'DANI' U RUKAMA HILME SELIMOVICA

[ultima_palabra]

Hvala @Banksy, vrlo dobar Faruk...

[Neelix]

citao sam dovdje

"ADSL konekcija postaje nesigurna čim je kišovito i oblačno vrijeme"


laze lik ko pas, dalje me ne zanima

[bogoljub]

Faruk je veoma fino ime. Arapskog je porijekla i znači ,onaj koji rastavlja istinu od neistine,,

Kod našeg Faruku su tekstovi dobri, podstiču razmišljanje. Međutim, Faruk! Ovo sa opkoljenim Sarajevom i 10.000 mrtvih Sarajlija i tome da je Alija Izetbegović svemu tome kriv, stvarno ti ne mogu halaliti! Koga ba ti zaje....š. Bili smo i mi tu ba, znamo šta je bilo.
Izvini, borac si bio. Ranjenik si bio. Znaš i sam, Al brate istina je jedna. Nemoj nas svega ti dirati gdje smo slabi.Znaš da se upalimo ko kutnjak.
Možda ti ipak i halalim. A ko borcu ne halili dabogda i njemu ne halalili.
HALALOSUM!

[Banksy]

Gaddafi forever

Njihovi zalutali meci su pogađali koru drveta iza kojeg je Žil pucao iz puškomitraljeza, a ja mu držao redenike, pretvarajući koru u prašinu koja je sipila po našoj kosi

Nisam bio u Libiji ovih dana tako da ne znam šta se dešava na ulicama libijskih gradova i glavnog grada Tripolija. Ali sam 1992. bio na Sokolovom kamenu, koji je udaljen od Tripolija nekoliko hiljada kilometara, i tu smo forsirali rijeku uz pomoć dvije napuhane kamionske unutrašnje gume, povezane žicom, te popođene daskama, hvatajući se za rastegnutu čeličnu sajlu, prešli na drugu stranu Une, i ušli u neprijateljski prostor, gdje smo se u nekoliko dolina utvrdili, i preležali čitavu noć pod vedrim septembarskim nebom odbijajući pokušaje pješadijskih napada. Njihovi zalutali meci su pogađali koru drveta iza kojeg je Žil pucao iz puškomitraljeza, a ja mu držao redenike, pretvarajući koru u prašinu koja je sipila po našoj kosi. Bilo je ledeno kako to samo može biti pod vedrim nebom u septembarskoj noći, i znam da tu noć Žil dobro pamti, jer kad smo se ujutro probudili rekao mi je: “Dobio sam hemoroide.” Što je, naravno, bilo smiješno u usporedbi sa nekoliko mrtvih srpskih vojnika u dolini, i sa jednim našim mrtvim borcem kojeg smo sreli na nosilima kako ga tegle u pozadinu. I što je bilo ništavno naspram plotunâ VBR-a koji je šarao po šumi u kojoj smo se nalazili čekajući napredovanje u dubinu teritorije, od kojeg nije bilo ništa, a i bolje je kad danas čovjek pomisli kako smo krenuli u donkihotovsku akciju, sa nekoliko puškica, protiv do zuba naoružanog neprijatelja. Nekad se to zvao borbeni moral, danas ne znam za taj osjećaj, potpuno je ispario iz mene.
Sjećam se nogu njihovog mrtvog vojnika, vjerovatno danima nije skidao tamnoplave vunene čarape, jer mu je vuna srasla sa tabanima, kako leži bijelog lica među lišćem koje počinje da se pretvara u humus, dubok sloj hranjive zemlje kroz koju smo propadali kao kroz snijeg cijelac. I tako smo se poslije povukli, pa su nakon tog forsiranja rijeke nastali razni mitovi oko te sporedne bitke u kojoj je bilo nekoliko mrtvih i dvadesetak ranjenih.
Narednog dana Žil i ja smo se vratili u selo u kojem smo bili izbjeglice. Hodajući cestom naletjeli smo na Žilovog oca koji nam je uzbuđeno pričao kako su naši borci probili njihove linije, i kako se borbe vode ni manje ni više nego kod gradske kafane. Zatrpavao nas je neupitno preciznim brojem zarobljenih neprijateljskih vojnika, municije i naoružanja. Slušali smo ga prljavih čizama i uniformi, garavih lica, sa oružjem na leđima u punoj ratnoj spremi. Onda nam je Žilov otac, vidno razočaran, rekao: “Vi ovda hodate, a ljudi se bore kod gradske kafane.” Ne mogavši izdržati pitao nas je zašto nismo kod gradske kafane i odakle, zapravo, dolazimo, našto je Žil rekao: “Iz pičke mater'ne!” Pa smo mu morali razbiti iluziju, jer smo mi, upravo mi, ti ljudi koji su se borili kod “gradske kafane”, i da nikakvih borbi tamo nema, jer smo mi bili kilometrima daleko od prilaza gradu, a gradska kafana je bila blizu nas koliko i najsjajnija zvijezda u sazviježđu Kentaur. Tako se u ratu šire tzv. glasine želja i putuju brzinom svjetlosti sa jednog kraja enklave na drugi.
Sve ovo navodim zbog jednog razloga, zbog izvjesne gospođe R. R. koja se među masom naših radnika iz Libije vratila u BiH kako bi svojoj djeci “objasnila da nije tačno ono što se piše.” Kako mediji lažu, kako narod obožava Gaddafija, i kako je u Tripoliju mirno. Ovaj ratni uvod je tu, jer mislim kako bi očevici trebali znati što se dešava na terenu, ali nas R. R. (podaci poznati redakciji Sarajevo-x portala), i ne samo ona, nego i drugi radnici obavještavaju kako je u Libiji trenutno super živjeti, i kako nema većih problema, osim što avioni pucaju po civilima, van Tripolija, doduše, i prema nepotvrđenim medijskim izvještajima broj mrtvih civila se kreće i do hiljadu. Dok Gaddafi u televizijskom obraćanju svoje pristaše poziva na “gaženje žohara”, ubijanje ljudi koji su protiv njega, a to su svi oni civili što trče ekranom pokušavajući se snaći u nečemu što im se prvi put u životu dešava. Nastranu to kakav je Gaddafi diktator, o tome se sve zna, o Lockerbieju, o bombama u njemačkim diskotekama, o podršci internacionalnim kriminalcima i terorističkim skupinama širom svijeta, za mene je najbolja slika tog režima priča jedne ovdašnje djevojke koja je bila u Libiji, jer je tamo imala momka.
A njena priča govori kako se upoznala sa jednom mladom Libijkom, i u povjerljivom razgovoru mlada žena joj je rekla da su po njenog muža jednom došli i odveli ga, i kako ga nikad više nije vidjela, niti išta čula o njemu, a prošlo je već nekoliko godina od njegovog odvođenja. Ovo je prava slika demokratskog režima u kojem država štiti svoje građane, tako što učini da građanin nestane.
Zanimljiva je izjava R. R. koja je napustila Libiju samo zato da svojoj djeci kaže kako u Libiji nije nimalo opasno, iako je do sada evakuisano desetine hiljada ljudi iz te zemlje, a još toliko očajnika čeka da se domogne teritorije neke druge zemlje. Ako se ništa ne dešava zašto svi panično bježe. Vjerovatno se malo pucketa, pale se gume, pljačka se javna imovina, što bi rekao još jedan bosanski filozof, netom pobjegao iz Libije, to, kaže, nezadovoljna i nezaposlena omladina pravi probleme, inače ljudi veličaju Gaddafija kako je ponosno istakao ambasador BiH u Libiji gospodin Ferhat Šeta.
Čitajući ove izjave u novinama o blagostanju u Libiji imao sam osjećaj da se nalazim unutar korica Orwellove knjige 1984, neodoljivo me sve podsjećalo na društvo u kojem je zavedena potpuna kontrola, čak i misli. A to je zadnja tačka sa koje se normalan čovjek ne može i ne smije povući pred slikom totalitarnog režima, ili pred nekim ko želi da me uvjeri u apsolutnu laž. A laži završavaju na smetljištu istorije, kao strijeljana tijela rumunskog diktatora Čaušeskua i njegove žene Elene. U nedostojanstvenim položajima, onako kako to samo mrtva tijela mogu zauzeti, čega se dobro sjećam sa Sokolovog kamena.

Faruk Šehić
Broj 716 - 04.03.2011

[bogoljub]

Rekoh Faruke Halalosum ti!
Svaka Čast, Ovo se zove živi svedok!
Niko mu više u životu ne može prodavati jaja za bubrege.
Sokolov kamen ga je naučio praktično za čitav život!

[doktor78]

Vidim u novom broju tekst "povratnika" Vuka Bacanovica. Welcome back!

[Uglednik]

Šehića je uvijek zanimljivo citat. Steta sto nije romanopisac, umjesto poete. Treba nam neko pismen i ko je prosao rat, da napise par knjiga o samom ratu. Ali malo dubljih knjiga, a ne suhoparne, patriotske rambo-literature, poput "Crne duse" ili Ćopićevog opusa.

Šehiću, napiši koji roman, od poezije se ne zivi.

[red_djavo]

Ako se dobro sjecam "Pod pritiskom" je izuzetno zanimljivo ratno stivo...

[H4v4t4R]

jel se meni čini ili su promijenili logotip?

[bihmak]

Ima li ko pristup online arhivi Dana, pa da postavi clanak Faruka Borica "Mitovi i naracije za dnevnu upotrebu" iz proslosedmicnog broja?? Ako moze ikako..hvalaa

[zoro3]

Politička kultura: Šta nam se sve servira kao problemi i kao rješenja
Mitovi i naracije za dnevnu upotrebu

Od osvita demokracije i nacionalnog osvješćivanja, dakle u posljednje dvije decenije, u javnom prostoru argumentaciju kao oruđe političke borbe nadjačao je mit. Boj na Kosovu i nosanje moštiju cara Lazara bio je možda prvi znak koji se zakonom spojenih posuda prelio na sve etnicitete, što je uzrokovalo svođenje parlamentarne demokracije na čistu nacionalnu mitomaniju: Od stoljeća sedmog, bošnjaštvo srednjevjekovnih bogumila, kralj Tvrtko i Sveti Sava kombinirali su se s pričama o stratištima iz Drugog svjetskog rata, zatim i Balkanskog rata, itd. Danas su mitovi nešto drugačiji, plošniji, opet u službi dnevne politike, ali ništa manje nestvarni. Današnji se mitovi, baš kao i oni “historijski” zasnovani pozivaju na istinitost, ali i na demokraciju i pluralizam mišljenja


Stepen političke kulture u Bosni i Hercegovini na nezavidno je niskim granama. Ako građanima BiH, naročito onima koji se na ovaj ili onaj način bave politikom kao promatrači, analitičari ili praktičari, od toga može biti lakše, treba reći da je cijeli region na niskim granama. Ako je, pak, Balkancima svih identiteta lakše, ništa bolje nije ni u Evropi, toj kolijevci demokracije, a mitomaniji mogu podleći i oni koji su otišli najdalje u ovaploćavanju liberalne demokracije, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pod političkom kulturom mislimo, da bude jasno, na poruke koje političke ličnosti odašilju u borbi za vlast, usporedbe rečenog i (u)činjenog kada određeni političari dobiju priliku da budu dio vlasti; također, mislimo na lični moral i prakticiranje ličnog i društvenog sistema vrijednosti u obnašanju javnih funkcija, s moralom povezano institucionalno ispravno javno djelovanje; moral podrazumijeva i jasan otklon od devijantnih pojava nepotizma, korupcije i organiziranja državno podsticanog kriminala; i, na koncu, pod političku kulturu treba podvesti i upotrebu mitomanije, propagande, nacionalističkih naracija, zloupotrebe religija, a sve u procesu pridobijanja vlasti i ostanka na njoj.
I zaista, region je dao Ivu Sanadera, o Hashimu Thaciju i Mili Đukanoviću se priča još i gore nego što desanaderizirani mediji iznose o nekadašnjem omiljenom premijeru. Silvio Berlusconi se, između dva suđenja za koje optužuje ljevicu, hvata u koštac s prostitutkama u katoličkoj Italiji, George W. Bush je ratnu akciju protiv iračkog diktatora Sadama Huseina pokrenuo na osnovu laži naciji i svijetu, da spomenemo samo neke od markantnijih slučajeva.
Danas, u Bosni i Hercegovini, nakon dvadeset godina demokracije, možemo konstatovati tek da su velike historijske mitove i nacionalne naracije zamijenili dnevnopolitički mitovi i dnevnopolitičke naracije. To ne znači da su prvi nestali s političke scene, naprotiv, ovi potonji su klasični medijski derivat starije braće, čak i kada se radi o nesvjesnom preuzimanju nacionalističkog koda. Razlog vjerovatno treba tražiti u strukturalnoj i funkcionalnoj promjeni društvene paradigme, pogotovo kroz virtualni svijet medija kojim informacije putuju u djeliću sekunde. Novinari tragaju za stavom, izriču ga, kao i analitičari, intelektualci, teoretičari raznih vokacija, što je pohvalno sa stanovišta demokracije, ali stvara dvije anomalije: zaglušujuću kakofoniju u kojoj svako sluša i čita svoje riječi i riječi onih s kojima se slaže, te diskvalifikaciju činjenica kroz opetovanje narativa, skriveno iza velikih riječi: Nacija, Država, Istina, itd.
Politika je igra u kojoj se igra grubo, ali su ipak potrebna pravila. I hladna glava. Po mogućnosti vlastita. I činjenice, a ne paušalne izjave koje se svih ovih dana mogu čuti na raznim stranama. Pošto se neka od njih tiču i ovog magazina, pobrojat ćemo ih.

MIT I: SDP je zbližio Dodika i Čovića Saradnja između predsjednika HDZ-a BiH i predsjednika SNSD-a datira još iz predizbornog vremena i ovaplotila se u dokumentu koji su njih dvojica potpisali u Banjoj Luci, kojim je dogovoreno da Hrvati u RS-u, odnosno oni koji su simpatizeri HDZ-a BiH, glasaju za ljude s Dodikovih listi, i vice versa. Dodik je mnogo prije prošlogodišnjih izbora počeo zastupati tezu da je potrebno stvoriti treći, hrvatski entitet na području Federacije BiH pri čemu bilo kakvo otkidanje teritorija Republike Srpske, smatra, ne dolazi u obzir. Čović se mnogo prije izborne noći kada je pozdravio svekoliko televizijsko gledateljstvo iz buduće prijestolnice trećeg entiteta, dogovorio da vlastitu ugroženu poziciju nanovo jača sakrivanjem iza borbe za nacionalnu jednakopravnost Hrvata. Nije poenta da je on kao predstavnik Hrvata majoriziran: on je, naprosto, kao čovjek političke platforme koja ugrožava sigurnost cijelog regiona sam sebe diskreditirao. Naročito nakon odbijanja da participira u vlasti, što je i dovelo da mu, zbog željenih ustavnih reformi sklona evropska birokratija okrene leđa. Saradnja Dodika i Čovića se ogleda i u podudarnostima stavova koje se očituju kroz medije bliske jednom i drugom, tako da je bez tekstualne opreme nemoguće ocijeniti čitate li Čavaru u Glasu Srpske ili Radmanovića u Večernjem listu. To nije nešto što je prouzrokovao SDP.
S tim je mitom povezan i onaj da je Lagumdžija povezao dva HDZ-a i k tomu ujedinio hrvatsku politiku spram BiH. Ako je to predsjednik jedne partije u stanju uraditi, onda je, bez sumnje, itekako moćan. Naravno, ovdje se aludira na činjenicu da je Željko Komšić izabran glasovima pretežno Bošnjaka, a ne Hrvata. U to nema sumnje, baš kao što je dobar dio Bošnjaka glasao za Martina Raguža. Kao što su Bošnjaci u Domu naroda izabrali Ivu Miru Jovića za člana Predsjedništva BiH. Poenta je u tome da je stranka koja je nastala zbog unutrašnjih previranja u matičnoj stranci okrenula leđa svom političkom fundamentu – kritici Čovića i njegove, govorili su, izdajničke politike, i zajedno se krenuli boriti za nacionalno pitanje. Takva artikulacija političkih interesa ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao – nacionalizam.
S tim mitom je povezan i treći, pa ih sve stavljamo pod prvi, a to je da je SDP BiH usmjeren protiv Hrvata. Otud i gromoglasni povici na izdajnike nacionalnih interesa od Lidije Korać, preko Ante Domazeta, do svakog etničkog Hrvata koji svoju političku platformu nije našao u HDZ-u. HDZ jest osvojio dobar dio glasova, ponajprije u Hercegovini, ali politički sistem ove zemlje ne poznaje ni zapadnu Hercegovinu kao teritorijalnu jedinicu, niti etničke izbore. HDZ je odbio učestvovati u vlasti koja bi ostavila prostor otvoren da etnički Srbin, Hrvat ili Bošnjak može biti liberal, socijaldemokrata ili, gluho bilo, komunista, i da za to dobije glasove birača bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Kao što je već i izrečeno, za Komšića nisu glasali Bošnjaci po instrukcijama da prevare Hrvate, nego socijaldemokrati za socijaldemokratskog kandidata. A broj Hrvata u BiH se prepolovio kada Komšića još nije bilo na mapi, i kada su ovaj narod “zastupali” kandidati koji su imali “hrvatski legitimitet”.

MIT II: SDP je najveći neprijatelj države BiH od Daytona naovamo I ovaj mit bi komotno mogao biti podveden pod prethodni/e, ali zbog siline i teških riječi kojima je izrečen, doduše jednom, bez ponavljanja i bez argumentiranja – ako se pod argumentacijom ne smatra galama i povika iz Mostara, Banje Luke i pojedinih partija “sa sjedištem u Sarajevu”. SDP je na izborima osvojio značajan dio birača, dobio priliku da formira vlast, igrao ponekad i prljavo, prihvatajući prljava pravila političke bitke i – to je to.
SDP ima svoje ogromne mane. Moguće je da istražni organi dokažu umiješanost u korupciju nekih, pa i najviših političkih dužnosnika. No, da se i sve pokaže tačnim, još nije dokaz apokaliptičnog djelovanja SDP-a, ni na idejno-ideološkoj ravni – na kojoj ima i vrludanja i zastranjivanja) ni na pojavno-upravljačkoj, na kojoj bi trebali biti najmanje deset godina kako bi dostigli razarajući stepen etnonacionalističke korupcije, čiji je krajnji cilj etnički omeđeni teritorij sa zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću.
Na žurnalističkoj ravni, nakon političkog djelovanja Nikole Poplašena, nakon manifestacija ekstremizma svakojakih predznaka, uključujući i onaj islamski, nakon negiranja što je negiranje genocida postalo svakodnevna pojava, nakon svih iživljavanja nad BiH reći da je SDP najveći neprijatelj države znači biti opsjednut.

MIT III: Na redu je Hrvat da bude predsjedavajući Vijeća ministara BiH (a Srbin na čelu diplomatije) Džentlmenski dogovor je u Platformi četiri partije prerastao u pravilo o rotaciji. Antiplatformisti za pravilo neće ni da čuju, ali su za džentlmenske dogovore koje ni sami ne poštuju. U fluidnoj situaciji pobjeđuju oni koji imaju moć ucjene. Pa ipak, i ovdje je mitska nedosljednost i brkanje etničkog i entitetskog u džentlmenskim dogovorima. Ako slijedimo etnički primjer, onda bi nakon Adnana Terzića, navodno Bošnjaka, i Nikole Špirića, navodno Srbina, trebao na čelo državne vlade po džentlmenskom dogovoru doći navodni Hrvat s atestom političkih partija koje skrbe za hrvatske interese. No, po etničkom redu na redu je šef diplomatije iz tog istog naroda. Međutim, Dodik kaže da to mjesto po entitetskoj rotaciji pripada Srbima. Šta zapravo govori? Da je na djelu politički dogovor, a ne princip. Dva su entiteta, tri etniciteta, ima tu i ostalih, a njih nigdje. Kao ni sposobnih.

MIT IV Rješenje je u legalnim i legitimnim predstavnicima vlasti u BiH Lijepo zvuči kada neko za sebe kaže da ima legalitet i legitimitet naroda. No, uz dužno poštovanje, izbori nisu bili nacionalni. Nisu se dijelili raznobojni listići u raznobojnim izbornim jedinicama, niti je neka komisija, ni centralna ni izborna, određivala je li neki građanin uzeo ispravan listić. To bi značilo silovanje konsocijacije do perverzije.
K tomu, bilo bi lijepo kada bi HDZ BiH i HDZ 1990, kao nositelji dobrog dijela hrvatskog narodnog legitimiteta za početak na papir sročili šta kane uraditi, kako državu napraviti funkcionalnijom, koje nadležnosti prebaciti na niže a koje na više nivoe vlasti. Njihov politički stav pluta u nacionalnim magluštinama, divljenju rabijatnom banjalučkom koleriku koji ima sistemske mehanizme za blokadu države pa su Čović i Ljubić poželjeli da imaju iste. I kada su uz pomoć međunarodne zajednice onemogućeni u tome, počela je otvorena majorizacija.
Ne treba dodati da ni Sulejman Tihić ni Zlatko Lagumdžija, po mjeri mnogih koji se predstavljaju kao zaštitnici bošnjačkih interesa, ne spadaju u etalon legalnih i legitimnih Bošnjaka. No, ni tu nema komisije, ni centralne ni bošnjačke (koliko god je zazivao Muhamed Filipović!), da im oduzme etnički identitet, a naročito ne pravo na bavljenje politikom.

MIT V: Dodiku je dat legitimitet za disoluciju države Ovaj mit spada među najsmješnije i najopasnije. Dakle, kada sutra NS RS ko zna koji put donese odluku kojom prekorači svoju nadležnost krivica će se tražiti u nekadašnjoj zgradi CK. I iz nje su, doduše, svojevremeno stizale riječi hvale za Miću koji voli sam da radi, ali je valjda nakon četiri godine bezobraznog destruiranja države svima jasno da Dodik ima plan koji se ne tiče ni od Dodika više puta prevarenog Sulejmana Tihića, niti najboljeg neprijatelja Harisa Silajdžića, a niti drugara Zlatka Lagumdžije. Da je na čelu SDP-a BiH Mirko Pejanović isto bi bilo. Srećom, loptica je još odavno sa Sarajeva prebačena na Bruxelles koji je Dodiku uglavnom sve tolerirao posljednje četiri godine. Sada, kada je Sarajevo smoglo snage i promijenilo kurs, dežurni kritičari dijele packe.

MIT VI: Budućnost u BiH je u pripitomljenom nacionalizmu Alija Izetbegović je davno rekao kako su umjerene nacionalne stranke budućnost BiH. Od tada je prošlo mnogo godina, i samo se pokazalo da se nacionalizam ne može tek tako pripitomiti. Naročito u višenacionalnim društvima. Ali, od političkih igrača koji barataju nacionalnim kao primarnim identitetom, iskazuje se volja da nastave, kao i dosad, biti najbolji neprijatelji jedni drugima na određenim komadima teritorije. Borba za nacionalna prava vrlo brzo padne u drugi plan kada dođe do pitanja uprave Eroneta, zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine ili pak zakona o zabrani fašističkih organizacija i obilježja u BiH. Pritom, imputirani nacionalni prioriteti onako kako ih shvataju već spomenuti ribari nacionalnih duša ne mogu naći nikakav zajednički nazivnik u upravljanju državnom, bez obzira kakav bio njen sistem.

MIT VII: Rješenje je u stvaranju trećeg entiteta Nikad se, čini se, dosad nije razvila konstruktivna rasprava o konačnoj etnoteritorijalizaciji BiH kroz stvaranje hrvatskog entiteta u Hercegovini i “tamo gdje još može”. Nažalost, riječ je o crvenoj krpi za sarajevsku javnost kojom mašu i Čović i Dodik. Takvo rješenje je nemoguće iz mnogo razloga. Jedan je što bi se desilo, ne kao devedesetih, ali ipak značajno etničko čišćenje Hrvata iz Bosne i Tuzlanskog bazena, Bošnjaka iz Hercegovine, Srba iz okoline Sarajeva, a nisu isključeni ni ekscesi od Zapadne Krajine do Istočne Bosne. Uostalom, šta je cilj etnicizacije Federacije i njene teritorije? Da hercegovački Hrvati imaju etnički prostor na kojem će prakticirati vjeru i kačiti nacionalne zastave? Omogućiti decentraliziran proces donošenja odluka u pojedinim regionima kako ne bi dolazilo do etničkog preglasavanja? Ostaviti novac u Mostaru umjesto da ide u Sarajevo? Zar to sve do sada ne postoji? Zar Federacija, na koncu konaca, ne ulaže i u te kantone sa hrvatskom većinom? Zar proizvođači iz tih kantona nisu povezani s tržištem Federacije?
Upadljivo je da su najveći zagovaratelji takvog modela oni koji već od Livna do Čapljine imaju samoupravljanje na nacionalnoj bazi. Za Hrvate Usore, Žepča, Kiseljaka, Travnika... taj model ne bi smio biti prihvatljiv. Da ne govorimo da slijepo inzistiranje na teritorijalizaciji ne može proći bez ljudi spremnih da izvrše etničko čišćenje i genocid. A takvima se i danas sudi u Haagu.

MIT VIII: Ivo Josipović se ne miješa u unutarnje stvari u BiH Lijepo je vjerovati da iz Zagreba pušu novi, pozitivni vjetrovi. No, na djelu su samo vjetrovi, i to oni koji donose krucijalne zablude. Sašetavanje s Dodikom stratištima nevinih nije nešto što će donijeti pomirenje. Zahtjevi za dodatnim dizanjem nacionalne kvote za donošenje zakona u domovima naroda (umjesto trećine u Domu naroda FBiH i BiH potrebno bi bilo osigurati više od polovine delegata e da bi neki zakon bio usvojen) nije put ka funkcionalnijoj državi. Nacionalna prava, ako smo već višenacionalna država, moraju biti zagarantirana, iako još nigdje nisam vidio spisak nacionalnih prava koja se ne mogu podvesti pod međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava. Drugim riječima: Potrebno je da neko, grupa eksperata, političke grupe, nevladin sektor... popiše prava koja nisu Ustavom BiH zagarantirana građaninu BiH i potrebno je da ih se zadovolji kroz kolektivna. Nakon popisa, potrebno je naći i formulu zadovoljenja, npr, ako je nacionalno pravo na jezik, šta ono podrazumijeva u zemlji u kojoj se svi razumijemo, da li je to dupliranje pravnih akata ili je osnivanje instituta za izučavanje nacionalnog jezika, npr. Srba u BiH.
Josipović pak ne razumije da pristajanjem da bude patron ličnim interesima Ljubića i Čovića može izazvati regionalnu nestabilnost i udaljiti Hrvatsku od Evropske unije. Također, pristajanjem da bude shvaćen kao politički nacionalista bez jasne agende, može samo proizvesti kontraefekt u Sarajevu. Čak i na ekonomskom planu.
Dakle, iako je bio dočekan ogromnim očekivanjima, Josipović je pokazao upitnu političku mudrost. I ne samo da se umiješao u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, nagovoren i nasavjetovan na tu glupost ko zna od koga, pa još i urgira visokom predstavniku da ispoštuje odluku Centralne izborne komisije (mit o profesionalnosti CIK-a također postoji, ali ne zaslužuje da bude tretiran više nego na marginama), može samo građanima države koja ga je i birala donijeti loše vijesti. Ako Zagreb bude podržavao secesiju u BiH, ostat će izvan evropskih tokova taman toliko da u predvorju Evropske unije sačekaju BiH.

MIT IX: Boris Tadić je prijatelj BiH Lijepo bi bilo kada bi naši susjedi gledali na nas kao na ravnopravne partnere. Otrežnjenje zbog činjenice da nije tako prouzrokuje glavobolju. Ali ona neće nestati okretanjem glave od Tadićevog rovarenja po BiH. Ne uzeti u obzir geopolitičko djelovanje Beograda u analitičkim konstrukcijama problema u BiH znači, u najmanju ruku, praviti se nemušt. Treba se sjetiti, ako ništa, predizborne podrške Dodiku kroz dolaske i boravke, te sjednica vlada RS i RS. Obilazak stratišta u Srebrenici, uz svo poštovanje tog čina, ne mora značiti ništa ako ga ne prati percepcija da su tu ljudi ubijani zbog ideja koje su žive kako u Beogradu tako i u Banjoj Luci. Također, doći u Srebrenicu i odati počast žrtvama genocida, a potom igrati kolo s Arkanovom Cecom i najvećim negatorom genocida s ove strane Drine, znači biti politički hipokrit.

MIT X: Fahrudin Radončić je spasitelj Bošnjaka E, to je već ozbiljna patologija.

MIT XI: Sve ovo vodi raspadu države Opet teške riječi. Država se neće raspasti dok god postoje politički subjekti koji mogu napraviti vlasti na svim nivoima, i to onako kako zahtijeva ustav. Kriza u BiH ne traje pet mjeseci nego 20 godina. Nju živimo otkako je nacionalni faktor postao predominantan u političkom uozbiljavanju sistema. Neke posljedice će trajati jako dugo, duže od čovjekova životnoga vijeka. No, to nije razlog da rješenje tražimo tako što predominantnan politički faktor odlučivanja – etnonacionalni, postavimo kao jedini odlučujući.

[bihmak]

odlicno..hvala velika zoro

[jasko_ba]

citao dane od osnovne skole - skoro 10 godina...vise necu
htio sam odustati kad je pecanin poceo glumiti sa harisom i sbih, onda su dosli boric i ekipa - htio sam vidjeti kako ce ici, svaka cast faruku, al nije to to
esad hecimovic i amer tikvesa - jednostavno previse ublehe, vrijedjanje citaoca
do nekih boljih vremena

[ssmmiilleeyy]

Po naslovu teme bi se moglo zakljuciti da Dane uredjuje Hilmo Selimovic,Oslobodjenje isto tako,San takodjer pa valjda su i ti Novinari Isli u Skolu (znaju i oni pisati )


Al to je valjda onaj Bosanski Mentalitet : Popljuj sve oko sebe jer ja znam sta je najbolje

[bandini]

ma smijesni ste sa tim nezvisnim novinarstvom
toga nema ljudi, ne postoji, ni kod nas ni u svijetu
svako pise za nekog

[5okraka]

Prelazak magazina 'Dani' u vlasnistvo Hilme Selimovica znaci gubitak kakvog-takvog nezavisnog glasila na otuznoj medijskoj sceni BiH. Tuzan sam danas.

To se zove kapitalizam, velika riba jede malu.

Sutra kad se probudis, skontas da je cijela drzava u vlasnistvu par ljudi! Narod je zelio to, i dobio je. Nema sada sta da se bunimo, robuj i suti

[MoHiKaNaC]

Ko su likovi na koricama zadnjeg (današnjeg) izdanja magazina Dani? Lagumdžiju i Radnočića kontam, al drugu dvojku ne...

[Banksy]

Ko su likovi na koricama zadnjeg (današnjeg) izdanja magazina Dani? Lagumdžiju i Radnočića kontam, al drugu dvojku ne...

Hadžić i Keljmendi.

[MoHiKaNaC]

Hvala

Na Hadžića sam sumnjao, al' Keljmendija ne bih nikad skonto... Sad mogu normalno nastaviti sa danom

[jasko_ba]

Intervju Dana: Milorad Dodik
Politika SDP-a je destabilizirajuća za BiH

najshupackija novina zadnjih godina, prestigli su i havaz u tome
fuuuj

[Banksy]

Dnevnik s ruba

Nemar bosanskog čovjeka

Dani, Broj 809 - 14.12.2012
Faruk Šehić



Poduhvat uljepšavanja magičnog tunela na stepenicama koje vode u zgradu Pravnog fakulteta ostaće moj lični kandidat za neimarsko pregnuće svih ovih postratnih, izgubljenih godina. Da li je iko postavio pitanje ko su bili genijalni građevinski poduzetnici koji su renovirali fasadu i kipove na krovu fakulteta? Pitanje je izlišno, ali ga moram postaviti i priznati kolektivnu glupost koja je dio našeg identiteta više nego religija ili nacija. Kad nekoj statui otpadne ruka i ubije studenta ili starijeg prolaznika


Ovako će se zvati zadnji tekst o kojem ću misliti na samrtnom času. Misliću samo o jednoj stvari: kako je ovakav tekst nemoguće napisati do kraja. To je otvoreni tekst kao što postoje nedovršene knjige. Razmišljaću netom prije smrti zašto nikad nisam uspio napisati sve što sam mislio o ovoj temi. Naprosto zato jer je to nemoguće. I kad bih čitav život posvetio opisivanju ove ljudske osobine u našeg čovjeka, opet ništa ne bih postigao. Jer je užas neopisiv po službenoj dužnosti. Ne možeš opisati užas kao što ne možeš opisati bijelu boju neba ili snijega.

Na stepenicama Pravnog fakulteta u Sarajevu već mjesecima, možda i godinu dana stoji sklepana neka drvena skalamerija, koja ima i neki krov od ter-papira. Dugo me je ta misterija okupirala, nikako je nisam mogao razriješiti. Onda mi je prijatelj s Likovne akademije rekao da je improvizovani tunel na ulazu u zgradu fakulteta napravljen, jer je s kipa boginje koja se nalazi na krovu zgrade otpala glava. Pa su napravili neuglednu skalameriju da zaštite studente i slučajne prolaznike. Isprva je ovaj neimarski poduhvat spadao u stilsku formaciju bosanskohercegovačkog minimalizma u bukvalnom značenju. Teorija i kritika se još nisu pozabavili ovim nativnim bh. stilskim pravcom unutar šireg spektra domaće arhitekture. Čudo minimalizma je stajalo kao rugoba nad rugoba, onda se neko dosjetio da bi tog kvazimoda trebalo dotjerati, perca mu počešljati. Pa su tunel doradili tako da je od rugobe ostala polovična rugoba. Ako ću birati između smeća i onog koje, biva, nije baš toliko smeće, uvijek ću izabrati čistokrvno smeće. Poduhvat uljepšavanja magičnog tunela na stepenicama koje vode u zgradu Pravnog fakulteta ostaće moj lični kandidat za neimarsko pregnuće svih ovih postratnih, izgubljenih godina. Da li je iko postavio pitanje ko su bili genijalni građevinski poduzetnici koji su renovirali fasadu i kipove na krovu fakulteta? Pitanje je izlišno, ali ga moram postaviti i priznati kolektivnu glupost koja je dio našeg identiteta više nego religija ili nacija. Kad nekoj statui otpadne ruka i ubije studenta ili starijeg prolaznika (ne znam zašto u Sarajevu led i cigle sa fasada uvijek pogađaju samo starije ljude?), tada će se neko dosjetiti da na neki drveni klip stavi upozorenje da su statue krhke i da ubijaju ljudske individue, te da prolaznici budu oprezni kao na snajperskom prelazu.

Nemar bosanskog čovjeka je lajtmotiv života u postratnom Sarajevu. Kad se čovjek tako odnosi prema materijalnim stvarima iz predmetnog svijeta koji ga okružuje, kako se tek odnosi prema sebi, svojim bližnjima, prema svijetu emocija. Ne znam, to je pitanje za tog čovjeka, koje on sebi nikad ne postavlja. Gdje će čovjek, nema vremena da razmišlja kad živi kao životinja, što je danas bitan uslov opstanka u sarajevskoj kotlini.

Tako ispred tržnog centra BBI radnici u očuvanim maskirnim uniformama Armije BiH vrhovima lopata razbijaju led sa kamenih ploča od kojih je ovaj trg napravljen. Ne vodeći računa da oštećuju kamen, koji će onda početi pucati, u pukotine će se zavlačiti voda, prašina i smeće. Oni će zajedničkim snagama stvoriti legendarno sarajevsko blato, koje će vas prskati po nogama i licu dok hodate našim glavnim gradom. Neka dugo živi blato, prljavština, nemar i svakodnevna depresija, koja je legalno-pravna posljedica navedenih državotvornih elemenata.

Ispred Alte, na Marijin Dvoru, vidio sam dvojicu radnika kako rasipaju so oko zgrade. Jedan je gurao kolica, a drugi, nasmijani rumenko, šakom je grabio so i rasipao je neštedimice po snijegu. Vjerovatno bi ga u Njemačkoj uhapsili isto trena zbog toga što želi sebi uništiti zdravlje. Ali ovo nije Dojčland, ovo je Bosna jednom shvatite, davno je to otpjevao Nazif Gljiva.

Preko puta je mali stroj sa grtalicom udarao u ivičnjak želeći ukloniti mrski snijeg sa parkinga. Kad snijeg okopni ostaće tragovi grtalice na ivičnjaku. Ne znam ni zašto je onda izgrađen ivičnjak ako će ga vozač malog bagera uništiti tokom zime.

Hodajući Radićevom ulicom naletio sam na još jedno sistematsko uništavanje javne imovine. Tu su radnici vrhovima lopata razbijali snijeg na trotoaru. Ispod su crvene ploče koje su već počele pucati pod tegobom sarajevskih vremenskih neprilika. Lopate su tu pomoćna sredstva koja će ploče vremenom pretvoriti u prah. Čuo sam radnika kako je rekao: “Ova Radićeva k’o vaskrsno jaje.”

Zatim prizor iz kladionice kada sam stajao pored čovjeka koji je jedva disao i hodao, ali kao da ga fizička kondicija nije pretjerano zanimala. Kao da tijelo nije njegovo. Ne znam zašto sam vidio unutrašnjost njegovog uha. Nimalo ugodna slika. Pretplaćen sam na bizarne slike stvarnosti. Najviše me podsjećao na olupinu, koja je, nekim čudom, još bila pokretna. Samo mu je glas bio pomalo živahan. I želja za dobitkom na kladionici je bila živuća. Ona, kao i nada, umire posljednja u svakom zagriženom kladioničaru. Dobiti pare bez pola muke. Bez rada i patnje. Samo gledajući žuta i crvena slova i brojeve na teletekstu Federalne televizije. Nekad bi mi se znalo zamantati u glavi od buljenja u magični teletekst pun naziva timova i rezultata. Kladiti se do posljednjeg daha. Pisati o stihiji koja se zove nemar.

[Banksy]

U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

[jasko_ba]

U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

Ko jos cita Dane?
A inace, svaki tekst sto su pravili o angelini, jos pogotovo ako ima kakve veze sa sff, je pljuvanje i maksimalna negativnost

[Pasiflora]

Ko jos cita Dane?
A inace, svaki tekst sto su pravili o angelini, jos pogotovo ako ima kakve veze sa sff, je pljuvanje i maksimalna negativnost

Ima dosta ljudi koji citaju Dane, tamo zaista ima kvalitetnog kadra. Ovo sto je urađeno sa naslovnicom je vise nego zalosno, cak bijedno (pogotovo za jednu zenu, kao sto je rekao neko gore), ali ne mozemo opovrci odlican rad ostalih novinara.

[VjecitiStudent]

U vezi današnje naslovnice,
Teško je pasti ispod Avazovog nivoa, ali danas ste uspjeli,
Primitivnu, seksističku, neuksunu, uvredljivu, odvratnu, tinejdžerskadosjetka naslovnicu možda može i potpisati poneki muškarac - s osobinama s početka rečenice, ali da to uradi žena, Dženana Karup-Druško, zaista je strašno ... Stidite se.

Zar neko još čita ove Hilmine fabričke sedmičnjake/tjednike?