SRĐAN PUHALO
Tijela koja traže glave
Da li znate ko su Momir Mitrović, Predrag Knežević i Gojko Vujičić?
To su vojnici Republike Srpske koji su ubijeni na planini Ozren, od strane mudžahedina, kojima su odsječene glave da bi se pokazivale drugim zarobljenim Srbima, a potom su se glavosječe trijumfalno fotografisale sa njima.
Te fotografije se često pojavljuju na društvenim mrežama, pogotovo među Srbima, i kroz vrijeme se interpretiraju na različite načine. Za jedne to je dokaz šta se dogodilo Srbima u BiH, da se nisu suprotstavili Aliji Izetbegoviću. Za druge je to dokaz da je islam agresivna i nasilna religija, dok treći to vide kao dokaz da su Srbi još 90-ih godina prošlog vijeka prepoznali opasnost od islamskog radikalizma i sami krenuli u odbranu zapadnih, hrišćanskih, evropskih vrijednosti.
Kada pogledate fotografije odsječenih glava srpskih vojnika naprosto zanijemite. Sve ostalo što se dešavalo u ratu postaje nevažno i beznačajno naspram toga.
Srpskim nacionalistima i ljubiteljima ratnih zločinaca te fotografije su jedan od krunskih dokaza da su se Srbi, ostavljeni od svih i prepušteni sami sebi, već tada borili protiv sila zla. Ovi nacionalisti u kravatama, što o ratu uče od roditelja, komšija, RTRS-a i Lazanskog će priznati da jeste bilo srpskih zločina, ali nije bilo takvih zvjerstava, što je po njima dokaz naše civilizacijske superiornosti.
Mi jesmo ubijali, ali nismo bili zvijeri.
Onda neki dan u medijima iz Federacije BiH, jer takve vijesti ne možete naći u medijima Republike Srpske, naletih na jednu vijest koja je bila toliko morbidna da me je natjerala da sve ovo pišem.
Elem, 23. avgusta na teritoriji Korićanskih stijena pronađena je masovna grobnica sa tijelima preko stotinu Bošnjaka i Hrvata ubijenih 1992. godine. Znači 25 godina nakon zločina, nađena su njihova tijela. Pošto masovne grobnice u Bosni i Hercegovini odavno više nisu vijest, na to smo se navikli, toliko dobro da ih najčešće više i ne konstatujemo.
Ono što je privuklo moju pažnju je sledeća činjenica „Ekshumacija žrtava iz masovne grobnice Korićanske stijene, u kojoj je pronađeno 137 posmrtnih ostataka, među kojima 86 lobanja“.
• Gdje se nalaze 51 bošnjačka i hrvatska glava?
• Šta se desilo da se 51 bošnjačka i hrvatska glava odvoje od svog bošnjačkog i hrvatskog tijela?
• Kako je 51 bošnjačkom i hrvatskom tijelu bez svoje glave?
• Da li će vlasti Republike Srpske pomoći 51 bošnjačkoj i hrvatskoj glavi da se pronađu i spoje?
Možda to nije važno obezglavljenim mrtvima, ali nama živima to mora biti i te kako važno.
Da se nikad ne zaboravi ...
-
pici
- Posts: 43563
- Joined: 19/07/2007 23:17
- Location: zbrinut u kupleraju...
- Grijem se na: Ženske gHuzove
- Vozim: Trajvan
- Horoskop: Djevac
#2676 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2677 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Edukativna ekskurzija / Učenici Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu posjetili Potočare.
Učenice i učenici drugih i trećih razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu danas su organizirano posjetili Memorijalni centar Potočari.
Ovo je 17. generacija iz škole koja od 2003. godine, redovno organizira ove posjete.
Učenici postavljaju pitanja kada će konačno doći vrijeme da se i o Srebrenici, ali i drugim krajevima BiH gdje su bila masovna stradanja, govori kroz obavezan i redovan sadržaj predmeta Historija ili neki drugi predmet kroz koji bi svi mladi u BiH kroz općepoznate i utvrđene činjenice s kojima bi bili upoznati i sami donosili zaključke o tome šta se i kako dešavalo od 1991-1995. godine.
(MasAllah, muslimansku djecu treba obavjestit i nauciti ko im je roditelje, bracu, sestre, familiju, prijatelje, komsije, poznanike znane i neznane... sve odreda klao, silovao, popalio, pobio, rastjerao, unistio na sve zamislive i nezamislive nacine.......)
Učenice i učenici drugih i trećih razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu danas su organizirano posjetili Memorijalni centar Potočari.
Ovo je 17. generacija iz škole koja od 2003. godine, redovno organizira ove posjete.
Učenici postavljaju pitanja kada će konačno doći vrijeme da se i o Srebrenici, ali i drugim krajevima BiH gdje su bila masovna stradanja, govori kroz obavezan i redovan sadržaj predmeta Historija ili neki drugi predmet kroz koji bi svi mladi u BiH kroz općepoznate i utvrđene činjenice s kojima bi bili upoznati i sami donosili zaključke o tome šta se i kako dešavalo od 1991-1995. godine.
(MasAllah, muslimansku djecu treba obavjestit i nauciti ko im je roditelje, bracu, sestre, familiju, prijatelje, komsije, poznanike znane i neznane... sve odreda klao, silovao, popalio, pobio, rastjerao, unistio na sve zamislive i nezamislive nacine.......)
-
Banksy
- Posts: 28557
- Joined: 18/07/2008 09:33
#2678 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Sjećanje: Viktor Šestan
http://www.dnevno.ba/vijesti/qsl-viktora-sestana-5483/
Zaborav je, čini se, česta bolest koja napadne onu karakternu crtu čovjeka. Neko je davno rekao da se ljudi mjere po djelima. Rukovodeći se tom dimenzijom, onda čovjek poput Viktora Šestana ne bi smio zapasti u mrak ljudske zaboravnosti. Sada on, ali niti jedan čovjek koji doprinese koliko trun zajednici u kojoj živi i umre. Na žalost, sklonost je čovjeka da, opet zarad onog ukorijenjenog mazohizma, posveti daleko više pažnje neljudima i onima koji su napakostili ne samo ljudima iz vremena svoga življenja, nego i stoljeće poslije. To briše potrebu da se okrene ka čovjeku. Tako čovjek koji svu svoju unutarnju snagu i znanje stavi na raspolaganje onima koji su u stanju potrebe, nesebično, bez kaklulacije naplativosti istog, učine puno da bi bili zaboravljeni brže od mogućeg.
Viktor Šestan, čovjek iz Štrosmajerove ulice na Mokušnicama, u Zenici, rođen je 1. oktobra, 1948. godine. Mjeseca što asocira na one Lenjinove revolucije i godine pune previranja, progona i žrtve, dužnih i nedužnih, nikad utvrđeno.Valjda je i godina Viktorova rođena ucrtala njegov put sudbine, onu životnu crtu na dlanu, da služi ljudima iznad mogućnosti koje posjeduje. Radeći na mjestu vozača u općini Zenica, svoje slobodno vrijeme, trošio je na usavršavanju u klubu radio amatera Zenica. Viktor je pritajeno vjerovao, bez jasne spoznaje, da će taj uloženi trud, jednom moći biti od koristi.
Počinje rat a Viktor sve više vremena provodi u klubu, zapostavljajući i svoje najmilije, porodicu, kako bi povezao pokidane veze i brojnim izbjeglicama koje su u rijekama stizale u Zenicu pružio bar tračak nade da tamo negdje ima neko njihov, još živ. To ga povuče da se zbliži s njima i postane, već u kolovozu 1992.godine, počasni član Udruženja građana jugoistočne Bosne „Aladža“ koje je osnovano u maju iste godine. Viktor je u julu sa putovanja nekud, donio spisak izbjeglih Fočaka u Jablanicu i Tarčin. U proljeće 1993. godine, s predsjednikom Udruženja „Aladža“ Nusretom Zuko, te Ibrom Poplata, predsjednikom ratnog predsjedništva općine Foča, kreće put Goražda. Zajedno stižu do Grepka, tog ratnog graničnog prelaza i ulaza u pakao. Odatle dalje, on i Nusret, njegov dugogodišnji prijatelj, nastavljaju pješke, putem čestih zasjeda i minskih polja.
U Goraždu biva primljen od strane predsjednika ratnog predsjedništva Goražda, mr.Hadže Efendića, kojeg je Viktor godinu prije, domaćinski primio u svome stanu u Zenici i odaslao izvještaj sa privatne radio stanice, gdje je i počelo njihovo prijateljstvo. Viktor se odmah stavlja na raspolaganje komandi Istočnobosanske operativne grupe. Radi ono što najbolje zna, povezuje pokidane veze rasutih stanovnika istočne Bosne sa onima koji ostaše tu u Goraždu. Viktor postaje izvještač radija sarajevo iz opkoljenog Goražda. Njegovi izvještaji i izvještaji njegovih kolega novinara, u oskudnim momentima bili su jedina slika stradanja i razaranja Goražda i njegovih građana, brojnih izbjeglica, koje je neprijatelj svakodnevno granatirao. Cijeneći njegov doprinos koji je bio nemjerljiv, općina Goražde mu dodjeljuje stan, te Viktor u Goraždu ostaje do kraja rata.
Potom se vraća u Zenicu, svojoj porodici sa željom da nastavi svoje prijeratne radne obaveze. Iz neutvrđenih razloga u općini Zenica Viktoru je zaključen radni odnos sa 31. 12. 1996. godine. Od tog momenta Viktor dijeli sudbinu mnogih svojih saboraca, pripadnika Armije R Bosne i Hercegovine, koji se nisu mogli vratiti na svoja radna mjesta. Trebalo je radna mjesta, posebice ona atraktivna, kao recimo u općini, ustupiti pripadnicima minhenske brigade i podrumašima. Sa svojim drugovima čekao je pravdu. Nije je dočekao.
U teškim životnim uvjetima, kada se i porodica cijepa pod teretom neimaštine, dolazi i bolest. Viktor se nije predavao, čak se inatio i sa bolešću, prkosio joj, da može još nekad i nekome prenijeti poruku. Ne nužno onu ratnu, živi smo. Želio je prenositi i poruke ljubavi, prijateljstva sa kraja na kraj svijeta. Želio je još biti ljudima od pomoći. Tiho, kao gubitak frekvencije na uređaju, baš onda kada imate nešto važno reći, 2000. godine, ugasilo se Viktorovo srce. Sedam dana poslije, od prevelike tuge za sinom, umire i njegov otac Stanko, čestiti Zeničanin. T95MZG, taj Viktorov QSL, njegova karta prepoznavanja u svijetu radio amaterizma, njegov ključ, ostao je zauvjek bačen u zaborav. Oni koji ostaše, skloni zaboravu, načinom kako se najlakše bježi od grijeha i pogrešaka, hraneći klimavu savjest, više ga se i ne sjećaju.
Još samo njegov drug Nusret, obiđe mu grob i šuti. Malo je ovdje minuta. Nusret i njegov drug Viktor koji leži u grobu sa još dvije osobe, zavijeni su tišinom koju razbija samo šuštanje kapi majske kiše. Unutar, kao vulkan kuhlja, ona ljudska srdžba i neizostavno pitanje puno gnjeva i osude. Pitam se. Je li Viktor Šestan zaista postojao? Kao svijeća dogorio, odisao dobrotom, tjerajući ovodunjalučki mrak, nepravde i sebičnosti, i ponajviše zaboravnosti, Viktor Šestan, bio je samo čovjek i domoljub, kakav ovoj zemlji uvijek zafali. Laka ti zemlja čovječe!
SAID ŠTETA/Dnevno.ba
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2680 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Sela oko Ključa mjesta stravičnog zločina: Genocid je započeo u Biljanima.
Slika tada 29-godišnjeg Rufada jedina je uspomena koju Samka Čehić pokazuje sinu Dini kao sjećanje na njegovog oca ubijenog 10. jula 1992. godine u selu Biljani, smještenom petnaestak kilometara od Ključa.
Rufad je bio jedan od ukupno 258 ubijenih mještana Biljana i okolnih sela tog kobnog dana. O razmjerima zločina u selu Biljani u kojem je boravila i ekipa Anadolu Agency (AA) svjedoči i polje nišana u mjesnom šehidskom mezarju.
Među stradalim je i bijeli nišan djevojčice Amile rođene i ubijene 1992. godine, "stare" svega tri mjeseca, njenog brata Almira (1988.), majke Besime (1962.), tetke, ali i brojnih drugih ubijenih Džaferagića.
Jedan od više od dvjesto nišana je posebno karakterističan. Na njemu su sa desne strane ispisana imena muškaraca: Ahmo (1914.), Almar (1925.), Smajil (1922.), Ermin (1976.), Halid (1932.), Ragib (1924.), Fehim (1921.) i Teufik (1976.), a sa lijeve žena: Ajša (1938.), Azemina (1933.) i Esma (1960.), ukupno njih 11, svih prezimena Botonjić, zapaljenih u istoimenom zaseoku. Svi ostaci tijela zbog teške identifikacije, usljed ugljenisanosti, su sahranjeni u jednu grobnicu.
U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijala ubijenih u Biljanima. Neki su, prema tvrdnjama, dovođeni živi ubijani u šumi pored jame, a potom bacani u bezdan.
Na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca.
Sud BiH je za ove zločine u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona srpske vojske naredio i učestvovao u masakru.
Marko Samardžija je 15. oktobra 2008. osuđen na sedam godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.
Džamija zapaljena, civili privedeni
Ale Mulahmetović u pokolju 10. jula 1992. godine u Biljanima je izgubio sina Samira (1974.) i oca Smajila (1929.). Sina Samira pronašao je u jami masovne grobnice Lanište I kao 176. po redu.
"Moja sjećanja na taj dan su užasna. Svaki dan je sve teže. Prvih dana početka pokolja je bilo nezamislivo da se tako nešto može desiti u Biljanima, odnosno da razmjeri zločina mogu biti takvi. Premda, to smo saznali, koje su zapravo sve strahote, kada smo se vratili iz izbjeglištva. Kada smo se vratili masovna grobnica je otvorena, a moj Samir je bio 176. po redu. Identifikovali smo ga, prepoznao sam robu na njemu pošto je bila kompletna, nije bila uništena skroz. Bio je tako duboko u jami, da zrak nije dolazio, pa se mogao prepoznati, jer su dijelovi sačuvani", priča za Anadolu Agency Ale Mulahmetović, koji je poslije zločina u Biljanima prepješačio stotinu kilometara do Bihaća.
Mnoštvo strahota, kaže Ale, su preživjeli mještani Biljana i okolnih mjesta. No, Ale, kaže da nikada, ni u snu, nisu mogli zamisliti da će se jula 1992. godine desiti tako nešto.
"Ali, eto tako je to ispalo. Dogodilo se šta se dogodilo. Puno je stradanja i zločina bilo. Biljani se po broju stanovništva u odnosu na stradale mogu porediti sa Srebrenicom", kaže Ale.
Sve strahote oko sedamsto stanovnika Biljana i okolnih mjesta dogodile su se 10. jula 1992. Stradanja su počela u šest sati ujutro.
"Vidjeli smo da gori džamija. Vojska je naišla i kupila sve što se zadesilo vani, u kući, civile... Oni su sve odvodili. Iz zaseoka Botonjić, koji su nekoliko kilometara udaljeni od Biljana dole pokupljeni, prošli su kroz moje selo Osmanoviće, tu su pokupili one koje su našli i onda su sve doveli u Biljane. Tu, u Biljanima je bila škola. Ovo ovdje, u mezarju, su moje kolege i moji drugovi koji smo išli zajedno u školu, kao i učenici Marka Samardžije, nastavnika, koji je osuđen za zločine u Biljanima. Nisam vjerovao da to nastavnik može uraditi svojim učenicima. On je učio mene, moju braću, moje sestre i mog Samira", kaže Mulahmetović.
Marko, priča, Ale, nije djelovao kao ekstrem do 1992. godine. Na njemu, se veli Ale, nije moglo primjetiti da bi mogao biti zločinac. Slabije su se viđali, jer je Ale bio po terenu, ali kaže, kada god je bio u Biljanima našao bi ga Ale u gostioni gdje je sjedio. Počastili bi se, priča Ale, popili kafu...
"To da se desi, to nisam mogao očekivati. U Biljane je privedeno njih 255-256 osoba. Tu su dovođeni, ispitivani. Oni koji su to činili bili su u uniformama JNA i Teritorijalne odbrane. Zapravo, bilo je različitih uniformi", priča Ale.
On smatra da bi pravda trebala da se zadovolji koliko - toliko premda, cijeni, na ovolike žrtve, na to malo mjesto to možda, smatra, neći biti dovoljno. Govori to Ale uoči izricanja presude optuženom za ratne zločine, generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, kojem se, između ostalog, u optužnici na teret stavlja i komandna odgovornost za zločine u Biljanima.
Zapaljeni u štali
"Treba da se desi da bude osuđen. Dok se ne osudi, ne dozna ko je sve počinio zločine neće biti pravde" kaže Ale.
O srazmjerima zločina na području Biljana Ale ukazuje i na slučaj Botonjića u istoimenom zaseoku.
"Oni su zapaljeni. To su većinom bile starije osobe i žene. Svaki put kada sam tu ne može, a da se ne ugleda njihov nišan. Ne mogu ni gledati pošto ih dosta poznajem. Ti su ljudi bili zatvoreni u štali i tu su zapaljeni. Razlog ne zna niko. Zapravo zna. Ali, ne zna se zašto baš te starije osobe da se njima to desi. Mlađi su privedeni u školu, kasnije pobijeni", navodi Ale.
Nesima Avdić u Biljanima je u zločinu počinjenom 10. jula 1992. godine izgubila brata i oca.
"Izgledalo je užasno taj dan. Posebno kada imaš još djecu. Ne znaš, gledaš kada će ti doći, a svaki dan su bili tu, i odvesti dijete. Nisi imao vremena, mogućnosti da pobjegneš. Morao si čuvati djecu da ti ne odvedu, jer svaki dan oni tu dolaze nose, pljačkaju, svašta je bilo, maltretiranja", kaže Nesima.
No, 10. juli 1992. bio je posebno stravičan. Žene i djecu odvojili su, kaže Nesima, pred trgovinu, a muškarce zatvorili u školu.
"Kada je moja mama ugledala da moj brat ide uz cestu ona je pala, onesvijestila se. Lokva je bila, jer smo je poljevali vodom. A, oni se bili poredali kod kuće uz zid i oštre noževe. Kažu meni, ja dižem majku, umivam, a oni viču: nemoj ti nju umivati sada ćemo mi nju srediti. Ko tu strahotu nije pretrpio ne zna šta je užas. Ni sada nismo dobri, pola nas pije tablete za živce. Ko god je ovdje bio. To je bila strahota. Oni sada govore, oni nisu počinili zločin. Kako nisu počinili? Ko je ovo uradio? Ne treba priča, ne treba ništa. Evo samo kada pogledaš ove nišane. A, još ko je taj dan pretrpio taj strah. I sada je još uvijek kada pričaš o tome prisutan. Kada pričam o tome, kada se prisjećam, ne mogu po cijelu noć da spavam. To te uvijek proganja", navodi Nesima.
Žene i djecu su pustili kućama, kaže Nesima, a muškarce zadržali u školi, u Biljanima.
"Kada su ih uz put potjerali, kada smo iz moje kuće malo digli glavu da provirimo, jer ne smiješ izlaziti pošto se puca, ne možeš sve ni vidjeti, išli su tako da su im stavili ruke gore, a prate ih vojnici. Naredili su im da laju, pjevaju. To je bilo ono što su radili za starije ljude", kaže Nesima.
U predvečerje 10. jula Nesimina djeca krenula su da polože kravi, kada su se prvi put suočili s ubijenim.
"Mama evo Omera, povikali su, ležao je ubijen uz put prije nego će ih pokupiti. Djeca su se šokirala, prestravila. Vratili su se. Bilo je strašno. Bilo je ruku po žici, prstiju. I oni nisu počinili ništa", uzvikuje Nesima.
Jutro je bilo strašnije. Nesima kaže da je kišica padala.
"Svuda su bile crvene lokve, sve je bila krv. Cijedilo se iz kamiona nakon što su vozili ubijene koje su bagerom utovarali. Tako stanje smo ujutro našli", prisjeća se Nesima.
Lijekovi za smirenje
Pita se kako da vjeruje u pravdu kada niko još nije adekvatno osuđen za to što se dešavalo u Biljanima
"Marko je jedino osuđen za ovo, ali i njega su pustili. Kako ćeš vjerovati. Ko je još uhapšen? Nije niko. Nije to samo Marko radio. Oni su naređivali, ali nije on to sam uradio. Bilo je tu još ljudi. Najviše komšije naše odavde", priča Nesima.
Ne znam šta bi više vjerovala, kaže Nesima, na pitanje očekuje li da optuženi za ratni zločin general Ratko Mladić bude proglašen krivim.
"Kada slušam šta pričaju, koja je to laž koju oni pričaju, to je strašno. To se ne može slušati. Dođe mi prvo bi onaj televizor razbila. Tu laž slušaš koju pričaju. To je nezamislivo. Oni nisu ništa uradili. Ovo se se sami ljudi poubijali. A, vidite, ne treba bolji dokaz nego ovi nišani. Nema kuće da nije jedan, dva ubijeno. Imaju Brkići kojim su stradala četiri sina i dva unuka. Sve za jedno jutro. Malo je pravde da će zadovoljiti one koji su ostali bez djece, muževa, djece što je ostala siročad. To nema adekvatne kazne. Kakva pravda? Bar da ih osude, za ovo što su uradili", kaže Nesima.
Posebno je, veli, potresaju mezari Džaferagića, tromjesečne bebe Amile, njenog brata, majke, tetke...
"Osim Amile ima i dijete od četiri godine koje je ubijeno. Kome je to dijete učinilo išta nažao. Mi smo krivi bili zato što smo muslimani. To je jednostavno. Oni su zacrtali da to urade i tako je to i bilo", smatra Nesima.
Samka Čehić koja je izgubila muža, bila je u vrijeme zločina trudnica.
"Bila sam trudna četiri i po mjeseca kada su mog muža odveli. Imala sam kćerku kojoj je tada bila šesta godina. Moj sin ne zna svog babu. Samo kada mu pokažem sliku onda ga vidi. Govorim mu šta je bilo i ko ga je odveo, gdje je ubijen. Vodim svoju djecu na Lanište, masovnu grobnicu, pričam, da su to što su uradili bile komšije, ko je radio, kako nam je bilo. Imam kćerku koja sada ima dvije curice i obavezno svojim unukama pričam ko im je ubio djeda, da znaju da se ne bi to zaboravilo", priča Čehić dok uz sliku pokazuje i gornji dio lule koju je našla uz muža Rufada na osnovu koje ga je i identificirala u Centru za identifikaciju Šejkovača kod Sanskog Mosta.
Kaže da ne bi imala snage sve to još jednom preživjeti.
"Nemam snage ni za dalji život. Nije to lako. Sama biti i sve to podnositi i pričati. Ali, pričat ću sve dok god mogu, dok imam snage. Teško je to bilo preživjeti. Teško je to bilo da te ganjaju, hodaju za tobom. Ja sam bila trudna, prije sina imala sam dva spontana i to mi je bilo kritično. Pitala sam se gdje ću ja i kako roditi tu, kod njih. To mi je bilo non stop pitanje. Kada sam svom mužu rekla da sam trudna, i pitala ga šta ću ja, rekao mi je nemoj slučajno da bi šta pokušavala, to će dijete glavu sačuvati. Pomolit ćemo se Bogu pa šta bude. Nismo mislili da ćemo negdje izbjeći. Uopšte to nismo sanjali. Zato sam se i bojala kako ću tu roditi. Da li ću to dijete svoje ikada vidjeti. Čula sam da kada žena rodi da oni to dijete uzmu i zgnječe ga. Stalno sam mislila o tome. Hvala Bogu izbjegla sam i rodila sam ga u Zagrebu", priča Samka.
Zatočeništvo u kući
Ističe da pravda nije zadovoljena, te da niti jedan ratni zločinac nije osuđen doživotno.
"Oni kada pričaju, kažu nismo krivi. A, ko je onda ovo radio? Nisu se naši ljudi sami pobili. Sve smo vidjeli taj dan i znamo ko je to uradio. Bilo je i onih iz Ključa, ali to su najviše komšije Srbi radili. Nije to niko sa strane došao. Da je to bilo lako gledati, nije", veli Samka.
Kaže kako su poslije zločina 10. jula ostali u Biljanima još neko vrijeme. Žene su bile zatočene u kući koja je pripadala Aletu Čehiću.
"U tu kuću su dolazili. Dvije su cure bile u toj kući. Izvodili su ljude po cijelu noć, a mi smo strahovali. Šta će biti sa djecom. Ja sam imala 27 godina, nisam bila stara. Bojali smo se da će biti silovanja. Ali, eto hvala dragom Bogu nije bilo", navodi Samka.
Samka sa svojim komšijama koje su preživjele žrtve zločina u Biljanima dolazila je u Sarajevo i svjedočila u procesu koji se u Sudu BiH vodio protiv optuženog i osuđenog Marka Samardžije.
Smatra da će presuda i komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću biti slična kao što su bile i druge.
"Mislim kao što su i drugim bile da će tako biti i za Mladića. Šta je radio Marko Samardžija i njega nisu osudili što smo mi zahtijevali doživotno. Pa šta je Marko Adamović radio u Prhovu, pa nije doživotno osuđen. A, mi to hoćemo doživotno da budu osuđeni. To neće u sudu, tako da će i njemu, Mladiću, isto tako biti. On kaže da je bolestan. Svi smo mi bolesni. Svi smo mi nervno oboljeli. Niko oca moga Dine ne može zamijeniti. Da je to lako, nije. On kada dođe gleda sliku. A, drugi imaju svog babu i oni nisu krivi, a naša djeca nemaju babu i ništa. Ja sam svojoj djeci i otac i mati. Šta mogu, ništa. Nije nam lako", priča Samka.
Zločine i zatočeništvo u Biljanima preživjela je i Munevera Zukanović sa svoje tada četiri maloljetne kćeri. Muža su joj ubili.
"Bilo je strašno, ne može strašnije. Ličilo je na pakao. Ne znam da išta može biti gore. Ne daj Bože više ni jednoj generaciji da doživi. Uvijek to kažem. Bila sam sa četiri maloljetne kćerke. Bili smo pred trgovinom. Muža su mi odveli u školu, s ostalim komšijama. Sve je trajalo od šest ujutro do pola 12. Počeli su paliti. Ne mogu reći da su tu ubijali, ali su vodili ljude", kaže Munevera.
Tu, pred trgovinom, bili su do pola 12. Pred njima, su kaže, oštrili noževe i govorili "klat ćemo ih".
"Neki su vikali, nemojte oštriti, bolje sa tupim. Svašta smo se nagledali. Donijeli su iz džamije zastavu, zapalili je. Takmičili su se ko će više zapaliti. Krištali su, smijali se. A, mi crkajemo. Nismo smatrali da ćemo preživjeti. Kada su nas pustili da idemo, rekli su nam nemojte stajati, pričati. Mi smo ušli ovdje u ulicu, vidjela sam puca se. Gledam kada će metak pred kuću i pobiti djecu. Bili smo u kući kod komšija do navečer. Rekli su nam, mi smo stoku pustili, nemojte izlaziti, sve je obezbjeđeno. Ali, bilo je drugačije", navodi Munevera.
Strahote zapisane u svesci
Doveli su ih, kaže, u kuću, sav komšiluk, djecu.
"Bio je tu jedan koji je rekao da je iz Sarajeva, Beograda. Poslije smo čuli da je iz Humića, kod Prhova. Zvao se Željko. Iz jedne srpske kuće ovdje blizu bio je i jedan Dragan. Zatvorili su drvene kapke. Čuvali su nas. A, oni su u to vrijeme, kada smo bili tu, kupili ljude u kamion i vozili u te grobnice, bacali", kaže Munevera.
Kaže da nije vjerovala da će preživjeti. Uvijek joj je, navodi, to u glavi. Šok ostaje, kaže Munevera, kao trajna posljedica.
"Kćerke, njih tri sjećaju se svega. Jedna je bila sedmi, druga šesti, a treća treći razred. Najmlađa je bila prvi razed. Kaže mi 'mama, ja se tate slabo sjećam, jedino po vašim pričama i slikama'. Već dijete gubi to. Bili smo pet godina u Njemačkoj i ja nju uvijek podsjećam i pitam, ali kaže - ja se slabo sjećam. Uvijek su bile povrijeđene kada bi se o tome govorilo. Najstarija ima cijelu svesku, šta je preživjela. Voljela bi, kaže, da jednom sve pokažem", priča Munevera.
Kada je u pitanju pravda, kaže Munevera, ne može se reći da je zadovoljena.
"Niko nije optužen ni kako treba. Išli smo na dva suđenja u Sarajevu. Marko je osuđen nešto, neko priča da je umro. Nisam vjerovala da ću preživjeti ni sama. Ali, otišli smo Travnik, pa za Hrvatsku. U Puli smo bili do 1993., vratili se, pa otišli za Njemačku. Da sam znala da mi je muž ubijen odmah, ne znam da bih preživjela. Trebalo je razmisliti, četvero djece, šta ćeš, kuda? Četiri njih i ja peta. Kome ćeš doći u goste? Nismo mi vjerovali da će nas neke zemlje primiti i nešto", priča Munevera.
Iako se život vratio u Biljane, brojni izbjegli i raseljeni i dalje se nalaze razasuti širom svijeta.
Slika tada 29-godišnjeg Rufada jedina je uspomena koju Samka Čehić pokazuje sinu Dini kao sjećanje na njegovog oca ubijenog 10. jula 1992. godine u selu Biljani, smještenom petnaestak kilometara od Ključa.
Rufad je bio jedan od ukupno 258 ubijenih mještana Biljana i okolnih sela tog kobnog dana. O razmjerima zločina u selu Biljani u kojem je boravila i ekipa Anadolu Agency (AA) svjedoči i polje nišana u mjesnom šehidskom mezarju.
Među stradalim je i bijeli nišan djevojčice Amile rođene i ubijene 1992. godine, "stare" svega tri mjeseca, njenog brata Almira (1988.), majke Besime (1962.), tetke, ali i brojnih drugih ubijenih Džaferagića.
Jedan od više od dvjesto nišana je posebno karakterističan. Na njemu su sa desne strane ispisana imena muškaraca: Ahmo (1914.), Almar (1925.), Smajil (1922.), Ermin (1976.), Halid (1932.), Ragib (1924.), Fehim (1921.) i Teufik (1976.), a sa lijeve žena: Ajša (1938.), Azemina (1933.) i Esma (1960.), ukupno njih 11, svih prezimena Botonjić, zapaljenih u istoimenom zaseoku. Svi ostaci tijela zbog teške identifikacije, usljed ugljenisanosti, su sahranjeni u jednu grobnicu.
U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijala ubijenih u Biljanima. Neki su, prema tvrdnjama, dovođeni živi ubijani u šumi pored jame, a potom bacani u bezdan.
Na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca.
Sud BiH je za ove zločine u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona srpske vojske naredio i učestvovao u masakru.
Marko Samardžija je 15. oktobra 2008. osuđen na sedam godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.
Džamija zapaljena, civili privedeni
Ale Mulahmetović u pokolju 10. jula 1992. godine u Biljanima je izgubio sina Samira (1974.) i oca Smajila (1929.). Sina Samira pronašao je u jami masovne grobnice Lanište I kao 176. po redu.
"Moja sjećanja na taj dan su užasna. Svaki dan je sve teže. Prvih dana početka pokolja je bilo nezamislivo da se tako nešto može desiti u Biljanima, odnosno da razmjeri zločina mogu biti takvi. Premda, to smo saznali, koje su zapravo sve strahote, kada smo se vratili iz izbjeglištva. Kada smo se vratili masovna grobnica je otvorena, a moj Samir je bio 176. po redu. Identifikovali smo ga, prepoznao sam robu na njemu pošto je bila kompletna, nije bila uništena skroz. Bio je tako duboko u jami, da zrak nije dolazio, pa se mogao prepoznati, jer su dijelovi sačuvani", priča za Anadolu Agency Ale Mulahmetović, koji je poslije zločina u Biljanima prepješačio stotinu kilometara do Bihaća.
Mnoštvo strahota, kaže Ale, su preživjeli mještani Biljana i okolnih mjesta. No, Ale, kaže da nikada, ni u snu, nisu mogli zamisliti da će se jula 1992. godine desiti tako nešto.
"Ali, eto tako je to ispalo. Dogodilo se šta se dogodilo. Puno je stradanja i zločina bilo. Biljani se po broju stanovništva u odnosu na stradale mogu porediti sa Srebrenicom", kaže Ale.
Sve strahote oko sedamsto stanovnika Biljana i okolnih mjesta dogodile su se 10. jula 1992. Stradanja su počela u šest sati ujutro.
"Vidjeli smo da gori džamija. Vojska je naišla i kupila sve što se zadesilo vani, u kući, civile... Oni su sve odvodili. Iz zaseoka Botonjić, koji su nekoliko kilometara udaljeni od Biljana dole pokupljeni, prošli su kroz moje selo Osmanoviće, tu su pokupili one koje su našli i onda su sve doveli u Biljane. Tu, u Biljanima je bila škola. Ovo ovdje, u mezarju, su moje kolege i moji drugovi koji smo išli zajedno u školu, kao i učenici Marka Samardžije, nastavnika, koji je osuđen za zločine u Biljanima. Nisam vjerovao da to nastavnik može uraditi svojim učenicima. On je učio mene, moju braću, moje sestre i mog Samira", kaže Mulahmetović.
Marko, priča, Ale, nije djelovao kao ekstrem do 1992. godine. Na njemu, se veli Ale, nije moglo primjetiti da bi mogao biti zločinac. Slabije su se viđali, jer je Ale bio po terenu, ali kaže, kada god je bio u Biljanima našao bi ga Ale u gostioni gdje je sjedio. Počastili bi se, priča Ale, popili kafu...
"To da se desi, to nisam mogao očekivati. U Biljane je privedeno njih 255-256 osoba. Tu su dovođeni, ispitivani. Oni koji su to činili bili su u uniformama JNA i Teritorijalne odbrane. Zapravo, bilo je različitih uniformi", priča Ale.
On smatra da bi pravda trebala da se zadovolji koliko - toliko premda, cijeni, na ovolike žrtve, na to malo mjesto to možda, smatra, neći biti dovoljno. Govori to Ale uoči izricanja presude optuženom za ratne zločine, generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, kojem se, između ostalog, u optužnici na teret stavlja i komandna odgovornost za zločine u Biljanima.
Zapaljeni u štali
"Treba da se desi da bude osuđen. Dok se ne osudi, ne dozna ko je sve počinio zločine neće biti pravde" kaže Ale.
O srazmjerima zločina na području Biljana Ale ukazuje i na slučaj Botonjića u istoimenom zaseoku.
"Oni su zapaljeni. To su većinom bile starije osobe i žene. Svaki put kada sam tu ne može, a da se ne ugleda njihov nišan. Ne mogu ni gledati pošto ih dosta poznajem. Ti su ljudi bili zatvoreni u štali i tu su zapaljeni. Razlog ne zna niko. Zapravo zna. Ali, ne zna se zašto baš te starije osobe da se njima to desi. Mlađi su privedeni u školu, kasnije pobijeni", navodi Ale.
Nesima Avdić u Biljanima je u zločinu počinjenom 10. jula 1992. godine izgubila brata i oca.
"Izgledalo je užasno taj dan. Posebno kada imaš još djecu. Ne znaš, gledaš kada će ti doći, a svaki dan su bili tu, i odvesti dijete. Nisi imao vremena, mogućnosti da pobjegneš. Morao si čuvati djecu da ti ne odvedu, jer svaki dan oni tu dolaze nose, pljačkaju, svašta je bilo, maltretiranja", kaže Nesima.
No, 10. juli 1992. bio je posebno stravičan. Žene i djecu odvojili su, kaže Nesima, pred trgovinu, a muškarce zatvorili u školu.
"Kada je moja mama ugledala da moj brat ide uz cestu ona je pala, onesvijestila se. Lokva je bila, jer smo je poljevali vodom. A, oni se bili poredali kod kuće uz zid i oštre noževe. Kažu meni, ja dižem majku, umivam, a oni viču: nemoj ti nju umivati sada ćemo mi nju srediti. Ko tu strahotu nije pretrpio ne zna šta je užas. Ni sada nismo dobri, pola nas pije tablete za živce. Ko god je ovdje bio. To je bila strahota. Oni sada govore, oni nisu počinili zločin. Kako nisu počinili? Ko je ovo uradio? Ne treba priča, ne treba ništa. Evo samo kada pogledaš ove nišane. A, još ko je taj dan pretrpio taj strah. I sada je još uvijek kada pričaš o tome prisutan. Kada pričam o tome, kada se prisjećam, ne mogu po cijelu noć da spavam. To te uvijek proganja", navodi Nesima.
Žene i djecu su pustili kućama, kaže Nesima, a muškarce zadržali u školi, u Biljanima.
"Kada su ih uz put potjerali, kada smo iz moje kuće malo digli glavu da provirimo, jer ne smiješ izlaziti pošto se puca, ne možeš sve ni vidjeti, išli su tako da su im stavili ruke gore, a prate ih vojnici. Naredili su im da laju, pjevaju. To je bilo ono što su radili za starije ljude", kaže Nesima.
U predvečerje 10. jula Nesimina djeca krenula su da polože kravi, kada su se prvi put suočili s ubijenim.
"Mama evo Omera, povikali su, ležao je ubijen uz put prije nego će ih pokupiti. Djeca su se šokirala, prestravila. Vratili su se. Bilo je strašno. Bilo je ruku po žici, prstiju. I oni nisu počinili ništa", uzvikuje Nesima.
Jutro je bilo strašnije. Nesima kaže da je kišica padala.
"Svuda su bile crvene lokve, sve je bila krv. Cijedilo se iz kamiona nakon što su vozili ubijene koje su bagerom utovarali. Tako stanje smo ujutro našli", prisjeća se Nesima.
Lijekovi za smirenje
Pita se kako da vjeruje u pravdu kada niko još nije adekvatno osuđen za to što se dešavalo u Biljanima
"Marko je jedino osuđen za ovo, ali i njega su pustili. Kako ćeš vjerovati. Ko je još uhapšen? Nije niko. Nije to samo Marko radio. Oni su naređivali, ali nije on to sam uradio. Bilo je tu još ljudi. Najviše komšije naše odavde", priča Nesima.
Ne znam šta bi više vjerovala, kaže Nesima, na pitanje očekuje li da optuženi za ratni zločin general Ratko Mladić bude proglašen krivim.
"Kada slušam šta pričaju, koja je to laž koju oni pričaju, to je strašno. To se ne može slušati. Dođe mi prvo bi onaj televizor razbila. Tu laž slušaš koju pričaju. To je nezamislivo. Oni nisu ništa uradili. Ovo se se sami ljudi poubijali. A, vidite, ne treba bolji dokaz nego ovi nišani. Nema kuće da nije jedan, dva ubijeno. Imaju Brkići kojim su stradala četiri sina i dva unuka. Sve za jedno jutro. Malo je pravde da će zadovoljiti one koji su ostali bez djece, muževa, djece što je ostala siročad. To nema adekvatne kazne. Kakva pravda? Bar da ih osude, za ovo što su uradili", kaže Nesima.
Posebno je, veli, potresaju mezari Džaferagića, tromjesečne bebe Amile, njenog brata, majke, tetke...
"Osim Amile ima i dijete od četiri godine koje je ubijeno. Kome je to dijete učinilo išta nažao. Mi smo krivi bili zato što smo muslimani. To je jednostavno. Oni su zacrtali da to urade i tako je to i bilo", smatra Nesima.
Samka Čehić koja je izgubila muža, bila je u vrijeme zločina trudnica.
"Bila sam trudna četiri i po mjeseca kada su mog muža odveli. Imala sam kćerku kojoj je tada bila šesta godina. Moj sin ne zna svog babu. Samo kada mu pokažem sliku onda ga vidi. Govorim mu šta je bilo i ko ga je odveo, gdje je ubijen. Vodim svoju djecu na Lanište, masovnu grobnicu, pričam, da su to što su uradili bile komšije, ko je radio, kako nam je bilo. Imam kćerku koja sada ima dvije curice i obavezno svojim unukama pričam ko im je ubio djeda, da znaju da se ne bi to zaboravilo", priča Čehić dok uz sliku pokazuje i gornji dio lule koju je našla uz muža Rufada na osnovu koje ga je i identificirala u Centru za identifikaciju Šejkovača kod Sanskog Mosta.
Kaže da ne bi imala snage sve to još jednom preživjeti.
"Nemam snage ni za dalji život. Nije to lako. Sama biti i sve to podnositi i pričati. Ali, pričat ću sve dok god mogu, dok imam snage. Teško je to bilo preživjeti. Teško je to bilo da te ganjaju, hodaju za tobom. Ja sam bila trudna, prije sina imala sam dva spontana i to mi je bilo kritično. Pitala sam se gdje ću ja i kako roditi tu, kod njih. To mi je bilo non stop pitanje. Kada sam svom mužu rekla da sam trudna, i pitala ga šta ću ja, rekao mi je nemoj slučajno da bi šta pokušavala, to će dijete glavu sačuvati. Pomolit ćemo se Bogu pa šta bude. Nismo mislili da ćemo negdje izbjeći. Uopšte to nismo sanjali. Zato sam se i bojala kako ću tu roditi. Da li ću to dijete svoje ikada vidjeti. Čula sam da kada žena rodi da oni to dijete uzmu i zgnječe ga. Stalno sam mislila o tome. Hvala Bogu izbjegla sam i rodila sam ga u Zagrebu", priča Samka.
Zatočeništvo u kući
Ističe da pravda nije zadovoljena, te da niti jedan ratni zločinac nije osuđen doživotno.
"Oni kada pričaju, kažu nismo krivi. A, ko je onda ovo radio? Nisu se naši ljudi sami pobili. Sve smo vidjeli taj dan i znamo ko je to uradio. Bilo je i onih iz Ključa, ali to su najviše komšije Srbi radili. Nije to niko sa strane došao. Da je to bilo lako gledati, nije", veli Samka.
Kaže kako su poslije zločina 10. jula ostali u Biljanima još neko vrijeme. Žene su bile zatočene u kući koja je pripadala Aletu Čehiću.
"U tu kuću su dolazili. Dvije su cure bile u toj kući. Izvodili su ljude po cijelu noć, a mi smo strahovali. Šta će biti sa djecom. Ja sam imala 27 godina, nisam bila stara. Bojali smo se da će biti silovanja. Ali, eto hvala dragom Bogu nije bilo", navodi Samka.
Samka sa svojim komšijama koje su preživjele žrtve zločina u Biljanima dolazila je u Sarajevo i svjedočila u procesu koji se u Sudu BiH vodio protiv optuženog i osuđenog Marka Samardžije.
Smatra da će presuda i komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću biti slična kao što su bile i druge.
"Mislim kao što su i drugim bile da će tako biti i za Mladića. Šta je radio Marko Samardžija i njega nisu osudili što smo mi zahtijevali doživotno. Pa šta je Marko Adamović radio u Prhovu, pa nije doživotno osuđen. A, mi to hoćemo doživotno da budu osuđeni. To neće u sudu, tako da će i njemu, Mladiću, isto tako biti. On kaže da je bolestan. Svi smo mi bolesni. Svi smo mi nervno oboljeli. Niko oca moga Dine ne može zamijeniti. Da je to lako, nije. On kada dođe gleda sliku. A, drugi imaju svog babu i oni nisu krivi, a naša djeca nemaju babu i ništa. Ja sam svojoj djeci i otac i mati. Šta mogu, ništa. Nije nam lako", priča Samka.
Zločine i zatočeništvo u Biljanima preživjela je i Munevera Zukanović sa svoje tada četiri maloljetne kćeri. Muža su joj ubili.
"Bilo je strašno, ne može strašnije. Ličilo je na pakao. Ne znam da išta može biti gore. Ne daj Bože više ni jednoj generaciji da doživi. Uvijek to kažem. Bila sam sa četiri maloljetne kćerke. Bili smo pred trgovinom. Muža su mi odveli u školu, s ostalim komšijama. Sve je trajalo od šest ujutro do pola 12. Počeli su paliti. Ne mogu reći da su tu ubijali, ali su vodili ljude", kaže Munevera.
Tu, pred trgovinom, bili su do pola 12. Pred njima, su kaže, oštrili noževe i govorili "klat ćemo ih".
"Neki su vikali, nemojte oštriti, bolje sa tupim. Svašta smo se nagledali. Donijeli su iz džamije zastavu, zapalili je. Takmičili su se ko će više zapaliti. Krištali su, smijali se. A, mi crkajemo. Nismo smatrali da ćemo preživjeti. Kada su nas pustili da idemo, rekli su nam nemojte stajati, pričati. Mi smo ušli ovdje u ulicu, vidjela sam puca se. Gledam kada će metak pred kuću i pobiti djecu. Bili smo u kući kod komšija do navečer. Rekli su nam, mi smo stoku pustili, nemojte izlaziti, sve je obezbjeđeno. Ali, bilo je drugačije", navodi Munevera.
Strahote zapisane u svesci
Doveli su ih, kaže, u kuću, sav komšiluk, djecu.
"Bio je tu jedan koji je rekao da je iz Sarajeva, Beograda. Poslije smo čuli da je iz Humića, kod Prhova. Zvao se Željko. Iz jedne srpske kuće ovdje blizu bio je i jedan Dragan. Zatvorili su drvene kapke. Čuvali su nas. A, oni su u to vrijeme, kada smo bili tu, kupili ljude u kamion i vozili u te grobnice, bacali", kaže Munevera.
Kaže da nije vjerovala da će preživjeti. Uvijek joj je, navodi, to u glavi. Šok ostaje, kaže Munevera, kao trajna posljedica.
"Kćerke, njih tri sjećaju se svega. Jedna je bila sedmi, druga šesti, a treća treći razred. Najmlađa je bila prvi razed. Kaže mi 'mama, ja se tate slabo sjećam, jedino po vašim pričama i slikama'. Već dijete gubi to. Bili smo pet godina u Njemačkoj i ja nju uvijek podsjećam i pitam, ali kaže - ja se slabo sjećam. Uvijek su bile povrijeđene kada bi se o tome govorilo. Najstarija ima cijelu svesku, šta je preživjela. Voljela bi, kaže, da jednom sve pokažem", priča Munevera.
Kada je u pitanju pravda, kaže Munevera, ne može se reći da je zadovoljena.
"Niko nije optužen ni kako treba. Išli smo na dva suđenja u Sarajevu. Marko je osuđen nešto, neko priča da je umro. Nisam vjerovala da ću preživjeti ni sama. Ali, otišli smo Travnik, pa za Hrvatsku. U Puli smo bili do 1993., vratili se, pa otišli za Njemačku. Da sam znala da mi je muž ubijen odmah, ne znam da bih preživjela. Trebalo je razmisliti, četvero djece, šta ćeš, kuda? Četiri njih i ja peta. Kome ćeš doći u goste? Nismo mi vjerovali da će nas neke zemlje primiti i nešto", priča Munevera.
Iako se život vratio u Biljane, brojni izbjegli i raseljeni i dalje se nalaze razasuti širom svijeta.
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2681 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Mladić iz Haga poručio: Borit ću se dok sam živ, ovo je bilo samo prvo poluvrijeme.
Bivši komandant Vojske RS Ratko Mladić, koji je danas u Haškom tribunalu nepravomoćno osuđen zbog ratnih zločina na doživotnu robiju, za "Večernje novosti" u prvoj reakciji nakon presude najavio je borbu do kraja.
- Borit ću se dok sam živ, da se ukinu ove nametnute laži i otkrije prava istina o borbi Srba. Ovo je bilo samo prvo poluvrijeme - rekao je Mladić koji je poruku, kako navodi ovaj list, odmah nakon izricanja presude poslao preko svog sina Darka.
- Moj otac je poručio da je sve laž, da Hag nije sud, već NATO komisija i da ovo nije pravda. Sve je isključivo pokušaj da se kriminalizira srpski narod koji se štitio od agresije - kazao je Darko.
Darko navodi da im je sada prioritet da se njegovom ocu "spasi život i osigura liječenje u Srbiji".
- Ovo tijelo koje se naziva Tribunalom za zločine u bivšoj Jugoslaviji nije uspjelo u misiji jer je zanemarilo brojne srpske žrtve. Danas smo svjedočili kako je pravda zamijenjena ratnom propagandom. Činjenice su zanemarene. Presuda je u suprotnosti s njima. Cilj joj je širenje propagande i onemogućavanje budućeg mirnog života u regiji - zaključio je mlađi Mladić za "Večernje novosti".
Ratko Mladić osuđen je po 10 od 11 tačaka optužnice, a tokom čitanja presude izazvao je incident tako što je počeo urlikati da je "sve ovo laž", nakon čega je izbačen iz sudnice.
Bivši komandant Vojske RS Ratko Mladić, koji je danas u Haškom tribunalu nepravomoćno osuđen zbog ratnih zločina na doživotnu robiju, za "Večernje novosti" u prvoj reakciji nakon presude najavio je borbu do kraja.
- Borit ću se dok sam živ, da se ukinu ove nametnute laži i otkrije prava istina o borbi Srba. Ovo je bilo samo prvo poluvrijeme - rekao je Mladić koji je poruku, kako navodi ovaj list, odmah nakon izricanja presude poslao preko svog sina Darka.
- Moj otac je poručio da je sve laž, da Hag nije sud, već NATO komisija i da ovo nije pravda. Sve je isključivo pokušaj da se kriminalizira srpski narod koji se štitio od agresije - kazao je Darko.
Darko navodi da im je sada prioritet da se njegovom ocu "spasi život i osigura liječenje u Srbiji".
- Ovo tijelo koje se naziva Tribunalom za zločine u bivšoj Jugoslaviji nije uspjelo u misiji jer je zanemarilo brojne srpske žrtve. Danas smo svjedočili kako je pravda zamijenjena ratnom propagandom. Činjenice su zanemarene. Presuda je u suprotnosti s njima. Cilj joj je širenje propagande i onemogućavanje budućeg mirnog života u regiji - zaključio je mlađi Mladić za "Večernje novosti".
Ratko Mladić osuđen je po 10 od 11 tačaka optužnice, a tokom čitanja presude izazvao je incident tako što je počeo urlikati da je "sve ovo laž", nakon čega je izbačen iz sudnice.
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2682 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
STENOGRAMI - Ovako je govorio Franjo Tuđman: Moramo osigurati buduće granice hrvatske države u BiH.
Žalbeno vijeće Haškog tribunla je u okviru presude "šestorci" pravosnažno potvrdilo umiješanost Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini. Dok trenutno političko vodstvo Hrvatske negira hašku presudu, podsjećamo na zbirku autentičnih razgovora Franje Tuđmana, vođenih s ciljem "poboljšavanja granica hrvatske države".
Knjiga "Stenogrami o podjeli Bosne", koju su ukoričili Feral Tribune i Dani, sačinjena je od autentičnih razgovora koje je vodio Franjo Tuđman. Budući da je riječ o službenim stenogramima, otklonjena je svaka sumnja da bi neka od izjava mogla biti falsificirana.
Ili će Bosna osigurati interese Hrvata, ili podjela
"Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi". (17. septembar 1991.)
U BiH se vodi rat za granice hrvatske države
"Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača… Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali." (6. novembar 1993.)
Uspostavljanje Bosne je povijesni apsurd
"I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jeli, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća." (8. juni 1991.)
Perspektiva suverenosti BiH nema izgleda
"S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?" (27. decembar 1991.)
Vrijeme je da okupimo Hrvate u najvećim mogućim granicama
"Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti…" (27. decembar 1991.)
Komunisti su izmislili BiH
"Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv…" (27. decembar 1991.)
Naš cilj od početka nije bio održavanje BiH kakva je ona danas
"Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama." (27. decembar 1991.)
Ako dođe do razlaza, zapadna Bosna je dio Hrvatske
"Koliko god smo mi s Muslimanima, s Izetbegovićem, sklopili sporazum, i javni i tajni, da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata, toliko se te operacije, s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako, i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta Zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske." (22. oktobar 1993.)
Sačuvati Bosnu znači da smo mogli sačuvati i Jugoslaviju
"Na takve primjedbe da je trebalo cjelovitu Bosnu sačuvati, da smo se trebali boriti za cjelovitu Bosnu– a takvih je primjedaba bilo, ne samo u ovom pismu tih svećenika, nego i u hrvatskoj politici– vi znate da sam ja odgovorio: Onda smo mogli sačuvati i cijelu Jugoslaviju, pa bi svi Hrvati bili u cijeloj Jugoslaviji." (5. novembar 1993.)
Moramo osigurati buduće granice Hrvatske države u BiH
"Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li…" (6. novembar 1993.)
Muslimani će danas primiti putovnicu, a sutra popiti čašu vina
"Brajković mi je rekao u Mostaru da ima već Muslimana koji traže hrvatsko dvojno državljanstvo. Danas će ti primiti putovnicu, sutra će ti popiti čašu vina s tobom, pojesti meso i za deset godina će biti Hrvat muslimanske vjere, razumiješ…" (2. septembar 1994.)
Treba stvarati Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju
"Nemojmo se igrati znači nekakve dvije vlade i dvije države. Treba stvarati državu Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju…" (30. septembar 1994.)
Na spiskovima ratnih zločinaca ima i Hrvata
"Prave se spiskovi ratnih zločinaca, i na njima ima i Hrvata. Zašto? Znajte da o nama, o Hrvatskoj u cjelini, o Bosni i Hercegovini, znaju više nego što mi sami znamo..." (12. septembar 1994.)
Razgovor o rušenju Starog mosta u Mostaru
"Franjo Tuđman: Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
Mate Boban: On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.
Franjo Tuđman: Hoćemo li opet mi biti optuženi.
Mate Boban: Jutros se govori da se ne zna.
Jukić: Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se Stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.
Mate Granić: Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju, onda je izuzetno, jer se inače to na CCN—
Franjo Tuđman: Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Mate Boban: Nama." (23. novembar 1993.)
Žalbeno vijeće Haškog tribunla je u okviru presude "šestorci" pravosnažno potvrdilo umiješanost Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini. Dok trenutno političko vodstvo Hrvatske negira hašku presudu, podsjećamo na zbirku autentičnih razgovora Franje Tuđmana, vođenih s ciljem "poboljšavanja granica hrvatske države".
Knjiga "Stenogrami o podjeli Bosne", koju su ukoričili Feral Tribune i Dani, sačinjena je od autentičnih razgovora koje je vodio Franjo Tuđman. Budući da je riječ o službenim stenogramima, otklonjena je svaka sumnja da bi neka od izjava mogla biti falsificirana.
Ili će Bosna osigurati interese Hrvata, ili podjela
"Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi". (17. septembar 1991.)
U BiH se vodi rat za granice hrvatske države
"Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača… Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali." (6. novembar 1993.)
Uspostavljanje Bosne je povijesni apsurd
"I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jeli, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća." (8. juni 1991.)
Perspektiva suverenosti BiH nema izgleda
"S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?" (27. decembar 1991.)
Vrijeme je da okupimo Hrvate u najvećim mogućim granicama
"Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti…" (27. decembar 1991.)
Komunisti su izmislili BiH
"Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv…" (27. decembar 1991.)
Naš cilj od početka nije bio održavanje BiH kakva je ona danas
"Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama." (27. decembar 1991.)
Ako dođe do razlaza, zapadna Bosna je dio Hrvatske
"Koliko god smo mi s Muslimanima, s Izetbegovićem, sklopili sporazum, i javni i tajni, da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata, toliko se te operacije, s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako, i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta Zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske." (22. oktobar 1993.)
Sačuvati Bosnu znači da smo mogli sačuvati i Jugoslaviju
"Na takve primjedbe da je trebalo cjelovitu Bosnu sačuvati, da smo se trebali boriti za cjelovitu Bosnu– a takvih je primjedaba bilo, ne samo u ovom pismu tih svećenika, nego i u hrvatskoj politici– vi znate da sam ja odgovorio: Onda smo mogli sačuvati i cijelu Jugoslaviju, pa bi svi Hrvati bili u cijeloj Jugoslaviji." (5. novembar 1993.)
Moramo osigurati buduće granice Hrvatske države u BiH
"Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li…" (6. novembar 1993.)
Muslimani će danas primiti putovnicu, a sutra popiti čašu vina
"Brajković mi je rekao u Mostaru da ima već Muslimana koji traže hrvatsko dvojno državljanstvo. Danas će ti primiti putovnicu, sutra će ti popiti čašu vina s tobom, pojesti meso i za deset godina će biti Hrvat muslimanske vjere, razumiješ…" (2. septembar 1994.)
Treba stvarati Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju
"Nemojmo se igrati znači nekakve dvije vlade i dvije države. Treba stvarati državu Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju…" (30. septembar 1994.)
Na spiskovima ratnih zločinaca ima i Hrvata
"Prave se spiskovi ratnih zločinaca, i na njima ima i Hrvata. Zašto? Znajte da o nama, o Hrvatskoj u cjelini, o Bosni i Hercegovini, znaju više nego što mi sami znamo..." (12. septembar 1994.)
Razgovor o rušenju Starog mosta u Mostaru
"Franjo Tuđman: Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
Mate Boban: On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.
Franjo Tuđman: Hoćemo li opet mi biti optuženi.
Mate Boban: Jutros se govori da se ne zna.
Jukić: Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se Stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.
Mate Granić: Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju, onda je izuzetno, jer se inače to na CCN—
Franjo Tuđman: Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Mate Boban: Nama." (23. novembar 1993.)
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2683 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
SUOČAVANJE S ISTINOM - Posljednje haške presude.....
Posljednje dvije haške presude uzdrmale su region i stavile tačku na jednu bolnu epohu. Same reakcije na presudu osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne otkrile su mnogo toga o nama. Mnogi se još nisu spremni suočiti s istinom i zarad političkog cilja spremni su na razne krize i blokade. S druge strane, dostojanstvo žrtava palo je u drugi plan, iako bi trebalo biti uzor ponašanja i stava prema presudama.
Presuda Ratku Mladiću pokazala kako je za mnoge srpske političare iz RS-a i Srbije osuđeni zločinac i dalje heroj. Nakon toga smo slušali salvu osuda tih istih političara na račun Haškog tribunala.
Tako su stizale poruke da je to politički sud, da sudi samo Srbima, da donosi političke odluke i slično.
Sedam dana nakon toga stigla je presuda bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne u predmetu "Prlić i ostali", koju je obilježio Slobodan Praljak izvršivši samoubistvo u sudnici tako što je popio otrov. Dosuđeno je da je Hrvatska učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu preko tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška te da je riječ o međunarodnom sukobu. Teret je to s kojim će se Hrvatska morati nositi.
Hrvatski državni vrh, ali i politički predstavnici bh. Hrvata odbacili su presudu da je riječ o UZP-u i da je Hrvatska ratovala u BiH te su po uzoru na brojne srpske političare poručili da je pravda selektivna, da nije bilo UZP-a i da je donesena politička odluka. Upućene su brojne kritike na račun Haškog tribunala, istog onog tribunala koji je za njih bio dobar kada je oslobodio generala HV-a Antu Gotovinu.
I dok su se političari gotovo takmičili ko će žešće "osuti paljbu" po Hagu i čim prije tim bolje krivicu presude, koja je bila individualna, prebaciti na cijeli jedan narod, žrtve i porodice žrtava su pozivale na mir i prihvatanje presude. Apsurd te situacije je što su žrtve u ratu bile na prvoj liniji patnje, dok su političari u ratu i nakon rata uglavnom u sigurnoj zavjetrini pa sa sigurne distance morališu o ugroženosti i kolektiviziranju krivice.
Malo ko je od konkretno hrvatskih, a i srbijanskih medija prethodnih deset dana isticao žrtve i zločine. A civilnih žrtava je bilo mnogo. Stradalo je najviše bošnjačkih civila, zatim srpskih civila, te hrvatskih civila. I pored svega, žrtve i porodice stradalih pozivaju na mir, na dostojanstvo i na izgradnju mirne i bolje budućnosti, dok im paralelno političari smetaju u tome kolektiviziranjem presude na cijele narode.
Posljednje dvije haške presude uzdrmale su region i stavile tačku na jednu bolnu epohu. Same reakcije na presudu osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne otkrile su mnogo toga o nama. Mnogi se još nisu spremni suočiti s istinom i zarad političkog cilja spremni su na razne krize i blokade. S druge strane, dostojanstvo žrtava palo je u drugi plan, iako bi trebalo biti uzor ponašanja i stava prema presudama.
Presuda Ratku Mladiću pokazala kako je za mnoge srpske političare iz RS-a i Srbije osuđeni zločinac i dalje heroj. Nakon toga smo slušali salvu osuda tih istih političara na račun Haškog tribunala.
Tako su stizale poruke da je to politički sud, da sudi samo Srbima, da donosi političke odluke i slično.
Sedam dana nakon toga stigla je presuda bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne u predmetu "Prlić i ostali", koju je obilježio Slobodan Praljak izvršivši samoubistvo u sudnici tako što je popio otrov. Dosuđeno je da je Hrvatska učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu preko tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška te da je riječ o međunarodnom sukobu. Teret je to s kojim će se Hrvatska morati nositi.
Hrvatski državni vrh, ali i politički predstavnici bh. Hrvata odbacili su presudu da je riječ o UZP-u i da je Hrvatska ratovala u BiH te su po uzoru na brojne srpske političare poručili da je pravda selektivna, da nije bilo UZP-a i da je donesena politička odluka. Upućene su brojne kritike na račun Haškog tribunala, istog onog tribunala koji je za njih bio dobar kada je oslobodio generala HV-a Antu Gotovinu.
I dok su se političari gotovo takmičili ko će žešće "osuti paljbu" po Hagu i čim prije tim bolje krivicu presude, koja je bila individualna, prebaciti na cijeli jedan narod, žrtve i porodice žrtava su pozivale na mir i prihvatanje presude. Apsurd te situacije je što su žrtve u ratu bile na prvoj liniji patnje, dok su političari u ratu i nakon rata uglavnom u sigurnoj zavjetrini pa sa sigurne distance morališu o ugroženosti i kolektiviziranju krivice.
Malo ko je od konkretno hrvatskih, a i srbijanskih medija prethodnih deset dana isticao žrtve i zločine. A civilnih žrtava je bilo mnogo. Stradalo je najviše bošnjačkih civila, zatim srpskih civila, te hrvatskih civila. I pored svega, žrtve i porodice stradalih pozivaju na mir, na dostojanstvo i na izgradnju mirne i bolje budućnosti, dok im paralelno političari smetaju u tome kolektiviziranjem presude na cijele narode.
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2684 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Podjela Bosne i Hercegovine između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.
https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html
-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2685 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Slobodan Praljak, u periodu od približno marta 1992. do 15. juna 1993., bio pomoćnik, zatim zamjenik ministra obrane Republike Hrvatske, prvo u činu brigadira, a zatim general-bojnika HV-a. Kao pomoćnik ministra obrane, Slobodan Praljak je bio zadužen za IPD (Uprava za informativno-psihološku djelatnost), konkretno kao načelnik Uprave za IPD Ministarstva odbrane Hrvatske, za političke poslove Ministarstva i bio je glasnogovornik ministra odbrane i Glavnog stožera HV-a.
Što se tiče njegovih funkcija u HVO-u, od početka aprila 1992. do sredine maja 1992. Praljak je bio zapovjednik Operativne grupe Jugoistočna Hercegovina. Vijeće ne raspolaže dokazima na osnovu kojih bi moglo utvrditi da je Slobodan Praljak u period od sredine maja 1992. do 24. jula 1993. imao zvanične funkcije u HVO-u. Nakon toga bio je zapovjednik Glavnog stožera, od 24. jula 1993. do 9. novembra 1993., kada ga je na toj dužnosti zamijenio Ante Roso. Praljak se zatim vratio u Hrvatsku, u činu general-majora, i imenovan je za savjetnika ministra odbrane Hrvatske.
Posrednik između Hrvatske i Vlade HZ(R)HB
U Hagu je utvrđeno da je Praljak, kao član udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) učestvovao na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca u kontekstu uspostavljanja hrvatske kontrole nad teritorijama HZ(R)HB kako bi se ostvario zajednički zločinački cilj. Učestvovao je na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca na kojima se određivala politika prema Herceg-Bosni. U vezi s BiH održavao je privilegovanu i stalnu vezu s Hrvatskom, prezentirao i podržavao hrvatske stavove u vezi s HZ(R)HB na međunarodnim skupovima, imao je uticajan položaj među hrvatskim rukovodiocima u vezi s pitanjima koja se odnose na BiH, u skladu sa svojim funkcijama, Praljak je učestvovao u prenošenju informacija, uputstava, naređenja, zahtjeva i politike Hrvatske u HZ(R) HB i obrnuto.
Praljak je obavještavao oružane snage i Vojnu policiju HVO-a o politici koju je Hrvatska provodila ili podržavala u BiH, kao predstavnik hrvatskih vlasti, bio je posrednik za provođenje instrukcija Hrvatske na teritoriji BiH, konkretno putem izdavanja uputstava zapovjednicima HVO-a, hrvatske rukovodioce je obavještavao o stanju u BiH.
Doprinos Praljka zločinima koje je HVO počinio u zatočeničkim centrima i u općinama na koje se odnosi optužnica: Gornji Vakuf, Prozor, Mostar, Vareš.
Gornji Vakuf - HVO je 18. januara 1993. izvršio napad na Gornji Vakuf i na sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Operacije HVO-a, posebno u četiri pomenuta sela, odvijale su se na isti način. HVO je najprije na ta mjesta izvršio napad granatiranjem, pri čemu je razorio više muslimanskih kuća i ubio više osoba, zatim je ušao u sela, pohapsio cjelokupno stanovništvo koje se ondje zateklo, odvojio muškarce od žena, djece i starijih osoba, sve Bošnjake iz tih sela zatočio na raznim mjestima u općini, a stambene objekte uništio. Na kraju, HVO je izvršio raseljavanje većine civila zatočenih na području općine. S obzirom na savršenu sličnost toka operacija i na to da su u svim tim selima počinjeni zločini, Vijeće zaključuje da su ti zločini u skladu s unaprijed smišljenim planom, navodi se u presudi.
Budući da je Slobodan Praljak planirao, rukovodio, omogućio i dobijao informacije o vojnim operacijama HVO-a u Gornjem Vakufu izvođenim oko 18. januara 1993., te budući da su se te operacije, kao i s tim operacijama direktno povezani zločini odvijali prema unaprijed smišljenom planu, Vijeće smatra da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da se počine djela lišavanja života osoba koje nisu bile pripadnici nijednih oružanih snaga i koje nisu direktno učestvovale u neprijateljstvima, uništavanje stambenih objekata, hapšenja Bošnjaka bez obzira na njihov status, kao i raseljavanje bošnjačkog stanovništva tog područja. U presudi se, između ostalog, i detaljno objašnjava koliko je uništene bošnjačke imovine, a navode se i detalji o torturama te druge pojedinosti poput toga da su u selu Ždrmici zarobljeni Bošnjaci natjerani da "ispred mekteba mole kršćanske molitve".
Općina Prozor - Slobodan Praljak je planirao i rukovodio vojnim operacijama HVO-a u općini Prozor počevši od 24. jula 1993., poznavao je situaciju na terenu čak i prije nego što je stupio na dužnost zapovjednika Glavnog stožera, te je i poslije 24. jula 1993. bio obavještavan o situaciji na terenu.
U presudi se precizira da su 19. jula 1993. u selu Prajine vojnici HVO-a prvo pretukli, a zatim ubili trojicu muškaraca Bošnjaka, takođe su ubili Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića 19. jula 1993. na planini Tolovac. Tokom ljeta 1993., između 400 i 500 osoba, porijeklom iz grada Prozora i okolnih sela, bilo je zatočeno u više učiona Srednje škole u Prozoru. Pripadnici Vojne policije i HVO-a su tukli zatočenike, pucali na njih i uzimali im novac, šamarali ih i tukli ih kundacima. A 3. avgusta 1993. odveli su zatočenike Mirsada Pilava, Ibru Pilava, Vahida Berića, Šefika Čiču i Edisa Omanovića, koje više niko nikada nije vidio.
Dana 31. avgusta 1993. šesterica muškaraca Muslimana trebala su na preporuku jednog ljekara HVO-a biti oslobođena iz medicinskih razloga. Bili su to Abdula Alibegović, Ahmet Hodžić, Bajro Pilav, Omer Purgić, Numo Imamović i Haso Hrinić. Zatočenici su nakon toga nestali i niko ih više nikada nije vidio. I danas se vode kao nestali.
U periodu od juna do septembra 1993., pripadnici HVO-a često su koristili zatočenike iz Srednje škole za radove na linijama fronta. Slobodan Praljak tokom tog perioda u kojem su se obavljali radovi imao je komandna ovlaštenja nad oružanim snagama HVO-a, bio obaviješten o vojnoj situaciji na terenu. Slobodan Praljak prije 17. avgusta 1993. nije preduzeo nikakve mjere kako bi spriječio rad zatočenika na liniji fronta i da je to, shodno tome, prihvatio.
Iako su se neki zatočenici, radi dodatnog obroka, dobrovoljno javljali za obavljanje raznih radova, zatočeni Muslimani bili su prisiljavani da za HVO grade vojna utvrđenja i kopaju rovove na liniji fronta. Neki su poginuli ili su bili ranjeni izvodeći te radove, a neke su vojnici HVO-a zlostavljali, između ostalog i seksualno. Oko 16. avgusta 1993., u Podgrađu i u selima Lapsunj i Duge bilo je zatočeno oko 5.000 žena, djece i staraca.
Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje, "kao npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo sa istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. […] Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio Vojne policije", precizira se u presudi. Također se precizira i niz detalja o pljačkanju imovine Bošnjaka/Muslimana u selima na području općine Prozor tokom avgusta 1993. godine.
Općina Mostar - Slobodan Praljak je učestvovao u rukovođenju i planiranju operacija HVO-a u općini Mostar u periodu od jula do početka novembra 1993. godine. Navodi se da su 24. vvgusta 1993. ubili četvericu muškarca Muslimana, i to Ismeta Ćišića, Murata Dedića, Šabana Dumpora i Mirsada Žuškića, među kojima je ovaj posljednji bio pripadnik ABiH, iako su se sva četverica bili predali. Potom su natjerali žene da im predaju svoj nakit i novac, uz riječi da neće bijeli metal, već žuto zlato. Žene su premlaćivane, tjerane su da skinu odjeću sa sebe, a jednu odjevojku mlađu od 16 godina su je vojnici natjerali da se svuče, a potom su je udarili, nakon čega se onesvijestila.
U presudi se precizira da "jedini razuman zaključak koji Vijeće može izvesti jeste taj da je Slobodan Praljak znao da će tokom operacija u Raštanima i Mostaru biti počinjeni ti zločini. Prema tome, Vijeće na osnovu toga zaključuje da je on imao namjeru da se unište zgrade u istočnom Mostaru uključujući džamije i Stari most, da se hotimično gađaju civili, da se počine djela lišavanja života i ranjavanja, fizičkog i psihičkog nasilja, da se izvrši napad na pripadnike međunarodnih organizacija, kao i da se rasele žene i djeca". U Mostaru su također žene prisiljavane na seksualne odnose i to tokom septembra 1993. godine.
"Uslijed vatre i granatiranja HVO-a među stanovništvom istočnog Mostara bilo je mnogo poginulih i ranjenih, između ostalog žena, djece i starijih osoba. U istočnom Mostaru za period od 15. juna do 18. avgusta 1993., među kojima je njih 832 liječeno zbog rana iz vatrenog oružja ili od ekplozije, za period od 18. avgusta do 13. oktobra 1993. je 808 liječeno zbog iste vrste povreda".
"Vijeće zaključuje da je deset džamija navedenih u paragrafu 116. Optužnice uništeno ili teško oštećeno uslijed neprekidnog otvaranja vatre i granatiranja istočnog Mostara koje je proveo HVO", navedeno je u presudi. Također, HVO je nadzirao, opremao i obučavao timove specijalizovane za snajpersko djelovanje.
-Slobodan Praljak je u periodu od 24. jula do 9. novembra 1993. izdao izvjestan broj naređenja u vezi s tim. Dana 21. i 25. avgusta 1993. humanitarni konvoji su mogli da uđu u istočni Mostar. Slobodan Praljak je lično intervenisao da se osigura konvoj od 25. avgusta 1993. Praljak je 1. septembra 1993. lično izdao odobrenje da se Sally Becker, pripadnica jedne humanitarne organizacije, propusti na kontrolnim punktovima i da može ući u istočni Mostar radi evakuacije djece i bolesnika. Dana 19. septembra 1993., Slobodan Praljak je svim OZ i svim jedinicama potčinjenim Glavnom stožeru naredio da izvrše zapovijed Mate Bobana od 15. septembra 1993. kojom je Glavni stožer HVO-a zadužen za realizaciju njegove odluke kojom se od oružanih snaga HVO-a traži da dozvole neometani protok humanitarne pomoći UNHCR-a, UNICEF-a i MKCK-a na cijeloj teritoriji HZ(R) HB. Naređenjem od 26. septembra 1993., Slobodan Praljak je od OZ Jugoistočna Hercegovina i OZ Sjeverozapadna Hercegovina, kao i od samostalnih jedinica, tražio da dopuste humanitarnim organizacijama da rade svoj posao i da ne otvaraju vatru na njih ako se zateknu u njihovoj zoni odgovornosti - utvrđeno je u Hagu.
Općina Vareš - Slobodan Praljak izdao je naređenje da "srede situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome" s ljudima koji su "dorasli i vremenu i zadacima". Vijeće smatra da ovi dokazi potvrđuju da je Praljak učestvovao u planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu u oktobru 1993.
Posljedice događaja u Stupnom Dolu: "Ubijeno oko 80 osoba, od kojih su 47 bili pripadnici ABiH, i zapaljena gotovo cjelokupnu imovinu u selu, te da je zatražio da se provede istraga".
Slobodan Praljak je doprinio planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu, potpisavši naređenje od 8. novembra 1993., doprinio je nastojanjima HVO-a da se ti zločini prikriju. Doprinio je djelima lišavanja života Muslimana koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga i uništavanja imovine u Stupnom Dolu u oktobru 1993. godine, tako što ih je omogućio, precizira se u presudi.
Zatočenički centri
Zatvor Gabela - Slobodan Praljak nije reagovao, s obrazloženjem da nije nadležan za upravljanje zatočeničkim centrima. Budući da je, uprkos tome što je znao da su uvjeti zatočenja u zatvoru u Gabeli dovoljno loši da bi izazvali snažnu reakciju međunarodne zajednice i direktnu intervenciju Franje Tuđmana, nastavio obavljati svoje funkcije u oružanim snagama HZ(R)HB. Slobodan Praljak je prihvatio ove zločine. Ista situacija je i sa logorom Dretelj.
Heliodrom - Slobodan Praljak je negirao zločine počinjene nad Muslimanima, nije ih sprečavao i nije kažnjavao njihove počinioce
"Slobodan Praljak, time što je od Ivice Rajića tražio da napiše izvještaje kako bi se međunarodna zajednica uvjerila da se o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga, a znajući za neke od tih zločina, doprinio prikrivanju tih zločina", navodi se u presudi.
Zaključci Vijeća o odgovornosti Slobodana Praljka po osnovu prvog vida UZP-a:
"Na osnovu gore utvrđenog, Vijeće napominje da je Slobodan Praljak bio obaviješten o zločinima koje su počinili pripadnici oružanih snaga HZ(R) HB, uglavnom putem internih komunikacija HVO-a. Uprkos tome što je imao saznanja o njima, on je nastavio vršiti efektivnu kontrolu nad oružanim snagama i Vojnom policijom sve do kraja svoje funkcije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a. Vijeće ocjenjuje da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz činjenice da je on učestvovao u planiranju vojnih operacija HVO-a u Prozoru u ljeto 1993., u Mostaru u ljeto 1993. i zatim u Varešu u oktobru 1993. i da je nastavio vršiti kontrolu nad oružanim snagama iako je znao da njihovi pripadnici čine zločine u drugim opčinama BiH, taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da ti zločini budu počinjeni.
Osim toga, iako je imao ovlaštenja nad oružanim snagama i Vojnom policijom, Slobodan Praljak nije uložio ozbiljnije napore kako bi njihovi pripadnici prestali činiti zločine, što pokazuju gore razmotreni dokazi. Naprotiv, on je negirao zločine počinjene nad Muslimanima i omogućio da se počinioci tih zločina ne gone, kako pokazuje njegov zahtjev Ivici Rajiću da sastavi izvještaje čija svrha je bila da se međunarodna zajednica uvjeri da se u vezi sa zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga.
Odgovornost Slobodana Praljka po osnovu trećeg vida UZP-a:
Budući da su se vojne operacije HVO-a i preuzimanje kontrole nad tim mjestima od strane HVO-a odvijali u atmosferi ekstremnog nasilja, Vijeće smatra da je Slobodan Praljak mogao da predvidi da će pripadnici HVO-a u tim mjestima počiniti krađe. Vijeće zaključuje da je Slobodan Praljak, time što je planirao i omogućio operacije HVO-a u Gornjem Vakufu, svjesno prihvatio rizik da će krađe biti počinjene. Isto se odnosi i na u Raštane.
Što se tiče njegovih funkcija u HVO-u, od početka aprila 1992. do sredine maja 1992. Praljak je bio zapovjednik Operativne grupe Jugoistočna Hercegovina. Vijeće ne raspolaže dokazima na osnovu kojih bi moglo utvrditi da je Slobodan Praljak u period od sredine maja 1992. do 24. jula 1993. imao zvanične funkcije u HVO-u. Nakon toga bio je zapovjednik Glavnog stožera, od 24. jula 1993. do 9. novembra 1993., kada ga je na toj dužnosti zamijenio Ante Roso. Praljak se zatim vratio u Hrvatsku, u činu general-majora, i imenovan je za savjetnika ministra odbrane Hrvatske.
Posrednik između Hrvatske i Vlade HZ(R)HB
U Hagu je utvrđeno da je Praljak, kao član udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) učestvovao na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca u kontekstu uspostavljanja hrvatske kontrole nad teritorijama HZ(R)HB kako bi se ostvario zajednički zločinački cilj. Učestvovao je na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca na kojima se određivala politika prema Herceg-Bosni. U vezi s BiH održavao je privilegovanu i stalnu vezu s Hrvatskom, prezentirao i podržavao hrvatske stavove u vezi s HZ(R)HB na međunarodnim skupovima, imao je uticajan položaj među hrvatskim rukovodiocima u vezi s pitanjima koja se odnose na BiH, u skladu sa svojim funkcijama, Praljak je učestvovao u prenošenju informacija, uputstava, naređenja, zahtjeva i politike Hrvatske u HZ(R) HB i obrnuto.
Praljak je obavještavao oružane snage i Vojnu policiju HVO-a o politici koju je Hrvatska provodila ili podržavala u BiH, kao predstavnik hrvatskih vlasti, bio je posrednik za provođenje instrukcija Hrvatske na teritoriji BiH, konkretno putem izdavanja uputstava zapovjednicima HVO-a, hrvatske rukovodioce je obavještavao o stanju u BiH.
Doprinos Praljka zločinima koje je HVO počinio u zatočeničkim centrima i u općinama na koje se odnosi optužnica: Gornji Vakuf, Prozor, Mostar, Vareš.
Gornji Vakuf - HVO je 18. januara 1993. izvršio napad na Gornji Vakuf i na sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Operacije HVO-a, posebno u četiri pomenuta sela, odvijale su se na isti način. HVO je najprije na ta mjesta izvršio napad granatiranjem, pri čemu je razorio više muslimanskih kuća i ubio više osoba, zatim je ušao u sela, pohapsio cjelokupno stanovništvo koje se ondje zateklo, odvojio muškarce od žena, djece i starijih osoba, sve Bošnjake iz tih sela zatočio na raznim mjestima u općini, a stambene objekte uništio. Na kraju, HVO je izvršio raseljavanje većine civila zatočenih na području općine. S obzirom na savršenu sličnost toka operacija i na to da su u svim tim selima počinjeni zločini, Vijeće zaključuje da su ti zločini u skladu s unaprijed smišljenim planom, navodi se u presudi.
Budući da je Slobodan Praljak planirao, rukovodio, omogućio i dobijao informacije o vojnim operacijama HVO-a u Gornjem Vakufu izvođenim oko 18. januara 1993., te budući da su se te operacije, kao i s tim operacijama direktno povezani zločini odvijali prema unaprijed smišljenom planu, Vijeće smatra da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da se počine djela lišavanja života osoba koje nisu bile pripadnici nijednih oružanih snaga i koje nisu direktno učestvovale u neprijateljstvima, uništavanje stambenih objekata, hapšenja Bošnjaka bez obzira na njihov status, kao i raseljavanje bošnjačkog stanovništva tog područja. U presudi se, između ostalog, i detaljno objašnjava koliko je uništene bošnjačke imovine, a navode se i detalji o torturama te druge pojedinosti poput toga da su u selu Ždrmici zarobljeni Bošnjaci natjerani da "ispred mekteba mole kršćanske molitve".
Općina Prozor - Slobodan Praljak je planirao i rukovodio vojnim operacijama HVO-a u općini Prozor počevši od 24. jula 1993., poznavao je situaciju na terenu čak i prije nego što je stupio na dužnost zapovjednika Glavnog stožera, te je i poslije 24. jula 1993. bio obavještavan o situaciji na terenu.
U presudi se precizira da su 19. jula 1993. u selu Prajine vojnici HVO-a prvo pretukli, a zatim ubili trojicu muškaraca Bošnjaka, takođe su ubili Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića 19. jula 1993. na planini Tolovac. Tokom ljeta 1993., između 400 i 500 osoba, porijeklom iz grada Prozora i okolnih sela, bilo je zatočeno u više učiona Srednje škole u Prozoru. Pripadnici Vojne policije i HVO-a su tukli zatočenike, pucali na njih i uzimali im novac, šamarali ih i tukli ih kundacima. A 3. avgusta 1993. odveli su zatočenike Mirsada Pilava, Ibru Pilava, Vahida Berića, Šefika Čiču i Edisa Omanovića, koje više niko nikada nije vidio.
Dana 31. avgusta 1993. šesterica muškaraca Muslimana trebala su na preporuku jednog ljekara HVO-a biti oslobođena iz medicinskih razloga. Bili su to Abdula Alibegović, Ahmet Hodžić, Bajro Pilav, Omer Purgić, Numo Imamović i Haso Hrinić. Zatočenici su nakon toga nestali i niko ih više nikada nije vidio. I danas se vode kao nestali.
U periodu od juna do septembra 1993., pripadnici HVO-a često su koristili zatočenike iz Srednje škole za radove na linijama fronta. Slobodan Praljak tokom tog perioda u kojem su se obavljali radovi imao je komandna ovlaštenja nad oružanim snagama HVO-a, bio obaviješten o vojnoj situaciji na terenu. Slobodan Praljak prije 17. avgusta 1993. nije preduzeo nikakve mjere kako bi spriječio rad zatočenika na liniji fronta i da je to, shodno tome, prihvatio.
Iako su se neki zatočenici, radi dodatnog obroka, dobrovoljno javljali za obavljanje raznih radova, zatočeni Muslimani bili su prisiljavani da za HVO grade vojna utvrđenja i kopaju rovove na liniji fronta. Neki su poginuli ili su bili ranjeni izvodeći te radove, a neke su vojnici HVO-a zlostavljali, između ostalog i seksualno. Oko 16. avgusta 1993., u Podgrađu i u selima Lapsunj i Duge bilo je zatočeno oko 5.000 žena, djece i staraca.
Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje, "kao npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo sa istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. […] Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio Vojne policije", precizira se u presudi. Također se precizira i niz detalja o pljačkanju imovine Bošnjaka/Muslimana u selima na području općine Prozor tokom avgusta 1993. godine.
Općina Mostar - Slobodan Praljak je učestvovao u rukovođenju i planiranju operacija HVO-a u općini Mostar u periodu od jula do početka novembra 1993. godine. Navodi se da su 24. vvgusta 1993. ubili četvericu muškarca Muslimana, i to Ismeta Ćišića, Murata Dedića, Šabana Dumpora i Mirsada Žuškića, među kojima je ovaj posljednji bio pripadnik ABiH, iako su se sva četverica bili predali. Potom su natjerali žene da im predaju svoj nakit i novac, uz riječi da neće bijeli metal, već žuto zlato. Žene su premlaćivane, tjerane su da skinu odjeću sa sebe, a jednu odjevojku mlađu od 16 godina su je vojnici natjerali da se svuče, a potom su je udarili, nakon čega se onesvijestila.
U presudi se precizira da "jedini razuman zaključak koji Vijeće može izvesti jeste taj da je Slobodan Praljak znao da će tokom operacija u Raštanima i Mostaru biti počinjeni ti zločini. Prema tome, Vijeće na osnovu toga zaključuje da je on imao namjeru da se unište zgrade u istočnom Mostaru uključujući džamije i Stari most, da se hotimično gađaju civili, da se počine djela lišavanja života i ranjavanja, fizičkog i psihičkog nasilja, da se izvrši napad na pripadnike međunarodnih organizacija, kao i da se rasele žene i djeca". U Mostaru su također žene prisiljavane na seksualne odnose i to tokom septembra 1993. godine.
"Uslijed vatre i granatiranja HVO-a među stanovništvom istočnog Mostara bilo je mnogo poginulih i ranjenih, između ostalog žena, djece i starijih osoba. U istočnom Mostaru za period od 15. juna do 18. avgusta 1993., među kojima je njih 832 liječeno zbog rana iz vatrenog oružja ili od ekplozije, za period od 18. avgusta do 13. oktobra 1993. je 808 liječeno zbog iste vrste povreda".
"Vijeće zaključuje da je deset džamija navedenih u paragrafu 116. Optužnice uništeno ili teško oštećeno uslijed neprekidnog otvaranja vatre i granatiranja istočnog Mostara koje je proveo HVO", navedeno je u presudi. Također, HVO je nadzirao, opremao i obučavao timove specijalizovane za snajpersko djelovanje.
-Slobodan Praljak je u periodu od 24. jula do 9. novembra 1993. izdao izvjestan broj naređenja u vezi s tim. Dana 21. i 25. avgusta 1993. humanitarni konvoji su mogli da uđu u istočni Mostar. Slobodan Praljak je lično intervenisao da se osigura konvoj od 25. avgusta 1993. Praljak je 1. septembra 1993. lično izdao odobrenje da se Sally Becker, pripadnica jedne humanitarne organizacije, propusti na kontrolnim punktovima i da može ući u istočni Mostar radi evakuacije djece i bolesnika. Dana 19. septembra 1993., Slobodan Praljak je svim OZ i svim jedinicama potčinjenim Glavnom stožeru naredio da izvrše zapovijed Mate Bobana od 15. septembra 1993. kojom je Glavni stožer HVO-a zadužen za realizaciju njegove odluke kojom se od oružanih snaga HVO-a traži da dozvole neometani protok humanitarne pomoći UNHCR-a, UNICEF-a i MKCK-a na cijeloj teritoriji HZ(R) HB. Naređenjem od 26. septembra 1993., Slobodan Praljak je od OZ Jugoistočna Hercegovina i OZ Sjeverozapadna Hercegovina, kao i od samostalnih jedinica, tražio da dopuste humanitarnim organizacijama da rade svoj posao i da ne otvaraju vatru na njih ako se zateknu u njihovoj zoni odgovornosti - utvrđeno je u Hagu.
Općina Vareš - Slobodan Praljak izdao je naređenje da "srede situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome" s ljudima koji su "dorasli i vremenu i zadacima". Vijeće smatra da ovi dokazi potvrđuju da je Praljak učestvovao u planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu u oktobru 1993.
Posljedice događaja u Stupnom Dolu: "Ubijeno oko 80 osoba, od kojih su 47 bili pripadnici ABiH, i zapaljena gotovo cjelokupnu imovinu u selu, te da je zatražio da se provede istraga".
Slobodan Praljak je doprinio planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu, potpisavši naređenje od 8. novembra 1993., doprinio je nastojanjima HVO-a da se ti zločini prikriju. Doprinio je djelima lišavanja života Muslimana koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga i uništavanja imovine u Stupnom Dolu u oktobru 1993. godine, tako što ih je omogućio, precizira se u presudi.
Zatočenički centri
Zatvor Gabela - Slobodan Praljak nije reagovao, s obrazloženjem da nije nadležan za upravljanje zatočeničkim centrima. Budući da je, uprkos tome što je znao da su uvjeti zatočenja u zatvoru u Gabeli dovoljno loši da bi izazvali snažnu reakciju međunarodne zajednice i direktnu intervenciju Franje Tuđmana, nastavio obavljati svoje funkcije u oružanim snagama HZ(R)HB. Slobodan Praljak je prihvatio ove zločine. Ista situacija je i sa logorom Dretelj.
Heliodrom - Slobodan Praljak je negirao zločine počinjene nad Muslimanima, nije ih sprečavao i nije kažnjavao njihove počinioce
"Slobodan Praljak, time što je od Ivice Rajića tražio da napiše izvještaje kako bi se međunarodna zajednica uvjerila da se o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga, a znajući za neke od tih zločina, doprinio prikrivanju tih zločina", navodi se u presudi.
Zaključci Vijeća o odgovornosti Slobodana Praljka po osnovu prvog vida UZP-a:
"Na osnovu gore utvrđenog, Vijeće napominje da je Slobodan Praljak bio obaviješten o zločinima koje su počinili pripadnici oružanih snaga HZ(R) HB, uglavnom putem internih komunikacija HVO-a. Uprkos tome što je imao saznanja o njima, on je nastavio vršiti efektivnu kontrolu nad oružanim snagama i Vojnom policijom sve do kraja svoje funkcije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a. Vijeće ocjenjuje da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz činjenice da je on učestvovao u planiranju vojnih operacija HVO-a u Prozoru u ljeto 1993., u Mostaru u ljeto 1993. i zatim u Varešu u oktobru 1993. i da je nastavio vršiti kontrolu nad oružanim snagama iako je znao da njihovi pripadnici čine zločine u drugim opčinama BiH, taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da ti zločini budu počinjeni.
Osim toga, iako je imao ovlaštenja nad oružanim snagama i Vojnom policijom, Slobodan Praljak nije uložio ozbiljnije napore kako bi njihovi pripadnici prestali činiti zločine, što pokazuju gore razmotreni dokazi. Naprotiv, on je negirao zločine počinjene nad Muslimanima i omogućio da se počinioci tih zločina ne gone, kako pokazuje njegov zahtjev Ivici Rajiću da sastavi izvještaje čija svrha je bila da se međunarodna zajednica uvjeri da se u vezi sa zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga.
Odgovornost Slobodana Praljka po osnovu trećeg vida UZP-a:
Budući da su se vojne operacije HVO-a i preuzimanje kontrole nad tim mjestima od strane HVO-a odvijali u atmosferi ekstremnog nasilja, Vijeće smatra da je Slobodan Praljak mogao da predvidi da će pripadnici HVO-a u tim mjestima počiniti krađe. Vijeće zaključuje da je Slobodan Praljak, time što je planirao i omogućio operacije HVO-a u Gornjem Vakufu, svjesno prihvatio rizik da će krađe biti počinjene. Isto se odnosi i na u Raštane.
-
biscanka2
- Posts: 1722
- Joined: 07/04/2009 00:46
#2686 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Demonstracije u Bonu-
mali jomu
- Posts: 5853
- Joined: 22/05/2017 17:00
#2687 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Više od polovine građana Srbije ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom.
Više od polovine građana Srbije nema se potrebu informirati o ratnim zločinima, 64 posto ih ne zna šta se dogodilo na poljoprivrednom dobru Ovčari kod Vukovara 1991., a čak 71 posto ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom skoro četiri godine, pokazalo je istraživanje objavljeno u ponedjeljak u Beogradu.
Građani Srbije malo znaju o ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih godina i o ratnim zločinima, te o suđenjima optuženima za ratne zločine, većina od 52 posto anketiranih ne zna navesti ni jedan zločin počinjen nad srpskim stanovništvom tokom rata na području bivše Jugoslavije 1990-ih.
O Haškom tribunalu imaju pretežno negativan stav koji se ogleda u tvrdnjama o neobjektivnosti i pristranosti, te u brojnim zamjerkama na njegov rad, uz naglašen mali doprinos ICTY-ija saznavanju činjenica o ratovima tokom raspada SFRJ.
Više od polovine (56 posto) anketiranih, tvrdi da je Tribunal neobjektivan i pristran, 22 posto da je “malo objektivan”, osrednje je objektivan za 16 posto ispitanika, dok ICTY “prilično” ili “visoko” objektivnim doživljava tek šest posto, pa je prosječna ocjena rada tog suda - 1,72.
Većina od 54 posto ispitanika istraživanja koje je naručio dnevni list "Danas", tvrdi kako nema potrebu za informiranjem o suđenjima za ratne zločine, 35 posto ih "donekle ima potrebu", dok 11 posto ili tek svaki deseti ispitanik navodi kako ima potrebu čuti informacije o tim suđenjima.
O ratnim sukobima i suđenjima 72 posto ispitanika se informira posredstvom televizije, 14 posto čitajući štampu, 13 posto koristeći internet i jedan posto slušajući radio. Za prijenose suđenja za ratne zločine na programu nacionalne televizije (RTS) izjasnilo se čak 54 posto ispitanika.
Više od polovine anketiranih - 54 posto, protivi se mišljenju da je Srbija dužna platiti naknadu štete koju su pripadnici vojske i policije nanijeli civilima tijekom ratnih sukoba, 15 posto je za, a jedna desetina - oko 11 posto ima neutralan stav o tome.
Istodobno, 59 posto ispitanih podržava prijedlog da država podigne spomen-obilježje srpskim žrtvama stradalim 1990-ih, njih 11 posto drži da je prijedlog loš, a isto toliko ih je neodlučno.
Na pitanje treba li Srbija podići spomenik civilnim žrtvama koje su stradale od srpske vojske i policije 49 posto je protiv, a samo 18 % kaže da treba.
Ogromna većina anketiranih - 71 posto, protivi se političkom rehabilitiranju osumnjičenih, nepravomoćno i pravomoćno osuđenih za ratne zločine i drži da im ne treba povjeravati ni državne dužnosti niti trebaju sudjelovati u politici, dok je to prihvatljivo za samo četiri posto.
Više od polovine - 56 posto ne bi prihvatilo prijedlog da država Srbija podigne spomenk u Batajnici kod Beograda, na mjestu gdje je otkrivena masovna grobnica kosovskih Albanaca stradalih na Kosovu, dok taj predlog podržava samo 10 posto ispitanika, a 12 % ih ne neodlučno.
Čak 85 posto anketiranih ne zna nabrojati ni jedan događaj i zločin za koji se sudilo ili se još sudi pred domaćim sudom, dok 79 posto ne zna navesti ni jedan državni organ koji je uključen u procesuiranje ratnih zločina u Srbiji.
Istraživanje Demostata provedeno je intervjuima tet a tet, upitnik je činilo 69 pitanja, a stattistički je obrađeno 1202 uputnika.
Na konferenciji za medije u Medija centru istodobno je predstavljen i izvještaj Fonda za humanitarno pravo o provođenju Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina koju je Vlada Srbije usvojila u februaru 2016. godine.
U izvještaju FHP navedeno da za skoro dvije godine od usvajanja nema značajnog napretka u procesuiranju ratnih zločina, te da se u mnogim područjima stanje dodatno pogoršalo.
Od donošena te strategije podignuto je svega osam optužnica, suđenja traju "nerazumno dugo", a jedna od primjedbi je i da nema napretka u potrazi za nestalim osobama, ukazali su predstavnici FHP-a.
Više od polovine građana Srbije nema se potrebu informirati o ratnim zločinima, 64 posto ih ne zna šta se dogodilo na poljoprivrednom dobru Ovčari kod Vukovara 1991., a čak 71 posto ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom skoro četiri godine, pokazalo je istraživanje objavljeno u ponedjeljak u Beogradu.
Građani Srbije malo znaju o ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih godina i o ratnim zločinima, te o suđenjima optuženima za ratne zločine, većina od 52 posto anketiranih ne zna navesti ni jedan zločin počinjen nad srpskim stanovništvom tokom rata na području bivše Jugoslavije 1990-ih.
O Haškom tribunalu imaju pretežno negativan stav koji se ogleda u tvrdnjama o neobjektivnosti i pristranosti, te u brojnim zamjerkama na njegov rad, uz naglašen mali doprinos ICTY-ija saznavanju činjenica o ratovima tokom raspada SFRJ.
Više od polovine (56 posto) anketiranih, tvrdi da je Tribunal neobjektivan i pristran, 22 posto da je “malo objektivan”, osrednje je objektivan za 16 posto ispitanika, dok ICTY “prilično” ili “visoko” objektivnim doživljava tek šest posto, pa je prosječna ocjena rada tog suda - 1,72.
Većina od 54 posto ispitanika istraživanja koje je naručio dnevni list "Danas", tvrdi kako nema potrebu za informiranjem o suđenjima za ratne zločine, 35 posto ih "donekle ima potrebu", dok 11 posto ili tek svaki deseti ispitanik navodi kako ima potrebu čuti informacije o tim suđenjima.
O ratnim sukobima i suđenjima 72 posto ispitanika se informira posredstvom televizije, 14 posto čitajući štampu, 13 posto koristeći internet i jedan posto slušajući radio. Za prijenose suđenja za ratne zločine na programu nacionalne televizije (RTS) izjasnilo se čak 54 posto ispitanika.
Više od polovine anketiranih - 54 posto, protivi se mišljenju da je Srbija dužna platiti naknadu štete koju su pripadnici vojske i policije nanijeli civilima tijekom ratnih sukoba, 15 posto je za, a jedna desetina - oko 11 posto ima neutralan stav o tome.
Istodobno, 59 posto ispitanih podržava prijedlog da država podigne spomen-obilježje srpskim žrtvama stradalim 1990-ih, njih 11 posto drži da je prijedlog loš, a isto toliko ih je neodlučno.
Na pitanje treba li Srbija podići spomenik civilnim žrtvama koje su stradale od srpske vojske i policije 49 posto je protiv, a samo 18 % kaže da treba.
Ogromna većina anketiranih - 71 posto, protivi se političkom rehabilitiranju osumnjičenih, nepravomoćno i pravomoćno osuđenih za ratne zločine i drži da im ne treba povjeravati ni državne dužnosti niti trebaju sudjelovati u politici, dok je to prihvatljivo za samo četiri posto.
Više od polovine - 56 posto ne bi prihvatilo prijedlog da država Srbija podigne spomenk u Batajnici kod Beograda, na mjestu gdje je otkrivena masovna grobnica kosovskih Albanaca stradalih na Kosovu, dok taj predlog podržava samo 10 posto ispitanika, a 12 % ih ne neodlučno.
Čak 85 posto anketiranih ne zna nabrojati ni jedan događaj i zločin za koji se sudilo ili se još sudi pred domaćim sudom, dok 79 posto ne zna navesti ni jedan državni organ koji je uključen u procesuiranje ratnih zločina u Srbiji.
Istraživanje Demostata provedeno je intervjuima tet a tet, upitnik je činilo 69 pitanja, a stattistički je obrađeno 1202 uputnika.
Na konferenciji za medije u Medija centru istodobno je predstavljen i izvještaj Fonda za humanitarno pravo o provođenju Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina koju je Vlada Srbije usvojila u februaru 2016. godine.
U izvještaju FHP navedeno da za skoro dvije godine od usvajanja nema značajnog napretka u procesuiranju ratnih zločina, te da se u mnogim područjima stanje dodatno pogoršalo.
Od donošena te strategije podignuto je svega osam optužnica, suđenja traju "nerazumno dugo", a jedna od primjedbi je i da nema napretka u potrazi za nestalim osobama, ukazali su predstavnici FHP-a.
-
wonkaw
- Posts: 505
- Joined: 14/07/2015 18:19
- Location: daleko od fukare i lopova, jos dalje od hodza i popova
- Contact:
-
argyle
- Posts: 1849
- Joined: 17/10/2010 09:56
- Location: Džamahirija Bosna
#2690 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Prebacujem sa jedne druge teme. Interesantne stranice, ili projekti koje vrijedi pogledati.
Interaktivna Mapa: Nastanak i nestanak Herceg Bosne
https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html
( Opsirnije na https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bo ... ina/283248)
Interaktivna mapa pada Srebrenice
https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html
(Opsirnije nahttps://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/srebrenica/267646)
Srebrenica 360 - Web Genocid Museum (By AL Jazeera Balkans)
http://srebrenica360.com/
Virtuelni muzej Genocida nad Bosnjacima (Fatmir Alispahic, Selma Rizvic)
http://vmgb.ba
FAMA
http://www.sagafilm.com/
Dokumentarni filmovi by Avdo Huseinovic (u saradnji sa udruzenjima, uz pomoc privatnika i djelimicno javnih insitucija)
vidi temu:Filmovi (i knjige) Avde Huseinovića
https://www.youtube.com/channel/UCPBdpo ... IRWE_p5RLg
http://www.exitmediafilm.com/
Srebrenica Mapping Genocide - Youth Initiative for Human Rights / Inicijativa mladih za ljudska prava - YIHR BH
http://www.srebrenica-mappinggenocide.com
MKSJ pamti: genocid u Srebrenici 1995.-2015
http://www.icty.org/specials/srebrenica ... x-bcs.html
MKSJ Dokumentarni filmovi
http://www.icty.org/bcs/outreach/dokumentarni-filmovi-0
Ostali projekti MKSJ na
http://www.icty.org/bcs/features
Online Arhiv MKSJ
http://icr.icty.org/bcs/defaultb.aspx
Sarajevo 1.425 dana pod opsadom (Facebook)
https://www.facebook.com/Sarajevo-1425- ... 338590494/
Sarajevo Under Siege '92 - '96 (Facebook)
https://www.facebook.com/Sarajevo-Under ... 648183188/
Peti Korpus (Facebook)
https://www.facebook.com/PetiKorpus/
2. Korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine
https://www.facebook.com/2.korpus/
PLBIH (Youtube)
https://www.youtube.com/user/plbih2/videos
PLBIH Snaga Bosne (Youtube)
https://www.youtube.com/user/PlbihSnagaBosne/videos
PLBIH Spotovi (Youtube)
https://www.youtube.com/channel/UC5ldNq ... KsQ/videos
Balkan Investigative Reporting Network: BIRN
http://birn.eu.com/
BIRN Balkans (YOUTUBE)
https://www.youtube.com/user/BirnTV/videos
Udruženje za zaštitu istorijskih vrijednosti Haber (youtube)
https://www.youtube.com/channel/UCX-cV4 ... d4w/videos
XY Films Sarajevo (Youtube)
https://www.youtube.com/channel/UCyL3vt ... RWQ/videos
Interaktivna Mapa: Nastanak i nestanak Herceg Bosne
https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html
( Opsirnije na https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bo ... ina/283248)
Interaktivna mapa pada Srebrenice
https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html
(Opsirnije nahttps://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/srebrenica/267646)
Srebrenica 360 - Web Genocid Museum (By AL Jazeera Balkans)
http://srebrenica360.com/
Virtuelni muzej Genocida nad Bosnjacima (Fatmir Alispahic, Selma Rizvic)
http://vmgb.ba
FAMA
SaGa ProdukcijaFAMA Kolekcija
http://www.famacollection.org/
Srebrenica - Mapiranje genocida i post-genocidno društvo
http://srebrenica.famamethodology.net/bhs/
Mapiranje dejtonskog mirovnog sporazuma
http://dayton.famamethodology.net/bhs/
Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.
http://www.famacollection.org/bhs/fama- ... ojekti/10/
Enciklopedija: ‘Opsada Sarajeva 1992-1996.'
http://www.famacollection.org/bhs/fama- ... ojekti/22/
'Raspad Jugoslavije 1991-1999.'
http://www.famacollection.org/bhs/fama- ... ojekti/17/
IDEJNI PROJEKAT: ‘Muzej opsade Sarajeva - Umijeće življenja - FAMA kolekcija’
https://vimeo.com/45638785
‘Umijeće opstanka’
http://theartofsurvival.info/
http://www.sagafilm.com/
Dokumentarni filmovi by Avdo Huseinovic (u saradnji sa udruzenjima, uz pomoc privatnika i djelimicno javnih insitucija)
vidi temu:Filmovi (i knjige) Avde Huseinovića
https://www.youtube.com/channel/UCPBdpo ... IRWE_p5RLg
EXIT MEDIA / OKC- ATIS (Dokumentarni Filmovi)Autor je knjiga:
„Dželati naroda mog“ (2009.),
„Naser – od Gazimestana do Haga i nazad“ (2013,)
„Stazama bosanskih vitezova“ (2014.).
Autor dokumentarnih filmova:
„Vanzemaljci iznad Sarajeva“ (2008.),
„Krvavi ples po šeheru“ (2010.),
„Daleko je Tuzla“ (2010.),
„Bosna ili smrt“ (2011.),
„A bili su samo djeca“ (2012.),
„Dvadeset godina 1.korpusa Armije RBiH“ (2012),
„Na Drini krvavi Višegrad“ (2014.),
„Prijedorska polja smrti“ (2014.),
„Logori smrti“ (2014.),
„Dobrinja, opsada u opsadi“,
„Herceg Bosna – Zločin i kazna“ (2015),
„Operacija Sana 95 – Nedovršena pobjeda“ (2015)
„Bošnjaci – genocid u kontinuitetu“ (2016)
"1. Mart - Put u nezavisnost" (2017)
"“Živi štit” (2017)
""Djeca iza žice" (2016-2017)
"Tomašica- grobnica fudbalera" (2017)
http://www.exitmediafilm.com/
Srebrenica Mapping Genocide - Youth Initiative for Human Rights / Inicijativa mladih za ljudska prava - YIHR BH
http://www.srebrenica-mappinggenocide.com
MKSJ pamti: genocid u Srebrenici 1995.-2015
http://www.icty.org/specials/srebrenica ... x-bcs.html
MKSJ Dokumentarni filmovi
http://www.icty.org/bcs/outreach/dokumentarni-filmovi-0
Ostali projekti MKSJ na
http://www.icty.org/bcs/features
Online Arhiv MKSJ
http://icr.icty.org/bcs/defaultb.aspx
Sarajevo 1.425 dana pod opsadom (Facebook)
https://www.facebook.com/Sarajevo-1425- ... 338590494/
Sarajevo Under Siege '92 - '96 (Facebook)
https://www.facebook.com/Sarajevo-Under ... 648183188/
Peti Korpus (Facebook)
https://www.facebook.com/PetiKorpus/
2. Korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine
https://www.facebook.com/2.korpus/
PLBIH (Youtube)
https://www.youtube.com/user/plbih2/videos
PLBIH Snaga Bosne (Youtube)
https://www.youtube.com/user/PlbihSnagaBosne/videos
PLBIH Spotovi (Youtube)
https://www.youtube.com/channel/UC5ldNq ... KsQ/videos
Balkan Investigative Reporting Network: BIRN
http://birn.eu.com/
BIRN Balkans (YOUTUBE)
https://www.youtube.com/user/BirnTV/videos
Udruženje za zaštitu istorijskih vrijednosti Haber (youtube)
https://www.youtube.com/channel/UCX-cV4 ... d4w/videos
XY Films Sarajevo (Youtube)
https://www.youtube.com/channel/UCyL3vt ... RWQ/videos
-
muha_sa
- Posts: 128605
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#2691 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
21.01.1993.
Na današnji dan 1993. pretučen je Srđan Aleksić, ubijen je jer je u divljim vremenima ostao čovjekom
http://avaz.ba/vijesti/bih/342682/na-da ... o-covjekom
Na današnji dan 1993. pretučen je Srđan Aleksić, ubijen je jer je u divljim vremenima ostao čovjekom
http://avaz.ba/vijesti/bih/342682/na-da ... o-covjekom
-
julisiz es grant
- Posts: 7469
- Joined: 27/07/2008 23:34
- Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...
#2692 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Prije tačno 24 godine, sa dvije granate ispaljene sa položaja VRS-a, vjerovatno iz Nedžarića, ubijeno je šestoro djece na Alipašinom polju, koja su se sankala na mjestu gdje se danas nalazi tržni centar "Bingo" (poginuli su na dvije lokacije malo iznad tog mjesta, jer su pokušavali pobjeći prema zgradama nakon što je pala prva granata, od ukupno tri, koja nije nikoga usmrtila).
Između ostalog i za ovaj masakr osuđen je srpski general, tadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić na kaznu doživotnog zatvora. Na snimku dolje vidimo svjedočenje na njegovom suđenju Muhameda Kapetanovića i Gorana Todorovića, koji su toga dana bili među ranjenom djecom.
Poginuloj djeci neka je vječni rahmet i pokoj, nama da nikada ne zaboravimo i ne oprostimo. Amin.
Između ostalog i za ovaj masakr osuđen je srpski general, tadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić na kaznu doživotnog zatvora. Na snimku dolje vidimo svjedočenje na njegovom suđenju Muhameda Kapetanovića i Gorana Todorovića, koji su toga dana bili među ranjenom djecom.
Poginuloj djeci neka je vječni rahmet i pokoj, nama da nikada ne zaboravimo i ne oprostimo. Amin.
-
pici
- Posts: 43563
- Joined: 19/07/2007 23:17
- Location: zbrinut u kupleraju...
- Grijem se na: Ženske gHuzove
- Vozim: Trajvan
- Horoskop: Djevac
#2693 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
VIDEO/ OD KAMPA ZA SILOVANJE DO WELLNESS CENTRA
BBC i 'Guardian' o višegradskom hotelu strave: Turisti spavaju na istim krevetima na kojim su žene silovane!
Zloglasni hotel ''Vilina Vlas'' već nekoliko godina unazad je u centru pažnje svjetskih medija. BBC je bio prvi koji je objavio priču i video reportažu o ''hotelu silovanja'' kazavši da više od 20 godina nakon strahota koje su se tu desile, Vlasti i dalje ignoriraju njegovo jezivo naslijeđe.
- Kada biste odsjeli ovdje kao gost ne biste znali da su ove sobe bile korištene kao komore za mučenje. Mnoge mlade djevojke su ovdje silovane i ubijene. Očajne da pobjegnu od mučitelja, skakale bi kroz balkon da se ubiju - napisao je tada BBC-jev reporter Fergal Keane.
Mračna istina
''The Guardian'' također ne ignorira mračnu istinu hotela. U svojoj reportaži autorica Emma Graham-Harrison upozorava turiste da vrlo lako ne znajući mogu završiti u zgradi koja je korištena za ubistva, silovanja i mučenje.
- Iako su dušeci promijenjeni, a zidovi okrečeni, okviri kreveta na kojima turisti spavaju su isti. To su oni okviri na kojima je nekoliko desetina žena napadnuto i silovano - piše Graham-Harrison.
U članku također ističe da je pod, koji se nalazi u lobiju hotela, isti kameni pod koji je bio prekriven krvlju, a turisti se kupaju u bazenu u kojem su vršene egzekucije.
- Rat je bio dovoljno užasan, ali je mir donio novo mučenje žrtvama iz objekta Vilina Vlas. Hotel je ponovo u funkciji za turiste, a nisu ni promijenili namještaj. Uprkos presudama i svjedočenjima u Haškom sudu, načelnik Višegrada Mladen Đurević negira da je ikada čuo za silovanja, mučenja i ubistva u tom objektu - navodi se u članku britanskog medija.
Vlasti su također naredile da se sa spomenika na mezarju izbriše riječ genocid. Međutim, preživjele žrtve nisu ostale ravnodušne na ovu provokaciju, nego su na ploči crnom bojom napisale riječ genocid.
- Nakon blokiranja memorijala i ignoriranja poziva da se hotel zatvori, vlasti su uložile novac u popravak puta do njega i počeli raditi na njegovom širenju dodajući mu luksuzni sprat - navodi se dalje.
Autorica je ispričala i priču Bakire Hasečić, predsjednice udruženja "Žena žrtva rata" koja je živjela nekoliko kilometara od hotela u kojem su nestajali njeni prijatelji i komšije.
- Niko ne zna tačan broj, ali bazirano na izjavama svjedoka mislimo da je oko 200 žena prošlo kroz hotel - kazala je Hasečić za ''The Guardian''. Istina o hororima koji su se desili u ovom hotelu vjerovatno nikada ne bi izašla na vidjelo da nije bilo nekoliko hrabrih muškaraca i žena koji su uspjeli pobjeći ili ih je spasio neko od prijatelja Srba.
Ipak, nisu svi uspjeli da se izbore sa traumama nastalim tokom tog kobnog perioda. Jasmina Ahmetspahić bila je jedna od onih koji su počinili samoubistvo skočivši sa balkona.
Brojni dokazi u Hagu
Svi dokazi i sva svjedočenja poslani su u Hag, međutim Lukić nije osuđen za seksualno nasilje. Prema riječima tužioca u slučaju protiv Lukića, Dermot Groome, tužilac u slučaju Lukića, kaže da se uprkos velikom broju dokaza iz straha se niko nije htio pojaviti na sudu.
- Sarajevo je grad gdje imate osjećaj da ljudi pokušavaju ponovo izgraditi svoj život, ali ne zaboravljaju prošlost. Sarajevske ruže ili muzej o ratu nas podsjećaju ne dozvoljavaju da se zaborave žrtve. Ali Višegrad je zlonamjeran, grad u kojem su ulice prazne od etničkog čišćenja vršenog 1992. godine, dok su Srbi koji su imali korist od toga negiraju realnost okolo njih - piše autorica.
-
julisiz es grant
- Posts: 7469
- Joined: 27/07/2008 23:34
- Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...
#2694 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Ovo je laž. Lukić nije osuđen za silovanja, jer nije bio za njih ni optužen. Tužilaštvo je pokušalo to uvrstiti u 5 do 12 u optužnicu, pred sam početak suđenja, što je, naravno, odbijeno.Svi dokazi i sva svjedočenja poslani su u Hag, međutim Lukić nije osuđen za seksualno nasilje. Prema riječima tužioca u slučaju protiv Lukića, Dermot Groome, tužilac u slučaju Lukića, kaže da se uprkos velikom broju dokaza iz straha se niko nije htio pojaviti na sudu.
Na suđenju Lukiću svjedočilo je više žena koje je on silovao (kao zaštićeni svjedoci naravno), u cilju obaranja njegovog alibija (jer je silovanja vršio istoga dana kada i neke zločine iz optužnice, npr. paljenje na Bikavcu), pošto je odbrana tvrdila da se u vrijeme činjenja mnogih zločina nije nalazio u Višegradu.
-
julisiz es grant
- Posts: 7469
- Joined: 27/07/2008 23:34
- Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...
#2695 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Markale.... 
https://www.klix.ba/vijesti/bih/na-dana ... /180205004
Za ovaj zločin nad građanima Sarajeva, koji zvanična Srbija i PC uporno negiraju, u Haagu su osuđena najodgovornija lica tadašnje RS i VRS: Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Stanislav Galić.
Sva dokumentacija vezana za Markale, uključujući i snimke sa lica mjesta neposredno nakon masakra, snimke istrage, snimke iz mrtvačnice, izvještaje istražilaca i spiskove poginulih, može se naći u arhivi haškog tribunala na stranici http://icr.icty.org/default.aspx (potrebna registracija, besplatna), predmet "Galić".
Ubijenima neka je vječni rahmet i spokoj.
Pamtimo i opominjimo!
https://www.klix.ba/vijesti/bih/na-dana ... /180205004
Za ovaj zločin nad građanima Sarajeva, koji zvanična Srbija i PC uporno negiraju, u Haagu su osuđena najodgovornija lica tadašnje RS i VRS: Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Stanislav Galić.
Sva dokumentacija vezana za Markale, uključujući i snimke sa lica mjesta neposredno nakon masakra, snimke istrage, snimke iz mrtvačnice, izvještaje istražilaca i spiskove poginulih, može se naći u arhivi haškog tribunala na stranici http://icr.icty.org/default.aspx (potrebna registracija, besplatna), predmet "Galić".
Ubijenima neka je vječni rahmet i spokoj.
Pamtimo i opominjimo!
-
muha_sa
- Posts: 128605
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
-
muha_sa
- Posts: 128605
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#2697 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
https://www.radiosarajevo.ba/metromahal ... eva/294547
Ja mislim / Dragan Bursać: Kako su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva
21. 03. 2018. u 11:13:00
Ovih dana u entitetu Republika Srpska obilježava se 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba. Organiziziraju se parastosi, ljudi se sakupljaju i pričaju o svojim mukama. Zaista, zaista, grozomorno je to vrijeme bilo.
Taj mart 1996. godine kada je više od 120.000 Srba napustilo Sarajevo.
Mistični arhitekta egzodusa i kuća u Zabrđu
Samo malo, prekinut će tok misli neko sklon matematici i povijesti. I to s pravom. Kako je moguće da se egzodus desio nakon rata i to 1996. godine? I ko stoji iza najvećeg protjerivanja srpskog življa u Bosni i Hercegovini?
Piše: Dragan Bursać, Al Jazeera Balkans
E, vidite, te podatke nećete naći u oficijelnim medijima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Naćete sve opskurne informacije o npr. sastanku političkog rukovodstva RS-a, s političarima nepriznate proruske enklave Abhazije. Naći ćete lažnu vijest o medvjedu koji šeta po lokalnim putevima, ali ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije, mučki se ćuti.
A, sve je počelo jednom rečenicom Momčila Krajišnika: Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove?
Tako je presuđeni ratni zločinac Krajišnik lakonski ozvaničio protjerivanje Srba sa svojih vjekovnih ognjišta sarajevskih samo zato što mu je kuća u Zabrđu pored Rajlovca Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji.
I doslovno, zašto bi jadni narod ostao u svojim kućama, kad se Momo mora seliti? Šta je narod bolji od Krajišnika? Pa je tako propagandna SDS-ova mašinerija podmazana Krajišnikom i Karadžićem i svojim telalom, tadašnjom Srpskom Televizijom, doslovno potjerala žive Srbe.
I ne samo žive. Direktiva, iskapaj mrtve, stavljaj kosti u improvizovane sanduke, rentaj nekakav prevoz i kroz smetove sa leševima najmilijih na nekakvu imaginarnu slobodnu teritoriju Republike Srpske.
Esencija morbidnosti
Pa na koliko je nivoa monstruozan taj čin? Zapravo, to je sama esencija morbidnosti. Zamislite majku koja iskapa svoju djecu, ili djecu koja otkopavaju tijela svojih roditelja. Nezamislivo! Van svake pameti. Van racionalnih, ljudskih, humanih i univerzalnih etičkih standarda.
A, sva je istina da je u periodu od decembra 1995. do marta 1996. godine dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko prije svega paljanske Srpske televizije Krajišnik permanentno pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.
Jer, Krajišnik je bio zapravo ljut na Miloševića, koji je u Dejtonu kompletnu delegaciju bosanskih Srba nazvao budalama. A, kako ljutnju nije mogao pokazati "velikom šefu" sa tompusom, iživo se na svome narodu. Poklonio mu je jedan zimski egzodus.
U sveopćoj histeriji i zastrašivanju ljudi prijetilo se svima, a svaki Srbin koji je odlučio ostati proglašavan je izdajnikom. Ljudi su na silu istjerivani iz svojih stanova, imovina im je pljačkana, oni su izloženi linču i već tada im je nalijepljena etiketa "Alijinih Srba".
A, onom hudom narodu koji je zajedno sa kostima predaka napustio grad obećano je novo, bolje, veće "srpskije" Sarajevo. I dobili su ga. Ali ne izbjegli narod, nego srpski političari koji se baškare u par rezidentnih objekata, dok zarađuju mrsne pare radeći u BiH institucijama.
A, šta je sa narodom? Da parafraziram ratnog zločinca Radovana Karadžića, ko j**e narod. Narod se raselio od Srbije, Crne Gore do zabiti Istočne Bosne. Ljudi, koji su na silu prvo prekršteni u "sarajevske Srbe", pa potom u izbjeglice, barem oni koji su preživjeli sve eksperimente paljanskog rukovodstva, e taj narod je jedan veliki socijalni slučaj, koji ne zna gdje će i kako će.
Nagrada za zločinca
Nego, kako je konkretno kažnjen Momčilo Krajišnik, za egzodus Srba? Vidite, on nikada nije odgovarao za tako li nešto, a valjda kao nagradu 2016. godine, Narodna Skupština RS-a je njemu zajedno sa zločincima Karadžićem i Plavšićevom uručila visoko priznanje.
Valjda za nagradu, izlazak iz zatvora Momčila Krajišnika, RTRS je prenosio sve sa panoramskim letom i trijumfalnim spuštanjem helikoptera na Pale. Pa je tako, čovjek koji je protjerao najmanje 120.000 ljudi, slobodan i "uspješan biznismen", čak ima neku asocijaciju opskurnih utemeljivača RS-a, dok je narod trajno osakaćen.
I vidite, uopšte nije daleko od istine, čak je i vrlo vjerovatno da je neki od studenata, koji je mašući srpskom zastavom, dočekao Momu, mladi čovjek, koji je bio dijete kada je napustio Sarajevo. I taj student je smješten u studentskom domu "Radovan Karadžić".
Dakle, mladić pozdravlja čovjeka, direktno odgovornog za svoju sudbinu izbjeglice i prognanika, a entitet je tom djetetu dao jedno veliko ništa, dok se arhitekta zločina baškari pred njegovim očima.
Ako to nije vrhunac ironije, ako to nije životi megaapsurd, potpisnik ovih redova ne zna šta je.
No, morate shvatiti, da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od "Alijnih mudžahedina", a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.
Protjerivanje kao dio tradicije
Pa tako danas 22 godine nakon nasilnog protjerivanja svojih sunarodnika imate, taj izopačeni narativ zamjene teza, podignut u pansrpske velikomučeničke visine. Izjave koje su tonirane tim opskurnim idejama ima na stotine.
Evo, dovoljno je izdvojiti načelnika opštine Pale, Boška Јugovića, koji je za RTRS rekao ovih dana da se Srbi svaki put iznova sjećaju tog marta kad se desilo iseljavanje sarajevskih Srba i da ovakve skupove, pazite sad, "što više mladih treba da posjećuje".
"To treba da bude dio tradicije, zbog ljudi koji su dali svoje živote, ali i onih koji su otišli sa svojih vjekovnih ognjišta u neko drugo mjesto da bi zasnovali dom i nastavili da žive u svojoj Republici Srpskoj", kaže Јugović.
Šta tačno treba da bude dio tradicije? Dani kada je Krajišnikova SDS klika iseljavala svoj narod? Dani kada su se ljudi paranoično hranili idejom da će napraviti neku svoju "Germaniju"? Ili svi dani poslije dok je narod sa kostima svojih najmilijih hodao od nemila do nedraga? Šta to tačno treba biti dio tradicije?
Ili možda baš treba. Narod koji slavi čovjeka koji je uspio u agendu unijeti pored ostalih i zločine nad sopstvenim narodom, možda i treba slaviti svoje autodestruktivno stradanje.
I šta taj narod misli nakon svega o danima kada su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva? Pa, sadašnje, kao i tadašnje rukovodstvo Srba ima jednu prećutnu poruku za narod, koju je onomad izgovorio Karadžić. Znate je...
Ko j**e narod!
Ja mislim / Dragan Bursać: Kako su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva
21. 03. 2018. u 11:13:00
Ovih dana u entitetu Republika Srpska obilježava se 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba. Organiziziraju se parastosi, ljudi se sakupljaju i pričaju o svojim mukama. Zaista, zaista, grozomorno je to vrijeme bilo.
Taj mart 1996. godine kada je više od 120.000 Srba napustilo Sarajevo.
Mistični arhitekta egzodusa i kuća u Zabrđu
Samo malo, prekinut će tok misli neko sklon matematici i povijesti. I to s pravom. Kako je moguće da se egzodus desio nakon rata i to 1996. godine? I ko stoji iza najvećeg protjerivanja srpskog življa u Bosni i Hercegovini?
Piše: Dragan Bursać, Al Jazeera Balkans
E, vidite, te podatke nećete naći u oficijelnim medijima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Naćete sve opskurne informacije o npr. sastanku političkog rukovodstva RS-a, s političarima nepriznate proruske enklave Abhazije. Naći ćete lažnu vijest o medvjedu koji šeta po lokalnim putevima, ali ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije, mučki se ćuti.
A, sve je počelo jednom rečenicom Momčila Krajišnika: Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove?
Tako je presuđeni ratni zločinac Krajišnik lakonski ozvaničio protjerivanje Srba sa svojih vjekovnih ognjišta sarajevskih samo zato što mu je kuća u Zabrđu pored Rajlovca Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji.
I doslovno, zašto bi jadni narod ostao u svojim kućama, kad se Momo mora seliti? Šta je narod bolji od Krajišnika? Pa je tako propagandna SDS-ova mašinerija podmazana Krajišnikom i Karadžićem i svojim telalom, tadašnjom Srpskom Televizijom, doslovno potjerala žive Srbe.
I ne samo žive. Direktiva, iskapaj mrtve, stavljaj kosti u improvizovane sanduke, rentaj nekakav prevoz i kroz smetove sa leševima najmilijih na nekakvu imaginarnu slobodnu teritoriju Republike Srpske.
Esencija morbidnosti
Pa na koliko je nivoa monstruozan taj čin? Zapravo, to je sama esencija morbidnosti. Zamislite majku koja iskapa svoju djecu, ili djecu koja otkopavaju tijela svojih roditelja. Nezamislivo! Van svake pameti. Van racionalnih, ljudskih, humanih i univerzalnih etičkih standarda.
A, sva je istina da je u periodu od decembra 1995. do marta 1996. godine dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko prije svega paljanske Srpske televizije Krajišnik permanentno pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.
Jer, Krajišnik je bio zapravo ljut na Miloševića, koji je u Dejtonu kompletnu delegaciju bosanskih Srba nazvao budalama. A, kako ljutnju nije mogao pokazati "velikom šefu" sa tompusom, iživo se na svome narodu. Poklonio mu je jedan zimski egzodus.
U sveopćoj histeriji i zastrašivanju ljudi prijetilo se svima, a svaki Srbin koji je odlučio ostati proglašavan je izdajnikom. Ljudi su na silu istjerivani iz svojih stanova, imovina im je pljačkana, oni su izloženi linču i već tada im je nalijepljena etiketa "Alijinih Srba".
A, onom hudom narodu koji je zajedno sa kostima predaka napustio grad obećano je novo, bolje, veće "srpskije" Sarajevo. I dobili su ga. Ali ne izbjegli narod, nego srpski političari koji se baškare u par rezidentnih objekata, dok zarađuju mrsne pare radeći u BiH institucijama.
A, šta je sa narodom? Da parafraziram ratnog zločinca Radovana Karadžića, ko j**e narod. Narod se raselio od Srbije, Crne Gore do zabiti Istočne Bosne. Ljudi, koji su na silu prvo prekršteni u "sarajevske Srbe", pa potom u izbjeglice, barem oni koji su preživjeli sve eksperimente paljanskog rukovodstva, e taj narod je jedan veliki socijalni slučaj, koji ne zna gdje će i kako će.
Nagrada za zločinca
Nego, kako je konkretno kažnjen Momčilo Krajišnik, za egzodus Srba? Vidite, on nikada nije odgovarao za tako li nešto, a valjda kao nagradu 2016. godine, Narodna Skupština RS-a je njemu zajedno sa zločincima Karadžićem i Plavšićevom uručila visoko priznanje.
Valjda za nagradu, izlazak iz zatvora Momčila Krajišnika, RTRS je prenosio sve sa panoramskim letom i trijumfalnim spuštanjem helikoptera na Pale. Pa je tako, čovjek koji je protjerao najmanje 120.000 ljudi, slobodan i "uspješan biznismen", čak ima neku asocijaciju opskurnih utemeljivača RS-a, dok je narod trajno osakaćen.
I vidite, uopšte nije daleko od istine, čak je i vrlo vjerovatno da je neki od studenata, koji je mašući srpskom zastavom, dočekao Momu, mladi čovjek, koji je bio dijete kada je napustio Sarajevo. I taj student je smješten u studentskom domu "Radovan Karadžić".
Dakle, mladić pozdravlja čovjeka, direktno odgovornog za svoju sudbinu izbjeglice i prognanika, a entitet je tom djetetu dao jedno veliko ništa, dok se arhitekta zločina baškari pred njegovim očima.
Ako to nije vrhunac ironije, ako to nije životi megaapsurd, potpisnik ovih redova ne zna šta je.
No, morate shvatiti, da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od "Alijnih mudžahedina", a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.
Protjerivanje kao dio tradicije
Pa tako danas 22 godine nakon nasilnog protjerivanja svojih sunarodnika imate, taj izopačeni narativ zamjene teza, podignut u pansrpske velikomučeničke visine. Izjave koje su tonirane tim opskurnim idejama ima na stotine.
Evo, dovoljno je izdvojiti načelnika opštine Pale, Boška Јugovića, koji je za RTRS rekao ovih dana da se Srbi svaki put iznova sjećaju tog marta kad se desilo iseljavanje sarajevskih Srba i da ovakve skupove, pazite sad, "što više mladih treba da posjećuje".
"To treba da bude dio tradicije, zbog ljudi koji su dali svoje živote, ali i onih koji su otišli sa svojih vjekovnih ognjišta u neko drugo mjesto da bi zasnovali dom i nastavili da žive u svojoj Republici Srpskoj", kaže Јugović.
Šta tačno treba da bude dio tradicije? Dani kada je Krajišnikova SDS klika iseljavala svoj narod? Dani kada su se ljudi paranoično hranili idejom da će napraviti neku svoju "Germaniju"? Ili svi dani poslije dok je narod sa kostima svojih najmilijih hodao od nemila do nedraga? Šta to tačno treba biti dio tradicije?
Ili možda baš treba. Narod koji slavi čovjeka koji je uspio u agendu unijeti pored ostalih i zločine nad sopstvenim narodom, možda i treba slaviti svoje autodestruktivno stradanje.
I šta taj narod misli nakon svega o danima kada su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva? Pa, sadašnje, kao i tadašnje rukovodstvo Srba ima jednu prećutnu poruku za narod, koju je onomad izgovorio Karadžić. Znate je...
Ko j**e narod!
-
kmirsad
- Posts: 16992
- Joined: 16/03/2008 14:10
#2698 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
muha_sa wrote:https://www.radiosarajevo.ba/metromahal ... eva/294547
Ja mislim / Dragan Bursać: Kako su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva
21. 03. 2018. u 11:13:00
Ovih dana u entitetu Republika Srpska obilježava se 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba. Organiziziraju se parastosi, ljudi se sakupljaju i pričaju o svojim mukama. Zaista, zaista, grozomorno je to vrijeme bilo.
Taj mart 1996. godine kada je više od 120.000 Srba napustilo Sarajevo.
Mistični arhitekta egzodusa i kuća u Zabrđu
Samo malo, prekinut će tok misli neko sklon matematici i povijesti. I to s pravom. Kako je moguće da se egzodus desio nakon rata i to 1996. godine? I ko stoji iza najvećeg protjerivanja srpskog življa u Bosni i Hercegovini?
Piše: Dragan Bursać, Al Jazeera Balkans
E, vidite, te podatke nećete naći u oficijelnim medijima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Naćete sve opskurne informacije o npr. sastanku političkog rukovodstva RS-a, s političarima nepriznate proruske enklave Abhazije. Naći ćete lažnu vijest o medvjedu koji šeta po lokalnim putevima, ali ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije, mučki se ćuti.
A, sve je počelo jednom rečenicom Momčila Krajišnika: Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove?
Tako je presuđeni ratni zločinac Krajišnik lakonski ozvaničio protjerivanje Srba sa svojih vjekovnih ognjišta sarajevskih samo zato što mu je kuća u Zabrđu pored Rajlovca Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji.
I doslovno, zašto bi jadni narod ostao u svojim kućama, kad se Momo mora seliti? Šta je narod bolji od Krajišnika? Pa je tako propagandna SDS-ova mašinerija podmazana Krajišnikom i Karadžićem i svojim telalom, tadašnjom Srpskom Televizijom, doslovno potjerala žive Srbe.
I ne samo žive. Direktiva, iskapaj mrtve, stavljaj kosti u improvizovane sanduke, rentaj nekakav prevoz i kroz smetove sa leševima najmilijih na nekakvu imaginarnu slobodnu teritoriju Republike Srpske.
Esencija morbidnosti
Pa na koliko je nivoa monstruozan taj čin? Zapravo, to je sama esencija morbidnosti. Zamislite majku koja iskapa svoju djecu, ili djecu koja otkopavaju tijela svojih roditelja. Nezamislivo! Van svake pameti. Van racionalnih, ljudskih, humanih i univerzalnih etičkih standarda.
A, sva je istina da je u periodu od decembra 1995. do marta 1996. godine dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko prije svega paljanske Srpske televizije Krajišnik permanentno pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.
Jer, Krajišnik je bio zapravo ljut na Miloševića, koji je u Dejtonu kompletnu delegaciju bosanskih Srba nazvao budalama. A, kako ljutnju nije mogao pokazati "velikom šefu" sa tompusom, iživo se na svome narodu. Poklonio mu je jedan zimski egzodus.
U sveopćoj histeriji i zastrašivanju ljudi prijetilo se svima, a svaki Srbin koji je odlučio ostati proglašavan je izdajnikom. Ljudi su na silu istjerivani iz svojih stanova, imovina im je pljačkana, oni su izloženi linču i već tada im je nalijepljena etiketa "Alijinih Srba".
A, onom hudom narodu koji je zajedno sa kostima predaka napustio grad obećano je novo, bolje, veće "srpskije" Sarajevo. I dobili su ga. Ali ne izbjegli narod, nego srpski političari koji se baškare u par rezidentnih objekata, dok zarađuju mrsne pare radeći u BiH institucijama.
A, šta je sa narodom? Da parafraziram ratnog zločinca Radovana Karadžića, ko j**e narod. Narod se raselio od Srbije, Crne Gore do zabiti Istočne Bosne. Ljudi, koji su na silu prvo prekršteni u "sarajevske Srbe", pa potom u izbjeglice, barem oni koji su preživjeli sve eksperimente paljanskog rukovodstva, e taj narod je jedan veliki socijalni slučaj, koji ne zna gdje će i kako će.
Nagrada za zločinca
Nego, kako je konkretno kažnjen Momčilo Krajišnik, za egzodus Srba? Vidite, on nikada nije odgovarao za tako li nešto, a valjda kao nagradu 2016. godine, Narodna Skupština RS-a je njemu zajedno sa zločincima Karadžićem i Plavšićevom uručila visoko priznanje.
Valjda za nagradu, izlazak iz zatvora Momčila Krajišnika, RTRS je prenosio sve sa panoramskim letom i trijumfalnim spuštanjem helikoptera na Pale. Pa je tako, čovjek koji je protjerao najmanje 120.000 ljudi, slobodan i "uspješan biznismen", čak ima neku asocijaciju opskurnih utemeljivača RS-a, dok je narod trajno osakaćen.
I vidite, uopšte nije daleko od istine, čak je i vrlo vjerovatno da je neki od studenata, koji je mašući srpskom zastavom, dočekao Momu, mladi čovjek, koji je bio dijete kada je napustio Sarajevo. I taj student je smješten u studentskom domu "Radovan Karadžić".
Dakle, mladić pozdravlja čovjeka, direktno odgovornog za svoju sudbinu izbjeglice i prognanika, a entitet je tom djetetu dao jedno veliko ništa, dok se arhitekta zločina baškari pred njegovim očima.
Ako to nije vrhunac ironije, ako to nije životi megaapsurd, potpisnik ovih redova ne zna šta je.
No, morate shvatiti, da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od "Alijnih mudžahedina", a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.
Protjerivanje kao dio tradicije
Pa tako danas 22 godine nakon nasilnog protjerivanja svojih sunarodnika imate, taj izopačeni narativ zamjene teza, podignut u pansrpske velikomučeničke visine. Izjave koje su tonirane tim opskurnim idejama ima na stotine.
Evo, dovoljno je izdvojiti načelnika opštine Pale, Boška Јugovića, koji je za RTRS rekao ovih dana da se Srbi svaki put iznova sjećaju tog marta kad se desilo iseljavanje sarajevskih Srba i da ovakve skupove, pazite sad, "što više mladih treba da posjećuje".
"To treba da bude dio tradicije, zbog ljudi koji su dali svoje živote, ali i onih koji su otišli sa svojih vjekovnih ognjišta u neko drugo mjesto da bi zasnovali dom i nastavili da žive u svojoj Republici Srpskoj", kaže Јugović.
Šta tačno treba da bude dio tradicije? Dani kada je Krajišnikova SDS klika iseljavala svoj narod? Dani kada su se ljudi paranoično hranili idejom da će napraviti neku svoju "Germaniju"? Ili svi dani poslije dok je narod sa kostima svojih najmilijih hodao od nemila do nedraga? Šta to tačno treba biti dio tradicije?
Ili možda baš treba. Narod koji slavi čovjeka koji je uspio u agendu unijeti pored ostalih i zločine nad sopstvenim narodom, možda i treba slaviti svoje autodestruktivno stradanje.
I šta taj narod misli nakon svega o danima kada su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva? Pa, sadašnje, kao i tadašnje rukovodstvo Srba ima jednu prećutnu poruku za narod, koju je onomad izgovorio Karadžić. Znate je...
Ko j**e narod!
-
Nero Histrion
- Posts: 1898
- Joined: 09/03/2013 13:26
- Location: Negdje
#2699 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Ima li iko ovom 
Krajisniku pokazati dokazni materijal u vezi s njegovim baljezgarijama o masovnom protjerivanju Srba iz Sarajeva, ima li igdje snimak gdje poziva Srbe da cupaju i saobracajne znakove i vade mrtve iz grobova? Culi su ga da to govori, javno, ima li igdje snimljeno, zabiljezeno, da mu se pusta svaki dan i da mu se za sva vremena zacepi gubica. Sevap bi bilo, vala.
Krajisniku pokazati dokazni materijal u vezi s njegovim baljezgarijama o masovnom protjerivanju Srba iz Sarajeva, ima li igdje snimak gdje poziva Srbe da cupaju i saobracajne znakove i vade mrtve iz grobova? Culi su ga da to govori, javno, ima li igdje snimljeno, zabiljezeno, da mu se pusta svaki dan i da mu se za sva vremena zacepi gubica. Sevap bi bilo, vala. -
muha_sa
- Posts: 128605
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa