Da se nikad ne zaboravi ...

[BHCluster]

http://zurnal.info/novost/20493/neduzne ... -prijedoru

U Prijedoru je danas obilježen Međunarodni dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 stradalih stanovnika prijedorskog kraja nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo i 102 djece. Ova rečenica je objavljena u fotoreportaži na portalu Kozarskog vjesnika, javnog medija kojem je osnivač Skupština grada Prijedora.

Kozarski vijesnik je jedini medij kojem je Tribunal u Hagu posvetio posebnu pažnju zbog ratnohuškačke uloge u devedesetim. Sve što je ikad trebalo biti rečeno od strane zvaničnog Prijedora rečeno je u toj rečenici. Priznanje da je 3.176 stanovnika nesrpske nacionalnosti ubijeno, da je među njima bilo 102 djece i da su neki stanovnici Prijedora prije tačno 25 godina bili označeni bijelim trakama.

ISTORIJSKI KORAK & GNUSNE PRIJETNJE

U istom danu Skupština grada Prijedora je jednoglasno u dogovoru sa gradonačelnikom odlučila da odgodi sjednicu zbog obilježavanja Dana bijelih traka i radi komemoracije ubijenoj prijedorskoj djeci. Lokalne vlasti Prijedora su danas učinile istorijski korak koji će morati izazvati lančanu reakciju širom Bosne i Hercegovine. Do prije nekoliko dana to je bio skoro nezamisliv scenarij. Danas imamo razloga da budemo ponosni, aktivizam i upornost porodica ubijene djece će sigurno, u to nemam nikakve sumnje, uskoro rezlutirati dogovorom o izgradnji spomenika.

I onda, iscrpljen nakon svih sitnih poslova organizacije mirne šetnje, pun pozitivnog elana što moj Prijedor postaje neki drugi grad, uključim se na društvene mreže i ostanem preneražen.

Čitam: “Ljude kao ova budaletina R.Hodžić treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge“ piše izvjesni Nusret.

Tidža dodaje: „Šta rade te prijedorske žrtve tamo, neka se organizuju i razbiju tog smrada“.

Njihov facebook kolega Durak pak predlaže likvidaciju. Čitam desetine drugih sličnih komentara.

Sve te gnusne prijetnje upućene su mom zemljaku, Prijedorčaninu Refiku Hodžiću, bez kojeg danas niko ne bi ni pominjao bijele trake. Priča o bijelim trakama bi ostala unutar zidova sudnica u kojima su pojedine preživjele prijedorske žrtve svjedočile o tome da su je morali nositi na ruci, da nije bilo Refika Hodžića.

Upravo on mi se javio 2012.godine kada su nam po prvi put u Prijedoru zabranili jednu komemoraciju, što do tada nije bila praksa. Radilo se o komemoraciji za 266 ubijenih žena i djevojčica najavljenoj da se održi 23.maja 2012.godine, na dvadesetu godišnjicu početka kampanje ratnih zločina u Prijedoru. Refik Hodžić je bio taj koji je u zabrani prepoznao istu onu diskriminaciju i označavanje nesrba u Prijedoru - kao što se to dešavalo u proljeće 1992.godine.

Zabranjenu komemoraciju nismo mogli održati ali je tog dana Emir Hodžić sam stajao na trgu sa bijelom trakom na ruci i pokazao da se vlastima i policiji može i treba prkositi ako su diskriminatorske i ako krše zakon o javnom okupljanju. Refik Hodžić je bio taj koji je od Dana bijelih traka u nekoliko dana napravio međunarodnu kampanju koja se danas obilježava na tri kontinenta u desetinama zemalja.

Harangu protiv Refika Hodžića u kojoj mu neki čak upućuju i prijetnje smrću izazvao je tekst Nedima Hasića u stranačkom SDA glasilu Stav. Već u samom naslovu teksta Hasić je pozvao na linč:

„Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije”. Za polupismene bošnjačke nacionaliste to je bilo dovoljno, oni ionako ne čitaju dalje od naslova.

A da čitaju, vidjeli bi da u tom komentaru koji je Hodžić postavio na svom FB profilu, a kojeg i Hasić prenosi, nema nikakvog poređenja već stoji ovo:

“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga neka pošalju email ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a bogami i sebi.”

ŠTA TRAŽIMO OD ZVANIČNOG SARAJEVA

Taj Hodžićev komentar je suština onoga što mi u Prijedoru trebamo i tražimo od zvaničnog Sarajeva. Da ono bude primjer kako se treba odnositi prema nevinim žrtvama jer Sarajevo je glavni grad, pa i Prijedoru glavni grad, što se često i u Sarajevu zaboravlja.

Ako bi bili iskreni, sramotno je iz Sarajeva upirati u prijedorske vlasti da neće da podignu spomenik za 102 ubijene djece kada imena te djece nema ni u parku preko puta Predsjedništva BiH. Sarajevo je bilo glavni grad i ubijenoj prijedorskoj djeci. Ali da to ostavimo po strani, Hodžić u svom komentaru govori o potrebi da zvanično Sarajevo, kao glavni grad, oda počast svim nedužnim žrtvama u tom gradu, da bi zahtjevi i podrške koja idu u manja mjesta širom BiH imala veći kredibilitet. On je pozvao građane Sarajeva da nam pomognu izbiti argument reciprociteta koji u svojim zabranama koriste Marko Pavić i Milorad Dodik.

Nedužne žrtve na Kazanima jesu jednake onima u Prijedoru upravo po nedužnosti. Nikakvih drugih poređenja, a posebno ne izjednačavanja prirode ili obima zločina u Hodžićevom komentaru nije bilo.

A kad smo već kod poređenja, možda zvuči nevjerovatno ali po pitanju memorijalizacije Sarajevo se zaista ne može porediti sa Prijedorom. U Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen ploča koje ukazaju na stradanje Bošnjaka i Hrvata.

Prošli gradonačelnik Marko Pavić je čak govorio i iz budžeta donirao 10.000 KM prilikom otvaranja spomenika u Kozarcu gdje se pored civilnih žrtava nalaze imena i poginulih boraca Armije R BiH i to je jasno istaknuto na tabli tog spomenika. U jednom od prijedorskih logora, u Keratermu koji je gotovo u samom centru grada, nalazi se spomen ploča koja govori o tom logoru i koju od 2003.godine, kada smo je podigli, do danas niko nije ni šarnuo.

Ima li Sarajevo takve primjere?

Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.

Hasić je to sve izokrenuo u Stavu i jasno je da njemu Prijedor ne znači ništa kao ni Dan bijelih traka. On se na Refika Hodžića obrušio zbog toga što je upravo on bio taj koji je raskrinkao Bakira Izetbegovića i njegove manipulacije sa zahtjevom za reviziju presude protiv Srbije kod Međunarodnog suda pravde. Hasić je dobio nalog od svojih poslodavaca da pozove na linč Hodžića i nije mogao ni dočekati pravu priliku, nego je napravio hajku podmetanjima i izmišljotinama koje je teško i analizirati.

KULT BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prije dva mjeseca kada smo unutar inicijative Jer me se tiče razgovarali o obilježavanju Dana bijelih traka, Hodžić je predlagao da odustanemo od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput Antidaytona devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.

Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj “razdvajanja naroda” kojeg je postavio Radovan Karadžić 12.maja 1992.godine u Banja Luci. Molio sam ga da ne odustanemo i sada mi je teško čitati prijetnje koje mu upućuju razni marginalci jer je ostao sa nama.

Ali znam da on danas ima veliki osmijeh na licu jer smo napravili velike korake u našem Prijedoru, a do Sarajlija je hoće li pratiti te korake ili će se valjati sa Antideytonom po novoj baščaršijskoj kaldrmi.

(zurnal.info)

Na stranu ovi primtivni napadi na Hodzica, al' sto ovaj nahvali prijedorske vlasti i "vrlog" gradinacelnika, to je cudo jedno.

Ko nas bre zavadi.

[BHCluster]

Holandija djelimično odgovorna za genocid u Srebrenici!

U pitanju je potvrda presude iz 2014., po kojoj su pripadnici mirovnog bataljona UN iz Holandije mogli da znaju da će muslimanski muškarci i dječaci koj su tražili utočište u Potočarima biti ubijeni ako budu natjerani da izađu iz dijela pod zaštitom UN-a.

U pitanju su događaji iz 13. jula 1995., a na presudu iz 2014. žalila se država Holandija.

[Hendrix]

Kad taman kontas da su ispucali sve sto mogu nalagati i smisliti oni opet krenu sa jos gorim nebulozama. Ispade sad u mezarima su srpse zrtve, genijalno, maestralno...premasili su sami sebe!

Kisić: Sumnjamo da su Potočarima i kosti srpskih boraca i civila
U Organizaciji porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila Republike Srpske sumnjaju da su u Memorijalnom kompleksu Potočari kod Srebrenice pokopane i kosti srpskih boraca i civila.Potpredsjednik Republičke organizacije poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila Niko Kisić rekao je danas novinarima u Zvorniku, nakon tribine posvećene pitanjima od značaja za ovu organizaciju i njeno članstvo, da, ako to nije tako, zašto se ne dozvoljava da se uzmu uzorci i da se utvrdi da li je ta sumnja tačna.

On je napomenuo da pojedine nevladine organizacije, pa čak strani obavještajni krugovi i mediji otvoreno govore da u Srebrenici nije poginulo više od 2.500 ljudi, dok s druge strane uporno tvrde da je riječ o više od 8.000.
Kisić je najavio da će ova organizacija zatražiti od nadležnih struktura da se konačno utvrdi taj broj, da bi se znalo pravo stanje stvari, u interesu suživota i pomirenja u BiH.

Mnoga tijela naših saboraca koja su bila pokopana u njihovim masovnim grobnicama, a za koje smo znali da se sto odsto nalaze u njima, nestajala su preko noći, jer su ih premještali na neke druge, nepoznate lokacije, rekao je Kisić i dodao da je traženje nestalih "rak rana".
Kisić je izrazio nezadovoljstvo radom Suda i Tužilaštva BiH.
"Tražićemo od srpskih predstavnika u zajedničkim organima BiH i Narodne skupštine Republike Srpske da se prekine saradanja sa Sudom i Tužilaštvom BiH, jer uporno rade na štetu srpskog naroda", rekao je Kisić.
On je naglasio da su po ovom pitanju Srbi i Republika Srpska diskriminisani, jer Sud i Tužilaštvo BiH "ostavlja u ladice" predmete ratnih zločina nad srpskim civilima i borcima, dok istovremeno u mnogim slučajevima za koje imaju neoborive dokaze, kao što je na primjer "Tuzlanska kolona", gdje imaju i video i audio zapise ratnog zločina, ne preduzimaju ništa ili oslobađaju od svake odgovornosti.
On je podsjetio i na ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, gdje su iz zasjeda ubijani nevini ljudi koji su samo izlazili iz Sarajeva, te na stravičan zločin u Sijekovcu, "u kojem je pobijeno sve što se micalo, a za koje niko nije odgovarao".
Kisić je rekao da, s druge strane, te pravosudne institucije BiH za najmanji prekršaj osuđuju Srbe kao ratne zločince.
Na današnjoj tribini bilo je riječi i o stambenom zbrinjavanju, zapošljavanju djece poginulih i nestalih boraca, posthumnim odlikovanjima, te saradnji sa lokalnom zajednicom i srodnim nevladinim organizacijama.
Tribini su prisustvovali članovi porodica poginulih boraca, narodni poslanici, odbornici, predstavnici Gradske uprave i gradskih organizacija proisteklih iz proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata, kao i SUBNOR-a.
Gradska organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zvornik organizovala je današnju tribinu u saradnji sa Republičkom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila.

[Maraschino]

Mešanović je ubijen prije 25 godina kada su u ovo selo upali pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji s rezervnim i aktivnim policajcima. Sve stanovnike koje su zatekli u kućama zločinci su odvodili pred Osnovnu školu koja se nalazila u centru Biljana te su, nakon ispitivanja, odvajali žene od muškaraca.

U Biljanima je taj dan ubijeno blizu stotinu muškaraca, žena i djece. Pored toga, dva autobusa u kojima je bilo 88 muškaraca odvezli su u koncentracioni logor Manjača. Međutim, u logoru nije bilo mjesta da ih smjeste te su ih vratili i redom pobili. Zajedno sa stotinu ubijenih iz Biljana, bačeni su u masovnu grobnicu Lanište koja je otkrivena 1996. godine i u kojoj je pronađeno 188 tijela.

Ukupno je u Biljanima od 1. juna, kada je ubijena prva žrtva, do augusta, kada su pobijene posljednje žrtve, ubijeno 258 muškaraca, žena i djece, mada su skoro svi pobijeni kobnog 10. jula prije 25 godina. Oni koji su uspjeli izbjeći odvođenje, većinom su i preživjeli zločin.

Boze koji monstrumi.

[Gojeni H]

[muha_sa]

ISKRENA PORUKA IZ SREBRENICE: DOSTA NAM JE CIVILIZACIJSKOG LICEMJERJA
Autor: Ante Gugo
Objavljeno: 12. July 2015. 06:07:22



Ante GUGO: Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija. Ako Aleksanadar Vučić kao znak isprike majkama Srebrenice nije danas želio ponuditi podatke gdje se nalaze masovne grobnice s preostalih 1.200 dječaka i muškaraca, onda možemo samo žaliti za svakim kamenom koji danas nije pogodio Vučića. Nasilje ne odobravam, ali Vučić je morao osjetiti bol koju svojim ponašanjem nanosi ljudima koji tu bol nisu zaslužili. Vučiću je netko morao napraviti ono što mi u Hrvatskoj, nažalost, nismo u stanju zbog našeg već poslovičnog političkog licemjerja.
Svaki kamen bačen dana u Srebrenici na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića odzvanjao je porukom da je ljudima dosta licemjerja u ime laže političke korektnosti i jednosmjerne, pa onda samim tim i nepostojeće tolerancije. Ako je netko bio spreman na izborima izabrati čovjeka koji je samo 11 dana nakon genocida u Srebrenici vrištao da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina, danas građani te države moraju biti spremni na potpunu izoliranost od pristojnog svijeta.

Ako je netko bio spreman, ma koliko veliku političku i vojnu silu predstavljao, izabrati Vučića kao svog pijuna u Srbiji, mora biti spreman na odbojnost prema takvoj svojoj politici. Ako je Srbija bila spremna svoju sramotu skrivati iza veta Rusije na Rezoluciju Vijeća sigurnosti koja govori o genocidu u Srebrenici, onda Vučićev dolazak u Srebrenicu nije bio ništa drugo nego obična provokacija. Ako je netko u Hrvatskoj danas spreman pisati da se Vučića nije smjelo kamenovati samo zato što je on formalno netko, a moralno je nitko, onda se i autori takvih komentara trebaju zapitati što je s njihovom savješću. Svaki kamen koji je danas bio u Srebrenici bačen na Vučića bio je kamen s dušom hrvatskih žrtava Domovinskog rata.

Mi Hrvati jesmo poznati po dvije stvari; prva je neobična sklonost da se ulizujemo velikim političkim silama i smatramo da je ispravno što god naprave veleposlanici nekih zapadnih država u Zagrebu, a druga je neobična lakoća zaboravljanja vlastite prošlosti, posebno one tragične. Međutim, sve to je opet premalo da bismo zaboravili kako je došlo do vojno-redarstvene akcija Oluja, koju ulogu je u tome odigrala Srebrenica i što su bili i što su za vrijeme Domovinskog rata radili Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, današnji predsjednik i premijer Srbije.

Kad se dogodio genocid u Srebrenici, nepuni tjedan poslije, 16. srpnja 1995., po drugi put u samo godinu dana, u Hrvatsku je došao tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel. Sasvim je neuobičajeno da se predsjednici država susreću dvaput u godinu dana i to u službeno, bilateralno. Došao je Demirel moliti predsjednika Tuđmana da se Hrvatska umješa u rat u BiH i ne dopusti da se u Bihaću ponovi tragedija Srebrenice. Zauzvrat, obećao je Demirel tada Tuđmanu, on će se pobrinuti da bošnjački političari shvate da im je budućnost u savezu, u ravnopravnom savezu s Hrvatima. Već pet dana kasnije u Splitu je potpisana Deklaracija o suradnji na poslovima obrane, poznatija kao
Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija.
Splitska deklaracija. Sve kasnije je samo priča o Oluji na čije sjećanje Aleksandar Vučić, baš kao i njegov ministar Ivica Dačić vrište od bijesa i vrijeđaju. Iako je UNHCR, tijelo UN-a za izbjeglice 1993. raspolagao podatkom da na okupiranim područjima Hrvatske živi oko 80.000 ljudi, oni i danas licitiraju brojka u Oluji protjeranih Srba koje se kreću od 250.000 do pola milijuna, ovisno o njihovom raspoloženju. Nažalost, potporu u tome, iako znaju da su brojke lažne, daju im i neki hrvatski političari koji primaju plaću Hrvatskog sabora.

Do kad bi to Vučić i ekipa trebali nesmetano govoriti što požele i poslije se bez kazne praviti kao da nikad ništa nisu rekli, kao da nikad nisu nikoga uvrijedili? Zašto bi njima netko trebao tolerirati pozive na genocid i činjenicu da nikad nisu od rodbine žrtava zatražili iskrenu ispriku zbog svojih riječi? Do kad bi političarima velikih sila trebalo biti dopušteno da na prostoru jugoistoka Europe vedre i oblače ali da pojma nemaju s koje strane vjetrovi pušu? Do kad bi to njihovim političkim pijunima trebala biti zaboravljena prošlost, samo zato što su oni odabir Rusije, SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva ili neke druge sile?

Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija. Ako Aleksanadar Vučić kao znak isprike majkama Srebrenice nije danas želio ponuditi podatke gdje se nalaze masovne grobnice s preostalih 1.200 dječaka i
Hoćemo li i mi u Hrvatskoj za manje od mjesec dana opet šutjeti na Vučićeve, Nikolićeve, Dačićeve, Vulinove i objede brojnih drugih srpskih političara ili ćemo ih podsjetiti na činjenice.
muškaraca, onda možemo samo žaliti za svakim kamenom koji danas nije pogodio Vučića. Nasilje ne odobravam, ali Vučić je morao osjetiti bol koju svojim ponašanjem nanosi ljudima koji tu bol nisu zaslužili. Vučiću je netko morao napraviti ono što mi u Hrvatskoj, nažalost, nismo u stanju zbog našeg već poslovičnog političkog licemjerja.

Hoćemo li i mi u Hrvatskoj za manje od mjesec dana opet šutjeti na Vučićeve, Nikolićeve, Dačićeve, Vulinove i objede brojnih drugih srpskih političara ili ćemo ih podsjetiti na činjenice. Jednu od njih sam pronašao pišući knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći, koja u izdanju Večernjeg lista uskoro izlazi iz tiska. Na stranici 10. Zapisnika o predaji 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine piše da je general-pukovnik Hrvatske vojske Petar Stipetić dopustio da podoficiri i oficiri zarobljene vojske, sukladno ratnom pravu i običajima zadrže osobno kratko naoružanje. Na stranici 11. piše da je Stipetić ponovio „da svi koji nisu počinili ratne zločine mogu ostati u RH, a oni koji su iste počinili, a odluče ostati u RH, sudit će im se prema zakonu RH.“ Kad Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin, Pupovac i ekipa opet krenu sa svojim mantrama i mitomanskim lažima, treba ih podsjetiti na činjenice. To što oni lažima nastavljaju rat kojeg su započeli pa izgubili oružjem, svjedoči samo o tome da se oni u ovih 20 godina nisu nimalo promjenili. Zašto bi onda bilo nepristojno reći im u lice šti ih ide, a ako neće slušati, onda i kamen na njih baciti. Bolje nisu ni zaslužili. (politikaplus.com)


http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=56296

[Maraschino]

ZVORNIK - U zvorničkom selu Skočić danas je klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka Sabrije i Ismete Ribić, a tabute je u zemlju spustio Zijo Ribić, jedini preživjeli iz ove desetočlane romske porodice.

Zijo Ribić je kao osmogodišnji dječak preživio egzekuciju paravojne grupe "Simini četnici" u mjestu Hamzići, u kojoj su ubijeni njegov otac, majka koja je bila u poodmakloj trudnoći, šest sestara i dvogodišnji brat. Brat Sabrija, kojeg je jučer ukopao, imao je dvije godine, a sestra Ismeta tri.
Zijo je uboden nožem i upucan te bačen u jamu Hamzići. Tada je ubijeno oko 30 Roma iz Skočića, a Zijo je čudom preživio, izašao iz jame i pobjegao.
Za ovaj zločin Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 2013. godine osudilo je sedmoro pripadnika paravojne grupe "Simini četnici" na zatvorske kazne na ukupno 73 godine za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u selima zvorničke opštine tokom 1992. i 1993. Presuda je donesena za ratni zločin protiv civila u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača.
Sedmočlana grupa osuđena je na ukupno 73 godine zatvora, od čega Damir Bogdanović na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine, Zoran Stojanović na 20, Tomislav Gavrić 10, Đorđe Šević pet, Zoran Alić 10, Zoran Đurđević 20 i Dragana Đekić na pet godina. Sima Bogdanović je umro u pritvoru. Dvije godine poslije drugostepenom presudom, zbog nedostatka dokaza, oni su oslobođeni. "Drugostepenom presudom oslobođeni su svih tačaka. Ja sam uložio žalbu, rekli su mi u oktobru će se razmatrati. Gubim nadu za tu pravdu jer malo se radi po tom pitanju", kazao je Zijo.
Dodao je da pokušava ostaviti prošlost iza sebe, ali ne može zaboraviti stravične zločine koji su učinjeni njegovoj porodici u selu Skočić, gdje više ne žive Romi. Posmrtni ostaci porodice Ribić pronađeni su u masovnoj gorbnic Crni vrh, a Zijo još traga za sestrom Zlatom kako bi ukopao svih devet najmilijih


http://www.nezavisne.com/novosti/hronik ... vdu/434315

[BHCluster]

Odbačene optužnice protiv pripadnika MUP RS-a koji su strijeljali preko hiljadu Srebreničana

Apelacioni sud u Beogradu odbacio je optužnicu protiv osmorice nekadašnjih pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske za ratni zločin nad civilima u selu Kravica kod Bratunca.

Kako se navodi, optužnica je odbačena, jer je 21. januara, kada je podignuta, istekao mandat tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću, novi nije izabran, kao ni vršilac dužnosti tužioca za ratne zločine, koji su jedini nadležni da podignu optužnicu.

Suđenje je počelo 6. februara, a optuženi Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoj Batinić, Aleksandar Dacević, Bora Miletić, Jovan Petrović, Dragomir Parović i Vidosav Vasić optužnicom Tužilaštva za ratne zločine Srbije terete se za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu.

Oni su optuženi da su 14. jula 1995. godine u hangaru Zemljoradničke zadruge Kravica, opština Bratunac, počinili ratni zločin nad najmanje 1.313 bošnjačkih civila.

U optužnici je navedeno da su "Nedeljko Milidragović, kao komandir 2. voda 1. čete Centra za obuku Jahorina Specijalne brigade policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Milivoje Batinica, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Dragomir Parović, kao pripadnici tog voda, a Aleksa Golijanin i Vidosav Vasić, kao pripadnici 1. voda 1. čete Centra Jahorina, kršeći pravila međunarodnog prava unutar, ispred i u neposrednoj okolini hangara zemljoradničke zadruge u selu Kravica, opština Bratunac, vršili ubistva civila, i to kao masovne likvidacije više stotina civila muškaraca bosanskih muslimana".

Početak suđenja je u decembru bio odložen zbog zahtjeva odbrane da se prije početka upozna sa identitetima zaštićenih svjedoka. Sud je taj zahtjev usvojio i tužilaštvo za ratne zločine je sud i odbranu u međuvremenu upoznalo sa njihovim identitetima.

Zaštićeni svjedoci su mahom žrtve ili očevici krivičnih djela kojima se daje zaštita identiteta, pseudonimoma, zaštitom lika ili glasa.

Na pripremnom ročištu koje je održano u oktobru bez prisustva javnosti svi optuženi su negirali krivicu.

Tužilaštvo za ratne zločine tereti okrivljene za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu, a u ovom postupku planirano je saslušanje mnogobrojnih svjedoka i eksperata kao i izvođenje drugih dokaza.

[mali jomu]

13. juli 1995: Dan kada je u Srebrenici krenulo masovno ubijanje







Prije 22 godine, 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom Ujedinjenih naroda (UN) počeli predstavljati kao "mirovnjaci" i na prevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada "zaštićene enklave" započeli svoj Marš smrti prema Tuzli, piše INS.

Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar. Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine.

Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Karvicu. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

"Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć", ispričao je jedan svjedok.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Analize DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva.

Također, tog 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znakove da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, naprimjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza "bijele kuće". Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami, navodi INS.

Jedan drugi oficir holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva.

Kada su holandski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza "bijele kuće" i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori tamo se uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, ali srpski vojnici zaustavili su ga prije nego što je mogao ustanoviti šta se događa.

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišići i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima zatečeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog su svjedoka u predmetu Krstić s te kontrolne točke odveli u obližnju školu, gdje se već nalazio stanovit broj drugih zarobljenika. Jedan je časnik dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom je trenutku kamion stao, a vojnik, koji se tamo nalazio, rekao je:

"Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude."

Kamion je došao do druge tačke, a vojnici su stali oko zadnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.


Svake godine, nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i kolektivne dženaze-namaza i ukopa žrtava genocida, 11. jula, porodice žrtava obilaze stratišta, a prva stanica bila im je selo Kravica. Pristup ovom mjestu majkama je uglavnom zabranjivan.

[mirsek]

.

[mirsek]

http://www.dailymotion.com/video/x5tf6t8
Strasno.
Evropski ISIL-ovci.

[mali jomu]

Milutin Dimač: Kad se približi maj, kroz mene struji jeza 14 logoraških mjeseci u sedam logora.


Prijedorčanin Milutin Dimač Dimče iz Donje Ljubije kod Prijedora danas živi u Klivlendu, država Ohajo.

U rodnom je kraju četvrt stoljeća nakon rata, zarobljeništava, muka, tuge i logora. A Dimče ih je bio u čak u sedam - Omarska, stadion u Ljubiji, Keraterm, Knin, dva puta u Manjači, Batković kod Bijeljine i Kamenica kod Drvara.


Potresna ispovijest

Priznaje, zatočen je u svojoj mentalnoj matrici asocijacijama na pomračenje uma i svijesti dojučerašnjih komšija. I danas na spomen Omarske katoliku iz Donje Ljubije kod Prijedora diže se kosa na glavi.

- Svake godine kada dođe maj, vidljivo i skriveno, kroz mene struji jeza tih 14 logoraških mjeseci u sedam logora. Vraćaju se slike užasa. Kada u sobi čujem muhu i njen zuj u tišini, vidim mrtva tijela prijatelja oko čijih se leševa sakupljaju zunzare, a mi, skamenjeni od straha, ne puštamo glasa..

Električni kablovi u trgovinama stvaraju u meni prizore batinanja. Nož u kuhinji, sivomaslinasta tkanina američkog konobara koja asocira na vojnu uniformu stražara, sve su to slike destrukcije mojih poslijeratnih pokušaja da u kolijevci demokratije odživim godine koje su mi preostale - u potresnoj ispovijesti kazuje nekadašnji talentirani sportista i pjevač.

Jedan je od hiljada koji su, ne zna ni sam kako, preživjeli prijedorski holokaust. Priču o logoraškim demonima Milutin Dimač cijedi kroz zgrušanu emociju kojoj prijeti gubitak kontrole. Na rubu „pucanja“.

Podsjećanje na krvnike bolno je i sada..

- Po zlu pamtim Duška Tadića Duću, Zorana Žigića, braću Banović, Žutog, Karate Kida, Krkana, Hromog Dabu, Kvočku, Sikiricu... Takve mrzoljude teško majka više rađa. Prebijali su nas do besvijesti. Karate Kid mi je batinama zgnječio grudni koš, rastavio ga skoro na grudnoj kosti. Dvije su me noći izvodili i po svu noć tukli. Žuti me mlatio debelim kablom kad god sam pošao da jedem - nastavlja Dimač strašno sjećanje.

U Omarskoj je, povremeno, dok su kao logoraši trčali u trpezariju, viđao i legendarnog dr. Esu Sadikovića. Bili su drugovi, Eso je volio muziku i znao do fajronta čekati da Dimče okonča tezgu u kafani. Jednog dana dr. Ese više nije bilo.

- Pričali su da ga je spasio kum Srbin, a ja sam u sebi rekao: „Gdje je bio kum kad su Esu doveli u Omarsku?“ Njegovi posmrtni ostaci, zajedno s još 123 logoraša Omarske, pronađeni su u masovnoj grobnici Hrastova glavica kod Sanskog Mosta - prisjeća se Milutin Dimač..

Njegova logoraška i životna kalvarija i patnja nastavlja se kada ga, nakon Omarske, vode za Knin. U autobusu ga stražar Ivo Senjanin tjera da guta so iako dva dana nije pio vodu, a onda ga prebija palicom i zarezuje nožem.

- Pamtim i „Knindže“ u Kninu, prebili su me jer im nije išlo u glavu da se zovem Milutin, a nisam u njihovoj vojsci. Pamtim moje školske drugove Milojicu, Mornarevog, Kneževića, koji su me nakon logora na stadionu u Ljubiji vodili za Prijedor i čekali da napravim pokret više da me ubiju „pri bijegu“ - ispovijeda se Dimač.


Nakon Manjače i Knina, opet su ga vratili na Manjaču i tada se ponadao slobodi. Raspuštanjem ovog logora put evropskih država transportirano je nekoliko hiljada logoraša. Ali Dimaču sudbina nije bila naklonjena.

- Sve logoraše katolike i oko 330 Bošnjaka u zoru su izveli, navodno u razmjenu, a završili smo u Batkoviću. Iz Batkovića su nas odveli u logor Kamenica, gdje nas konačno Hrvatska razmjenjuje. Kataklizma je trajala 14 mjeseci - završava svoju ispovijest Milutin Dimač.

Na pitanje je li nakon rata posjetio Omarsku, kratko kaže da nije i neće.

- Duhovi Omarske u meni žive i preko Pacifika - odgovara.


Sjećanja bole.

U Omarskoj su ubijeni predivni ljudi, u najboljim godinama. Senad, Ognjen, Denić, Neno, Juro, Ivo... U Omarskoj su svirepo ubijeni i Kataba, moj prijatelj policajac, Eso Islamović, Drago Tokmadžić... U mene je u Keratermu pušku uperio moj bivši bubnjar Radenko Lekanić Leka kad sam htio da uzmem kartonsku kutiju za prostirku za spavanje. Nije mi dao. Rekao sam mu: ''Leka, ja sam, Dimče, godinama smo svirali, zaradio si pare sa mnom, u kafanu sam te uveo kao tinejdžera...'' ''Marš'', kazao mi je, ''priđi još jednom i pucat ću.'' Gorko je i bolno sjećanje - priča Dimač..



Milutin Dimač Dimče sa suprugom Sajrom.

[pirpa]

.

[mali jomu]

Moj otac – ratni zločinac


Alenu Muhiću su 24 godine i živi u Goraždu, 100 km jugoistočno od Sarajeva. Radi kao bolničar u kantonalnoj bolnici. On je dijete rata u BiH: Njegov otac – bosanski Srbin silovao je njegovu majku – bosansku muslimanku u jednom logoru. Devet mjeseci kasnije Alen je došao na svijet u istoj bolnici u kojoj danas radi. Usvojili su ga kućepazitelj bolnice i njegova žena.

“Bilo mi je 6 ili 7 godina kada sam u školi saznao šta se desilo. Znao sam da sam usvojen mada nisam tačno ukapirao šta to znači. Moji roditelji su se trudili da se ne osjećam kao usvojeno dijete. A onda su snimili film o meni. Pogledao sam ga 15 puta zaredom. I onda je provalilo iz mene. Počeo sam postavljati pitanja. Shvatio sam da to nije samo teret koji ja nosim već i teret cijelog bosanskog društva.”

Alenova majka je nakon njegovog rođenja uspjela napustiti BiH i pobjeći u SAD. Udala se i dobila dvoje djece. Alen je sreo prvi put kada mu je bilo 22 godine. “Kada sam je vidio, skoro sam doživio nervni slom. Oboje smo plakali. Pričali smo o tome šta se desilo u ratu i saznao sam da je čovjek, koji ju je silovao, ubio njenog oca.”

Tog čovjeka je Alen isto tako upoznao – svog oca, ratnog zločinca. Bila je to spontana odluka. Alen je otišao u džamiju na molitvu, a onda se sa hodžom zaputio u Foču, gdje danas živi njegov otac:

“Pokucali smo na njegova vrata. Pitao sam ga jesi li ti Radmilo? Rekao je da jeste. Ja sam mu se predstavio. Rekao mi je da zna ko sam i da je preko interneta pročitao moju priču. Razgovarali smo. Poricao je da je moj biološki otac i da poznaje moju majku. Uvidio sam da u njemu nema ništa čovječno”.

Istina se krije

I pored te spoznaje, Alen je odmah uočio sličnost koju ima s tim čovjekom: imamo istu figuru. Radmilo je doduše osuđen za nedjela koja je počinio, ali nije morao u zatvor. Cijelo Goražde zna za Alenovu sudbinu. On tvrdi da ima 1.000 djece sa njegovom sudbinom u Bosni ali da niko o tome ne govori.

“Istina se sakriva. Meni to pada teško, jer znam da bi sve bilo drugačije kada bi se o tome otvoreno pričalo. Ali jedva da se govori o ratu i silovanjima. Sve se to stavlja pod tepih”.




Alen Muhić - “O silovanjima u BiH se ne govori” kaže ovaj mladić.

[SmokingMan]

Upravo gledam sina ratnog zločinca na Happy TV.Tako jadan način pranja krvavih ruku.

[julisiz es grant]

Upravo gledam sina ratnog zločinca na Happy TV.Tako jadan način pranja krvavih ruku.

Kojeg zločinca?

[SmokingMan]

Upravo gledam sina ratnog zločinca na Happy TV.Tako jadan način pranja krvavih ruku.

Kojeg zločinca?

Sratka Mladića!

[julisiz es grant]

Upravo gledam sina ratnog zločinca na Happy TV.Tako jadan način pranja krvavih ruku.

Kojeg zločinca?

Sratka Mladića!

Aha.
Ma ko im jebe mater. Svog će tatu još jedino u zatvorskim posjetama moći uživo vidjeti.

[SmokingMan]

Aha.
Ma ko im jebe mater. Svog će tatu još jedino u zatvorskim posjetama moći uživo vidjeti.

Koliko me huja bila obuzela da sam Sratkovo ime zaboravio napisati.

Ono kada se žale na neuslove u Ševerningenu.Ko mu je kriv što mu se otac razbolio krijući se po Srbiji i RS.u.

Ne bi rekao da Sratko nije dovoljno svjestan onoga što govori.Ooooo,itekako je svjestan.

[julisiz es grant]

Aha.
Ma ko im jebe mater. Svog će tatu još jedino u zatvorskim posjetama moći uživo vidjeti.

Koliko me huja bila obuzela da sam Sratkovo ime zaboravio napisati.

Ono kada se žale na neuslove u Ševerningenu.Ko mu je kriv što mu se otac razbolio krijući se po Srbiji i RS.u.

Ne bi rekao da Sratko nije dovoljno svjestan onoga što govori.Ooooo,itekako je svjestan.

Ako dočeka pravosnažnost presude i prebacivanje u neku drugu zemlju na služenje kazne, poželjeće on da se vrati u Hag, vjeruj mi.
Isto kao onaj skot Milan Lukić koji cvili da ga iz Estonije vrate u Ševeningen. Malo morgen.
Je li spominjo sratkov okot kako je đeneral Tolimir krepo u hodniku tog istog haškog zatvora, dok je htio da telefonira...za onom guralicom koju koriste teško pokretni? Vjerovatno mu se tata ustrtio kad je to čuo (a možda i vidio).

[SmokingMan]

Aha.
Ma ko im jebe mater. Svog će tatu još jedino u zatvorskim posjetama moći uživo vidjeti.

Koliko me huja bila obuzela da sam Sratkovo ime zaboravio napisati.

Ono kada se žale na neuslove u Ševerningenu.Ko mu je kriv što mu se otac razbolio krijući se po Srbiji i RS.u.

Ne bi rekao da Sratko nije dovoljno svjestan onoga što govori.Ooooo,itekako je svjestan.

Ako dočeka pravosnažnost presude i prebacivanje u neku drugu zemlju na služenje kazne, poželjeće on da se vrati u Hag, vjeruj mi.
Isto kao onaj skot Milan Lukić koji cvili da ga iz Estonije vrate u Ševeningen. Malo morgen.
Je li spominjo sratkov okot kako je đeneral Tolimir krepo u hodniku tog istog haškog zatvora, dok je htio da telefonira...za onom guralicom koju koriste teško pokretni? Vjerovatno mu se tata ustrtio kad je to čuo (a možda i vidio).

Da,spomenuli su Lukića,tačnije Čmarić je to pitanje postavion stratkovom sinu.Vidio sam da je i sam on zabrinut da bi mu stari mogao skončati negdje u inostranstvu sa teškim osuđenicma,daleko od lagodnog života u Hagu.Moguće je da su ovo drugo spominjali,jbg radilo se po kući pa ne stigoh sve čuti.

Žale što đenerala Sratka ne mogu spasiti njegove sudbine.Kada sve postaje očiglednije da se Sratko neće izvući,krive i kojekakve advokate i Srbiju da su izdali "đenerala". Tarže se krivci u drugima samo ne u pravim " uzročnicima" velikih masovnih zločina u BIH.Lojavi žele da od zločinca naprave žrtvu.

Vjeruj mi čitava njegova jutarnja emisija je obilovala upitnim sadržajem i gostima,štaviše čak su se sjetili da još jednom,i po ko zna koji put,BIH okrive kao uzročnika onoga što se danas dešava na bliskom istoku,tačnije da je islamska deklaracija,koju je rahmetli Alija napisao,zapravo ideja na koju se ISIL danas oslanja.A da bi apsurd bio još veći,pokušali su opet opravdati agresiju Srbije na BIH,tobože čudeći se kako Evropa i MZ u tom periodu nisu shvatile kako se Srbija zapravo bori protiv ideje slamske države u BIH.

[julisiz es grant]

Idioti....
...ali pominjati Lukića, koji je palio žive žene i djecu, silovao ne zna ni on koliko žena, koji je djecu sa mosta bacao u Drinu pa ih onda gađao snajperom u vodi (sve spominjano na svjedočenjima u Hagu) i šta sve ne...u bilo kakvom kontekstu sažaljenja i zavjere protiv Srba, kad sav normalan bi prao ruke od takvih divljaka...to je posebna kolektivna bolest. Kojoj nema lijeka, bojim se.

[Maraschino]

Korićanske stijene: Ekshumirano 137 posmrtnih ostataka

Zalosno da se o ovome skoro nikako ne pise.
Da je toliko stabala posjeceno, sedam dana bi brujalo o nelegalnoj sjeci.

Zalosno.

[Maraschino]

Ubijane i trudnice: Masovne grobnice kriju kosti beba i djece



| 25. Septembra 2017.
14:23


Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO), do sada su iz masovnih grobnica ekshumirana tijela ukupno 456 djece i maloljetnika do 17 godina starosti stradalih tokom proteklog rata.

Prema glasnogovornici INO-a Lejli Čengić, na području BiH ekshumirano je i devet beba koje u trenutku smrti nisu bile napunile godinu dana.

– Amila Džaferagić bila je beba od tri mjeseca kada je ubijena zajedno s majkom Besimom. Posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice jama Lanište na području Ključa. Nurka Čarkić i njeno novorođenče ekshumirani su iz zajedničke grobnice u Drvaru – navela je Čengić.

Ona je istakla da je bilo grobnica u kojima su pronađene kompletne porodice. Na području općine Vogošća, prema Čengić, iz masovne grobnice Ljubina, ekshumirani su posmrtni ostaci imama Hasiba Ramića i njegove kompletne porodice – supruge Šefike i četvero djece.



– Muhamed, koji je imao 13 godina, Meliha starosti devet te Ahmed od četiri godine, kao i Amina – beba od mjesec dana, koja je i najmlađa žrtva pronađena na području Sarajeva. Imam Ramić i njegova obitelj ubijeni su 1993. godine na području Vogošće – rekla je Čengić, dodavši da je novorođenče iz porodice Muhić, staro jedan dan, ukopano kao najmlađa žrtva u Memorijalnom centru u Potočarima.

Iz masovne grobnice Crni vrh na području Zvornika ekshumirani su posmrtni ostaci članova porodice Ribić. U porodici Ribić ubijeno je, prema podacima INO-a, devet članova. Najmlađe dijete imalo je dvije, a najstarije 13 godina.

Kako je kazala Čengić, iz masovne grobnice Suha na području Bratunca ekshumirano je 38 žrtava, uglavnom žena i djece.

Istražilac INO-a BiH Sadik Selimović rekao je da će rad na grobnici Suha pamtiti dok je živ.

– Jedna od najtežih grobnica koju smo obrađivali bila je grobnica Suha, gdje smo našli majku s dvoje djece u crnoj vreći, kao i puno male djece, i Zekiru Begić u devetom mjesecu trudnoće. Od te grobnice došlo je do poremećaja u zdravstvenom stanju, jer je sve to teško uticalo na mene – kazao je Selimović.

Kako je napomenula Čengić, u stomaku trudnice Begić pronađene su sitne kosti fetusa.

– Ovo nije jedini slučaj pronalaska trudnice. I u mjestu Luka, na području Bratunca, pronađeni su posmrtni ostaci trudnice Zemine Huseinović i fetusa u stomaku – dodala je Čengić.

Djeca su pronađena i u grobnicama na lokalitetu Jatarišta, Hrnčići i Štedrić na području Milića, kao i u drugim grobnicama u BiH.

Do sada su na području BiH ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 25.500 osoba, među kojima je oko 500 djece i maloljetnika, a traga se za još najmanje 7.000 osoba.

(Faktor.ba)

[julisiz es grant]

Ma jok to, đe ćeš to spominjat, ne bi naše komšije...kvarimo suživot ovakvim pričama.