Da se nikad ne zaboravi ...

[SmokingMan]

Ukrajinski portali -DA SE NIKAD NE ZABORAVI ,napad na Sarajevo i pocetak agresije na BiH.

Neuništivi grad.Teško je reći opet ne ponovilo se kada se ratovi i stradanja nevinih ljudi dešavaju iznova i iznova.

[Banksy]

[orgazmotronic]

[julisiz es grant]

Sarajevske ruže-teror u 12 slika

Dokumentarac haškog tribunala, jedinog mjesta na kome se piše prava i nepristrasna istorija ratova na Balkanu.

[pici]

HAŠKI OSUĐENIK SVJEDOČIO O DEŠAVANJIMA U POTOČARIMA
Nikolić: Vidio sam zlostavljanja, znao sam da će biti ubijeni... Petrović mi je rekao: 'Šefe, osvetio sam brata'


Opisujući šta se dešavalo u Potočarima, bivši načelnik za obavještajno-bezbjednosne poslove u Bratunačkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS) je kazao da je bilo “ružnih scena, maltretiranja ljudi, udaranja nogama, puškama, oduzimanja stvari i odbacivanja na gomilu”

Haški osuđenik Momir Nikolić je svjedočeći u korist Tužilaštva Bosne i Hercegovine kazao da je u Potočarima vidio zlostavljanje muškaraca koji su odvajani od žena u julu 1995. godine, a za koje je znao da će biti ubijeni.

Nikolić, koji je nakon priznanja krivice osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina počinjenog u Srebrenici, ispričao je da je 12. jula 1995. godine saznao da će žene i djeca iz Srebrenice biti evakuisani u rejon Kladnja ili Tuzle.

- Bio sam svjedok šta se dešava u Potočarima 12. i 13. jula. Vidio sam odvajanje - kazao je svjedok, dodavši da je shvatio da će izdvojeni biti prebačeni u “objekte za prihvat” u Bratuncu.

Opisujući šta se dešavalo u Potočarima, bivši načelnik za obavještajno-bezbjednosne poslove u Bratunačkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS) je kazao da je bilo “ružnih scena, maltretiranja ljudi, udaranja nogama, puškama, oduzimanja stvari i odbacivanja na gomilu”.

- Bez ičega su odvajani ljudi u objekat - ustvrdio je Nikolić.

Prema njegovim riječima, Popović je kazao da “sve balije treba pobiti” i pitao ga gdje da ih pritvori, a on mu je odgovorio da postoje objekti.

Prilikom boravka u Potočarima, Nikolić je kazao da je razgovarao s Milisavom Ilićem, pripadnikom policije iz Bratunca, koji mu je rekao da je dobio zadatak od Josipovića da vrši evidenciju civila koji se evakuišu s tog prostora.

Tada su u Potočarima, kako je pojasnio, bili pripadnici Vojne policije iz Vlasenice, Vojne policije Bratunačke brigade, Desetog diverzantskog odreda, kao i civilna policija s psima koja je pripadala specijalnoj brigadi.

Na putnoj komunikaciji Bratunac-Konjević Polje, svjedok je kazao da je 13. jula 1995. bio dva puta, pojasnivši da je tu bio kontrolni punkt Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bratunac.

Vidio je, kako tvrdi, kako su se ljudi predavali, a i sam je Miletu Petroviću rekao da šest ljudi s livade odvede, na što mu je on 15 ili 20 minuta kasnije rekao: “Šefe, osvetio sam brata”.

- Na određenim mjestima sam vidio dvojicu ili trojicu ubijenih. Ne znam šta se dešavalo, ko je koga ubijao - pojasnio je Nikolić.

Ljudi iz Potočara, kao i drugi Bošnjaci koji su se predavali zatvarani su na području Bratunca. Nikolić je kazao da su neki bili i u Osnovnoj školi, gdje im je dostavljan hljeb, ali u nedovoljnim količinama.

Haški osuđenik je kazao da je 13. jula 1995. čuo svađu između Ljubiše Beare (osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici) i Miroslava Deronjića (osuđenog na deset godina zatvora zbog zločina u Bratuncu) u kojoj su otvoreno govorili o ubijanju ljudi koji su bili zatvoreni u objektima, kao i onih koji su bili u autobusima.

Svađa se događala, prema riječima Nikolića, u postorijama Srpske demokratske stranke (SDS), u čijem je hodniku bio i Vasić.

Dragomir Vasić, Danilo Zoljić, Radomir Pantić, Miodrag Josipović i Branimir Tešić su optuženi da su učestvovali u počinjenju genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, tako što su sudjelovali u prisilnom premještanju, transportu, zarobljavanju, a neki od njih i u pogubljenju muškaraca i dječaka.

Prema optužnici, Josipović je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB), a Tešić zamjenik komandira Policijske stanice u Bratuncu. Vasić je, kako je navedeno, bio komandant štaba policijskih snaga iz Zvornika i načelnik Centra javne bezbjednosti (CJB) Zvornik, Zoljić komandant posebnih jedinica CJB-a, a Pantić komandir Prve čete posebnih jedinica policije.

Svjedočenje Nikolića nastavlja se u popodnevnim satima, javio je BIRN BiH

[julisiz es grant]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-drinu ... /170520061

[julisiz es grant]

Vjerovatno prva žrtva u Višegradu bila je imućna 39-godišnja trgovkinja Behija Zukić. 20. ili 21.05.1992. Milan Lukić sa svojim ljudima prvo je opljačkao njenu kuću, a potom joj odveo muža i sina (čiji su posmrtni ostaci nađeni nakon rata). Iste noći se vratio i u kući ubio Behiju puščanim metkom u glavu. Ubijanje žena i djece postaće hobi Milana Lukića. Za Behijino ubistvo (kao i za mnoga druga koja su svjedoci navodili) nije tužen u Haagu (vjerovatno zbog ekonomičnosti suđenja), ali su mnogi svjedoci pričali o tome, jer će crveni passat kojeg će oduzeti Behiji biti u narednim mjesecima znak terora i smrti, jer je njime Lukić kružio gradom i u njega ubacivao svoje žrtve (za ubijanje, premlaćivanje, silovanje, pljačkanje...).

Behija i Džemail Zukić, prve žrtve Milana Lukića



Milan Lukić (desno) i pokojni Vidoje Andrić ispred passata Behije Zukić


Kako je na suđenju Draganu Šekariću ovaj zločin opisala kćerka Behije i Džemaila Zukića:

Svjedokinja Dženita Muhić u svom iskazu sa glavnog pretresa opisuje stanje
nemira i nesigurnosti po bošnjačko stanovništvo Višegrada nakon odlaska Užičkog
kopusa 19.05.1992.godine. Neki od pripadnika JNA su čak u razgovorima sa lokalnim
stanovništvom upozoravali da će se bezbjedonosna situacija znantno pogoršati po
njihovom odlasku, zbog čega njena porodica odlučuje napustiti Višegrad. U to vrijeme
stanovali su u naselju Dušće u Višegradu i koliko se sjeća njena porodica već naredni
dan po odlasku JNA vojske kreće iz Višegrada.
439. Međutim, negdje na pola puta ih presreće i zaustavlja vozilo svijetle boje marke
„Škoda“ u kojem se nalazio veći broj vojnika koje nije poznavala, te je iz vozila izašao
jedan koji se predstavio kao Milan Lukić, rekavši im da se bez njegove dozvole ne
može napustiti Višegrad. Otac je rekao da imaju potvrde od Miladina Miličevića, ali on
je rekao da je on gazda i da je „njegova zadnja!“, nakon čega je uperio oružje u njih i
rekao im da se svojim vozilom vrate natrag kući, a on je sa grupom vojnika tim vozilom
krenuo za njima.
440. Po dolasku pred kuću, svjedokinja Muhić primjećuje da se stanovništvo naselja
Dušće koje se okupilo kako bi ispratilo porodicu Zukić još nije ni razišlo ispred njihove
kuće, i tada Milan Lukić iz auta izvodi svjedokinju Dženitu Muhić, njenog brata Faruka
Zukić, oca Džemaila Zukić i majku Behiju, naredviši im da se postroje pored ograde, da
poskidaju nakit, pa je tako od svjedokinje oduzeo prsten i narukvicu od zlata, tražio je
nakit i od majke, ali ona nije dala. Nakon toga, je upitao njenog oca šta se nalazi u
graraži, na što je otac rekao da je unutra roba koju su inače prodavali u prodavnici i
kamion kojim su istu prevozili. Svjedokinja Muhić je pojasnila da se prije izbijanja
sukoba njena porodica bavila trgovinom i da su imali nekoliko prodavnica u Višegradu.
441. Milan Lukić je tada naredio da se roba utovara na kamion, naredio je i njenoj
majci da to čini, međutim ona je odbila, rekavši da su to godinama „krvavo sticali“,
međutim, vojnici su nastavili sa utovarom. Prema kazivanju svjedokinje, otac je molio
da ih ostave na miru, da ne diraju djecu da će im dati novac, te je pred svima Milanu
Lukiću dao kesu novca. Otac je također pomogao da se roba tovari na kamion, nakon
čega je ista odvezena, da bi se nedugo potom kamion vratio po ostatak robe, dovozeći
sa sobom još vojnika. Lukić je tada sa njima ušao u kuću i odmah sa vrata
prokomentarisao „Ovde ni Lordu Karingtonu ne bi bilo loše!“
442. Sjeo je na sećiju pored prozora, u dnevnom boravku na prvom spratu. Tražio je
od oca i majke svjedokinje Muhić dokumenta od auta, kamiona, nakon čega je otac to
donio. Svjedokinja je dalje opisala „Nešto je pogledao, nešto pocijepao, a onda je od
babe tražio pištolj.“
443. Svjedokinja dodaje da otac niti u jednom trenutku nije rekao Lukiću da ima
oružje, ali on je to nekako znao. Onda je po nju i sestru došla tetka Nezira Jamak, a
Lukić je sa ostalima ostao u kući gdje ih je nastavio ispitivati. Ona i sestra su stajale
pored ograde tetkine kuće i gledale kamion koji se natovaren spremao da krene.
444. Po okončanom utovaru, kamionom su osim robe povezli i braću Tabakoviće,
koji su se zatekli u blizini, jer su kao i većina mještana Dušća s nevjericom posmatrali
cijeli događaj. Kada je kamion sa natovarenom robom otišao po drugi put, njega je
vozio jedan od vojnika, dok su drugi ostali u Dušću oko kuće svjedokinje Muhić. Za to
vrijeme MIlan Lukić je i dalje u kući, i tada je naredio ocu i bratu svjedokinje da krenu
sa njim u SUP da ih ispita nakon čega će ih vratiti kući, te su isti pod prijetnjom oružja
izašli sa njim iz kuće, izašla je i majka svjedokinje.
445. Faruk i Džemail Zukić su onda sjeli sa optuženim u crveni passat, vozilo koje je
bilo u vlasništvu Džemaila Zukića, oca svjedokinje Muhić, sa kojim su kritičnog dana
htjeli napustiti Višegrad. Majka je ostala da sjedi jedno vrijeme u cvijećnjaku ispred
kuće, dok su ona i sestra otišle kod tetke čija se kuća nalazi preko puta. U jednom
trenutku majci se pridružila tetka Behija i sjedile su jedno vrijeme zajedno ispred kuće,
a onda je već počeo padati mrak i svjedokinja Muhić je sa sestrom ušla u tetkinu kuću.
446. Svjedokinja je dalje opisala da je naselje inače bilo u mraku samo je Milan
Lukić prije polaska naredio da u kući Zukića ostanu upaljena sva svijetla. Upravo zbog
toga svjedokinja je vidjela trenutak kad se u predvečerje vratilo isto vozilo svijetle boje,
koje ih je kritičnog dana presrelo po izlasku iz Višegrada, iz njega je izašao Milan Lukić
i još trojica ili četvorica vojnika koje nije mogla prepoznati. Svjedokinja je u tom pravcu
pojasnila da je Milana Lukića zapamtila jer ih je kako tvrdi cijeli dan „maltretirao“ pa je
dobro upamtila njegov lik. Ostaje pri tvrdnji da ostale vojnike nije poznavala od ranije te
ih ne bi mogla prepoznati čak i ukoliko bi joj se predočila fotodokumentacija.
447. Kako je naredno jutro saznala u razgovoru sa majčinom tetkom Behijom, vojnici
su ušli u kuću u kojoj su bile tetka Behija i majka, nakon čega su majku odveli na sprat.
Nakon što je čula pucanj, Behija je pobjegla kroz balkonska vrata kuće, tako što je
skočila u cvijetnjak i kako je ispričala svjedokinji Muhić, jedan od vojnika koji je čuvao
stražu je krenuo za njom, ali je uspjela pobjeći sakrivši se u jaslama u štali svoje kuće
koja se nalazila u neposrednoj blizini kuće porodice Zukić.
448. Svjedokinja Muhić naglašava da je detalje o boravku vojnika u porodičnoj kući
saznala iz razgovora sa tetkom Behijom, dodajući da nije lično vidjela kad je tetka
pobjegla iz kuće, jer bi u tom slučaju kako sama navodi „znala da se nešto loše desilo“
ali pojašnjava da je sa prozora kuće u kojoj je boravila, a koja se nalazi preko puta
njene porodične kuće, lično vidjela dolazak svijetlog vozila, istog vozila koje ih je
presrelo kritičnog dana, kojim se dovezla grupa vojnika u pratnji Milana Lukića.
449. Nakon određenog vremena, samo je čula jak zvuk vozila kojim su otišli.
Pojašnjava da je zvučalo zaista glasno, ali nije vidjela trenutak kada ulaze u kuću niti
trenutak kad su je napustili, tako da sve do svanuća nije znala šta se desilo sa majkom,
ali rano ujutru (u zoru) odlazi do porodične kuće, ulazna vrata su zaključana, pa u kuću
ulazi preko iste terase kuda je prethodni dan u večernjim satima pobjegla tetka Behija.
450. Stravičan prizor koji je vidjela svjedokinja opisuje riječima:
U prvom spratu sam zvala mama, mama, gdje si...nema je nigdje...pela sam se
uz stepenice, došla na drugi sprat, ona je ležala u hodniku. Ja sam i dalje zvala
majka ustaj! Ona ništa. Nisam ni znala šta je bilo. Kad sam joj prišla mama ustaj!
Uzela sam je za glavu...mama ustani! Tek kad sam vidjela krvave ruke vidila sam
da je ubijena. Nije na njoj bilo ništa...nego metak u čelo. Odmah sam izašla na
terasu i derala se da su mi ubili majku, niko nije vjerovao...do tad niko nije ubijen.
Tad su se svi okupili, svi su još bili u Dušću niko još nije pobjegao.
451. Svjedokinja je u kasnijim razgovorima sa tetkom Behijom saznala da su po
ulasku vojnici i Milan Lukić zaključali kuću, otjerali majku na gornji sprat, a nju su
ostavili na prvom spratu, ali kad su zapucali onda je pobjegla kroz balkonska vrata.
452. Po pronalasku tijela majke, pozvali su komšinicu koja je inače radila u hitnoj
pomoći, ali ona je samo konstatovala smrt88 pa su pozvali hitnu pomoć, na čiji dolazak
su čekali nekoliko sati. Po njihovom dolasku rečeno im je da tijelo majke umotaju u
deku i da se snese do ulaznih vrata. Naredni dan je bila dženaza odnosno ukop majke
na groblju Stražište. Sjeća se da se u jednom trenutku pred mjesto održavanja dženaze
dovezao Mian Lukić u vozilu crveni Passat, vlasništvo oca svjedokinje, i da je
posmatrao sve iz auta smješkajući se.
453. Te prilike je također odveo neke muškarce koji su došli na dženazu kojima se
od tada gubi svaki trag, dok su posmrtni ostaci njenog oca i brata pronađeni i
ekshumirani.

[pici]

NA DANAŠNJI DAN
Prije 25 godina osnovani prijedorski logori smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje









U okviru planiranog, sistematskog i nasilnog napada i preuzimanja vlasti na području općine Prijedor, 26. maja 1992. godine, paralelno uspostavljenje srpske strukture vlasti u ovom gradu donijele su, između ostalog, odluku o osnivanju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje će u roku od svega tri mjeseca proći hiljade prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih su brojni pobijeni, a drugi fizički zlostavljani, premlaćivani, silovani i podvrgnuti brojnim drugim nehumanim i ponižavajućim postupanjima.
"Preuzimanje vlasti u općini Prijedor bio je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje čisto srpske općine. Ti planovi se nikad nisu krili, a provedeni su koordiniranim djelovanjem policije, vojske i političara. Jedna od glavnih ličnosti je bio dr. Milomir Stakić koji je tada igrao vodeću ulogu u političkom životu općine", riječi su Sudskog vijeća Haškog tribunala iz presude Milomiru Stakiću, kojima je na krajnje precizan način opisan karakter dešavanja krvavog ljeta '92 godine u Prijedoru.

Stvari su se, prema presudi, odvijale na sljedeći način.

Propagandni rat protiv nesrba, osnivanje logora


Dana 7. januara 1992. članovi Skupštine općine Prijedor srpske nacionalnosti i predsjednici općinskih odbora SDS-a proglasili su paralelnu Skupštinu srpskog naroda općine Prijedor. Za predsjednika te Skupštine izabran je dr. Milomir Stakić, po zanimanju ljekar. Deset dana kasnije, odlukom koju je potpisao dr. Stakić, Skupština je odobrila "udruživanje srpskih teritorija općine Prijedor u Autonomnu regiju Bosanska Krajina" (ARK). Krajem aprila 1992. u općini je osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica, a više od 1.500 naoružanih ljudi bilo je spremno da preuzme vlast.

U noći sa 29. na 30. april 1992. izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti, koje je predvodio SDS. Na mjesto legitimnih centralnih organa došli su članovi SDS-a i kadrovi lojalni SDS-u. Prije svega, Stakić dolazi na mjesto predsjednika Skupštine opštine koju je 20. maja zamijenio Krizni štab Općine Prijedor, a kasnije preimenovan u Ratno predsjedništvo.



Civilni život u Prijedoru se nakon preuzimanja vlasti promijenio na mnogo načina. U gradu je primjetno porastao broj vojnih lica i pokrenut je propagandni rat protiv nesrba. Na osnovu odluke kriznog štaba počeli su oružani napadi na nesrpsko stanovništvo širom općine.

Stvaranje atmosfere straha u Prijedoru kulminiralo je dogovorom članova prijedorskog Kriznog štaba da se osnuju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. To se dogodilo na današnji dan 26. maja 1992. godine, prije četvrt stoljeća. Postoji i podatak da je po nalogu Sime Drljače, načelnika policije, logor Omarska osnovan 31. maja, no i da su prvi zatvorenici u Keraterm i Trnopolje dovedeni već 24. maja 1992. godine.

Prema riječima Edina Ramulića, mirovnog aktiviste iz Prijedora, zvanične institucije u BiH nikada se nisu bavile evidencijom žrtava i broja osoba koje su prošle kroz prijedorske logore smrti, tako da još uvijek ne postoji evidencija nestalih osoba koju je trebao izraditi Institut za nestale osobe BiH.

Logor Omarska

Kad su u Omarsku stigli prvi zatočenici, uređena su stalna stražarska mjesta, a oko logora su postavljene protivpješadijske mine. Oko kruga logora stražarila je vojska, a policija je, prema iskazima svjedoka, bila "unutra, gdje su bili zatočenici".

Kako nam Ramulić objašnjava, prema evidenciji srpske policije do koje je došao Tribunal, u logoru Omarska bile su zatočene 3.334 osobe, od toga 37 žena i 28 maloljetnih osoba.

"Ta evidencija ne mora biti vjerodostojna i moguće je da je broj zatočenika koji su prošli kroz logor bio i nešto veći tokom tri mjeseca. Bilo je premještanja zatočenika iz logora u logor, a dok je postojao logor broj je i dopunjavan dovođenjem novih logoraša. Do sada smo utvrdili imena 458 zatočenika Omarske koji su tu ubijeni ili su posljednji put viđeni prije nestanka", ističe.

Logor Keraterm

Za logor Keraterm nije nađena bilo kakva evidencija, objašnjava dalje naš sagovornik, ali se kroz sudske postupke utvrdilo da je prosječno u tom logoru bilo 1.200 osoba i da je tokom dva i po mjeseca postojanja logora kroz njega prošlo blizu 3.000 ljudi.

"Recimo na osnovu svjedočenja u kojima su iznesene brojke zatočenih po prostorijama, krajem jula 1992. godine u tom logoru broj zatočenika je dostigao 1.990 osoba. U Keratermu je bilo više kretanja, odvođenja i dopunjavanja zatočenika nego u Omarskoj. Prema evidenciji koju smo uradili na osnovu prijava rodbine, u ovom logoru su ubijena ili nestala 362 zatočenika", dodaje Ramulić.

Logor Trnopolje

Za logor Trnopolje se u presudi Stakiću spominje 23.000 osoba koje su prošle kroz logor, mahom žena i djece. Logor je funkcionisao i kao sabirni centar, odakle su vršene deportacije, ali i kao logor za vojno sposobne muškarce.

"Za taj logor nema precizne evidencije o smrtno stradalim, ali se pouzdano zna da je u njegovom krugu ubijena jedna žena i jedno dijete, da su u okolnim kućama u više navrata odvođeni zatočenici i tamo su pogubljeni, a radilo se ukupno o broju između 30 i 50 ljudi. Pored toga, iz Trnopolja su 21. augusta 1992. godine ukrcali zatočenike koje su izdvojili iz konvoja na Vlašiću i koje su strijeljali prijedorski policajci. Evidentirali smo 187 ubijenih i nestalih u tom zločinu, a bili su prethodno zatočenici Trnopolja", govori Ramulić.

Prema Haškom tribunalu, u logorima su činjena djela silovanja i seksualnog nasilja, a hiljade ljudi su podvrgnute nehumanom i ponižavajućem postupanju koje je uključivalo rutinska premlaćivanja i mučenje. Zatočenici su živjeli u nehigijenskim uslovima, a hrana koju su dobijali bila je jedva dovoljna za preživljavanje. Osim toga, konstatovano je da su u logorima ubistva bila česta.

"Ne može biti nikakve razumne sumnje o tome da je počinjeno više masakara, između ostalog, u prostoriji br. 3 u logoru Keraterm 24. jula 1992. ili blizu tog datuma. Krajem jula 1992. u logoru Omarska je ubijeno više od stotinu ljudi, a 5. augusta 1992. iz Omarske je autobusima odvedeno i pobijeno 120 ljudi. Dana 21. augusta 1992. pripadnici prijedorskog interventnog voda koji je pratio deportacijski konvoj ubili su na planini Vlašić 200 ljudi iz tog konvoja", navodi se u presudi Stakiću.

3.000 ubijenih Prijedorčana, protjerano više od 53.000


Pored logora, još je mnogo više ljudi ubijeno tokom napada vojske bosanskih Srba na pretežno muslimanska sela širom općine Prijedor - Kozarac, Hambarine, Bišćane, Ljubiju, kada je počinjeno više masakara nad Bošnjacima. U presudi Stakiću navodi se podatak da je u Prijedoru ukupno ubijeno blizu 3.000 osoba.

Pored toga, bosanski Muslimani koji su čitav život proživjeli u općini Prijedor izbacivani su iz svojih domova i deportovani u velikom broju, često u konvojima koje su organizovale i nadzirale srpske vlasti iz Prijedora. Egzodus uglavnom nesrpskog stanovništva iz Prijedora počeo je već 1991. godine, ali je poprimio šire razmjere neposredno prije preuzimanja vlasti, da bi vrhunac dosegao tokom nekoliko mjeseci nakon preuzimanja vlasti. Žrtva te kampanje progona bilo je više od 53.000 osoba. Većina je otišla nekim od konvoja autobusa i kamiona koji su svakodnevno napuštali to područje. Kuće nesrba bile su određene za uništenje, a u mnogim slučajevima su stvarno i razorene, kao i džamije i katoličke crkve.

Godinama nakon ovih zločina, Edin Ramulić vodi na društvenoj mreži Facebook grupu "Nedovršeni genocid u Prijedoru".

"Nedovršeni genocid znači da genocidne radnje uništavanja mulimanske i hrvatske zajednice nisu prestale nakon rata i da to još uvijek traje kroz diskriminaciju, segregaciju, ekonomsko izumiranje, a najviše kroz negiranje zločina, što prema mišljenju nekih teoretičara jeste posljednja faza genocida - poricanje. Zato je genocid u Prijedoru nedovršen jer u njemu nesrpske zajednice još postoje, ali s tendencijom nestanka u ne tako dalekoj budućnosti", rekao nam je za kraj Ramulić.

[muha_sa]

vec postavljeno

[julisiz es grant]

http://www.klix.ba/vijesti/bih/ferhadij ... /170527026



I danas sve češće Sarajevo i Sarajlije moraju da se nekome pravdaju za nešto...

Ko god osjeti potrebu da se pravda onima tamo za bilo šta, samo nek pogleda ovu sliku...a ovo je bio tek početak.

Ni zaborava, ni oprosta!

[Maraschino]

Drinjača: Sjećanje na dan kada je strijeljano 87 mještana, za zločin niko nije odgovarao





Bošnjaci Drinjače, općina Zvornik, obilježili su danas 25. godišnjicu zločina kada je u jednom danu ubijeno oko 100 mještana ovog kraja.

U Domu kulture tog dana srijeljano je 87 muškaraca, dok su dok su žene pretrpjerele najgoru torturu.

[m_l]

Označili su ih i ubili: Danas se obilježava Dan bijelih traka, simbol stradanja nesrba u Prijedoru

Piše: S. H./Klix.ba



Bezbroj puta nakon Drugog svjetskog rata ponovljeno je "na sva zvona", nikad više zločini i fašizam. Ipak, već 1992. godine fašizam u najcrnjem obliku zaživio je u Prijedoru i okolini. Po uzoru na naciste iz Drugog svjetskog rata srpski nacionalisti su nesrpskom stanovništvu naredili da bijelim čaršafima obilježe svoje kuće, a da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke.
Na taj način srpske snage vršile su selekciju po etničkoj liniji, nakon čega su izvršeni i najmonstruozniji zločini. Bošnjaci i Hrvati na taj način postali su laka meta, iako su srpski nacionalisti govorili da nesrbi obilježavanjem bijelim trakama iskazuju lojalnost srpskim vlastima u Prijedoru.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačan ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije općine Prijedor.

Glavno ratnohuškačko glasilo 1992. godine u Prijedoru i okolini bio je Kozarski vjesnik koji je često svojim naslovima i tekstovima pozivao i ohrabrivao na zločine, barem je tako potvrđeno u Haškom tribunalu.

Isti taj Kozarski vjesnik, koji i danas postoji, godinama je odbijao da objavi osmrtnice za 102 ubijene djece u Prijedoru tokom rata. Ipak, ove godine su popustili i objavili osmrtnice. Međutim, još uvijek nema naznaka da će u Prijedoru biti podignut spomenik ubijenoj djeci, čemu se lokalne vlasti u Prijedoru oštro protive godinama.

Na današnji dan osnovan je i zloglasni logor Omarska kroz koji je prošlo više od 3.300 zarobljenika.

Tokom rata u Prijedoru ubijeno je 3.176 građana, od čega 102 djece, dok je protjerano 50.000 ljudi iz Prijedora i okoline.

Dan bijelih traka u Prijedoru se obilježava već petu godinu, ali i u brojnim gradovima BiH i svijeta građani se solidarišu s prijedorskim žrtvama noseći bijele trake oko ruke.

[Rampage]

Dan bijelih traka

buka.com/fena

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice".

Ovako je zvučao poziv 31. maja 1992 godine na Radiju Prijedor. To je bio početak nezapamćenog pokolja koji je rezultirao ubijanjem 3.173 nevina civila i zatvaranjem 31.000 osoba u logore. Iz tog razloga, mnogi građani u Bosni i Hercegovini, ali i brojnim evropskim gradovima, danas će nositi bijele trake oko ruke i staviti bijele plahte na prozore u znak suosjećanja na prijedorske žrtve...

http://www.6yka.com/novost/124679/dan-b ... ijedorcana

[Sara03]

Prijedorčanka Nermina Alukić: Rane me bole zbog 17-godišnjeg brata, ali i sve ubijene djece

Nermini Alukić u Prijedoru su prije 25 godina ubijeni otac i brat. Svakog dana živi s bolnim sjećanjem na gubitak najmilijih, ali i stravičan način segregacije nošenjem bijelih traka i isticanjem bijelih čaršafa na kućama nesrpskog stanovništva.

Upravo na današnji dan, 31. maja, građani Prijedora svoju bol dijele s drugima, a Alukić u razgovoru za Klix.ba ističe kako zbog ubijene mladosti nastoje svakog dana svjedočiti o istini.

Mislili su da će im isticanjem bijelih čaršafa i nošenjem bijelih traka biti bolje, a u trenutku su izgubili svoje najmilije i prijedorsku mladost.

"Niko nije bio svjestan šta bijeli čaršafi i trake znače. Mislili smo da će nam biti bolje ako ih stavimo, ali vidjeli smo kako je bilo. Predstavili su nam da bijeli čaršafi znače našu lojalnost srpskim vlastima, ali se ispostavilo da je suprotno od toga. Imali smo blokadu kretanja, na putevima su nas pretresali i ispitivali, a mnogo ljudi je otišlo i nisu se nikad vratili kući", govori ova hrabra žena.

I ove godine će na trgu u centru Prijedora biti izveden performans kojim se traži postavljanje spomenika ubijenoj djeci.

"Svake godine izbjegavaju izgradnju spomenika. Ta djeca nisu nestala tek tako. Nije ih vjetar odnio. Svjesni su oni da će doći taj dan kad će spomenik biti napravljen. Porodice djece drugih nacija komentarišu isto što i mi i žele da se djeci, bez obzira na nacionalnost, napravi spomenik. Mene rane bole za svu djecu, ali najviše zbog brata koji je imao 17 godina kada je ubijen", poručila je Alukić.

Dan bijelih traka u Prijedoru se obilježava već petu godinu, a u organizaciju obilježavanja uključena su brojna udruženja koja se bore za istinu i ubijenu prijedorsku mladost.

[Banksy]

Kako se zvao momak koji je pokrenuo ovaj Dan bijelih traka? Onaj koji je prije više godina prvi stajao, sam samcijat, na trgu u Prijedoru s bijelom trakom oko ruke, satima?

[Matzan]

Emir Hodžić




http://pescanik.net/dan-bijelih-traka/

[Banksy]

Emir Hodžić




http://pescanik.net/dan-bijelih-traka/

Duboki naklon Emiru.

Emir Hodžić, mladić čiji su otac i brat bili zatočeni u logoru Omarska, nakon što mu čuvari Arcelor Mittala nisu dopustili da posjeti mjesto stradanja svojih najbližih, sa bijelom trakom oko ruke i bijelom vrećom došao je na gradski trg u Prijedoru – i stajao. Spustio je vreću ispred sebe i nijemo stajao. Prolaznici su ga ismijavali, bilo je pogrdnih dobacivanja, policajci su ga slikali mobitelima, ali on je – stajao. Njegov protest izazvao je pravu lavinu reakcija u Prijedoru i širom svijeta. Ljudi sa svih strana su se divili njegovoj hrabrosti, dostojanstvu, riješenosti da istraje. U stvari je učinio samo ono što je njegovo, domaćim, međunarodnim i ako hoćete božjim zakonima, zagarantovano pravo – iskazao svoje mišljenje u javnom prostoru. Pokazao nam je svima kako moramo uzeti ono što nam pripada. Mi danas ne bi trebali da se nalazimo u toj situaciji, ali jesmo. Ono što treba da se zapitamo je: šta je svako od nas spreman uraditi da odbrani prava koja mu pripadaju?

[mO k3]

Označili su ih i ubili: Danas se obilježava Dan bijelih traka, simbol stradanja nesrba u Prijedoru

Piše: S. H./Klix.ba



Bezbroj puta nakon Drugog svjetskog rata ponovljeno je "na sva zvona", nikad više zločini i fašizam. Ipak, već 1992. godine fašizam u najcrnjem obliku zaživio je u Prijedoru i okolini. Po uzoru na naciste iz Drugog svjetskog rata srpski nacionalisti su nesrpskom stanovništvu naredili da bijelim čaršafima obilježe svoje kuće, a da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke.
Na taj način srpske snage vršile su selekciju po etničkoj liniji, nakon čega su izvršeni i najmonstruozniji zločini. Bošnjaci i Hrvati na taj način postali su laka meta, iako su srpski nacionalisti govorili da nesrbi obilježavanjem bijelim trakama iskazuju lojalnost srpskim vlastima u Prijedoru.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačan ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije općine Prijedor.

Glavno ratnohuškačko glasilo 1992. godine u Prijedoru i okolini bio je Kozarski vjesnik koji je često svojim naslovima i tekstovima pozivao i ohrabrivao na zločine, barem je tako potvrđeno u Haškom tribunalu.

Isti taj Kozarski vjesnik, koji i danas postoji, godinama je odbijao da objavi osmrtnice za 102 ubijene djece u Prijedoru tokom rata. Ipak, ove godine su popustili i objavili osmrtnice. Međutim, još uvijek nema naznaka da će u Prijedoru biti podignut spomenik ubijenoj djeci, čemu se lokalne vlasti u Prijedoru oštro protive godinama.

Na današnji dan osnovan je i zloglasni logor Omarska kroz koji je prošlo više od 3.300 zarobljenika.

Tokom rata u Prijedoru ubijeno je 3.176 građana, od čega 102 djece, dok je protjerano 50.000 ljudi iz Prijedora i okoline.

Dan bijelih traka u Prijedoru se obilježava već petu godinu, ali i u brojnim gradovima BiH i svijeta građani se solidarišu s prijedorskim žrtvama noseći bijele trake oko ruke.

Da li ima srba u ovoj koloni koje nose bijele trake?

[Maraschino]

Da li ima Srba u ovoj koloni koje nose bijele trake?

Ne budi smijesan.
Ne daju bar ploca da se postavi nego to pravdaju ''zrtvama iz onog rata''.

Zao mi sto danas nisam bio tamo da se obiljezen prosetam Prijedorom.

[cyprus]

http://zurnal.info/novost/20493/neduzne ... -prijedoru

U Prijedoru je danas obilježen Međunarodni dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 stradalih stanovnika prijedorskog kraja nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo i 102 djece. Ova rečenica je objavljena u fotoreportaži na portalu Kozarskog vjesnika, javnog medija kojem je osnivač Skupština grada Prijedora.

Kozarski vijesnik je jedini medij kojem je Tribunal u Hagu posvetio posebnu pažnju zbog ratnohuškačke uloge u devedesetim. Sve što je ikad trebalo biti rečeno od strane zvaničnog Prijedora rečeno je u toj rečenici. Priznanje da je 3.176 stanovnika nesrpske nacionalnosti ubijeno, da je među njima bilo 102 djece i da su neki stanovnici Prijedora prije tačno 25 godina bili označeni bijelim trakama.

ISTORIJSKI KORAK & GNUSNE PRIJETNJE

U istom danu Skupština grada Prijedora je jednoglasno u dogovoru sa gradonačelnikom odlučila da odgodi sjednicu zbog obilježavanja Dana bijelih traka i radi komemoracije ubijenoj prijedorskoj djeci. Lokalne vlasti Prijedora su danas učinile istorijski korak koji će morati izazvati lančanu reakciju širom Bosne i Hercegovine. Do prije nekoliko dana to je bio skoro nezamisliv scenarij. Danas imamo razloga da budemo ponosni, aktivizam i upornost porodica ubijene djece će sigurno, u to nemam nikakve sumnje, uskoro rezlutirati dogovorom o izgradnji spomenika.

I onda, iscrpljen nakon svih sitnih poslova organizacije mirne šetnje, pun pozitivnog elana što moj Prijedor postaje neki drugi grad, uključim se na društvene mreže i ostanem preneražen.

Čitam: “Ljude kao ova budaletina R.Hodžić treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge“ piše izvjesni Nusret.

Tidža dodaje: „Šta rade te prijedorske žrtve tamo, neka se organizuju i razbiju tog smrada“.

Njihov facebook kolega Durak pak predlaže likvidaciju. Čitam desetine drugih sličnih komentara.

Sve te gnusne prijetnje upućene su mom zemljaku, Prijedorčaninu Refiku Hodžiću, bez kojeg danas niko ne bi ni pominjao bijele trake. Priča o bijelim trakama bi ostala unutar zidova sudnica u kojima su pojedine preživjele prijedorske žrtve svjedočile o tome da su je morali nositi na ruci, da nije bilo Refika Hodžića.

Upravo on mi se javio 2012.godine kada su nam po prvi put u Prijedoru zabranili jednu komemoraciju, što do tada nije bila praksa. Radilo se o komemoraciji za 266 ubijenih žena i djevojčica najavljenoj da se održi 23.maja 2012.godine, na dvadesetu godišnjicu početka kampanje ratnih zločina u Prijedoru. Refik Hodžić je bio taj koji je u zabrani prepoznao istu onu diskriminaciju i označavanje nesrba u Prijedoru - kao što se to dešavalo u proljeće 1992.godine.

Zabranjenu komemoraciju nismo mogli održati ali je tog dana Emir Hodžić sam stajao na trgu sa bijelom trakom na ruci i pokazao da se vlastima i policiji može i treba prkositi ako su diskriminatorske i ako krše zakon o javnom okupljanju. Refik Hodžić je bio taj koji je od Dana bijelih traka u nekoliko dana napravio međunarodnu kampanju koja se danas obilježava na tri kontinenta u desetinama zemalja.

Harangu protiv Refika Hodžića u kojoj mu neki čak upućuju i prijetnje smrću izazvao je tekst Nedima Hasića u stranačkom SDA glasilu Stav. Već u samom naslovu teksta Hasić je pozvao na linč:

„Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije”. Za polupismene bošnjačke nacionaliste to je bilo dovoljno, oni ionako ne čitaju dalje od naslova.

A da čitaju, vidjeli bi da u tom komentaru koji je Hodžić postavio na svom FB profilu, a kojeg i Hasić prenosi, nema nikakvog poređenja već stoji ovo:

“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga neka pošalju email ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a bogami i sebi.”

ŠTA TRAŽIMO OD ZVANIČNOG SARAJEVA

Taj Hodžićev komentar je suština onoga što mi u Prijedoru trebamo i tražimo od zvaničnog Sarajeva. Da ono bude primjer kako se treba odnositi prema nevinim žrtvama jer Sarajevo je glavni grad, pa i Prijedoru glavni grad, što se često i u Sarajevu zaboravlja.

Ako bi bili iskreni, sramotno je iz Sarajeva upirati u prijedorske vlasti da neće da podignu spomenik za 102 ubijene djece kada imena te djece nema ni u parku preko puta Predsjedništva BiH. Sarajevo je bilo glavni grad i ubijenoj prijedorskoj djeci. Ali da to ostavimo po strani, Hodžić u svom komentaru govori o potrebi da zvanično Sarajevo, kao glavni grad, oda počast svim nedužnim žrtvama u tom gradu, da bi zahtjevi i podrške koja idu u manja mjesta širom BiH imala veći kredibilitet. On je pozvao građane Sarajeva da nam pomognu izbiti argument reciprociteta koji u svojim zabranama koriste Marko Pavić i Milorad Dodik.

Nedužne žrtve na Kazanima jesu jednake onima u Prijedoru upravo po nedužnosti. Nikakvih drugih poređenja, a posebno ne izjednačavanja prirode ili obima zločina u Hodžićevom komentaru nije bilo.

A kad smo već kod poređenja, možda zvuči nevjerovatno ali po pitanju memorijalizacije Sarajevo se zaista ne može porediti sa Prijedorom. U Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen ploča koje ukazaju na stradanje Bošnjaka i Hrvata.

Prošli gradonačelnik Marko Pavić je čak govorio i iz budžeta donirao 10.000 KM prilikom otvaranja spomenika u Kozarcu gdje se pored civilnih žrtava nalaze imena i poginulih boraca Armije R BiH i to je jasno istaknuto na tabli tog spomenika. U jednom od prijedorskih logora, u Keratermu koji je gotovo u samom centru grada, nalazi se spomen ploča koja govori o tom logoru i koju od 2003.godine, kada smo je podigli, do danas niko nije ni šarnuo.

Ima li Sarajevo takve primjere?

Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.

Hasić je to sve izokrenuo u Stavu i jasno je da njemu Prijedor ne znači ništa kao ni Dan bijelih traka. On se na Refika Hodžića obrušio zbog toga što je upravo on bio taj koji je raskrinkao Bakira Izetbegovića i njegove manipulacije sa zahtjevom za reviziju presude protiv Srbije kod Međunarodnog suda pravde. Hasić je dobio nalog od svojih poslodavaca da pozove na linč Hodžića i nije mogao ni dočekati pravu priliku, nego je napravio hajku podmetanjima i izmišljotinama koje je teško i analizirati.

KULT BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prije dva mjeseca kada smo unutar inicijative Jer me se tiče razgovarali o obilježavanju Dana bijelih traka, Hodžić je predlagao da odustanemo od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput Antidaytona devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.

Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj “razdvajanja naroda” kojeg je postavio Radovan Karadžić 12.maja 1992.godine u Banja Luci. Molio sam ga da ne odustanemo i sada mi je teško čitati prijetnje koje mu upućuju razni marginalci jer je ostao sa nama.

Ali znam da on danas ima veliki osmijeh na licu jer smo napravili velike korake u našem Prijedoru, a do Sarajlija je hoće li pratiti te korake ili će se valjati sa Antideytonom po novoj baščaršijskoj kaldrmi.

(zurnal.info)

[BHCluster]

[Maraschino]

Da se ne zaboravi, ovi nisu od granata stradali!

[Maraschino]

Selo nestalo u jednom danu


Obilježena je danas 25. godišnjica zločina u ključkom naselju Prhovo i sjećanje na strijeljanje 53 mještanina, 1. juna 1992 godine. Suzama i bolom obilježen je dan kada je selo nestalo u jednom danu, danu kada su ubijena 53 Bošnjaka, među njima i 11 djece.

[Sara03]

http://www.bh-index.com/smrt-djece-u-sa ... am-disati/

Smrt djece u Sarajevu: Moj Muhamede, Fehim i Mirza su poginuli, prestao sam disati

Danas je u ulici Sedrenik 229, u sarajevskoj općini Stari Grad, obilježena 25. godišnjica stradanja četiri osobe, od kojih troje djece, piše Patria.

Članovi Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 92.-95., članovi porodica stradalih i građani Sarajeva okupili su se da obilježe godišnjicu zločina nad građanima Sarajeva.

Tog dana, u dvorištu porodične kuće ubijena su tri člana porodice Bojadži, troje djece. Mirza Bojadži koji je imao 12 godina, Amina Bojadži 14 i Fehim Bojadži 17 godina. Osim njih, poginuo je i mladić Sakib Prašović koji je imao 24 godine.

Fehim i Mirza bili su braća, a Amina je bila kćerka njihovog amidže.

Okupili su se danas kako bi sačuvali trajnu uspomenu na ubijene i prkosili zaboravu. Prisutnim su se obratili Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajevo, te Jovan Divjak, predsjednik Udruženja „Obrazovanje gradi BiH“.

[LBVIEW]

http://zurnal.info/novost/20493/neduzne ... -prijedoru

U Prijedoru je danas obilježen Međunarodni dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 stradalih stanovnika prijedorskog kraja nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo i 102 djece. Ova rečenica je objavljena u fotoreportaži na portalu Kozarskog vjesnika, javnog medija kojem je osnivač Skupština grada Prijedora.

Kozarski vijesnik je jedini medij kojem je Tribunal u Hagu posvetio posebnu pažnju zbog ratnohuškačke uloge u devedesetim. Sve što je ikad trebalo biti rečeno od strane zvaničnog Prijedora rečeno je u toj rečenici. Priznanje da je 3.176 stanovnika nesrpske nacionalnosti ubijeno, da je među njima bilo 102 djece i da su neki stanovnici Prijedora prije tačno 25 godina bili označeni bijelim trakama.

ISTORIJSKI KORAK & GNUSNE PRIJETNJE

U istom danu Skupština grada Prijedora je jednoglasno u dogovoru sa gradonačelnikom odlučila da odgodi sjednicu zbog obilježavanja Dana bijelih traka i radi komemoracije ubijenoj prijedorskoj djeci. Lokalne vlasti Prijedora su danas učinile istorijski korak koji će morati izazvati lančanu reakciju širom Bosne i Hercegovine. Do prije nekoliko dana to je bio skoro nezamisliv scenarij. Danas imamo razloga da budemo ponosni, aktivizam i upornost porodica ubijene djece će sigurno, u to nemam nikakve sumnje, uskoro rezlutirati dogovorom o izgradnji spomenika.

I onda, iscrpljen nakon svih sitnih poslova organizacije mirne šetnje, pun pozitivnog elana što moj Prijedor postaje neki drugi grad, uključim se na društvene mreže i ostanem preneražen.

Čitam: “Ljude kao ova budaletina R.Hodžić treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge“ piše izvjesni Nusret.

Tidža dodaje: „Šta rade te prijedorske žrtve tamo, neka se organizuju i razbiju tog smrada“.

Njihov facebook kolega Durak pak predlaže likvidaciju. Čitam desetine drugih sličnih komentara.

Sve te gnusne prijetnje upućene su mom zemljaku, Prijedorčaninu Refiku Hodžiću, bez kojeg danas niko ne bi ni pominjao bijele trake. Priča o bijelim trakama bi ostala unutar zidova sudnica u kojima su pojedine preživjele prijedorske žrtve svjedočile o tome da su je morali nositi na ruci, da nije bilo Refika Hodžića.

Upravo on mi se javio 2012.godine kada su nam po prvi put u Prijedoru zabranili jednu komemoraciju, što do tada nije bila praksa. Radilo se o komemoraciji za 266 ubijenih žena i djevojčica najavljenoj da se održi 23.maja 2012.godine, na dvadesetu godišnjicu početka kampanje ratnih zločina u Prijedoru. Refik Hodžić je bio taj koji je u zabrani prepoznao istu onu diskriminaciju i označavanje nesrba u Prijedoru - kao što se to dešavalo u proljeće 1992.godine.

Zabranjenu komemoraciju nismo mogli održati ali je tog dana Emir Hodžić sam stajao na trgu sa bijelom trakom na ruci i pokazao da se vlastima i policiji može i treba prkositi ako su diskriminatorske i ako krše zakon o javnom okupljanju. Refik Hodžić je bio taj koji je od Dana bijelih traka u nekoliko dana napravio međunarodnu kampanju koja se danas obilježava na tri kontinenta u desetinama zemalja.

Harangu protiv Refika Hodžića u kojoj mu neki čak upućuju i prijetnje smrću izazvao je tekst Nedima Hasića u stranačkom SDA glasilu Stav. Već u samom naslovu teksta Hasić je pozvao na linč:

„Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije”. Za polupismene bošnjačke nacionaliste to je bilo dovoljno, oni ionako ne čitaju dalje od naslova.

A da čitaju, vidjeli bi da u tom komentaru koji je Hodžić postavio na svom FB profilu, a kojeg i Hasić prenosi, nema nikakvog poređenja već stoji ovo:

“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga neka pošalju email ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a bogami i sebi.”

ŠTA TRAŽIMO OD ZVANIČNOG SARAJEVA

Taj Hodžićev komentar je suština onoga što mi u Prijedoru trebamo i tražimo od zvaničnog Sarajeva. Da ono bude primjer kako se treba odnositi prema nevinim žrtvama jer Sarajevo je glavni grad, pa i Prijedoru glavni grad, što se često i u Sarajevu zaboravlja.

Ako bi bili iskreni, sramotno je iz Sarajeva upirati u prijedorske vlasti da neće da podignu spomenik za 102 ubijene djece kada imena te djece nema ni u parku preko puta Predsjedništva BiH. Sarajevo je bilo glavni grad i ubijenoj prijedorskoj djeci. Ali da to ostavimo po strani, Hodžić u svom komentaru govori o potrebi da zvanično Sarajevo, kao glavni grad, oda počast svim nedužnim žrtvama u tom gradu, da bi zahtjevi i podrške koja idu u manja mjesta širom BiH imala veći kredibilitet. On je pozvao građane Sarajeva da nam pomognu izbiti argument reciprociteta koji u svojim zabranama koriste Marko Pavić i Milorad Dodik.

Nedužne žrtve na Kazanima jesu jednake onima u Prijedoru upravo po nedužnosti. Nikakvih drugih poređenja, a posebno ne izjednačavanja prirode ili obima zločina u Hodžićevom komentaru nije bilo.

A kad smo već kod poređenja, možda zvuči nevjerovatno ali po pitanju memorijalizacije Sarajevo se zaista ne može porediti sa Prijedorom. U Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen ploča koje ukazaju na stradanje Bošnjaka i Hrvata.

Prošli gradonačelnik Marko Pavić je čak govorio i iz budžeta donirao 10.000 KM prilikom otvaranja spomenika u Kozarcu gdje se pored civilnih žrtava nalaze imena i poginulih boraca Armije R BiH i to je jasno istaknuto na tabli tog spomenika. U jednom od prijedorskih logora, u Keratermu koji je gotovo u samom centru grada, nalazi se spomen ploča koja govori o tom logoru i koju od 2003.godine, kada smo je podigli, do danas niko nije ni šarnuo.

Ima li Sarajevo takve primjere?

Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.

Hasić je to sve izokrenuo u Stavu i jasno je da njemu Prijedor ne znači ništa kao ni Dan bijelih traka. On se na Refika Hodžića obrušio zbog toga što je upravo on bio taj koji je raskrinkao Bakira Izetbegovića i njegove manipulacije sa zahtjevom za reviziju presude protiv Srbije kod Međunarodnog suda pravde. Hasić je dobio nalog od svojih poslodavaca da pozove na linč Hodžića i nije mogao ni dočekati pravu priliku, nego je napravio hajku podmetanjima i izmišljotinama koje je teško i analizirati.

KULT BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prije dva mjeseca kada smo unutar inicijative Jer me se tiče razgovarali o obilježavanju Dana bijelih traka, Hodžić je predlagao da odustanemo od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput Antidaytona devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.

Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj “razdvajanja naroda” kojeg je postavio Radovan Karadžić 12.maja 1992.godine u Banja Luci. Molio sam ga da ne odustanemo i sada mi je teško čitati prijetnje koje mu upućuju razni marginalci jer je ostao sa nama.

Ali znam da on danas ima veliki osmijeh na licu jer smo napravili velike korake u našem Prijedoru, a do Sarajlija je hoće li pratiti te korake ili će se valjati sa Antideytonom po novoj baščaršijskoj kaldrmi.

(zurnal.info)

Na stranu ovi primtivni napadi na Hodzica, al' sto ovaj nahvali prijedorske vlasti i "vrlog" gradinacelnika, to je cudo jedno.