjeća se Jusović.
I komšijama prirastao za srce
U Sportskom centru FIS zatražio je da Acu povede sa sobom, što su mu i dozvolili.
„Čim smo izašli iz FIS-a, pošto je on bio u uniformi, ne znam ni sam kako to, spontano, da sam ja pokucao na neka vrata od stana, neka gospođa je bila, i zamolio da mi da neku košulju i pantalone, da bih presvukao tog vojnika. Žena mi je to odmah dala, ja sam njega presvukao i mi smo pošli mojoj kući koja je na Sedreniku, udaljena negdje oko dva i po kilometra. U jednom momentu ja njemu kažem, pošto su barikade bile po putu 'Odsad se ti zoveš Mirsad'. On je to prihvatio i došli smo mi u mene do kuće“, kaže Jusović.
U Jusovićevoj kući u sarajevskom naselju Sedrenik, tik ispod zloglasne Špicaste stijene s koje su snage Vojske Republike Srpske snajperima i granatama gađale opkoljeni grad, Aco je proveo mjesec dana. Zajedno su jeli, pili, tik ispod prve linije odbrane. Dok ljudi okolo ginu nije bilo jednostavno vojnika JNA sačuvati živog i zdravog. I Aco je toga bio svjestan.
„Fenomenalno. Doveo me u kuću i dao mi pištolj i dva okvira metaka i rekao: 'Ovo ti ne dajem radi tebe, nego radi moje žene i djece'. Nijedno jutro nisu popili kafu dok ja nisam ustao iz kreveta. Hranili su me. Svi su me poštovali, ceo kraj tu, mada je bilo jako teško kada je Sarajevo tu bombardovano.“
No, i komšijama je ubrzo prirastao za srce, kaže Hilmo Kozica.
„Hasi je najteže bilo, kad ga je doveo, obući ga, jer je on bio visočiji od Haska, nije imao šta obući, pa sam mu ja dao kompletnu moju garderobu. Taman je bila za njega, k'o skrojena. U to vrijeme on nije znao šta će s njim biti uopšte, dal' će živ iz svoje kuće, tako da nam je najduži taj period, a najdraži nam je period onaj kada je on već otišao odavde na Mrkoviće, kad je to sve regulisano, s Mrkovića na Pale, u Beograd, kad se on javio da je došao živ u Beograd i da je došao svojim roditeljima živ.“
Svi koji su bili zarobljeni s Acom, napominje Hasan, pušteni su nakon par dana.
„Svi oni su izašli, sutradan, drugi dan, treći dan. Aco je onda najgore prošao, jel'? On je čak mjesec dana ostao tu, kod mene.“
Tako je Dobrovoljačka ulica u Sarajevu zahvaljujući Hasanu i Aci dobila novi prizvuk. Ljudski i prijateljski, koji je obojicu vezao za čitav život.
- cyprus
- Posts: 39269
- Joined: 21/03/2007 22:00
- Location: Σαράγεβο / Saraybosna
#10 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir
Josip Reihl-Kir (Sirač, 25. srpnja 1955. - Tenja, 1. srpnja 1991.), zapovjednik osječke policije, ubijen iz zasjede 1991. godine.
Reihl-Kir je rođen 25. srpnja 1955. u Siraču, općina Daruvar. Roditelji Reihl-Kira, otac slavonski Nijemac i majka Hrvatica, su bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe tokom Drugog svjetskog rata. Ekonomski fakultet je završio u Osijeku, nakon čega je radio u Srednjoškolskom centru u Đakovu, a od 1981. godine zaposlen je u policiji.[1][2] Na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen je nakon prvih demokratskih izbora 1990. Bio je miroljubiv, ljutili su ga nerazumni ispadi i s hrvatske i sa srpske strane te je požrtvovno nastojao spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji. Činio je to osobnim primjerom – sam i nenaoružan odlazio je na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka, pokušavajući ih urazumiti. Nekoliko tjedana prije nego je ubijen, u Tenji je osobno razoružao svojega kasnijeg ubojicu Antuna Gudelja, jednog od ekstremista na hrvatskoj strani. Takvo ponašanje nije se svidjelo ekstremnom dijelu HDZ-a.
Ubijen je 1. srpnja 1991., oko 13.30, na prilazima prigradskome osječkom naselju Tenji, zajedno s još dvjema osobama. Ubio ga je hrvatski policajac Antun Gudelj. Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nije dokraja rasvijetljeno. Josip Reihl-Kir nije ubijen slučajno, nego zato jer je bio protiv rata. Njegovo je ubojstvo organizirao ekstremni dio HDZ-a u Osijeku, vjerojatno u dogovoru sa Zagrebom.
Prava farsa međutim počela je tek poslije ubojstva. Gudelja nitko nije uhitio, premda je usmrtio zapovjednika osječke policije, potpredsjednika osječkoga Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju i gradskoga vijećnika Milana Kneževića, a Mirka Tubića ranio. Tri dana boravio je kod brata u Osijeku, potom otišao u Zagreb te mirno napustio Hrvatsku. Tjeralice nije bilo do 1993.; a balističko vještačenje obavljeno je tek 1996. godine. Antunu Gudelju se triput sudilo za ubojstvo načelnika Reihl-Kira, Zobundžije i Kneževića.
U odsutnosti, Gudelj je 1994. osuđen na 20 godina zatvora, na Županijskom sudu u Osijeku. Na temelju tjeralice, 19. studenoga 1995., uhićen je u frankfurtskoj zračnoj luci i izručen Hrvatskoj. Dvije godine kasnije (1997.), na prijedlog sutkinje Ružice Šamote, koja ga je 1994. osudila, Vrhovni sud Republike Hrvatske oslobađa Gudelja, na temelju Zakona o amnestiji, iako on obuhvaća samo naoružane ljude koji nisu nikoga ubili, a nikako ne i one za koje je potvrđeno da su počinili ratni zločin ili teško kazneno djelo, što trostruko ubojstvo sigurno jest. Gudelj potom odlazi u Australiju.[3]
Reihl-Kirova supruga Jadranka međutim, bez čije bi upornosti cijeli slučaj vjerojatno bio zaboravljen, ne odustaje od nastojanja da dokaže kako je njezin suprug ubijen zbog svojeg mirotvorstva. Podnosi ustavnu tužbu, a aktivira se i u politici te na listi SDP-a 3. siječnja 2000. ulazi u Hrvatski sabor. Godinu kasnije Ustavni sud ukida dotadašnje presude, određujući da se slučaj ima vratiti na početak. Smjenu vlasti 2003. Jadranka Reihl-Kir dočekala je rezignirana i razočarana, bez nade da će HDZ-ova vlada prstom maknuti kako bi Gudelja dovela na sud. Nije puno pogriješila: novi zahtjev za izručenje Gudelja Ministarstvo pravosuđa podnijelo je tek 30. rujna 2005., bez ikakve koordinacije s MUP-om. Australske su ga vlasti u ljeto 2007. izručile Hrvatskoj, a u listopadu je iste godine počelo novo, treće suđenje.
Zahvaljujući samo višegodišnjoj upornosti udovice Jadranke Reihl-Kir, a nakon niza političko-pravosudnih peripetija, Gudelju je u svibnju 2009. izrečena kazna od 20 godina zatvora. Međutim ni Državno odvjetništvo, ni sud nisu pokazali nikakvu volju da otkriju i kazne one koji su navodili Gudeljevu ubojitu ruku.
- BHCluster
- Posts: 23260
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#11 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Bosna i Hercegovina ima dvostruku obavezu u smislu obilježavanja Dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu.
Jedna je da nastavimo s antifašističkom kulturom u našem društvu, a druga je činjenica da je samo u BiH, u odnosu na sve evropske države, spriječen genocid nad Romima, izjavio je danas bh. kolumnist, urednik i scenarist brojnih radio i TV emisija Fatmir Alispahić, koji je radeći na filmu istraživao činjenice genocida nad Romima.
U glavnom gradu BiH danas je upriličeno prvo obilježavanje genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu te je u pomen na romske žrtve Pojramosa i u čast zaštite romskog naroda u BiH, Općina Novi Grad Sarajevo, organizirala program pod nazivom "Bosna i Pojrams".
Načelnik Općine Novi Grad Sarajevo Semir Efendić izrazio je zadovoljstvo činjenicom da se danas u Sarajevu, ali i u cijeloj BiH, obilježava godišnjica genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu.
"Za nas u BiH govoriti o genocidu drugačije je nego u neki drugim državama, jer mi još imamo žive žrtve genocida u posljednjem ratu, tako da je za nas obaveza time i veća", istakao je Efendić.
Predsjednik Udruženja braća Romi Sarajevo Ćazim Abazi zahvalio je organizatorima za ovaj događaj, čija je svrha da se nikada ne zaboravi ono što se dešavalo Romima.
Alispahić je napomenuo da se današnjim događajem obilježavanja Evropski dan sjećanja genocida nad Romima Bosna i Hercegovine pridružuje porodici evropskih zemalja koje ovaj dan obilježavaju već duže vrijeme.
"Otvara se pitanje zašto nismo znali dosada za stranicu ove bh. povijesti te kako je moguće da je to od nas sakrivano", rekao je bh. kolumnist, dodajući da danas sve to otkrivaju, predaju budućnosti i vežu se za evropsku mrežu naroda koji obilježavaju ovaj dan sjećanja.
Nakon uvodnih obraćanja, prikazan je 20-minutni Alispahićev film.
U Evropi je ubijeno pola miliona Roma, u Hrvatskoj 28.000 Roma, u Srbiji 16.000 BiH jedina je evropska zemlja u kojoj je spriječen genocid nad Romima zahvaljujući odlučnoj akciji bošnjačkih uglednika koji su formirali odbor za spas Roma te donijeli Rezoluciju kojom Rome proglašavaju sastavnim dijelom bošnjačkog naroda, čime su romski narod zaštitili od rasističkih zakona.
Izvor
Jedna je da nastavimo s antifašističkom kulturom u našem društvu, a druga je činjenica da je samo u BiH, u odnosu na sve evropske države, spriječen genocid nad Romima, izjavio je danas bh. kolumnist, urednik i scenarist brojnih radio i TV emisija Fatmir Alispahić, koji je radeći na filmu istraživao činjenice genocida nad Romima.
U glavnom gradu BiH danas je upriličeno prvo obilježavanje genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu te je u pomen na romske žrtve Pojramosa i u čast zaštite romskog naroda u BiH, Općina Novi Grad Sarajevo, organizirala program pod nazivom "Bosna i Pojrams".
Načelnik Općine Novi Grad Sarajevo Semir Efendić izrazio je zadovoljstvo činjenicom da se danas u Sarajevu, ali i u cijeloj BiH, obilježava godišnjica genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu.
"Za nas u BiH govoriti o genocidu drugačije je nego u neki drugim državama, jer mi još imamo žive žrtve genocida u posljednjem ratu, tako da je za nas obaveza time i veća", istakao je Efendić.
Predsjednik Udruženja braća Romi Sarajevo Ćazim Abazi zahvalio je organizatorima za ovaj događaj, čija je svrha da se nikada ne zaboravi ono što se dešavalo Romima.
Alispahić je napomenuo da se današnjim događajem obilježavanja Evropski dan sjećanja genocida nad Romima Bosna i Hercegovine pridružuje porodici evropskih zemalja koje ovaj dan obilježavaju već duže vrijeme.
"Otvara se pitanje zašto nismo znali dosada za stranicu ove bh. povijesti te kako je moguće da je to od nas sakrivano", rekao je bh. kolumnist, dodajući da danas sve to otkrivaju, predaju budućnosti i vežu se za evropsku mrežu naroda koji obilježavaju ovaj dan sjećanja.
Nakon uvodnih obraćanja, prikazan je 20-minutni Alispahićev film.
U Evropi je ubijeno pola miliona Roma, u Hrvatskoj 28.000 Roma, u Srbiji 16.000 BiH jedina je evropska zemlja u kojoj je spriječen genocid nad Romima zahvaljujući odlučnoj akciji bošnjačkih uglednika koji su formirali odbor za spas Roma te donijeli Rezoluciju kojom Rome proglašavaju sastavnim dijelom bošnjačkog naroda, čime su romski narod zaštitili od rasističkih zakona.
Izvor
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#12 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Porodica Pozderac u epizodi dobri ljudi u zlim vremenima
Rat se već zahuktavao. Prema porodičnom dogovoru, Pozderci su otvorili vrata svoje kuće za izbjeglice:
„Ponekad je naša kuća bila puna ljudi, žena i djece, koji su bježali od ustaškog terora. Jednog dana je otac doveo našoj kući slovenačku porodicu od pet članova koju su Nijemci protjerali iz Slovenije. Kada je njihov položaj bio ugrožen i neizvjestan, pomogli smo im da na vrijeme napuste Cazin.“
Teror fašista i ustaša na području Cazinske krajine najviše se vršio nad Jevrejima i Srbima. Sadeta se u memoarima prisjetila i situacija kada su se ustaše preodijevale u muslimansku nošnju i napadale Srbe na području Cazina, a sve sa ciljem izazivanja sukoba između muslimana i Srba. Ključnu ulogu u sprečavanju sukoba odigrao je Nurija Pozderac:
„Kada je ubijen gazda Janko Panjević, ugledni trgovac iz Raštela, otac je poslao kola po njegovu porodicu, suprugu Milevu i kćerke Vukicu i Nadu. One su bile kod nas četiri mjeseca. Kada smo čuli da je ustaški logornik iz Bihaća na zboru u Cazinu rekao da su obaviješteni da se neke Srpkinje kriju po muslimanskim kućama, znali smo da čestita porodica Panjević mora napustiti Cazin. Preko željezničara smo organizirali njihovo prebacivanje do Banjaluke, odakle su preko prijatelja i rođaka stigle do Beograda.“
Nurija se žestoko usprotivio odvođenju i likvidiranju Jevreja, a održao je i govor pred čitaonicom u Cazinu na kojem je osudio paljenje kuća i ubijanje nevinog naroda. Pokušaj spašavanja jedne porodice iz Banjaluke Sadeta je ovako opisala:
„Moj otac i doktor Isidor Levi su dogovorili da odem u Banju Luku po roditelje njegove supruge Klarice Levi – tako ih je ona osjećala iako je bila usvojeno dijete. Moj susret sa njima je bio jako dirljiv. Gospodin Papo, njegova supruga i rođak Albi Papo, dječak od 12 godina koga su oni prihvatili kao svog sina, bili su uznemireni i uplašeni. Spakovali su ruksake i torbe sa najpotrebnijim stvarima, za svaki slučaj, no još uvijek su se nadali da neće doći ono najgore. Nisu prihvatili da krenu sa mnom u Cazin. Govorili su mi da nikad nikom nisu zlo pomislili, a kamoli učinili. Završili su tragično, kao i gotovo svi Jevreji iz Banja Luke.“
Upečatljivi su bili trenuci odvođenja Jevreja iz Cazina, a naročito onih koji su bili pod zaštitom porodice Pozderac.
„Svi smo zapamtili dolazak grupe bihaćkih Jevreja. Oni su iz Bihaća protjerani 1941. godine. Većina njih su bili rođaci našeg dragog doktora Isidora Levija. Do konačnog smještaja mi smo primili Irenu Levi, udovu Jozefa Levija, doktorovog brata koga su Nijemci i ustaše ubili još u Bihaću. Gospođi Ireni smo pomogli da se sa svojom djecom smjesti u kuću dobrog čovjeka, učitelja Toromanovića, u Žegaru (naselje u Cazinu). Dali smo im namještaj, a pomogli su im i doktor i Klarica. Devetog septembra 1942. godine Nijemci i ustaše su u sred dana odveli Irenu i njenu djecu, Ninu i Jakova, kao i ostale Jevreje, uglavnom starije osobe. Samo su doktora i njegovu suprugu poštedjeli jer su njega odredili za liječenje sifilisa“, napisala je Sadeta.
Kada su nakon nekoliko dana žandari došli u kuću Pozderaca sa zahtjevom da odu u kuću Toromanovića i vrate namještaj koji su dali Jevrejima, Sadeta je sa kočijašem otišla u Žegar. Prizor koji ju je dočekao nije mogla zaboraviti do kraja života:
„Na stolu su bila tri tanjira sa kupusom i živinskim mesom i bezbroj crva na stolu i na tanjirima. Toromanovići su ispričali da je gospođa Levi molila da sačekaju, da bar djeca ručaju, ali ni toliko nisu dozvolili. Fašisti su ih, jednostavno, pokupili.“
Početkom 1943. godine, u Cazinsku krajinu su se slile kolone izbjeglica iz Like, sa Korduna i Banije u Hrvatskoj. U tim danima, Nurija i Devleta Pozderac su organizirali prihvat izbjeglica, njihov smještaj i hranu, a u svemu su im svesrdno pomagali građani.
Nurijina pogibija i odvođenje Devlete u logor
Kada su Nurija i njegovi saborci, partizani, otišli na Sutjesku, za porodicu Pozderac su nastupili teški dani. U Cazin su ubrzo ušli Nijemci i ustaše i u svom prvom pohodu zapalili kuću Huseina Ćoralića kojeg su već ranije ubili. Došli su do kuće Nurije Pozderca:
„Preko livada su stigli brzo pred našu kuću. Izveli su majku Devletu i sestru Eminu u dvorište jer su imali nalog za likvidaciju porodice i paljenje kuće. Mi, ostali, smo se sklonili kod Husnibega Ćorovića, ali su Nijemci znali naša imena pa smo se morali odmah vratiti. Stizali su fašisti, ali i narod sa svih strana u našu avliju. Narod je spriječio najgore.“
Nurija Pozderac je poginuo u čuvenoj bici na Sutjesci, ali se i nakon njegove smrti nastavljaju aktivnosti na spašavanju nevinih civila. Pored toga, nastavlja se i revanšizam fašista prema njegovoj porodici. Tako je Nurijina supruga Devleta bila u zarobljeništvu. U logor su je sproveli ustaše i to u Bosanski Novi, pa u Hrvatsku Kostajnicu, te u Gradišku. Za njeno puštanje iz logora založio se Josip Broz Tito koji je u zamjenu za nju, ponudio njemačkog oficira.
„Majka im je rekla da je, po svemu sudeći, Nijemcima mnogo stalo do oficira koga razmjenjuju za nju jer su sve učinili da je malo oporave od prethodnog maltretiranja“, opisala je taj događaj Sadeta.
Dodjela medalje
Kraj rata su Pozderci dočekali sa velikim olakšanjem i srećom što su većinom preživjeli rat i što su većini onih koje su krili spasili živote. Sve ove aktivnosti Pozderaca je prepoznao Muzej holokausta Yad Vashem koji je Nuriju i Devletu posthumno odlikovao medaljom „Pravednik među narodima“. U njihovo ime, orden je primila upravo Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka.
Sadeta je umrla 2016. godine u Beogradu, ali je ostavila trajni dokument kojim je od zaborava istrgla događaje kojima je svjedočila u Drugom svjetskom ratu.
Čitav tekst možete procitati ovdje
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... eje-i-srbe
Rat se već zahuktavao. Prema porodičnom dogovoru, Pozderci su otvorili vrata svoje kuće za izbjeglice:
„Ponekad je naša kuća bila puna ljudi, žena i djece, koji su bježali od ustaškog terora. Jednog dana je otac doveo našoj kući slovenačku porodicu od pet članova koju su Nijemci protjerali iz Slovenije. Kada je njihov položaj bio ugrožen i neizvjestan, pomogli smo im da na vrijeme napuste Cazin.“
Teror fašista i ustaša na području Cazinske krajine najviše se vršio nad Jevrejima i Srbima. Sadeta se u memoarima prisjetila i situacija kada su se ustaše preodijevale u muslimansku nošnju i napadale Srbe na području Cazina, a sve sa ciljem izazivanja sukoba između muslimana i Srba. Ključnu ulogu u sprečavanju sukoba odigrao je Nurija Pozderac:
„Kada je ubijen gazda Janko Panjević, ugledni trgovac iz Raštela, otac je poslao kola po njegovu porodicu, suprugu Milevu i kćerke Vukicu i Nadu. One su bile kod nas četiri mjeseca. Kada smo čuli da je ustaški logornik iz Bihaća na zboru u Cazinu rekao da su obaviješteni da se neke Srpkinje kriju po muslimanskim kućama, znali smo da čestita porodica Panjević mora napustiti Cazin. Preko željezničara smo organizirali njihovo prebacivanje do Banjaluke, odakle su preko prijatelja i rođaka stigle do Beograda.“
Nurija se žestoko usprotivio odvođenju i likvidiranju Jevreja, a održao je i govor pred čitaonicom u Cazinu na kojem je osudio paljenje kuća i ubijanje nevinog naroda. Pokušaj spašavanja jedne porodice iz Banjaluke Sadeta je ovako opisala:
„Moj otac i doktor Isidor Levi su dogovorili da odem u Banju Luku po roditelje njegove supruge Klarice Levi – tako ih je ona osjećala iako je bila usvojeno dijete. Moj susret sa njima je bio jako dirljiv. Gospodin Papo, njegova supruga i rođak Albi Papo, dječak od 12 godina koga su oni prihvatili kao svog sina, bili su uznemireni i uplašeni. Spakovali su ruksake i torbe sa najpotrebnijim stvarima, za svaki slučaj, no još uvijek su se nadali da neće doći ono najgore. Nisu prihvatili da krenu sa mnom u Cazin. Govorili su mi da nikad nikom nisu zlo pomislili, a kamoli učinili. Završili su tragično, kao i gotovo svi Jevreji iz Banja Luke.“
Upečatljivi su bili trenuci odvođenja Jevreja iz Cazina, a naročito onih koji su bili pod zaštitom porodice Pozderac.
„Svi smo zapamtili dolazak grupe bihaćkih Jevreja. Oni su iz Bihaća protjerani 1941. godine. Većina njih su bili rođaci našeg dragog doktora Isidora Levija. Do konačnog smještaja mi smo primili Irenu Levi, udovu Jozefa Levija, doktorovog brata koga su Nijemci i ustaše ubili još u Bihaću. Gospođi Ireni smo pomogli da se sa svojom djecom smjesti u kuću dobrog čovjeka, učitelja Toromanovića, u Žegaru (naselje u Cazinu). Dali smo im namještaj, a pomogli su im i doktor i Klarica. Devetog septembra 1942. godine Nijemci i ustaše su u sred dana odveli Irenu i njenu djecu, Ninu i Jakova, kao i ostale Jevreje, uglavnom starije osobe. Samo su doktora i njegovu suprugu poštedjeli jer su njega odredili za liječenje sifilisa“, napisala je Sadeta.
Kada su nakon nekoliko dana žandari došli u kuću Pozderaca sa zahtjevom da odu u kuću Toromanovića i vrate namještaj koji su dali Jevrejima, Sadeta je sa kočijašem otišla u Žegar. Prizor koji ju je dočekao nije mogla zaboraviti do kraja života:
„Na stolu su bila tri tanjira sa kupusom i živinskim mesom i bezbroj crva na stolu i na tanjirima. Toromanovići su ispričali da je gospođa Levi molila da sačekaju, da bar djeca ručaju, ali ni toliko nisu dozvolili. Fašisti su ih, jednostavno, pokupili.“
Početkom 1943. godine, u Cazinsku krajinu su se slile kolone izbjeglica iz Like, sa Korduna i Banije u Hrvatskoj. U tim danima, Nurija i Devleta Pozderac su organizirali prihvat izbjeglica, njihov smještaj i hranu, a u svemu su im svesrdno pomagali građani.
Nurijina pogibija i odvođenje Devlete u logor
Kada su Nurija i njegovi saborci, partizani, otišli na Sutjesku, za porodicu Pozderac su nastupili teški dani. U Cazin su ubrzo ušli Nijemci i ustaše i u svom prvom pohodu zapalili kuću Huseina Ćoralića kojeg su već ranije ubili. Došli su do kuće Nurije Pozderca:
„Preko livada su stigli brzo pred našu kuću. Izveli su majku Devletu i sestru Eminu u dvorište jer su imali nalog za likvidaciju porodice i paljenje kuće. Mi, ostali, smo se sklonili kod Husnibega Ćorovića, ali su Nijemci znali naša imena pa smo se morali odmah vratiti. Stizali su fašisti, ali i narod sa svih strana u našu avliju. Narod je spriječio najgore.“
Nurija Pozderac je poginuo u čuvenoj bici na Sutjesci, ali se i nakon njegove smrti nastavljaju aktivnosti na spašavanju nevinih civila. Pored toga, nastavlja se i revanšizam fašista prema njegovoj porodici. Tako je Nurijina supruga Devleta bila u zarobljeništvu. U logor su je sproveli ustaše i to u Bosanski Novi, pa u Hrvatsku Kostajnicu, te u Gradišku. Za njeno puštanje iz logora založio se Josip Broz Tito koji je u zamjenu za nju, ponudio njemačkog oficira.
„Majka im je rekla da je, po svemu sudeći, Nijemcima mnogo stalo do oficira koga razmjenjuju za nju jer su sve učinili da je malo oporave od prethodnog maltretiranja“, opisala je taj događaj Sadeta.
Dodjela medalje
Kraj rata su Pozderci dočekali sa velikim olakšanjem i srećom što su većinom preživjeli rat i što su većini onih koje su krili spasili živote. Sve ove aktivnosti Pozderaca je prepoznao Muzej holokausta Yad Vashem koji je Nuriju i Devletu posthumno odlikovao medaljom „Pravednik među narodima“. U njihovo ime, orden je primila upravo Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka.
Sadeta je umrla 2016. godine u Beogradu, ali je ostavila trajni dokument kojim je od zaborava istrgla događaje kojima je svjedočila u Drugom svjetskom ratu.
Čitav tekst možete procitati ovdje
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... eje-i-srbe
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#13 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
ŠAŠIĆI KOD GORAŽDA Kad god je koji rat bio, jedni druge smo spašavali
http://avaz.ba/vijesti/teme/177005/sasi ... -spasavali
http://avaz.ba/vijesti/teme/177005/sasi ... -spasavali
- cyprus
- Posts: 39269
- Joined: 21/03/2007 22:00
- Location: Σαράγεβο / Saraybosna
- _BataZiv_0809
- Nindža revizor
- Posts: 65331
- Joined: 09/05/2013 13:56
- Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
- Vozim: Lancia na servisu
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#16 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Film o tome kako su Albanci spasavali Jevreje za vrijeme drugog svijetskog rata...
https://www.youtube.com/watch?v=eZ8szhccfZM
https://www.youtube.com/watch?v=eZ8szhccfZM
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#17 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Možete li se držati teme? Hvala.
-
- Posts: 5435
- Joined: 01/12/2016 10:32
- Contact:
#18 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Za spašene živote Jevreja medalja pravednika
- Banksy
- Posts: 28557
- Joined: 18/07/2008 09:33
#19 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
kiligonzales wrote:
Posto jedno lose dijelo moze pobrisati sjecanje na hiljadu dobrih dijela, zelim da na ovoj temi mi budemo ti koji cemo pamtiti i
sjecati se svih dobrih ljudi u losim vremenima koje danas necije politike zele pobrisati...
Istinski heroji rata: Sjećanje na Gorana Čengića
2013
Cijeli region zna za Srđana Aleksića, mladića koji je spasio život sugrađaninu u Trebinju, zbog čega je ubijen. No, rijetki su oni koji znaju da je to isto, u okupiranom dijelu Sarajeva, Grbavici, polovinom juna 1992. uradio i Goran Čengić. Nekadašnji rukometaš pokušao je spasiti komšiju, no obojicu je ubio Veselin Vlahović Batko, zvani „monstrum sa Grbavice“.
„On je naskakao na odbrane protivničke, davao golove. On je išao za pravdom da kaže da se ne može likvidirati komšija.“
Ovo je samo jedna od izjava prijatelja i komšija Gorana Čengića, čovjeka koji je u sarajevskom naselju Grbavica pokušao zaštiti komšiju Husniju Ćerimagića. Obojicu je na Trebeviću ubio Veselin Vlahović Batko, poznat i kao “Monstrum sa Grbavice“, i kojem se sudi za zločine nad civilima u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca. Neki od Goranovih komšija se prisjećaju događaja iz juna 1992.
„Goran je odozgo zavikao: 'Šta radite sa tim čovjekom, šta vam on smeta!', a onda je on rekao: 'E, taman nam i ti trebaš'.“
„Drži ga lijevom rukom, a desnom mu je zavratio glavu. Ne da mu vode. U to je došao Čengić, ovoga je maloga pažljivo odgurnuo, skočio kao da je letio kroz zrak, vitak, tanak, lijep momak, doveo ga je do stola. 'Šta je bilo?' Neće ovaj da počne. Tek je onda počeo da plače: 'Ne da mi vode'. Goran ga je pomilovao po glavi i kaže: 'Slobodno ti idi po vodu, nikad te više neće napasti'.“
Goran Čengić bio je poznati sarajevski rukometaš. Te 1963., sa 17 godina, igrao je za ekipu Rukometnog kluba Bosna, kada je klub osvojio Kup Jugoslavije. Za Gordana Žigića, Goranovog saigrača, Goran je bio više od sportiste.
„Bio je predivna osoba. Imao je karizmu. Ja sam imao tu sreću i čast da igram s njim zajedno. Počeo sam igrati rukomet u Mladoj Bosni. Goran se isticao svojim ljudskim osobinama. Ne govorim zato što o mrtvima treba sve najbolje, nego što je on zaista bio takva osoba. Na kraju, to se i pokazalo – izišao je da brani čovjeka.“
Svi oni koji su na bilo koji način poznavali Gorana kažu da mu je pomaganje drugima bilo u genima. Njegov otac bio je gradonačelnik Sarajeva poslije II Svjetskog rata, a majka Nataša Zimonjić Čengić potomak je crnogorske kraljevske porodice. No, posebno mjesto u njiihovoj porodici zaslužuje bratić Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana prije oslobođenja srbijanske prestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije "Otpisani" dobio ime Tihi. Goranova majka Nataša kaže da njen sin ljude nije razlikovao po naciji, jer su za njega postojali samo dobri i loši ljudi.
„Goran je došao jedan dan kući i kaže: 'Majko, ima li ikakav moj stari džemper? Došao je jedan drug u razred, primijetio sam da mu je jako loša garderoba.'. 'Pa, dobro sine, da mu kupimo džemper ili da mu ti dadneš'. Kaže on: 'Ne dolazi u obzir. Ja ne želim njega da povrijedim, nego, ja ću malo da se obučem slično njemu.'.“
Vladimir Čengić imao je četiri godine kada je njegov otac ubijen. Kaže kako ne voli mnogo da priča o njegovoj hrabrosti, jer je samo obavljao građansku dužnost.
„Možda će zvučati malo pretenciozno, ali nikad u životu nisam smatrao da moj otac treba da dobija neke nagrade. On je jednostavno tako odgojen, tako je naučen, ispunjavao je svoju ljudsku dužnost na šta je naučen. Ja vam to nikad u životu ne bih ni zamjerio.“
Nevladina organizacija “Gariwo” ove godine posthumno je dodijelila priznanje Goranu Čengiću za građansku hrabrost. Nažalost, to je prvi put da taj čovjek dobije neko priznanje za ono što je uradio prije 21 godinu. Sarajevo, grad u kojem se Goran rodio, bio poznat i priznat građanin, nikada mu se nije odužilo za ljudskost koju je pokazao. Nijedna ulica u ovom gradu ne nosi njegovo ime, pa čak ni ona u kojoj je živio i u kojoj je izgubio život braneći svog komšiju. O tome Momo Dragičević, Goranov komšija i novinar kaže:
„Ja bih bio sretan da postoji u ovom gradu ulica Gorana Čengića, trg Gorana Čengića, zbog nekih drugih, budućih Gorana, kakvih nama ovdje treba.“
Gordan Žigić dodaje:
„Ja sam bio inicijator jedne ideje da se napravi rukometni turnir 'Goran Čengić', i to još davne '97.-'98., međutim, ljudi nemaju sluha za to. Ljudi koji sjede u rukometnoj federaciji nemaju jednostavno sluha za to. Niti oni pripadaju sportu, niti poznaju Gorana Čengića. Drugi put, kada su nađene kosti Gorana Čengića, zvali su mene iz rukometne federacije da ih povežem sa Goranovom majkom. Nisu znali ni gdje stanuje, ni ko mu je majka, ni broj telefona. Ništa nisu znali. To je jedan nemar.“
Nevladina organizacija “Gariwo” snimila je i dokumentarac o Goranu Čengiću. Sagovornike za film nije bilo teško naći. Momo Dragičević kaže kako je prilikom snimanja imao problem da ih zaustavi u pričanju, jer su ljudi osjetili potrebu da mu se oduže, kada već Sarajevo nije:
„Da je Aleksić Srđan, Trebinjac, koji je polučio priznanja i ulice bi po njemu nazvane i trgovi – o Goranu se takoreći nigdje ništa ne zna. Ovaj grad je poznat po tome što ostaje dužan nekim svojim značajnim ljudima. Mislim da je pravo vrijeme da se počnemo oduživati Goranu jer nam takvih Gorana i treba.Zaslužio je da ga se sjećamo, ne samo mi, nego da bude primjer odnosa među ljudima, ljudske tolerancije i ljudske hrabrosti prije svega", zaključuje Dragičević.
-
- Posts: 1055
- Joined: 27/05/2009 20:21
#20 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
OdjebausBloo wrote:Ja pocela?ušće wrote: Pa jebem li ga jeli ti poče da tim drkanje upravo iz tog razloga...mislim ono plasiraš glupo pitanje za zaključkom a onda se ibretiš...
Tema su dobri ljudi a ne tvoje intelektualne sposobnosti ...a dobri ljudi su i Srđan i Amir samo ovaj drugi mora imati potvrdu koju daju ..ko..baš bih volio znati...
Prije tvoja raja po diskursu.
A za dobre ljude još jedan lijep primjer čojstva
http://www.fokuspress.com/top-story/126 ... prodanovic
-
- Posts: 1055
- Joined: 27/05/2009 20:21
#21 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Još jedan primjer dobrih ljudi u vremena zla...
http://www.gariwo.org/bs/stranice/nedeljko-nedjo-galic
http://www.gariwo.org/bs/stranice/nedeljko-nedjo-galic
-
- Posts: 3067
- Joined: 20/02/2014 19:36
#22 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Znam pricu iz Lopara na Majevici kada je sada vec pokojni nazalost Miroslav Vasic, veoma cijenjen u Loparama 1992 godine izvukao 2 bracna para hrvata iz Drijence koji su bili zadrzani na nekoj barikadi u Priboju na putu Bijeljina - Tuzla. Bukvalno je slucajno saznao da su zadrzani i sjeo u automobil i odmah tamo otisao, nakon sat vremena ubjedjivanja, prvo je te ljude odveo sebi u stan nahranio i onda organizovao kako da ih kroz ostale barikade prebaci do Drijence i uspio je.
A znam isto price da je i redovno obilazio bosnjake koji su bili na prislnom radu u Zadruzi u Loparama i nosio im cigare, lijekove, hranu ...
A znam isto price da je i redovno obilazio bosnjake koji su bili na prislnom radu u Zadruzi u Loparama i nosio im cigare, lijekove, hranu ...
- Rampage
- Posts: 3196
- Joined: 07/08/2013 10:56
#23 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Na Al Jazeeri je bila prije par godina emisija o čovjeku iz Višegrada koji je kao mladić našao utočište kod jedne hrvatske pododice u Varešu. Ne sjećam se detalja, čini mi se da je radio kod njih kad su četničke falange počele orgijanje po Višegradu.
Uglavnom, oni su ga čuvali i krili i kada je počeo sukob između Armije BiH i HVO-a.
Emisija je zaista emotivna, posebno kraj kad on sa svojom porodicom dolazi u posjetu kod sada ostarjele bake i kada idu na grob njenog supruga koji je u međuvremenu preminuo. Neka mu je laka zemlja.
Ako ima neko ko zna nešto više o ovom slučaju....?
Uglavnom, oni su ga čuvali i krili i kada je počeo sukob između Armije BiH i HVO-a.
Emisija je zaista emotivna, posebno kraj kad on sa svojom porodicom dolazi u posjetu kod sada ostarjele bake i kada idu na grob njenog supruga koji je u međuvremenu preminuo. Neka mu je laka zemlja.
Ako ima neko ko zna nešto više o ovom slučaju....?
-
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#24 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Zla vremena i jesu da bi se dobri ljudi pokazali. Ima ih svugdje i bit ce ih vazda.
Ne zaboravite ih, i ne stavljajte ih nikad u istu vrecu sa zlim ljudima, bez obzira koji to ljudi bili..... juce, danas, sutra.
Zli ljudi nikad nisu isti sa dobrim ljudima, razdvojite ih.
Ne zaboravite ih, i ne stavljajte ih nikad u istu vrecu sa zlim ljudima, bez obzira koji to ljudi bili..... juce, danas, sutra.
Zli ljudi nikad nisu isti sa dobrim ljudima, razdvojite ih.
-
- Posts: 137
- Joined: 30/11/2016 15:34
#25 Re: Dobri ljudi u zlim vremenima
Što se mene tiče, ovdje je bilo obratno od naslova teme, ti si dobio jedinicu od zlih ljudi u malo boljim vremenima.Kiki_Musampa wrote:Bio sam djete kad je rat poceo, mene i brata je srbin iz Bosne izveo, kod srpkinje sam zivjeo pet godina.
Kad sam se vratio, bio je pismeni rad na slicnu temu, i ja sam dobio jedinicu preko cjelog lista, j3r sam ovo napisao...