'DANI' U RUKAMA HILME SELIMOVICA

[ime_kojeg_nema]

uredjuje redakcijski kolegij, tako pise

[ime_kojeg_nema]

pećanin više ništa nema sa danima,?

ne znam kakve su interne relacije ali sudeci po dva zadnja broja ne bih rekao. cak je i zlaja dobio zvijezdicu za dobar potez u barometru . prosli broj je meni bio raspad sistema, sto ustvari i jeste bilo, sada kao da malo dolaze sebi. imam osjecaj da ova ekipa koja sada radi ipak zeli da vrati nekakvu nezavisnost i skrene sa politickog kursa kojega je pecanin zadao. to je svakako dobro samo ne znam hoce li dosegnuti kvalitetu tekstova bez nekih ljudi koji se, koliko vidim, jos uvijek ne pojavljuju. iskreno, kao visegodisnji citaoc, ali i bivsi istovremeno, volio bih da se u ovim novim danima otvori neki prostor gdje bi nama koji smo dane godinama citali novinari objasne sta se ustvari desilo, javno iznoseci svoja razmisljanja itd. bilo bi to nekako posteno jbg. imali smo prilike citati kako i zasto je ugasen radoncicev global i analize rada drugih medija, pa bilo bi posteno da u danima saznamo sta novinari dana misle o svim ovim desavanjima u toj novini. a ne da se citajuci sanju vlaisavljevic u avazu jos moram sloziti s njom. odron.

[ime_kojeg_nema]

dane sam kupovao redovno 14 godina,svaki broj,ima li ivana lovrenovića u danima još?

nema lovrenovica. od novinara u zadnjem broju su pobrojani masha durkalic, nisvet djanko, esad hecimovic, denana karup drusko, gordana katana, jasmin ligata, alimir seckanovic, faruk sehic i emir tikvesa

[Banksy]

ko je sada glavni urednik u danima

Mujo Selimović

[johntra]

ovaj posljednji broj i nije bio toliko loš...kako je u predzadnjem broju bio Bakir, sad Željko, za sljedeći broj predviđam Radmanovića na naslovnoj...

[uroborus]

Na kraju, što reći, osim da su Dani, kao i sav mit o njihovoj neophodnosti, sinonimu za ovdašnje "neovisno novinarstvo",
završili u blatu ovdašnje svakodnevnice. Pali su, što bi se kazalo, ŠAPATOM. Poneki sjetan tekst tipa Frenkievog, koji vrvi pretjeranim idealizom, ili onaj Imamovića za koji se može reći da je daleko ozbiljniji, još nešto tu i tamo po portalima u susjedstvu, čisto iz solidarnosti, i to je sve. Konkurencija likuje, pogotovo ona uličena u "neovisnom" Sanadu Avdiću, o Avazu ne treba trošiti rijeći, jer su prelaskom "Dana" po okrilje la famigla Selimović dobili dostojnog konkurenta koji će postavljati standarde u ovdašnjm "klaptomansko-tajkunskom novinarstvu", pa je očekivati da ta njihova prepucavanja budu još tragikomičnija i besmislenija.
Pećanin je u cijeloj stvari ispao-najpametniji, novinari u koje se kleo-ovce, zajedno sa čitateljstvom koje je umislilo da da ih Dani pod miškom-izdvajaju od ostatka ovog obezglavljenog društva!
Malo morgen...

[gianna24]

Za mene je Oslobođenje najbolja novina u Bosni i Hercegovini, a zatim i poslije Oslobođenja dolaze Dani i mislim da će i Dani i Oslobođenje s ovim potezom biti bolje i dobit će više čitatelja što i zaslužuju.

Bolje da je Dane kupilo Oslobođenje nego "onaj" Avaz, za kojeg svaki normalan čovje s malo pameti zna kakva je to novina = najgora

Je to ali kad kupim Oslobođenje nemam šta pročitati; ne mogu ni oni nas uzimati zdravo za gotovo, k'o eto ne volimo avaz pa ćemo kupovati Oslobođenje a tamo ništa. Da se oni malo poprave potukli bi avaz; ne voli narod toliko avaz koliko je Oslobođenje loše.

[thepatriot]

Reklamira li Vildana pivu u novim Danima?!

[Jazz_Junkie]

dane sam kupovao redovno 14 godina,svaki broj,ima li ivana lovrenovića u danima još?

nema lovrenovica. od novinara u zadnjem broju su pobrojani masha durkalic, nisvet djanko, esad hecimovic, denana karup drusko, gordana katana, jasmin ligata, alimir seckanovic, faruk sehic i emir tikvesa

Zar nije u najavi preuzimanja Dana pisalo kako ce Lovrenovic biti glavni urednik? Ili je vec ranije napustio Dane? Jesu li do kraja pisali dakle on, Mile Stojic, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergovic? Dane vec dvije godine nemam priliku kupovati nego samo kada dodjem u BiH pa sam izgubio pregled.

[ime_kojeg_nema]

Zar nije u najavi preuzimanja Dana pisalo kako ce Lovrenovic biti glavni urednik? Ili je vec ranije napustio Dane? Jesu li do kraja pisali dakle on, Mile Stojic, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergovic? Dane vec dvije godine nemam priliku kupovati nego samo kada dodjem u BiH pa sam izgubio pregled.

To oko Lovrenovica je ispala neka frka. Valjda su ga ovi iz Oslobodjenja bili najavili kao glavnog urednika na osnovu nekog usmenog dogovora (ili se radilo o njihovim ocekivanjima) na sta je on reagirao i rekao da takvo sto nije dogovoreno i evo do sada se više ne pojavljuje. Čitao sam negdje i intervju s njim gdje otvoreno kaže da su Dani već par godina pod uticajem određenih stranačko-interesnih grupa... Ja se slažem s tim ali ne znam šta su ipak neki od njih radili tu a bilo im je jasno kakve su okolnosti. Nikada nisam vjerovao da svako ima svoju cijenu, i dalje ne vjerujem u to, ali bivse i sadasnje novinare Dana svakako ne uvrstavam medju takvu vrstu ljudi.
A Jergovic odavno ne pise za Dane, pa ni Hemona dugo tamo nisam citao. Stojic tu i tamo, pisao je.

[Jazz_Junkie]

Mozda mislis na skorasnji interview sa Lovrenovicem gdje bas i objasnjava zasto je pak dalje pisao za Dane, iako svjestan Pecaninovog kumovanja sa Silajdzicem. Ukucaj u Googleu "Ivan Lovrenovic: Bivsi Dani nisu mogli opstati".

[ime_kojeg_nema]

Mozda mislis na skorasnji interview sa Lovrenovicem gdje bas i objasnjava zasto je pak dalje pisao za Dane, iako svjestan Pecaninovog kumovanja sa Silajdzicem. Ukucaj u Googleu "Ivan Lovrenovic: Bivsi Dani nisu mogli opstati".

E da, to je taj intervju. Lovrenovica i dalje cijenim ali bez obzira na razloge koje navodi kao ostanak u Danima mislim da se time iskompromitovao. Postenije bi bilo da je sada u Danima kada se ljudi trude ocuvati novinu i ponovo zadobiti nekakvu nezavisnost nego sto je bio zadnjih godinu istovremeno znajuci za Pecaninovu naklonost Silajdjicu i onome sto proizilazi iz toga. Za mene Lovrenovic jeste jedan od najvecih bh intelektualaca, pa rekao bih i nekakav moralni autoritet, ali takodjer mislim da ima svoju cijenu. Jebiga, nista nije crno ili bijelo.

[Ken Parker]

Pećanin je igrao na kartu Haretove pobjede na izborima i popušio, prodaja magazina koja je uslijedila je logičan niz posljedica uzrokovan tržišnim i inim okolnostima u zemlji. Iako se Pećanin kao glavni urednik kompromitirao otvoreno podržavajući Haretovu političku opciju ipak su DANI imali dovoljno kvalitetnih novinara-istraživača i kolumnista koji nisu morali doslovce plesati po urednikovim notama te su kako tako očuvali nezavisan kritički osvrt. Šteta je što su novi vlasnici kupili samo brand a nisu zadržali ekipu koja je stajala iza njega, što je sudeći po glasinama bio jedan od osnovnih uvjeta da Lovrenović prihvati ulogu glavnog urednika. Time ne samo da su "novi" DANI izgubili kvalitetan novinarski kadar već su vlasnici jasno pokazali izlazna vrata kakvoj takvoj novinarskoj autonomiji koju je ta ekipa pod Pećaninom uprkos njegovim stavovima ipak imala.
Volio bih da griješim u ovim mojim promišljanjima ali mislim da će vrijeme pokazati kako smo dobili još jedan tajkunski bilten.

[ime_kojeg_nema]

Iako se Pećanin kao glavni urednik kompromitirao otvoreno podržavajući Haretovu političku opciju ipak su DANI imali dovoljno kvalitetnih novinara-istraživača i kolumnista koji nisu morali doslovce plesati po urednikovim notama te su kako tako očuvali nezavisan kritički osvrt.

Mislim da je ovo samo djelomicno istina buduci da su se u jako bitnom predizbornom periodu skoro svi novinari, ukljucujuci i Lovrenovica, ukljucili u tako otvorenu difamaciju SDP-a da je to bilo mucno i meni koji nisam SDP-ov glasac.

[sabina1]

Ništa se nije dobilo kupovinom Dana. Oslobođenje je dobilo sedmičnu novinu i to je to. Sve što pročitate u Oslobođenju tokom sedmice/hefte/tjedna , u Danima se ponovi.
Dobro , ne ponovi se red riječi u rečenici ali to je to.

Tačno je da je Pećanin u zadnje vrijeme "trunio"sa SBiH strankom. Mene je još nerviralo i Ganić & Co promotion iz Londona sa cijelom porodicom,cukom i macom i portirom i svi su utvrdili da je ratni potpredsjednik države u stvari jedan jako miroljubiv čovjek.
Mislim da su tu prevršili "daru-maru" jer su po tom istom Ganiću samo koju godinicu prije pisali ekstremno negativne političke tesktove.

No Dani su imali jednu fakinsku varijantu pisanja , ujedanja dobro uhljebljenih političkih elita ove Čaršije sa Čaršijicama na Bosni i Neretvi i imali su par majstora u peru.
Viktor Ivančić je novinar koji...rastura a pisao je za Dane. I baš svi ostali su bili smisleni,pismeni i fakinski su kačili sve vidljivo i nevidljivo u gradu i zemlji.
Ove Dane ne kupujem , jer dovoljna su dva broja Oslobođenja u sedmici da podmirim glad za informacijama iz te "fele".
Šteta.

[VjecitiStudent]

kupovao sam dane 14 godina,jer su bili najpismenja novina u državi,koliko god ase nekad ne sčlagao sa svim što je bilo napisano,žao mi je što to nisu više isti dani

Zadnje tri godine ti nije smetalo sto ti "pismeno" reklamiraju 3H (Hareta, Hamovica i Hecu)?

[doktor78]

Sjajan Sestanov tekst na Zurnalovom sajtu o Danima.

[doktor78]

Ne mogu postaviti ,ne dozvoljavaju. Otidji na zurnalovu pocetnu stranicu, pa ces vidjeti sa desne strane IN MEMORIAM: DANI 1992-2010

[VjecitiStudent]

Ne mogu postaviti ,ne dozvoljavaju. Otidji na zurnalovu pocetnu stranicu, pa ces vidjeti sa desne strane IN MEMORIAM: DANI 1992-2010

Zaista ne kontam zasto sad treba liti suze za Danima, kada se stvarna njihova prodaja desila jos prije nekoliko godina.

[doktor78]

"I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi.Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe."
Samir Šestan

[ime_kojeg_nema]

Sjajan Sestanov tekst na Zurnalovom sajtu o Danima.

Jos nisam procitao neki Sestanov tekst a da se nisam u svemu slozio sa njim

[sabina1]

Kupio sam Dane... Prilično loše zasad, čim vidim Ligatu negdje, nije mi dobro.

[Jazz_Junkie]

Sestan je uvijek pisao odgovarajucim tonom i to mi se kod njega dopada. Nekadasnja "Polikita" je imala ogroman potencijal (za koju je i on pisao) sve dok je ne ukide SDA diktatura.

[GandalfSivi]

Samo da pohvalim prosli broj dana, svasta nesta zanimljivo se ima procitati. Nisu odavno ovako dobri bili...

[Banksy]

Dnevnik s ruba

Dokumenti o sjenkama

Kakvi su to navijači koji u trenutku dok njihov tim vodi sa 37 koševa razlike horski pjevaju: “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao...?”

29. 01. 2006.
Sveto dvojstvo: kafa & cigare. Posjedujem još dvije gvozdene marke. Kupim cigare i ostane mi 30 feninga, sa njima ne mogu izdržati do utorka. U utorak bi trebao biti honorar iz Starta. Pun sam optimizma i vedrine. Prestao sam brojati dane lišene alkohola. Mozak mi funkcionira na warp pogon. Napolju je maglovito i temperatura je iznad nule. Uroniću odvažno u maglu i “hrabro kročiti tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila.” U horor bez krvi i ljigavih čudovišta. Pravi monstrumi su tihi, smjerni ljudi.

Kakvi su to navijači koji u trenutku dok njihov tim vodi sa 37 koševa razlike horski pjevaju: “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao...?” To je melanholična himna bosanskih navijača na utakmicama svih reprezentativnih selekcija i KK Bosne. Kakva je to neizlječiva tuga zaposjela njihova srca i njihove umove? Orijentalni dert nakalemljen na slavenski pesimizam. Ili je to onaj osjećaj mazohizma koji je Alija Izetbegović nametnuo stanovnicima opkoljenog Sarajeva furajući se na islamsko strpljenje – sabur, da bi svijetu vlastiti narod potencirao kao žrtvu, sve u interesu vojne intervencije koja bi zaustavila rat. Ta njegova “doktrina” je za Sarajevo značila hiljade mrtvih. I pored tog nezamislivog danka u krvi, proizvela trajni osjećaj mazohizma i kompleksa žrtve.

30. 01. 2006.
Iza moga prozora stvara se kontinent tišine. Ništa ne može narušiti tu harmoniju. Čavke bezglasno kriče u vrtlozima golih platana. Njihove grane se diraju kao tijela ljubavnika. Miljacka tiho teče ponavljajući svoju uspavanku vještačkih slapova. Kupola bivše evangelističke crkve šalje radio-signale izvanzemaljskim civilizacijama. “Srcolikim ljudima s Marsa.” Najljepše gay romanse se odigravaju unutar džamijskih krugova. Kamene ptice sa Glavne pošte prekidaju svoj stoljetni san i lepršaju u maglu. Imamov glas sa minareta blagosilja mafijaše, dilere, ubice, silovatelje, kao i one što zakidaju na vagi, trgovce i taksiste. Nastaje nova istorija bez ljudi i boga. Istorija konzerve. Istorija najlonske čarape. Istorija drveća i trave. Istorija maglenih ptica. Istorija čeličnih konstrukcija Eiffelovog mosta. Istorija štakora i guštera. Najuzvišenija od svih, istorija instinkta i poezije trivijalnog slučaja.

Svaki čovjek je promašeni dželat, saopštava nam Emil Cioran. Uvjerio sam se u ovu rečenicu za vrijeme rata. Mi smo demoni sa etičkim stavovima. Etička ubijanja i etički konclogori. Etički mitraljezi i etička mučenja. Vrhovna etika eksplodira u granati od 120 mm. Preostaje nam samo estetika, ona je još gora, jer ne objašnjava ništa, osim što se bavi jezičkim bravurama, stilom, idejama, mekanim riječima koje su nemoćne pred etičkim bombama. Sudnji dan se svake minute dešava u svakom čovjeku.

31. 01. 2006.
Mrzim ljude, ali volim čovjeka. Njega je ipak vrlo teško pronaći u današnjem sunblunarnom mundusu. Svijetu ispod mjeseca. Srećem ga u četiri ujutro u tamnim grotlima noćnih klubova. Pričamo uglavnom o politici i nesreći koja nas je zadesila, da budemo rođeni u ovoj zemlji. Trošimo svoju snagu za poluosvijetljenim šankovima, gdje neon prelama naša lica u mesijanskim zanosima. Svanuće našu priču razbija u sapunske mjehuriće. Kad izađemo na dnevno svjetlo, dok nebo bubri u kobaltnim nijansama, ne pripadamo nigdje. Ni dan ni nestala noć neće da nas prime. Pripadamo limbu, gdje smo omekšani alkoholom i lagani kao ptice. Tramvaji cvrkuću na gvozdenim šinama kao prohujalo vrijeme u kojem nismo ništa značajno učinili. To je zbog snijega, to je zbog magle, to je zbog hladnoće. Utješna pjesma.

Dobio honorar iz Starta. Nije došlo do bitnije promjene pod zvijezdama.

14. 06. 2006.
Naša tijela su krasne paklene mašine
Ovu jutarnju gorčinu 25. 05. 2006.
Koja mi je svezana za vrat kao mlinski točak
Ne mogu isprati kafa i cigarete, ni rosom pročišćen zrak
Ponašamo se kao funkcionalna ljudska tijela
Unutar nas je razvalina u kojoj kipte naši preci
(Sve sama gvozdena opterećenja)
Kao oker crvi koje sam vadio iz telećih lobanja
Da bih hvatao lipljena i pastrmku
Dok još nije nastupio rat
Previše krvoločne istorije čami u svakom našem tijelu
Kad sam bio u Beču, zaista mi je bilo lijepo
Ali sam u pet ujutro u metrou
Sjedeći sam u vagonu što juri brže od meteora
Gledao kako se skladno ljuljaju plastične hvataljke za ruke
Što su visile sa metalnih šipki
Kao omče za vješanje
Njih jedno dvadeset u nizu kako se njišu lijevo-desno.
Ovu jutarnju gorčinu
Mogu pretvoriti u praljudski bijes
U darkersko proročanstvo Ivanove Apokalipse
U talog kafe koji podsjeća na zemlju crnicu
Iz koje raste ciklama i šumska jagoda
U vodeni križ kojeg je načinila potočna bujica
Na nekoj bari pored Srebrenika
Ipak, to su samo literarne reminiscencije
Kojima se uporno branim
Kojima se uporno branimo
Od jedne nemetaforične Bosne i Hercegovine
Što nas lagano ubija.

Faruk Šehić, Dani, Broj 714 - 18.02.2011

Dnevnik s ruba

Kiša nad Sarajevom

Ispod moje zgrade je ulica koja je tako ravna da iz mog stana izgleda kao nišanska linija


2. 06. 2010.
Niko ne zna kako izgleda knjiga prije nego što je napisana. Ne zna to ni sam pisac. Ili samo uobražava da zna. Nacrta arhitekturu u mislima, dohvati se mentalne mistrije i počinje zidanje. Počesto uzaludan posao.
Juče je bilo četiri godine otkad je u trideset trećoj umrla Farah Tahirbegović.
Niko ne zna kako izgleda knjiga prije nego što je napisana. Liči na rižino zrno na kojem piše jedna rečenica: “Nisam mogao vjerovati da neko ko je imao toliko života u sebi može umrijeti.” Ovdje se knjiga i završava, nema smisla ići dalje sa riječima. Ono što je sada u meni, nalazi se i u kišnom junskom zraku iznad Skenderije. Mrak, tu i tamo razbijen uličnim svjetlom, ponekim žućkastim prozorom. Simfonija noći. Samoća i sjećanje. Nada da Raj ima smisao samo ako se u njemu, baš ovog trenutka, nalaze drage osobe.

31. 07. 2010.
ADSL konekcija postaje nesigurna čim je kišovito i oblačno vrijeme. Tako i mora biti kada je kompanija koja ga treba omogućavati u rukama nekoliko bošnjačkih familija. Nepotizam je u krvi i spermi Bosne i Hercegovine, Sarajeva pogotovo. Kako bi išta i moglo biti drukčije kada ljudi, koji su krenuli devedesetih praviti državu, ni dan-danas ne znaju pravilno izgovoriti ć i č. Jedino u Sarajevu postoji neko tvrdo i mekano ć ili č, neću to nikad moći shvatiti. Riječ je o jedinstvenoj sarajevskoj uličnoj lingvistici, jer nije rijedak slučaj da naletite na konobara koji vam začas može održati kratki čas iz lingvistike, sarajevske lingvistike, znači da će vam reći nešto iz samog srca predrasude, jer Sarajevo je centar svijeta. Ostatak svijeta je u zabludi, ako to ne želi potvrditi.
Nema internet konekcije, a i zašto bi je i bilo. Plate u XY telekomu su visoke. I ja im svakog mjeseca dostavim 50-60 maraka računa za mobitel. Jer sam idiot, nemam drugog objašnjenja. Jer ne mogu bez mobitela, jednom ću ga stucati čekićem, staviti u presu i smrviti do sitne prašine. Otići ću na Čobanija most i sa dlana ga otpuhati u Miljacku, i tako će mobitel finske robne marke završiti u Crnom moru. Potom će biti oživljen nekim svojim božanstvom, ustaće ponosno iz morske pjene, na Krimu, Trabzonsporu ili Simferopolu (nije na obali mora, ali mi se sviđa ime grada), i kad ga neko prozove on će se javiti sa onom melodijom koja liči na audio stepenice iz frule nekog majmuna.
Ispod moje zgrade je ulica koja je tako ravna da iz mog stana izgleda kao nišanska linija.
Ne znam kako da shvatim državnu i federalnu televiziju kojima je glavna vijest zatvaranje Sarajevskog film festivala. Ustvari, vijest zauzima pola obaju dnevnika inkluding uživo javljanje sa red karpeta, i izvještavanje o pravcima kretanja Morgana Freemana. Jadna je država u kojoj je to glavna vijest. Budućnost ove države je jadna. Kada se uklone kulise blještavila razmrljanog kišom, još jedan cirkus je otišao iz našeg malog grada. Onda, povratak blatu. Živjelo blato običnog života o kojem neće biti snimljen film za trideset dana, a prethodno scenario napisan za petnaest dana, potom će režiser živjeti godinama od svog brzopoteznog filma. Kada bih tako razmišljao, do sada bih imao trideset pet objavljenih knjiga. Zato je došlo do logičnog pada “nove bh. filmske umjetnosti”. Istrošio se kreativni elan, ili više nismo zanimljivi svijetu sa svojim temama rata i poslijeratnog rata. Petnaest minuta filmske slave lagano prolazi, i odlazi niz Miljacku tugeder sa fekalijama. Treba sakupiti snagu za povratak blatu, svakodnevnog, besprizornog života.

19. 10. 2010.
Sarajevo je kišni grad. Ona pada od četvrtka, a danas je utorak. Kada sam krenuo u grad shvatio sam da nemam kišobrana, prerovio stan uzalud, nema ni onog nekog kljastog, odbačenog, onog čije žice vire kroz kupolu kao tibije i fibule u vanjskom prelomu potkoljenice. Izašao gologlav na svjež i tmuran kišni dan. Jurio sam Čobanija mostom, u kožnoj jakni kao Jack Killian, rekao bi moj drug Midža, i prošao pored usahlog četrdesetogodišnjeg Roma što prosi na mostu. On nije tu svaki dan, ali kada je loše vrijeme, eto ga na most, tačan je k'o švicarski sat.
Kada je loše vrijeme onda je onaj loptoglavi glavonja sa svih vremenskih prognoza spuštenih obrva, tužan i sjeban. Nekad je on kao plivadon, nekad kao da je stucan na svojim polovima, elipsast, jajolik, teško opisiv. Ali bitno je da su obrve na pola koplja, jer će hronični bolesnici biti na oprezu, i tabletama će krenuti u odsudnu bitku protiv Smrti.
U takvo vrijeme prosjak izlazi na most, i zadigne hlače na jednoj nozi do iznad koljena. Ono na čemu uzima pare je otvorena rana duga dvadeset centimetara i široka nekih deset centimetara, na transparentnoj potkoljenici. Rana liči na kravatu ili ribu, kako se uzme. Tom kravatom se kiti predsjednik Samoupravne interesne zajednice koja se zove Pakao. A riba me vraća do Isusa i ranog kršćanstva, do knjige Quo vadis Henrika Sjenkjeviča.
Ne znam da li mu je rana otvorena zbog hronične bolesti, ili je ona tu kao proizvod njegove volje. Možda je on održava umjetno na životu, jer živi od svoje rane, pa mu je krivo da zaraste.
Padaj kišo i nepravdo! To je predizborni slogan nadrealističko-naivne stranke iz moje glave. Ovo vrijeme je idealno za alkohol. I za pisanje. Jednom, kada mi bude dosadno, čekaću ranjenika sa Čobanija mosta da ustane, želim vidjeti stil kojim hoda, i gdje ide. Namjestiću se tako da prođe kraj mene. U trenutku dok se bude češao ramenom od mene, ja ću stajati na ogradi mosta i gledati niz Miljacku, u mutnu vodu i prljavo nebo, onda ću mu iznenada reći: “Quo vadis domine?”
On će spremno odgovoriti: “Venio romam iterum crucifigi.”
Sarajevo je grad anđela i kiše. Ovdje je čak i religija ponekad smislena stvar. A brutalnost prizora je tolika da prevazilazi banalnost i komercijalizovanost samilosti. Njegova rana je krvava, gnojna zbilja. Napisao sam ovakvu rečenicu bezbroj puta, pošto sam fasciniran bizarnim.

Faruk Šehić, Dani, Broj 713 - 11.02.2011