Dežulović Fan Club

[piupiu]

Boro se isfucao. Puno teksta o ispraznim temama.

Izgubi čovjek inspiraciju pišući o proliferaciji gluposti 2-3 puta sedmično.

[dr.gog]

Boro se isfucao. Puno teksta o ispraznim temama.

Izgubi čovjek inspiraciju pišući o proliferaciji gluposti 2-3 puta sedmično.

Mora se raditi i zaraditi.Ja ga cijenim, ali počeo je često bivati isprazan i populist nekakve izmišljene, amorfne liberalne čitalačke grupe.

S obzirom šta je preživio, neka ga dragi Bog čuva, pa makar i dosadnog.

[Banksy]

Ja ga ne čitam godinama. Žao mi je, ali nekako mi se čini da je baš utanjio, valjda prejak intenzitet predugo...

[kakavdanakneiskustvu]

http://kolumneinfo.blogspot.ba/2017/02/ ... utnja.html

[kakavdanakneiskustvu]

http://lupiga.com/hiperlink/boris-dezul ... ada-radilo

[seln]

Majstor iz bek!

Lažne vijesti iz nesvijesti

Zvao me jednom prilikom prije trideset godina glavni urednik Nedjeljne Dalmacije da mi kaže kako je javni tužitelj zbog Ferala zabranio novine.


Piše: Boris DEŽULOVIĆ



Imao je on taj običaj, da zabranjuje novine. Mislim, javni tužitelj.

Elem, zajebavali smo se mi u Feralu nešto s Miloševićevim mitinzima, JNA i Centralnim komitetom, a javni tužitelj zabranio novine i otjerao nas na sud zbog “uznemiravanja javnosti” i “širenja lažnih vijesti”. Danas, kad su fake-news, lažne vijesti - i kako ono, “alternativne činjenice” – kao posve legitimna informativno-komunikacijska forma našle mjesto i u mainstream medijima, zabavno se sjetiti kako je u ono grdo komunističko vrijeme to među tužiteljima bio dosta popularan članak krivičnog zakona: “uznemiravanje javnosti” - odnosno uzbunjivanje radnih ljudi i građana, dakle podrivanje ustavnog poretka - “širenjem lažnih vijesti”.

Komunisti nisu imali bog zna kako razvijen smisao za humor – drugom jednom prilikom, recimo, beogradski je SUBNOR gnjevno demantirao našu zajebanciju kako je Slobodan Milošević vanbračni sin Josipa Broza - ali su, kako vidite, u krivičnom pravu i medijskoj regulaciji bili ispred svog vremena. Divizije bjelosvjetskih intelektualaca i zakonodavaca danas mudruju kako zaustaviti fake-news pandemiju, siroti Mark Zuckerberg i gazde Googlea troše desetine milijuna dolara da razviju algoritam koji će spriječiti širenje lažnih vijesti, a jugoslavenski komunisti još prije trideset godina imali gotov zakonski paragraf koji se zvao upravo “širenje lažnih vijesti”.

Stvar je na časnom komunističkom sudu, da skratim priču, ispala dosta zabavna, jer je naš advokat u nadahnutom pledoajeu održao sudu i tužilaštvu predavanje iz teorije književnosti, objasnivši kako su vic i satira po definiciji “lažna vijest”. Ne postoji, jebiga, istinita satira.

Ili barem nije postojala u ono vrijeme.

Tridesetak godina kasnije, lani negdje baš u ovo doba, opskurni hrvatski televizijski voditelj i ustaški patuljak Velimir Bujanec – osebujni štrumpfirer što je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom – preko svoga je odvjetničkog ureda javno demantirao i tužio sudu satirički portal News Bar zbog teksta “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara!”, mrtav ozbiljan tvrdeći kako je “netočno da je Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara”, kako je “netočno da je vijest o zaplijeni tisuću i sto kilograma najfinijeg kolumbijskog bijelog praha bila previše za velikog Hrvata sa slabim srcem”, i kako je “cijeli članak netočan”.

Svakako, to da komunisti i Hrvati nemaju smisla za humor - pa mrtvi ozbiljni, s pečatima javnih tužilaštava i zagrebačkih advokatskih kancelarija, demantiraju viceve – nije posve nova stvar. Kad je bog dijelio smisao za humor, Hrvati su bili u redu za sunce, more i otoke, a komunisti u redu za brašno, ulje i kafu. Reći ću vam što je posve nova stvar: posve nova stvar je da smisao za humor nemaju ni Bosanci, narod koji je – dok je dobri Allah dijelio naftu i zemni plin – jedini bio u redu za smisao za humor.

I koji još do jučer ništa drugo osim smisla za humor zapravo nije ni imao.

Ovih dana opskurni sarajski štrumpfirer Haris Zahiragić - predsjednik SPUS-a, Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu - javno je tako portalu karakter.ba zaprijetio sudskom tužbom zbog satiričkog teksta “SPUS: Nismo Srbi pa da protestujemo”, u kojemu se autor zajebava kako Studentski parlament tvrdi da “sarajevski studenti nisu na ulicama jer uče, jer nisu narkomani, bolesnici, Srbi, pijandure i sve ono što nam je komunizam ostavio u zaostavštini”.

Mrtav je ozbiljan Haris Zahiragić, uzorni student sarajevskog Pravnog fakulteta, na to presavio tabak, olizao plajvaz i medijima poslao mrko saopćenje, citiram: “Obraćamo se javnosti sa demantom na vijest objavljenu na jednom od satiričkih portala - a vezanu za proteste naših kolega studenata u Srbiji - koja naravno nije tačna.”

“Koja naravno nije tačna.”

Naravno da „naravno nije tačna“, dragi Harise, kukala ti svaka pojedinačna katedra fakulteta koji studiraš! Vic i satira po definiciji nisu točni. Vic i satira po definiciji su lažne vijesti. Sam smisao vica i satire, ne znam kako bih to studentu prava jednostavnije objasnio, u tome je da “naravno nisu tačni”. Stoga su viceve i satiru do sad, što se zna, sudski progonili i demantirali samo Hrvati i komunisti. Komunisti koji su nam – uz one “narkomane, bolesnike, Srbe i pijandure” iz vica – “ostavili u zaostavštini” i političku satiru kao širenje lažnih vijesti. Kad bi, naime, bila točna, ne bi bila politička satira, već bi bila komunistička Hrvatska.

U toj komunističkoj BiH, Bosni i Hrvatskoj, političke satire više nema, jer se – kao i sam koncept fake-news, odnosno lažnih vijesti – preselila u mainstream. Na primjer: desničarski mamlaz što mrtav ozbiljan s advokatima demantira satiričke tekstove nekad bi sam po sebi bio vic i satira. Bila bi to dobra zajebancija na račun desničarskih mamlaza bez smisla za humor, dok bi se desničarski mamlazi ljutili što ih satiričari prikazuju glupim idiotima. Danas, međutim, takve stvari izlaze u novinama kao vijest. Danas se desničarski mamlazi radije, eto, sami prikazuju. To rade tako da za istu stvar – da su, naime, glupi idioti – optužuju čitatelje.

“Nažalost, u našem društvu, očito, veliki broj građana ne može vidjeti jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ ili izmišljene vijesti, što evidentno mnogi mediji zloupotrebljavaju”, mrtav ozbiljan tako u svome mrkom saopćenju za javnost zdvaja nad njenom inteligencijom mladi student prava Haris Zahiragić, budući kadija tužitelj ili kadija sudac, niti u jednom trenutku ne pomislivši kako “veliki broj građana ne vidi jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ vijesti” baš zbog toga što u izokrenutoj bosanskohercegovačkoj zbilji zaista postoje mamlazi koji mrtvi ozbiljni demantiraju satirične vijesti, dokidajući i onu posljednju, tanku granicu između stvarnosti i satire.

I sâm sam, recimo, tri dana guglao i provjeravao da nije možda i vijest o Zahiragićevu demantu zapravo satira, sve čekajući Zahiragićev demant satiričkog demanta, da se onda konačno predam, ostavim ovoga posla i mirno raziđem.

Pa stanem pred dobrog Allaha u red za naftu.

[seln]

Oj, Semire, Sejo, Sandžaklijo


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao mali Semir oca, "babo", veli, "odakle sam ja došo?".

"Vidi, sine", krenuo babo oprezno, "prvo smo se ja i tvoja majka upoznali, pa se nako zagledali, jel, pa ko biva krenuli da izlazimo, pa se tako eto na kraju i vjenčali, pa onda, kako bi ti reko, spavali zajedno, pa svašta nešta, i onda, jel, od naše ljubavi, kontaš, ko biva i ti došo.”

“Jooj, što je to komplikovano kod nas Sarajlija!", na to će mali Semir. “Kod mene u razredu pola djece došlo iz Sandžaka."

Tako je otprilike - dobro, možda ne baš tim riječima - rekreativni etnolog i antropolog amater Semir Efendić, u slobodno vrijeme potpredsjednik SDA i načelnik općine Novo Sarajevo, kod Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku objasnio etnokarakterologiju Fahre Radončića i njegovih zemljaka sa Sandžaka i Prokletija, u dosta senzacionalnom obratu osporavajući svima rođenima izvan Bosne i Hercegovine, napose sandžačkim muslimanima, pravo da se uopće nazivaju Bošnjacima.

Na stranu što je rušilačku prirodu "brdskih plemena" koja se spustila u Sarajevo, njihovo bošnjaštvo i urođeni nedostatak mitskog bošnjačkog merhametluka, ugledni sandžakolog mrtav hladan nekažnjeno objašnjavao čovjeku rođenom u Sjenici - to neka je na Senadovu dušu, pa dobronamjerno pretpostavimo da mu je demonstrirao sandžačku blagost i merhamet: upravo je, naime, veličanstvena nepodnošljiva lahkoća kojom pravo na certificirano sarajevsko asfaltno bošnjaštvo ljudima rođenima u Gusinju ili Sjenici - “pa Radončić je", veli, “tek u mojom godinama došao u Sarajevo!" - odriče čovjek što je na svijet, pa u Sarajevo u osnovnu školu, došao ravno iz Orahovica kraj Goražda.

Pa objašnjava Senadu kako je “kod njega u razredu pola djece došlo iz Sandžaka".

Žrtva vlastitih predrasuda, Semir Efendić - provjerio sam sedam puta ispada, naime, veći Sandžaklija od pola svog razreda iz osnovne škole. Ovaj Sandžaklija iz Goražda, naime, došao je u Sarajevo, završio školu i upisao se u SDA, pa odmah otišao na postdiplomsko usavršavanje na elitni univerzitet u Maleziju - nešto kao Travnik za guzonje - i po povratku kao Bakirov pionir zasjeo na prijestolje načelnika općine Novi Grad.

I čim je zasjeo, mladi Sandžaklija Semi, amidžu, rođake i pola rodbine zaposlio po federalnim ministarstvima, kantonalnim zavodima i policijskim upravama - "odakle sam ja došao?", pitao tako Semira rođak Adnan, sekretar Federalnog ministarsva prostornog uređenja i član Izvršnog odbora KO SDA Sarajevskog kantona, pa zajaoojao, "jooj, što je to komplikovano kod nas iz Novog Grada, u Kantonu pola direktora došlo iz Goražda" - i na koncu otišao kod Senada na televiziju, da tamo istrese svoj vulkanski, novosarajevski građanski gnjev na "brdska plemena” i došljake s Prokletija.

Dobro sad, licemjerje je valjda - sama riječ kaže definirajuća i glavna karakterna osobina ljudi što drugima po sebi mjere lica i definiraju karaktere, pa ih smještaju u stereotipe po mjeri ličnog licemjerja.

Ono što je zaista senzacionalno jest teorija mladog novosarajevskog licemjeritelja po kojoj nije stvar u Fahri Radončiću, već da zapravo nitko rođen izvan države Bosne i Hercegovine ne bi smio ni mogao biti Bošnjakom.

Ne bi to, jasno, bila tako senzacionalna teorija da je do nje došao neki mali Senad iz Goražda, pitajući babu "odakle sam ja došo”. Za početak, ni mali načelnik općine Novi Grad Sarajevo nije rođen u državi Bosni i Hercegovini: rođen je u SFR Jugoslaviji, u vrijeme kad nije bilo ni države BiH ni naroda Bošnjaka, i strogo tehnički - po mjeri istog onog vlastitog licemjerja - on je rođenjem jugoslavenski Musliman.

Ako on takav naknadno može biti bosanskohercegovački Bošnjak, onda to, jebiga, može biti i svaki drugi rođeni jugoslavenski Musliman.

To bi, uostalom - daje teorija malog Senada iz Goražda - bilo samo između njega i njegova oca, da mu babo objasni kako je "onda, kakob ti reko, svašta nešta, i onda, kontaš, ko biva i ti došo u Sarajevo".

Kad, međutim, Sandžaklijama i uopće, hm, nebosancima i nehercegovcima pravo na bošnjačku nacionalnost odrekne sam potpredsjednik SDA Alijine štabske bošnjačke stranke - " Babo odakle smo ono mi došli?" - onda je to prilično između SDA, jugoslavenskih Muslimana. Između njih i, kako bi vam reko, njihova Babe najvećeg od sviju jugoslavenskih Muslimana. Pa neka im onda rahmetli Alija - ili barem sin Bakir, ovlašteni tumač njegovih hadisa - objasni kako po potpredsjedniku njihove stranke Musliman rođen u istoj državi kao i oni ne može biti Bošnjak, samo zato što je rođen u drugoj federalnoj jedinici.

Kad se, naime, pročita i pogleda kako je napisano - da netko dakle ne može biti Bošnjak zato što je rođen u drugoj federalnoj jedinici iste države - dosta nezgodno ispada da ni sam Alija Izetbegović ne bi mogao biti baš čisti Bošnjak, jer je rođen u Bosanskom Šamcu, dakle u Republici Srpskoj, dakle u drugoj federalnoj jedinici iste države.

Što, Republika Srpska tada još nije postojala? Naravno da nije. Nije ni Bosna i Hercegovina. Alija se rodio u Tuzlanskoj oblasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Što, Republika Srpska je danas dio Bosne i Hercegovine? Naravno da jest. Bila je i Bosna i Hercegovina dio Jugoslavije.

Štoviše, u Šamcu, dakle u Republici Srpskoj, rodio se i drugi predsjednik SDA, Sulejman Tihić, a i treći, sadašnji predsjednik, rodom je iz Šamca, gdje mu se - to ste valjda shvatili - rodio babo.

Sva su tri predsjednika SDA rodom iz Republike Srpske, pa strogo tehnički, jednostavnom blut-und-buden logikom Semira Efendića po kojoj si ono odakle si, ne samo da ne bi bili Bošnjaci, već bi bili - ne postoji nježniji način da ovo kažem - Srbi.

Ili barem, ajde, srpski muslimani. Ili srpski Muslimani, to je već između njih i babe Dodika, ne bih da ulazim u te stvari.

Na stranci je, dakle - to je pak između njih i njihova mladog potpredsjednika - da se dogovore onda je li SDA Stranka demokratske akcije ili Srpska demokratska akcija.Po velikosrpskim teorijama u njihova potpredsjednika - naime, po koji muslimanska "brdska plemena" iz Srbije ne mogu biti Bošnjaci - ne može biti srpskija. Možda još samo svpskija. "Jooj, što je to komplikovano kod nas u Novom Gradu Sarajevo", što bi reko mali Semir. "Kod mene u općinskom SDA pola stranke Srbi!"

[seln]

Bugün okul bulunmayan


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se mali Ibro iz škole, pita ga otac otkud tako rano, a mali će na to: “Danas nema škole.” “Kako nema?”, u čudu će babo. “Tako”, veli, “nema.”

I?, rekoh. Šta i?, kaže Kožo. To ti je vic?!, velim ja, a on će na to: pa ko je reko da je vic?

Nije vic, jasno da nije vic, odavno već nema u Bosni i Hercegovini viceva, ima samo zaključaka i odluka Vijeća ministara, entitetskih i kantonalnih vlada. A odluka i zaključaka kantonalnih vlada o Muji, Sulji i malome Ibri ima upravo urnebesnih. Evo samo posljednjeg, ne znam jeste li ga već čuli: Vlada Kantona Sarajevo zaključila nedavno kako u gradu Sarajevu ima ravno deset osnovnih škola viška, i kako je to neracionalno rasipanje budžetskih sredstava, pa stala ozbiljno razmišljati da te škole ukine, odnosno pripoji drugima, i tako uštedi lijepe pare.

Doći će tako, shvatili ste zaključak kantonalne Vlade, mali jedno jutro Ibro kući, pitat će ga otac otkud tako rano, a mali će odgovoriti da nema škole. Kako nema? Lijepo, veli Ibro, nema: na katu administrativne službe Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, a u prizemlju automat-klub Cezar.

Ne znam ja, doduše, zaključke kantonalne Vlade pričati kao Kožo, ali razumjeli ste: jedna od ukupno četrnaest državnih, entitetskih, kantonalnih i distriktnih vlada u Bosni i Hercegovini zaključila je, eto, da je u Sarajevu neracionalan – broj škola!

To, naime, da je u Sarajevu točno deset osnovnih škola viška zaključila je jedna od točno deset upravo kozmički besmislenih i uzaludnih kantonalnih vlada: to da je financiranje osnovnih škola u Sarajevu rasipanje budžetskih para, ne znam kako plastičnije da vam objasnim, zaključilo je jedno od ukupno stotinu sedamdeset bosanskohercegovačkih ministarstava, što samo na hiljadu službenih automobila godišnje troše osamdeset milijuna konvertibilnih maraka. Što je, usput, osam puta više od cjelokupnog godišnjeg budžeta Sarajevskog kantona za vrtiće i osnovne škole.

Brzopleto biste i vi, kao i ja, zaključili da se sarajevsku kantonalnu Vladu živo jebe za vašu djecu – ja se ispričavam na neškolovanom jeziku, ali nije da ja nemam škole, nego je neće imati vaša djeca – da nije ista kantonalna Vlada nekidan, usred nervozne čaršijske diskusije o ukidanju sarajevskih škola, donijela odluku o davanju suglasnosti za otvaranje nove privatne srednje škole, Maarif Koledža na Vracama. Kad neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu. Nije, shvatili ste, da nema dovoljno brda – barem u Sarajevskom kantonu brda ne nedostaje – nego nije bilo dovoljno Muhameda.

Sarajevski Maarif Koledž, naime, jedna je od škola kakve odnedavno osniva novoutemeljena turska fondacija Maarif, Erdoganov odgovor na Fethullaha Gulena i njegov u međuvremenu ozloglašeni Hizmet, što je posljednjih godina razvio mrežu od preko hiljadu turskih škola i fakulteta u cijelom svijetu. Turski ideološko-obrazovni građanski rat prelio se tako i u Bosnu i Hercegovinu, gdje na mjestu Gulenovih škola sada niču Maarifove, pa će tako i njihova nova škola na Vracama biti otvorena u zgradi u kojoj je do sada bio Gulenov Tursko-bosanski koledž.

Nije da se to nešto i krije: čelnici SEDEF-a - Fondacije za razvoj obrazovanja Sarajeva, pod čijim će okriljem, uz vrtić Kid IUS, Osnovnu školu Isa-beg Ishaković i sarajevski Internacionalni univerzitet, turski odgojno-obrazovni sustav u Sarajevu s Maarif Koledžom biti, kako oni kažu, “zaokružen u cjelinu” - ne propuštaju o Gulenovoj “terorističkoj organizaciji” govoriti niti na svečanostima u svojim sarajevskim školama.

U kojima će se, eto, ubuduće umjesto o Sarajevskom atentatu učiti o Fetulahcijevu državnom udaru na Erdogana. Nije, najzad, ni da se to osobito krije: kad je prije koji mjesec predsjednik fondacije SEDEF Hasan Topaloğlu sa Studentskim centrom potpisao ugovor o zakupu tri zgrade, istakao je kako je “njihov cilj prikazati Tursku u najboljem svjetlu”.

Elem, vratit će se mali Ibro iz škole, pitat će ga otac otkud tako rano, a mali će na to: “Bugün okul bulunmayan.” “Kako nema škole?”, u čudu će babo. “Böylece, hayır”, odgovorit će mali, “Dan turskog nacionalnog jedinstva”, a otac će iznenađeno: “Šta, danas je Milli Birlik Günü?”

Zatvaraju se tako u Sarajevu bosanskohercegovačke škole i osnivaju turske, zatvaraju se državne škole jer su od budžetskih para, dakle skupe, dakle neracionalne, a otvaraju privatne jer su od turskih para, dakle džabe, dakle racionalne. Ekonomska je logika neumoljiva, pa se rješenje nameće samo od sebe. Dobro, ne baš samo od sebe, nego od turskih para: ako je skupe i nerentabilne kantonalne institucije, poput deset osnovnih škola, pametno zamijeniti turskima, zamislite koje bi se tek fantastične uštede postigle da se Turcima povjeri i onih deset neracionalnih federalnih kantona? Da se ministar obrazovanja Sarajevskog kantona Elvir Kazazović vrati jednog jutra s posla, žena ga upita otkud tako rano, a on njoj: “Danas nema Kantona.”

“Kako nema?”, u čudu će ona. “Tako, lijepo”, na to će on, “u prizemlju automat-klub Cezar, a na katu İstanbul Büyükşehir Belediyesi - İl Saraybosna.”

Pa kad su već škole turske, što turski ne bi bili i svi oni neracionalni kantoni i sama neracionalna Federacija BiH? Da se Federacija lijepo nazove, štajaznam, Bosanski pašaluk, službeno Elajet BiH, sa beglerbegom mjesto visokog predstavnika, pa podijeli na racionalnih deset sandžaka. Da se stvar tako lijepo historijski, kako ono, “zaokruži u cjelinu”, i okonča ovo zajebavanje - ja se izvinjavam na lošem bosanskom, ali nije da ja ne znam bosanski, već ga neće znati vaša djeca - s takozvanom Bosnom i Hercegovinom.

Elem, dobio na kraju Ibro na baušteli heftu urlauba, otišao vidjeti svoje u rodnu Bosnu i već sutradan se vratio natrag u Njemačku. Pita ga Fata otkud tako rano, a Ibro će na to: “Danas nema Bosne.” “Kako nema?”, u čudu će ona. “Tako”, veli, “nema.”

[seln]

Majstor o uhljupu....

Vicevi o Srebrenici

Kad sam čuo da je Veselin Gatalo u svojoj posljednjoj kolumni napisao kako je humana Mladićeva vojska pazila da u Srebrenici ne ubija žene i djecu, mislio sam, majke mi, da je riječ o ironiji i vicu


Piše: Boris Dežulović


Čitam nekidan u dva iza ponoći na srpskim portalima tekstove o Srebrenici, kad naiđem na vic. Imaju oni taj običaj, da u gluho doba noći pričaju viceve o Srebrenici.

Elem, vozi se Mujo vozom, pa mu se sve čovek na sedištu preko puta pričinjava odnekud strašno poznat. “Izvinte”, nije Mujo više mogao da izdrži, “da niste vi slučajno Ratko Mladić?” “Jesam, lično”, potvrdio đeneral, na šta će Mujo: “Nemoguće!” “A ko si ti?”, zainteresovao se sada Mladić. “Mujo”, predstavio se ovaj. “Odakle si, Mujo?”, nastavio đeneral. “Iz Srebrenice”, odgovorio Mujo, a Ratko Mladić će na to: “Nemoguće!”

U jednoj svojoj studiji o fenomenu viceva o Auschwitzu njemački etnolog Thomas Hauschild i kolega mu Alan Dundes sa Berkeleya ukorijenjenost takvog humora u njemačkom društvu indicirali su ironičnom toponomastikom samog naziva Auschwitza, sastavljenog od “Au!”, njemačkog uzvika boli, nešto poput našeg “jao”, potom pojma “schwitz”, što znači “znoj”, i konačno same riječi “witz”, koja je i u naše krajeve stigla kao “vic”. Ironično, eto, nadmoćno duhoviti Balkan je i samu riječ “vic”, nemajući svoje vlastite, uzeo od naroda na račun čijeg je smisla za humor smislio bezbrojne, hm, viceve.

Nije to, međutim, tema. U svojoj studiji profesori Dundes i Hauschild iznose zanimljivu tezu kako bolesni vicevi o Auschwitzu, “vicevi o boli i znoju”, nose u sebi skriveni ključ za razumijevanje: kad su se šezdesetih godina pojavili u njemačkom urbanom folkloru - ne dakle vicevi o Židovima, već vicevi o Židovima u Auschwitzu - osim svih značenja koja takva pučka komunikacija nosi, bili su i pouzdan sociološki znak da je činjenicu koncentracijskih logora njemačko društvo ugradilo u svoju svijest. Ne savjest, ali za početak svijest. Sigmund Freud o tome bi vam mogao pričati satima: “witz” - po definiciji uvijek, hm, nekorektan i nepristojan - čovjekov je način borbe s vlastitim inhibicijama. A u cijeloj povijesti njemačkog društva nije bilo snažnije inhibicije od Auschwitza.

Kad sam čuo da je Veselin Gatalo u svojoj posljednjoj kolumni napisao kako je humana Mladićeva vojska pazila da u Srebrenici ne ubija žene i djecu, mislio sam, majke mi, da je riječ o ironiji i vicu. U tome bi smislu bio čak i dobar, ne dakle od onih primordijalnih, kretenskih ratnih pošalica, onih koji nikad nisu o Auschwitzu, već o Židovima: ovaj bi bolesni vic bio od onih njemačkih “witzeva” što činjenicu zločina iz podsvijesti ugrađuju u svijest, a otamo u, hm - malo se amaterski bavim psihologijom, ovo je moj termin - podsavijest.

Ispalo je, međutim, da se Veselin Gatalo uopće nije zajebavao. U svom tekstu on, dakako, masakr u Srebrenici ne osporava, samo se već uobičajeno i bolno banalno svađa s kvalifikacijom genocida, pa ga tako velikodušno spominje kao “nesumnjiv ratni zločin”, dodavši onako usput, kurvinski sakriveno u zagradama - “jedan od brojnih u Bosni i Hercegovini, ali jedan od rijetkih bez mrtvih žena i djece”.

Na stranu činjenica da je tih julskih dana oko Srebrenice, jebiga, ubijeno i žena i djece, a u zagradama naročito djece: taj se “nesumnjivo” točan podatak, međutim, ispostavlja tek kao nenamjerna kolateralna šteta, greška u sistemu. U Srebrenici su sistematski ubijani vojno sposobni muškarci - istina, s dosta fleksibilno protumačenim dobnim granicama vojne sposobnosti - pa je osobita pažnja, kako nam nedvosmisleno sugerira Gatalo, poklonjena životima žena i djece. U zagradama, jasno, s visokim postotkom uspješnosti.

U veličanstvenom obratu, jedan od elemenata iz školske definicije genocida - sustavno uništavanje neke etničke grupe, ili dijela te grupe, onemogućavanjem prirodne reprodukcije - Gatalo tako predstavlja kao dokaz da genocida nije bilo. Po prilici kao kad bih genocid nad hrvatskim Srbima u Oluji - ako, naime, Gatalo ima pravo na izdvojeno mišljenje o pravomoćno presuđenom genocidu kao o “običnom” zločinu, imam i ja valjda pravo o “običnom” etničkom čišćenju cijele jedne nacionalne manjine misliti kao o nikad pravomoćno presuđenom genocidu - branio “nesumnjivom” činjenicom da su iz Hrvatske protjerani samo Srbi.

Štoviše, već i samo sustavno ubijanje srebreničkih muškaraca - zašto ne ući kroz vrata tako široko otvorena zloj namjeri? - on tako predstavlja kao gotovo “civilizirani” zločin, istina “jedan od brojnih u Bosni i Hercegovini”, ali ne kao ostali, divljački, krvavi i nasumični, već “jedan od rijetkih” samo nad muškarcima, dakle ne samo human, već i sistematski, upravo njemački pedantno organiziran i proveden.

Srebrenički masakr - kako sam ja barem shvatio Gatala - bio je, ukratko, velika humanitarna operacija, akcija spašavanja žena i djece koje su njihovi bijedni muževi, očevi i braća kukavički ostavili na milost i nemilost srpskoj vojsci.

Za slučaj da mislite da se to sad ja zajebavam, evo još malo Gatala: “Mnoštvo događanja, ljudi iz cijeloga svijeta doći će obilježiti godišnjicu proboja muškaraca iz Srebrenice iz obruča i pogibije istih, a istodobno i ratnog zločina strijeljanja zarobljenih. Muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju.”

Tek toliko da se zna. Jest, bio je “nesumnjiv zločin”, ali kakvi to neljudi i zvijeri ostavljaju žene i djecu?

Svašta se, eto, u ovih dvadeset i pet godina reklo i napisalo o ratu u Bosni i Hercegovini, svašta se u posljednjih dvadesetak godina reklo i napisalo o Srebrenici, ali ne pamtim da sam pročitao išta tako dijabolično kao što je Gatalova advokatura srebreničkog genocida, najprije svođenjem na “obični” ratni zločin, “jedan od mnogih”, a onda i na “jedan od rijetkih” među njima u kojemu se osobito pazilo na žene i djecu. Uzgred budi rečeno ostavljene na cjedilu od svojih kukavnih muškaraca. Koji ništa bolje stoga nisu valjda ni zaslužili. Naravno da Gatalo to ne misli, jedino što za to nema materijalnih dokaza.

Tako nešto, na koncu, ni Risti Đogi nikad nije sišlo s uma. Demon je barem pričao witzeve. Pa ako su Đogini umobolni, zloćudni vicevi po Hauschildu i Dundesu bili barem znak svijesti o zločinu, Gatalova se svijest o zločinu ispostavlja tek kao maligni kafanski vic.

Elem, šetao Veselin Gatalo po Potočarima i ugledao Fatin nišan, pa će iznenađen: “Nemoguće!”

[Pitar s Kariba]

Dragan Bursać je za ove Gatalove bljuvotine napisao da bi čak i Ratko Mladić rekao "E baš ga pretjera!". Ovo fakat još niko nije napisao .. Šta sve ova zemlja trpi da po njoj hoda!?

[doktor78]

Gatalo i Raspudić, doajeni slobodarskog Poskoka

[bingov buraz]

Bradata gnjida.

[kakavdanakneiskustvu]

treba biti dobar komad budale pa sve to napisati

[julisiz es grant]

Je li ovo Gatalo ima neku emisiju na PTPC, evo ga kako je ove godine ugostio oslobođenog presuđenog ratnog zločinca Ljubomira Borovčanina:



Odmah na početku nešto baljezga o izmišljenim opužnicama i lažnim svjedocima, da mi se u startu smučilo. Ovaj Borovčanin (koji je na poznatim snimcima dijelio slatkiše djeci u Potočarima, a istog i narednih dana organizovao ubistva njihovih očeva, braće, djedova...) se doima kao umjereni gospodin naspram njega.

[SmokingMan]

Je li ovo Gatalo ima neku emisiju na PTPC, evo ga kako je ove godine ugostio oslobođenog presuđenog ratnog zločinca Ljubomira Borovčanina:



Odmah na početku nešto baljezga o izmišljenim opužnicama i lažnim svjedocima, da mi se u startu smučilo. Ovaj Borovčanin (koji je na poznatim snimcima dijelio slatkiše djeci u Potočarima, a istog i narednih dana organizovao ubistva njihovih očeva, braće, djedova...) se doima kao umjereni gospodin naspram njega.

Jašta,jedan od uspješnijih propagadnih projekata RTRS.a.Ne mogu se samo sjetit kada je počelo emitovanje emisije...Čudi me kako se jedan fetus prije 49 godina mogao razviti u jednu takvu bizarnu ličnost.

[seln]

Miki i Baki

Piše: Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, svađali se mališani čiji je tata brži. “Moj tata je atletičar i tako je brz”, pohvalio se prvi, “da je jedne prilike uzeo moj luk i ispalio strijelu, pa stigao do mete prije strijele. Za ovoliko se promašio.” “A moj tata je lovac i toliko je brz”, požurio drugi, “da je u lovu ispalio metak i sam sebe pogodio u potkoljenicu.” “Nije to ništa”, presjekao treći. “Moj tata je direktor u kantonu i toliko je brz da radi do četiri, a kući je već u jedan!”

Baš tako, eto, kao mališani na velikom odmoru pred školom, svađaju se ovih dana oko svojih očeva Bakir Izetbegović i Miroslav Tuđman. “Moj tata je toliko brz”, hvali se prvi, “da je doživotni predsjednik stranke, a umro ima petnes’ godina.” “Nije to ništa”, požurio na to drugi. “Moj je doživotni predsjednik države, a umro prije dvaes’.” Samo što se mali Miki i Baki, dva najveća sina najvećih sinova našeg naroda - što bi ispali, samo trenutak da izračunam, naši najveći unuci - ne svađaju oko toga čiji je otac brži i doživotniji, nego čiji je veći zločinac i koji je krivlji za Treći svjetski rat.

Čiji je, kako bih to rekao, životniji.

“Tvoj tata je u Bosnu dovukao mudžahedine i tako još prije dvadeset pet godina začeo svjetski islamski terorizam kakav danas poznajemo!”, podviknuo je tako mali Miki u intervjuu u posljednjem broju Globusa. “A tvoj tata ih je sve pustio u Bosnu: svaki je do jednog ovdje došao preko Hrvatske!”, odgovorio mu mali Baki u intervjuu za N1 televiziju. “Nisu!”, podviknuo Miki. “Jesu!”, odviknuo Baki. “Nisu!” “Jesu!” “Nisu!” “Jesu!” “Moj tata je umro ima dvaes’ godina”, ljutitim će glasom onda Miki, “a u Bosni danas deset tisuća mudžahedina!” “Nije to ništa”, odgovorit će Baki, “moj babo umro prije petnes’, a u BiH sto hiljada ustaša!”

“Nema!” “Ima!” “Nema!” “Ima!”

Gledam tako ta dva stara balavca, pa se mislim - da su im očevi kojim slučajem živi, sad bi i jednoga i drugoga dohvatili za uho, pa potjerali u podrum. “I da se nisi micao odavde!”, podviknuo bi tata Franjo zaključavajući za sinom blindirana čelična vrata. “A šta se ti Bakire kliberiš?”, začuo bi se s drugog kraja hodnika babo Alija, zaključavajući teška podrumska vrata. “Nema ti vani dok rat ne završi!”

Najlakše je, eto, vikati na djecu i smijati im se, a nitko se nije upitao kako je bilo Mikiju i Bakiju. Četiri godine u podrumskom skloništu, dok su se druga djeca vani igrala rata - partizana, Nijemaca, ustaša, četnika i mudžahedina - morale su ostaviti posljedice na dječake. Odsječeni od svijeta, pojma nisu imali što se događa vani, na ulici.

Malom Bakiru, recimo, Alija objasnio da je podrum tatin kabinet. Cijeli rat Baki proveo dolje, brižna majka donosila vreće igračaka, a babo papire i bojice da mališan crta, potpisuje i pečatira. Izoliran od stvarnosti, mali onda stvorio svoj svijet. Šta da vam pričam: gore Sarajevo pod granatama, sravnjen grad sa zemljom, a Baki u tatinom podrumskom kabinetu napravio kantonalni Zavod za izgradnju grada Sarajeva. Baš pravi zavod, sa sekretaricom, telefonom i planovima za nove zgrade. A svaka s podrumom za djecu.

Hiljade do zuba naoružanih mudžahedina maršira tako Bosnom i Hercegovinom, a mali Baki u kabinetu uplašen naćulio uši, pa sve odozdo viče: “Babo, ko je to?” “Niko, sine, spavaj”, povikao bi Alija kroz podrumska vrata. “Babini jarani, svratili na piće.” “Na piće?!”, sumnjičavo bi onda pitao znatiželjni dječak. “Šta piće?”, ugrizao bi se Alija za jezik. “Štapiće?”, ponovio bi mali zbunjen. “E, to”, odgovorio bi na kraju babo.

Ili Miroslav. Njemu je bilo još i gore: mali Baki je u podrumu još nešto i mogao čuti i doznati, ali Mikijev otac je bio naročito strog čovjek, vojno lice, pričalo se da je bio i general, a kome otac nije bio vojno lice, taj je imao sretno djetinjstvo. Mikijev otac tako svoga maloga nije samo zaključao u podrum, nego ga - da bi bio siguran da rat na dijete neće ostaviti nikakve posljedice, i da mališan ništa neće čuti, vidjeti, znati i doznati - stavio ravno u Ured za nacionalnu sigurnost. Ne znam, naime, kako je u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj, kad želiš da netko ni o čemu i ni o kome ništa ne zna, niti ikad sazna - staviš ga u Ured za nacionalnu sigurnost.

Cijeli rat Miroslav proveo dolje, brižna majka donosila kakao i kekse, a otac papire i bojice da mališan crta, potpisuje i pečatira. Odvojen od stvarnosti, mali onda stvorio svoj svijet. Šta da vam pričam: zaključan u tatinom Uredu za nacionalnu sigurnost, ne znajući ni gdje je ni kad je - ni koji je dan, jel subota ili utorak, ni koja je godina, jel četres’treća, jel devedes’treća, ni koji je rat, jel’ Domovinski ili onaj Drugi - mali Miki u podrumu napravio Hrvatsku izvještajnu agenciju. Baš pravu izvještajnu agenciju, sa sekretaricom, telefonom, prisluškivačima i planovima sigurnih kuća za špijune. A svaka s podrumom za djecu.

Hiljade do zuba naoružanih mudžahedina maršira tako prema Bosni i Hercegovini, a mali Miki u podrumu Hrvatske izvještajne službe naćulio uši, pa sve odozdo viče: “Tata, tko je to?” “Nitko, sine, spavaj”, povikao bi Franjo kroz podrumska vrata. “Alijini prijatelji, svratili na štapiće.” “Štapine?”, ponovio bi mali zbunjen. “E, to”, odgovorio bi na kraju tata Franjo.

Dvadeset pet godina kasnije Alija i Franjo odavno već svaki na svojoj nebeskoj ledini, a Baki i Miki, djeca iz podruma, upućeno polemiziraju oko ratova iz devedesetih, bistre svjetsku geostrategiju i prepiru se oko toga tko je kriv za Osamu bin Ladena, Al-Kaidu, kalifa Bagdadija i Islamsku državu, pa se - baš poput mališana na velikom odmoru pred školom - svađajući i hvale čiji je otac bio brži, jači i veći, i koji je važniji za opću svjetsku historiju. “Moj babo je bio toliko velik i važan”, pohvalit će se na koncu mali Bakir, “da je dovukavši mudžahedine u Bosnu još prije dvadeset pet godina začeo svjetski islamski terorizam kakav danas poznajemo!” “Nije to ništa”, požurit će na to mali Miroslav. “Moj ih je sve pustio u Bosnu: svaki je do jednog tamo došao preko Hrvatske!”

“Eh, djeca”, uzdahnuo bi tata Franjo, penjući se podrumskim stepenicama. “Ne znam ni sam što ću s ovim svojim malim!”

“Ja bogami znam”, dobacio bi babo Alija.

[orinoco]

[banjaluka078]

http://hr.n1info.com/a247032/Kolumne/Bo ... kceri.html

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolu ... iz-zasjede

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolu ... -konakovic

[seln]

Majstor o novom investicionom cirkusu:

Radna akcija Šamac-Dubai


Piše: Boris Dežulović



Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao Mujo u Njemačku, pa se pohvalio Sulji da je u Dortmundu otvorio zgodnu jednu malu, gradsku banku. “Sereš!”, iznenadio se Suljo. “Baš banku? Ono sa šalterima?” “Baš banku. Sa šalterima”, potvrdio ovaj. “Kako? Pa prije samo mjesec dana otišo si odavde ko kokuz, a sad otvorio banku!”, predao se Suljo. “Eh, kako”, odgovorio Mujo. “Pajserom.”

Tako je, eto, bilo nekoć davno, u vrijeme prije blagostanja u Bosni i Hercegovini, kad se za otvaranje takvih biznisa još moralo na gastarbajdžiluk u Njemačku. Danas taj Kožin vic ide ovako: otišao Elmedin sa Soukbunara u Novo Sarajevo, pa se pohvalio Sulji da je na Dolac Malti otvorio zgodan mali, kvartovski centar za plaćanje komunalnih usluga. “Sereš!”, iznenadio se Suljo. “Baš Centar komunalnih usluga? Ono sa šalterima?” “Baš komunalnih usluga. Sa šalterima”, potvrdio ovaj. “Kako? Pa otišo si odavde ko kokuz, a sad otvorio Centar komunalnih usluga?!”, predao se Suljo. “Eh, kako”, odgovorio Elmedin. “Makazama.”

Mrtav ozbiljan je tako krajem prošle godine - sve sa zastavama, fanfarama, novinarima, kamerama, nadahnutim govorom, crvenom vrpcom, plišanim jastučićem i makazama - premijer Kantona Sarajevo na Dolac Malti svečano otvorio Centar komunalnih usluga, u osnovi dakle jedan poslovni prostorčić veličine mahalskoga granapa, sa par šaltera na kojima će građani plaćati račune za vodu, struju i gas. Nešto dakle što u drugim civilizacijama - manje naprednim i svakako manje svečanim - jednog dana samo nikne u prizemlju zgrade, u Bosni i Hercegovini svečano otvara sam predsjednik Vlade, u izravnom televizijskom prijenosu s limenom glazbom, dječjim zborom, djevojkama u narodnim nošnjama i oduševljenim građanima što mašu državnim i partijskim zastavicama.

Dojučerašnji kokuzi svečano tako po Bosni otvaraju centre za plaćanje komunalnih usluga, kružne tokove, trotoare i suvremene nove kontejnere. Ne zajebavam se, nije Kožin vic, baš ulične kontejnere za smeće: samo dan prije nego što će kantonalni premijer na Dolac Malti svečano otvoriti komunalne šaltere, par stotina metara dalje, na drugoj obali Miljacke, načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo mrtav je ozbiljan, uz pljesak okupljenih učenika osnovnih škola, svečano pustio u rad lijepi, novi zeleni kontejner za elektronski otpad.

Centar za komunalne usluge i kontejner za elektronski otpad samo su dva posljednja megaprojekta koja su u BiH i gradu Sarajevu – metropoli fantastičnih novih atrakcija koju već zovu europski Dubai – uz svečanu pompu pootvarali kokuzi što su do jučer po Njemačkoj otvarali banke.

Bosanska građevinska čuda pobrojali su nekidan vrijedni kroničari bosanskohercegovačkog procvata sa portala Istinomjer, i čovjeku zaista zastane dah kad vidi što se sve u Bosni i Hercegovini sagradilo i spektakularno otvorilo: od desetak kilometara posve uzaludnog auto-puta od Odžaka do rijeke Save, do grandioznih hiljadu metara sarajevske zaobilaznice koju su u novembru svečano otvorila čak dva premijera, federalni i kantonalni; od obnovljenog – niti dakle sagrađenog, već samo malo prefarbanog! – dvjesto metara dugačkog tunela na magistrali Ljubogošta-Pale, kojega su pompozno otvorili premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović i sam predsjednik Milorad Dodik, do nove trafo-stanice u Čitluku, koju su svečano pustili u rad predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara i lično predsjednik Predsjedništva BiH Dragan Čović.

Kantonalni ministar obrazovanja, na primjer, u septembru je u sarajevskoj osnovnoj školi “Musa Ćazim Ćatić” mrtav ozbiljan svečano otvorio – nema dalje - nove školske ormariće. Kažem “nema dalje”, iako u Bosni i Hercegovini uvijek ima dalje. U Istinomjeru su tako zaboravili meni osobno – kad smo već kod osnovnih škola - najimpresivnije graditeljsko čudo otvoreno prošle godine. Prije koji tjedan, naime, u zeničkoj osnovnoj školi “Alija Nametak” najozbiljnije je, uz cijeli prigodni kulturno-umjetnički program i nadahnute govore, svečano pušten u rad suvremeni novi – školski zahod. Baš pravi pravcati zahod: klozet, klonja, ćenifa. Jasno da takav infrastrukturni megaprojekt država Bosna i Hercegovina nije mogla iznijeti sama, pa je novu ćenifu u školi “Alija Nametak” financirala Turska vojna misija u BiH.

Imat će tako – kad smo već kod Alije Nametka - o čemu pisati njegov unuk Muhamed Nametak, sarajevski povjesničar što se pasionirano bavi socijalističkom poslijeratnom izgradnjom u BiH, i svim onim transbosanskim prugama, cestama, mostovima, tunelima i tvornicama što su se gradile u ono vrijeme, prije nego su izmišljeni demokracija, izbori, predizborna obećanja, kameni temeljci i svečana otvaranja. Civilizacija koja je, kako bih rekao, prije samo dvadesetak hiljada godina gradila dvjesto metara visoke piramide, danas – jebem te, slavna historijo! - svečano otvara trotoare i zahode.

Ima tako – kad smo već kod Muhameda Nametka – u zagrebačkom Časopisu za suvremenu povijest jedan njegov rad, “Uloga omladinskih radnih akcija u stvaranju socijalističkoga društva u Bosni i Hercegovini 1945–52”, s naglaskom na najveću onodobnu radnu akciju, legendarnu Šamac-Sarajevo, dvjesto četrdeset kilometara dugačku željezničku prugu sagrađenu krampovima i lopatama za samo – jebem te slavna historijo po sto puta! – sedam mjeseci. Sedam mjeseci! Onih desetak kilometara od Odžaka do Svilaja bosanski su neimari sa svom hidrauličnom građevinskom tehnikom gradili pune četiri godine! A zločinac Broz ni prugu Šamac-Sarajevo nije htio svečano otvoriti dok na njenom kraju mjesec-dva kasnije nije završena i golema nova željeznička stanica u Sarajevu.

Ne navodim, međutim, Nametkov rad da bih Mili, Draganu i Bakiru vadio mast: ima, naime, u njemu divna jedna epizoda s radne akcije Šamac-Sarajevo, dokument iz Arhiva BiH s izvještajem o “kontrarevolucionarnoj propagandi” među akcijašima na pruzi: u Trećoj hercegovačkoj brigadi, bilježe budni komesari, jedan je omladinac tako 1947. dobio pismo u kojemu se kaže da se u rodnom kraju pojavila Djevica Marija, poručivši narodu da će “sve ovo brzo proći”.

Osim što predstavlja izvanredno - i iznenađujuće slabo poznato - otkriće o prvom poznatom Gospinom ukazanju u Hercegovini, više od trideset godina prije Međugorja, lijepo taj dokument govori i o živom optimizmu “reakcije” onog vremena. Jugoslavenski zulum s prugama, fabrikama, branama i hidroelektranama, istina, nije baš “brzo prošao” – nije Marija, što bi rekao Papa, meteorolog – ali je na kraju ipak prošao. Danas, recimo, u njenom Međugorju još nemaju kanalizaciju, jedan najobičniji kružni tok gradi se već točno sedam mjeseci, a maršal Herceg-Bosne Dragan Čović svečano, eto, u Čitluku otvara trafo-stanicu.

Elem, otišao sarajevski kantonalni ministar obrazovanja Elvir Kazazović na Višnjik, pa se pohvalio Sulji da je u školi u Čekaluši otvorio djeci školske ormariće. “Kako?”, zadivljeno će ovaj. “Makazama ili pajserom?”

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolu ... n-karadzic

[seln]

BORIS DEŽULOVIĆ

Prorok Lawrence, alejhisselam


Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, uhvatio učitelj u mektebu maloga Ibru gdje nešto žvrlja po papiru. “Šta to radiš, Ibro?”, pitao efendija učitelj, “crtam”, odgovorio mališan, “šta crtaš?”, pitao opet učitelj, “Proroka Muhameda”, prostodušno će mali Ibro. “Ali mi muslimani ne crtamo Poslanika, alejhisselam”, blago efendija pogladio Ibru po glavi. “Osim toga, nitko ne zna kako On izgleda.” “Normalno da ne zna”, veselo će na to mali Ibro, “kad nisam još završio.”

Slična znatiželja muči valjda i učenu bosanskohercegovačku ulemu, pa svako toliko netko postavi pitanje kako je zapravo izgledao Muhamed, alejhisselam. “Kako je izgledao Muhamed, alejhisselam”, pita se tako i gost predavač dr. Šefik ef. Kurdić u naslovu današnje tribine u Vakufskom centru Medžlisa Islamske zajednice u Kiseljaku. Ozbiljno je to teološko pitanje, hiljade stranica o tome ispisali su mnogo učeniji mudžtehidi nego što sam ja, pa meni ostalo samo pitati - zašto to ikoga zanima? Zašto bi to, naime, uopće bilo važno?

Pet stotina godina islamski učenjaci i vladari strogo zabranjuju likovni prikaz proroka Muhameda, režu se za takvu stvar i ruke i glave nesretnih umjetnika i karikaturista - mali Ibro je još dobro i prošao – ne može se prikazati lice Poslanika, alejhisselam, ne treba i ne smije: punih pet stotina godina, ukratko, mudri efendije ne dopuštaju vidjeti i znati kako je izgledao Muhamed, alejhisselam - svih tih pet stotina godina tumače zašto se ne smije vidjeti i znati kako je izgledao Muhamed, alejhisselam – i što rade nakon tih pet stotina godina? Organiziraju tribine i pitaju se “Kako je izgledao Muhamed, alejhisselam”!

Da ne znam kako je stvar ozbiljna, pomislio bih kako se tu netko dobro zajebava.

Kod kršćanskih kaura, recimo, takvih dilema oko prorokova izgleda nema: kod njih se netko s tim zaista dobro zajebava.

Svih onih pet stotina godina, naime, sve od renesanse do danas, katolički bogoprorok Isus Krist ne samo da se ustrajno ukazuje, pokazuje i prikazuje gdje može i ne može – od crkvenih oltara, svetačkih sličica i dječjih slikovnica do naslovnica magazina, privjesaka, majica, golemih kipova i hollywoodskih blockbustera – i svih tih pet stotina godina prikazuje se vazda isto, kao plavooki frontman kakve sweet-metal grupe, dugačke plave kose i brižljivo njegovanih uvojaka: punih pet stotina godina točno se tako, kao da će sad u oblaku umjetnog dima sići s križa i uz laserski light-show zapjevati “Final Countdown” iz Knjige Otkrivenja, prikazuje i na Leonardovim i Rafaelovim slikama, i u Zeffirellijevim i u Gibsonovim filmovima, i u Parkerovu i Stoneovu South Parku, i što učenjaci na zapadu rade nakon tih pet stotina godina? Snimaju dokumentarne filmove i mrtvi se ozbiljni pitaju kako je izgledao Isus Krist!

Tako je, da skratim, prije koju godinu britanski BBC - blago posumnjavši da bi semitski mađioničar iz Galileje prije dvije hiljade godina mogao izgledati kao skandinavska Instagram-zvijezda jutros stigla iz stockholmskog Yrkeshögskolan för Hudvård & Spa kozmetičkog salona - pozvao uglednog forenzičkog antropologa Richarda Neavea, stručnjaka za facijalnu rekonstrukciju sa Sveučilišta u Manchesteru, da rekonstruira mogući stvarni fizički izgled Isusa Krista. Ovaj pak na temelju višegodišnjih forenzičkih istraživanja dvije hiljade godina starih kostura i lubanja Kristovih zemljaka i suvremenika, za BBC-jev dokumentarac “Sin Božji” napravio rekonstrukciju Isusova lica, i što? Na opće zaprepaštenje, Isus ispao tamnoputi neki vozač kamiona jakih čeljusti, velikog nosa, crnomanjaste kose, tamnih smeđih očiju i gustih brežnjevljevskih obrva: umjesto visokog, lijepog i plavog švedskog sweet-metal pjevača ispao, kako bih rekao, redar na njegovu koncertu u Plovdivu.

Katolički učenjaci i njihovi najbolji učenici na to su, jasno, pobjesnili i optužili BBC da je Isusa prikazao kao neandertalca, nehotice tako otvorivši važno teološko pitanje: zašto bi bilo blasfemično i uvredljivo za Krista ako je bio crnpurast, dežmekast, grd i ružan, ili barem grd i ružan za naše zapadne Instagram-standarde? Što, recimo, ako je bio šepav? Što ako je bio debeo, ćelav, razrok ili golemih, klempavih ušiju? Pa nije Isus po Judeji obilazio audicije za manekena muških gaća Calvin Klein ili voditelja na OBN-u!

U islamu su tu stvar riješili mnogo mudrije. Likovnih prikaza Prorokovih jednostavno nema, već samo vjerodostojnih i priznatih predaja u kojima je vrlo precizno opisan i zapisan. Prema imamu Buhariji, recimo, Enes ibn Malik r.a., koji je služio Muhameda, ovako opisuje svoga gospodara: “Poslanik, s.a.v.s. nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel ni crnoput, ni kovrčave ni ravne kose.” Prorokov pak amidžić i četvrti halifa Alija ibn Ebu-Talib r.a. još je koncizniji: “Nije bio ni previsok ni prenizak, nego srednjeg rasta. Nije bio ni kovrčave ni ravne kose, nego blago valovite. Nije bio debeo ni okruglog lica, nego blago zaobljenog.”

Meni to izgleda kao policijski zapisnik talijanskih karabinjera u nekom sicilijanskom selu, gdje svatko svakome čuva leđa i nitko ni o kome nikakvog pojma nema. Krenuli tako prije hiljadu i četiri stotine godina vojnici zloglasnog vladara Ebu-Džehla po Mekki tražiti toga Muhameda, što propovijeda nekakvu novu vjeru i kvari im posao, ali u kući zatekli samo slugu i amidžića, pa ih stali ispitivati ne bi li napravili portret za potjernicu. “Kako izgleda?”, pitali mrki vojnici, a Enes i Alija u oči ih gledaju i govore: “Ni mršav ni debeo, ni visok ni nizak, ni bijel ni crnoput, ni kovrčave ni ravne kose.”

Prema tom preciznom foto-robotu, da skratim, Ebu-Džehlova milicija po Hidžazu pohapsila oko dvjesto hiljada sumnjivih, Poslanik, alejhisselam, opušteno na devi odjahao u Medinu, a njegov vjerodostojni lični opis ostao, eto, do danas.

Sad, je li bilo baš tako, ne držite me za riječ, ali kako god da je bilo - sve otada ljudi se pitaju kako je zapravo izgledao Muhamed. I, pitate li mene, bolje da je tako. Dokle god nema ni slike ni kipa, ni filma ni slikovnice, ni privjesaka ni majica - nema ni teološke opasnosti da nakon pet stotina godina prikazivanja markantnog, tamnoputog arapskog beduina crnih očiju i crnomanjaste kose, kakav forenzički antropolog znanstvenim metodama rekonstruira Muhamedov lik.

Pa da Poslanik, alejhisselam, ispadne plavokos, plavook, grd i ružan poput Lawrencea od Arabije.

[Bloo]

čitam već treći put i opet se smijem
Eh, Dežuloviću...

[Ommadawn]

Ubode al baš! Ko čačkalica sudžuk