Da se nikad ne zaboravi ...

[oridjidji]

Dedo sa slike u ovome ratu izgubio je trojicu sinova, trojicu braće, tri bratića, bratićnu, 5 sestrića i još mnogo svojih rođaka. Juče je došao da ukopa svoga bratića. Nije VIP, pa se od hladovine štitio ovako...

[Cohers]

smrdim/ovo-je-pismo-bakira-iz ... rebrenici/

Ovo je pismo Bakira Izetbegovića koje je pročitano u UN-u na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici
U sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku održana je centralna komemoracija UN-a u povodu obilježavanja 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Na skupu je pročitano i pismo Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, koje vam prenosimo u cijelosti.

Predsjedniče Generalne skupštine, g. Sam Kutesa,

Generalni sekretaru, g. Ban Ki-moonu,

Ekselencije,

Uvaženi gosti,

Moji dragi Bosanci,

Dame i gospodo,

Moje misli su danas sa vama, narodima Ujedinjenih nacija, jer izuzev Srebrenice, sjedište UN-a i sala Generalne skupštine su jedina mjesta dostojna obilježavanja i sjećanja na hiljade života ubijenih u najgnusnijem zločinu viđenom na tlu Evrope još od holokausta. Sigurnosna zona UN-a u Srebrenici se pretvorila u UN-ov najtamniji period koji će zauvijek biti mrlja na savjesti ove organizacije.

Od 11. do 16. jula 1995. godine, odredi smrti Karadžića i Mladića su masakrirali više od 8.000 Bošnjaka, i to samo zato jer su bili muslimani. Desetine hiljada žena i djece je prisilno deportirano. Prije toga su spalili do temelja 269 bošnjačkih sela u toj regiji.

Oni koji uprkos svojoj dužnosti nisu spriječili tragediju u Srebrenici su pali na testu historije. Zbog toga će Srebrenica zauvijek ostati crna mrlja međunarodne zajednice. Zbog toga ovaj zločin mora biti nazvan pravim imenom a to je genocid.

Dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici je prilika da ojačamo temelje naše humanosti. U ovakvim prilikama trebamo razdvojiti sjećanje na žrtve gnusnih zločina, ne samo u Srebrenici, već i u čitavom svijetu, od političkih igara i kalkulacija. Ovo je momenat kada bi svako od nas u sebi trebao potražiti duh Willyja Brandta. Ovaj momenat bi trebao u historiji biti prekretnica za budućnost bez optuživanja, za prihvaćenu prošlost, radi dobrobiti naše djece i budućih generacija.

Citirano je potvrda da će zlo, ukoliko se njegovo leglo ne razori, nastaviti sa najzloćudnijim metastazama. Najzloćudnijim zato što će to činiti u ime borbe za dobro.

Dosljedno slijedeći prvog među bh-kvislinzima, znači i prvog na listi ratnih zločina, politički kopiljan u diplomatsku praksu uvodi novu sintagmu: "narode Ujedinjenih nacija". Naravno, radi se o miloševićevski profiliranoj (bosnocidnoj!) sintagmi, koja je prvom među bh-kvislinzima, njegovom političkom kopiljanu i šegrtima im omogućila uživanje na lovorikama genocida u Srebrenici.

Potom, pošto je mrtve Bošnjake najlakše islamizirati (po modelu prvog među bh-kvislinzima, naravno!), slijedi: "..., odredi smrti Karadžića i Mladića su masakrirali više od 8.000 Bošnjaka, i to samo zato jer su bili muslimani."

Dalje: "Sigurnosna zona UN-a u Srebrenici se pretvorila u UN-ov najtamniji period koji će zauvijek biti mrlja na savjesti ove organizacije. (...) Oni koji uprkos svojoj dužnosti nisu spriječili tragediju u Srebrenici su pali na testu historije. Zbog toga će Srebrenica zauvijek ostati crna mrlja međunarodne zajednice. Zbog toga ovaj zločin mora biti nazvan pravim imenom a to je genocid." Što, po političkom kopiljanu, znači da su "narodi Ujedinjenih nacija" genocidni, zato što su njihovi "odredi smrti masakrirali više od 8.000 Bošnjaka, i to samo zato jer su bili muslimani."

A šta su, onda, činili Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman? Da bi ih prvi među bh-kvislinzima mogao islamizirati, odredi smrti Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana su samo budili Muslimane Višegrada, Foče, Prijedora, Sarajeva, Mostara, ... Genocidnim udarcima, svakako. I to u korist propovjedi da bi "svaka muslimanska kuća morala imati najmanje po jednog šehida". Taj "momenat bi trebao u historiji biti prekretnica za budućnost bez optuživanja, za prihvaćenu prošlost, radi dobrobiti naše djece i budućih generacija."

Aferim.

[m_l]

Preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih u logoru Keraterm kod Prijedora posjetili su prostor bivšeg zatočeničkog kampa u znak sjećanja na masakr koji su pripadnici tadašnje Vojske i policije Republike Srpske izvršili nad logorašima na današnji dan prije 23 godine.

Predsjednik Udruženja logoraša "Prijedor 92" Mirsad Duratović kazao je da je na današnji dan u ljeto 1992. godine izvršen najveći masakr nad logorašima logora Keraterm, kada je, u noći sa 23. na 24. juli, u roku od oko pola sata, u prostoriji broj tri, ubijeno oko 200 logoraša, piše Anadolija.

Mediha Ališković, supruga Vahida Ališkovića, koji je ubijen tu noć, zajedno sa dva brata, svake godine dolazi na to mjesto.

Te godine je bila u drugom stanju, a u decembru je na svijet donijela sina, koji nikada nije upoznao oca.

Danas žive u Švedskoj.

Vidljivi ostaci krvi žrtava

Duratović je kazao da je cilj ovog obilježavanja prvenstveno podsjećanje na sve žrtve ovog logora, podsjećanje na zločin koji ne smije biti zaboravljen.

"Također, da podsjetimo i na sve planere i izvršioce ovog zločina, da i oni neće biti zaboravljeni i da mi nikada nećemo odustati od potrage i procesuiranja, kako izvršilaca, tako i kreatora ovog logora", istakao je.

Naglasio je da objekti bivšeg logora još nose ožiljke, jer su rupe vidljive i na zidovima, kao i ostaci krvi žrtava, kao podsjetnik na zločin.

"Keraterm je nijemi svjedok stradanja Bošnjaka Prijedora, pored zloglasnih logora Trnopolje i Omarska", poručio je Duratović.

Keraterm je jedan od najozloglašenijih logora, kroz koji je prošlo oko 3.000 logoraša, uglavnom Bošnjaka i Hrvata iz Bosanske krajine.

Na području Prijedora do sada su ukupno pronađene 463 lokacije iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana.

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/feljton/123532- ... ogodi.html

[muha_sa]

Mladen Vuksanović: Dnevnik s Pala 1992.

http://www.e-novine.com/srbija/49234-Ml ... -1992.html

[Šunj]

Ovdje su pobijeni Brcaci http://hamdijadobruna.com/czruB/st/index.html
Index.
HAMDIJADOBRUNA.COM


Cetnicki doktor u Brckom:

odgovor
Nada Strepacki · Brčko
Doktoru Ninkoviću
povodom:
http://www.ebrcko.net/.../32469-dragan- ... -smijenjen...
Doktore Ninkoviću, kao djelatnik od šireg društvenog interesa nisi fer, jer zloupotrebljavaš ovo društveno (ne)uređenje za smutnju među građanima na koje, s pozicije koju zauzimaš, negativno utičeš. Nesvjestan, boreći se s nepravdom koja to nije, da škodiš i sebi samom. Objavom u „Novostima“ prestanka tvog 20-godišnjeg šefovanja i najavom tužbe, našto imam za reći da odavno nisam nešto otužnije ni jadnije pročitala, pokazao si se kao operator „operisan“ od skromnosti: mora li se baš biti šef da bi se bilo (dobar) kirurg? Namjerno sad neću ono o važnosti tvog poziva i kadrovske popunjenosti brčanskog zdravstva- podrazumijeva se, ali niko ti nije oduzeo radno mjesto kirurga! I sad razmišljam kojim stilom da ti skrenem pažnju kako svoju stručnost (o kojoj nisam kompetentna suditi) nisi upotpunio s ljudskošću i trudim se rasteretiti finoće, dobrim dijelom zbog komentara kćeri ti, koju si izgleda također ustoličio u red „heroja u belom“. Ona „sa stilom“ odgovara na svaki komentar: na pohvalne se zahvaljuje; na one da si „lopov“, da „uzimaš i tražiš pare“, da je „vrijeme da ne šefuješ“ ovako na pr. odgovara Jelena Gavric „Mislim da bi se rodila ponovo kada bi ti trebala operacija i padnes u sake koje nezelis,mene i mog oca pa da se duso draga uveris da nema mita. Posto si ti tako fin i posten. Em glumis Srbendu,a pljujes po svom narodu. Sram te bilo.“
Zašto dr Ninkoviću dijelite narod na svoj i neki drugi, a u bijelim ste mantilima? Zašto favorizuješ nacionalnost u djelatnosti kojoj bi to trebalo biti strano ili bar zadnja briga? Nije li tvoja sreća u ovom (ne)uređenom društvu što si do sada šefovao, a pošto se da zaključiti da je to bilo više „srpsko“ pitanje nego stručno, pomiri se sa stanjem.I Brčko se sprema u Evropu, tamo bi zbog ovog ostao bez posla: „Meni zaista smeta to što je izostala obećana podrška srpskih predstavnika u vlasti na mesto koje pripada Srbima“ - govori nam dr Ninković koga od penzije deli još četiri godine rada(citat). Još si naveo „imenovan je doktor koji nema ni dana rukovodnog iskustva. Uz to, od 1992. do 1998. godine on nije uopšte bio na prostoru bivše Jugoslavije, već je radio u Nemačkoj sa srednjom medicinskom školom.“ Kad ovo pročitam zanebesa mi se od mučnine! Svjesna da ti se obraćam uzalud,a istrajavam zbog sebe i ljudske obaveze, pitam te kako se ti ne sramiš? Znaš li ti zašto kolega nije bio ovdje!? A ti bio pa ti se ne prizna „Uzalud je meni Krst milosrđa koji sam dobio od vlasti Republike Srpske još 1993. godine, kao jedini lekar u Posavini za rad u brčanskoj bolnici, uzalud je zvanje primarijusa, uzalud je zahvalnica brčanske Bolnice u vidu srebrnjaka za unapređenje zdravstva, kad nisam član nijedne partije - žali se dr Ninković za "Novosti"(citat). Kažeš da imaš punu kutiju gelera i ubojitih predmeta iz ljudskih tijela što si sačuvao i ljude spašavao. Aferim za to! A kolega ti bio u „Nemačkoj“ da ga geler promaši, da ti imaš manje posla i da zaslužiš Krst milosrđa ´93. s kojim se hvališeš. Da nije tako bilo, ne bi ga ti ni dobio od RS i opet imam svoje razloge da opravdam užasnu mučninu. Ti znaš da se u Brčkom sve sazna, pa ispada da si se za krst s puškom trudio još ´92. nesvojstveno za kirurga, ono kad si komšije pratio u logor „Po uhićenju, dr Ninković nas je odveo u vojarnu JNA...“- BRČKO SEDAM KRUGOVA PAKLA,drugo izdanje, str. 435.Tolike godine živiš u Brčkom doktore, da li je moguće da nemaš ni jednog prijatelja ili saradnika Bošnjaka kojeg cijeniš da bi ga se mogao i postidjeti zbog ovog što si prije čovječnosti Srbin? Da li je to tebi svejedno ili nisi svjestan realnosti, da se ljudi takvih ljekara boje, ja isto. Evo kćerka ti referiše djelatnost i tvrdi kako primaš sve pacijente, bez obzira na naciju, a ja joj doktore ne vjerujem, osim ako su tačne glasine (ni o kome u Brčkom kao o tebi) da operišeš za pare. Šta si kao kirurg radio 30.aprila ´92. da te pitam, kad su ljudi raskomadane ljude kupili oko miniranog savskog mosta, sinoć sam na Face TV slušala dr Fadila Pitića koji je zadnju vizitu napravio za uvijek na Kirurgiji taj dan. U „Novostima“ nisi spominjao takve krvave masakre gdje nije bilo materijala za tvoju kolekciju u kutiji, kažu da je pripadalo sve mrtvačnici i bilo sve za spaliti (?).Koliko te barem zbunilo sve ono što se u Bolnici dešavalo, nije li bilo strašno da nam se toliko dobrih stručnjaka ljekara i dobrih ljudi glavom bez obzira razbježi iz svog grada? Šta si kao kolega i šef poduzeo da nam se vrate i kako su bili tretirani kad su se vratili specijalisti? Znam jednog koji je morao otvoriti privatnu praksu nakon „probnog rada“na svom ranijem mjestu, a kad bih bila pacijent prvog bih ga izabrala da me liječi. A nije bio šef, nema ni onog ordena milosrđa ni srebrene zahvalnice, nije moje da cijenim ni stručnost dovoljno je čovjeku vjerovati, ja da. Ne znam ni kad je rođen, a voljela bih da nisam saznala ni ovo: „NEZVANIČNO saznajemo da će i pojedina udruženja iz Otdžbinskog rata zatražiti od Srba u lokalnoj vlasti da preispitaju odnos prema ovom istinskom heroju u belom, koji je, kakve li koincidencije, rođen na dan Svetih vračeva Damjana i Kuzme, 14. novembra.“ (citat) Opet mi je mučno, jer ako si ti doktore Ninkoviću mogao ovo uzeti kao važno u „borbi za pravdu“ u MEDICINSKOJ struci, bojim se da bi neki ljudi iz drugih oblasti bili smjesta zavedeni i podržavali te u tvojoj umišljenoj ugroženosti. To za sredinu kao što je brčanska ne bi bilo dobro, ako ti to možeš uopće pojmiti i ako ti brčanska sredina odgovara kao normalna. Nenormalna je bila ona, kad si ti ono uselio u kuću dr Sakiba Edhemovića i dr Halide Edhemović! Malo koji Brčak kad se o dr Edhemoviću povede razgovor,malo koji ima da mu on nije pomogao, ne pomisli istovremeno i na tebe, ja isto.Ne zbog medicine i to što je on bio šef kirurgije pa ti, nego zbog njegove kuće. Znao ti šta mu se desilo ili ne znao, njega uvijek još tražimo i zbog njega nam je važno da više nisi šef Kirurgije, jer si kao Srbin zauzeo njegovu kuću kao zadnji lešinar. Gnušam se i nadam se da će Brčko odoljeti „potrebama“ sebičnih i pohlepnih pojedinaca kao ti i sve više postajati sredina bez „ugroženih“ kao što je bila. Nije lako doktore ni meni ne podleći zajebanciji o onim vračevima Damjanu i Kuzmi kad si se ti rodio, jer vidim tebe pa nek nisi ni šef, a bivšeg šefa (Edhemovića) se ne zna ni za kosti – rodio se 1. maja.
Dobro zdravlje doktore Ninkoviću želim tebi i sebi. Uspjeh u radu za našu opću dobrobit želim ti također. Želju za ugodnim životom sa svim dobrim narodom u lijepom Brčkom dijelim rado s tobom, a sad odoh k djeci svojoj (ostala mi negdje kad ono nisam bila tu kao kolega).
Ps. Kad se sljedeći put sretnemo u gradu, nemoj mi molim te više reći da „ne trebamo živjeti više zajedno s njima“ jer ću shvatiti da ne želiš živjeti u istom gradu ni sa mnom, a „svoji“ smo. To se doduše ne primjeti ni na Röntgenu, pa ti zato kažem kao ti „Novostima“.




****************************************
Jedan od najuglednijih brčanskih lekara, primarijus dr Dragan Ninković smenjen je nedavno sa mesta šefa hirurgije, gde je proveo poslednjih dvadeset godina, uz obrazloženje da mu nedostaju "entuzijazam i motivacija".

Sve je počelo u junu 2012. godine formiranjem Zdravstvenog centra Brčko, kad je sa svim dotadašnjim radnicima u brčanskom zdravstvu raskinut ugovorni odnos, sklopljen sa Vladom Brčko distrikta BiH. Formiranjem nove javne zdravstvene ustanove počelo je sklapanje novih ugovora.

- Iako sam imao rešenje rukovodioca hirurške službe na neodređeno radno vreme, izdato mi je rešenje kao specijalisti hirurgu na odeljenjnu hirurgije, na šta sam uložio prigovor, ali mi nije stigao valjan odgovor. Uz dužnost rukovodioca, nastavio sam da i dalje radim u sali. U maju ove godine raspisao se konkurs za šefove svih službi i na rukovodeći položaj, posle mog dvadesetogodišnjeg iskustva na mestu šefa hirurgije, imenovan je doktor koji nema ni dana rukovodnog iskustva. Uz to, od 1992. do 1998. godine on nije uopšte bio na prostoru bivše Jugoslavije, već je radio u Nemačkoj sa srednjom medicinskom školom. Uzalud je meni Krst milosrđa koji sam dobio od vlasti Republike Srpske još 1993. godine, kao jedini lekar u Posavini za rad u brčanskoj bolnici, uzalud je zvanje primarijusa, uzalud je zahvalnica brčanske Bolnice u vidu srebrnjaka za unapređenje zdravstva, kad nisam član nijedne partije - žali se dr Ninković za "Novosti".

Osim ličnog obrazovanja i uvođenja novih metoda u lečenju u brčanskoj Bolnici, dr Ninković je kao šef hirurgije uspeo da kod lokalne vlasti izdejstvuje novac za kupovinu savremene hirurške opreme.



- Još 1996. godine uveli smo onkološki konzilijum, 2003. godine izveo sam prvu laparaskopsku operaciju, a bez lažne skromnosti, brojne su operacije u kojima sam, što je sasvim prirodno, kao iskusniji kolega, pomagao mlađim lekarima - rekao nam je dr Ninković.

Dr Ninković je pomalo ljut na srpske političare.

- Još čuvam kutiju u kojoj su moji ratni trofeji - geleri, meci i druga ubojna sredstva, koje sam tokom rata ovde u Brčkom vadio iz vojnika i civila i tako im spasavao živote. I ne bih bio razočaran da me menja neki kolega druge nacije, ako je to politika tako odlučila. Meni zaista smeta to što je izostala obećana podrška srpskih predstavnika u vlasti na mesto koje pripada Srbima - govori nam dr Ninković koga od penzije deli još četiri godine rada.

Kako smo saznali od jednog člana Upravnog odbora ove ustanove, dr Ninković je dobio manje bodova na intervjuu.

- Ocenjivanje je uvek subjektivni osećaj za pokazano u tom trenutku, tako da je protivkandidat dr Ninkovića dobio više bodova. Što se tiče njegove žalbe na izbor, žalba je neosnovana budući da su oba kandidata imala potrebno radno iskustvo i stručnu spremu - rekao nam je ovaj član Upravnog odbora, koji nije želeo da mu se pominje ime.

Ovaj ugledni lekar i hirurg koji je stvorio prepozantljivo ime u stručnim krugovima, ali i među običnim narodom, po vlastitom priznanju neće se tako lako predati. Nezadovoljan dobijenim odgovorom na žalbu, koju je uputio Upravnom odboru na bodovanje, pravdu će potražiti na sudu. Posebno ga je, kaže, pogodio manji broj bodova koje je dobio "za nedostatak entuzijazma i motivacije".

PODRŠKA UDRUŽENjA

NEZVANIČNO saznajemo da će i pojedina udruženja iz Otdžbinskog rata zatražiti od Srba u lokalnoj vlasti da preispitaju odnos prema ovom istinskom heroju u belom, koji je, kakve li koincidencije, rođen na dan Svetih vračeva Damjana i Kuzme, 14. novembra.

Miladin Tatomirovic
svetski lopov br. jedan.. ima stanove po novom sadu i beogradu. ha ha ha ha ha.,.. od plate,,,,svaka operacija od 300 do 600 eurica
Zeljko Jozic
Lopov najveci , dovodi prostitutke po ordinacijama i to javno, na racun zasluga u ratu! Sram ga moze biti, prvo pitanje prije operacije gdje vam djeca rade!
Sviđa mi se · Odgovori · 3 · 7. Septembar 2015 20:23

Sinisa Pisaric · Radi u Urlaub in Österreich / Holidays in Austria
Svaka ti je na mjestu jasam platio 500 km 1999 da mi tatu operise

[Walther]

Na mezarju Humci u Bihaću: Pronađeni ostaci bolničarke Karmen Kamenčić, bolničarke 5. korpusa Armije RBiH





Tijelo Karmen Kamenčić, bolničarke 5. korpusa Armije RBiH, nakon dvadesetogodišnje potrage konačno je pronađeno, ukopano ispod nadgrobne daske sa šifriranim brojem nepoznate osobe.

Vjerovalo se da je Karmen tokom ratne razmjene poginulih vojnika ukopana na Humcima u Bihaću, te da su nakon rata njeni ostaci prebačeni u sabirni centar za identifikaciju u Šejkovači kod Sanskog Mosta. Karmenin otac Velid Kamenčić neprestano je tragao i iščekivao rezultate kako bi mogao obaviti ukop kćerke i naći smiraj svojoj duši, ali to, nažalost, nije dočekao.

Naredba Suda

Institut za traženje nestalih osoba BiH ima svoja odjeljenja u Federaciji i Republici Srpskoj. Kolege međusobno surađuju po mnogim osnovnim pitanjima, ali je odavno postalo očito da odjeljenja po entitetima prevashodno tragaju za nestalima iz korpusa naroda kojima pripadaju, odnosno gdje obitavaju. Tako se desilo i ovaj put, istražioci iz Banje Luke su tragajući za srpskim vojnicima nestalim u Bihaću, uzimali uzorke za DNK analize sa NN grobnih mjesta na mezarju Humci u Bihaću. Kada su iz ICMP-a stigli rezultati, za jedan od tih uzoraka ispostavilo se da se genetski kod podudara sa onim koji je davno ostavio bolničarkin otac Velid Kamenčić. Tako su istražioci iz RS-a obavijestili kolege iz Federacije, te konačno, otkrila se tajna nadgrobne šifre BHC-15-F-NN 27-RF. Riješena je misterija nestale bolničarke Karmen Kamenčić, čiji su ostaci sve vrijeme bili tu, pred očima istražitelja iz Federacije.

Sad se očekuje da Sud BiH izda naredbu o tome da se tijelo ekshumira, da se obavi patološki pregled koji može služiti u nastavku sudskog postupka u predmetu ubistva Kamenčićke, pa tek nakon toga može doći do konačnog smiraja i dženaze Karmen.

Podsjećamo, sredinom jula 1992. godine Vojska RS-a je u području Radića, općina Bosanska Krupa, zarobila bolničarku Karmen koja je tada bila ranjena, te su je predali pripadnicama Fronta žena – Petrovac, pri petrovačkoj brigadi u sastavu Vojske Republike Srpske. Osumnjičena Ranka Tomić, starješina jedinice Fronta žena, te Bora Kuburić i Radmila Banjac su ranjenicu skinule golu, primoravale je da puže kroz trnje, da kopa sebi grob, prilikom čega su joj stavljale crno trnje među noge i udarale je lopatom. Zatim su je udarale ljeskovim štapovima, nožem sjekle kosu, urezivale joj krstove na glavi i leđima, tjerale je da pjeva srpske pjesme i klanja zarivajući glavu u kravlju balegu. Na kraju su pronašle maloljetnika koji ju je likvidirao iz automatske puške.

Žalba na presudu

Na nedavnom suđenju u Bihaću, tadašnji maloljetnik Veselko Đukić svjedočio je u korist optužbe, a sam kao maloljetnik nije mogao odgovarati za ubistvo. Kuburić i Banjac su nepravosnažnom presudom osuđene na po četiri godine zatvora i njihov je predmet u postupku žalbe, dok je prvooptuženoj Ranki Tomić potvrđena optužnica i poslata u Beograd, gdje Tomićka živi.

[Grean]

Na mezarju Humci u Bihaću: Pronađeni ostaci bolničarke Karmen Kamenčić, bolničarke 5. korpusa Armije RBiH


Na nedavnom suđenju u Bihaću, tadašnji maloljetnik Veselko Đukić svjedočio je u korist optužbe, a sam kao maloljetnik nije mogao odgovarati za ubistvo. Kuburić i Banjac su nepravosnažnom presudom osuđene na po četiri godine zatvora i njihov je predmet u postupku žalbe, dok je prvooptuženoj Ranki Tomić potvrđena optužnica i poslata u Beograd, gdje Tomićka živi.

Ima li igdje slika ovog "neduznog maloljetnika" Veselka Djukica? Gdje zivi ovo neduzno govno? Zna li se ista o njemu ili je zasticen poput medvjeda.

A i ove drolje kmetovske, cetiri godine za ovo dusmansko izivljavanje nad jedva punoljetnom djevojkom. Ne kontam vise nista sta sve trpimo.

[Šunj]

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/199405/rijeci ... aumXo.dpuf
RIJEČI MONSTRUMA POKAJNIKA: 19 izjava haških osuđenika koji su priznali krivicu

Objavljeno: 10. 10. 2015
RIJEČI MONSTRUMA POKAJNIKA: 19 izjava haških osuđenika koji su priznali krivicu
Foto:
(Iza pokojnika ostali grobnice, leševi...)
Milan Babić: Bol s kojom moram živjeti ostatak života

Babić: 13 godina zatvora

On je 1991. i 1992. godine obavljao dužnost predsjednika vlade samoproglašene SAO Krajine u Hrvatskoj. Babić je učestvovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Osuđen je na 13 godina zatvora.

- Izlazim pred ovaj tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.

Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge.

Predrag Banović: Proklinjem svoje ruke što su nanijele bol nevinima
predrag-banovic

Banović: 8 godina zatvora

Bio je stražar u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Banović je učestvovao u zlostavljanju i progonu zatočenika, zatim u ubistvu pet logoraša, koje je bilo posljedica njihovog premlaćivanja, kao i u premlaćivanju 27 zatočenika pomoću bejzbol, policijskih palica i kablova s gvozdenim kuglicama. Osuđen je na 8 godina zatvora.

- Kroz dosadašnji postupak ja sam u pritvoru doživio prosvjećenje. Sakupio sam snage da se suočim s istinom i samim sobom. To me je i opredijelilo da svoju izjavu o krivici promijenim. Proklinjem to vrijeme rata i mržnje. Žao mi je što tada nisam pronašao načina da izbjegnem mobilizaciju i svoje učešće u logoru. Žao mi je i svih žrtava i proklinjem svoje ruke što su na bilo koji način nanijele bol nevinim ljudima. Želio bih da se ove moje riječi, iskrene riječi, shvate kao lijek ranama i kao put ozdravljenja i pomirenja svih u Prijedoru, onako kako je bilo prije rata.

Miroslav Bralo: Stidim se naših zlodjela
bralo-miroslav

Bralo: 20 godina zatvora

Bio je pripadnik “Džokera”, jedinice Vojne policije HVO-a, koja je djelovala prvenstveno u regiji Lašvanske doline u srednjoj Bosni tokom 1993. godine. Bralo je počinio niz strašnih zločina i osuđen je za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 bošnjačkih civila, od kojih je bilo devetero djece. Okrutno je silovao i mučio jednu Bošnjakinju i držao je zatočenu oko dva mjeseca, tokom kojih su je, po želji, zlostavljali i drugi. Osuđen je na 20 godina zatvora.

- Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. I svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima. Ja sam uvijek znao da je to djelovanje pogrešno i da će svako znati da je pogrešno, i da za to ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna - mislim i na ostale - mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Ranko Češić: Osjećaj krivice teži je od zatvora
ranko-cesic25

Češić: 18 godina zatvora

Bio je pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) bosanskih Srba pored Brčkog te pripadnik specijalnog policijskog voda u stanici policije Brčko 1992. Jedan od zadataka bio mu je da uhapsi nesrbe i dovede ih na ispitivanje u policijsku stanicu ili u zatočenički logor Luka, gdje je tukao, ponižavao i ubijao zatočenike. Priznao je da je ubio ukupno 10 osoba, od kojih su dvije umrle usljed posljedica premlaćivanja, a osam drugih iz vatrenog oružja. Osuđen je na 18 godina zatvora.

- Najprije želim bez lažne patetike koja bi prouzrokovala bol porodicama da izrazim svoje najdublje kajanje za sva zla koja sam počinio. Nisam želio na ovoj raspravi da dovodim svoju rodbinu ili prijatelje da govore lijepe stvari o meni, jer nisam želio da s tim još više zadajem bol žrtvama, kao i porodicama žrtava. Ja mogu da poručim da ne bih želio da iko uradi ovako kao ja i, prema tome, samo mogu reći da nije samo zatvor kazna nego je teže živjeti sa osjećajem krivice u sebi.

Miroslav Deronjić: Klanjam se sjenama nedužnih žrtava u Glogovi
miroslav-deronjic12

Deronjić: 10 godina zatvora

Bio je vodeća politička ličnost bosanskih Srba u Bratuncu i oko njega. Osmog maja 1992. izdao je naređenje bratunačkoj TO, kao i policijskim snagama u Bratuncu, da napadnu i spale jedan dio obližnjeg nebranjenog sela Glogova. U tom napadu ubijeno je 65 bošnjačkih civila, uništeni su domovi, privatna imovina i džamija, a znatan dio Glogove sravnjen je sa zemljom. Osuđen je na 10 godina zatvora.

- Svjestan sam da nikakva kazna ne može izmiriti moje račune s mrtvima i živima. Volio sam te gradiće u istočnoj Bosni. Danas oni ne vole mene. Odrekli su me se i to je moja kazna. Ne postoji veća. Časni Sude, klanjam se sjenama nedužnih žrtava u Glogovi. Sve što sam uradio u ovom sudu, ako to išta vrijedi, poklanjam njima, u nadi da će to bar malo ublažiti bol njihovih najbližih.

Damir Došen: Zlo se dogodilo, zlo se ne smije ponoviti niti se smije zaboraviti
damir-dosen

Došen: 5 godina zatvora

Bio je vođa smjene stražara u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Dozvolio je progone i nasilje nad zatočenicima u logoru, uključujući premlaćivanja, silovanje, seksualno zlostavljanje, kao i maltretiranje, ponižavanje, psihološko zlostavljanje i ubistva. Osuđen je na 5 godina zatvora.

- Kriv sam zato što sam pristao da budem u Keratermu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao. Zbog toga sam kriv pred Bogom, pred tim ljudima i pred vama, časni Sude. Žao mi je svakog čovjeka koji je propatio, svake porodice koja je ostala bez svog bližnjega, svakog djeteta koje je ostalo bez oca, žao mi je svake majke koja je ostala bez sina. Želim da ove moje riječi svi čuju, posebno moje komšije koje su bile zatvorene samo zato što nisu bili Srbi. Zlo se dogodilo, zlo se ne smije ponoviti niti se smije zaboraviti.

Dražen Erdemović: Žao mi je svih žrtava
drazen-erdemovic

Erdemović: 5 godina zatvora

Bio je vojnik 10. diverzantskog odreda vojske bosanskih Srba. Nakon zauzimanja Srebrenice od srpskih snaga u julu 1995., učestvovao je u pogubljenju stotina nenaoružanih Bošnjaka iz te enklave. Bio je prva osoba koja se potvrdno izjasnila o krivici pred Međunarodnim sudom. Osuđen je na 5 godina zatvora.

- Želio bih reći da mi je žao svih žrtava, ne samo tih žrtava što su stradale tada na tom imanju nego i svih žrtava, nema veze koje su nacionalnosti. Izgubio sam dosta dobrih prijatelja raznih nacionalnosti, sve zbog tog rata, a uvjeren sam da ti svi moji prijatelji nisu bili za rat isto kao i ja...

Miodrag Jokić: Neko treba da otvori proces prihvatanja krivice
miodrag-jokic-presuda2

Jokić: 7 godina zatvora

Bio je komandant 9. vojno-pomorskog sektora (VPS) Jugoslovenske ratne mornarice, koja je bila odgovorna za napad na Dubrovnik i njegovu okolicu krajem 1991. Osuđen je na 7 godina zatvora.

- Osjećao sam potrebu da se odgovorno, društvo, otvoreno i iskreno suočimo s učinjenim ratnim zločinima. Vjerovao sam da je važno započeti saradnju s Tribunalom i da, bez obzira na sve otpore i nerazumijevanje javnosti, neko definitivno treba da otvori proces prihvatanja krivice, izvinjenja žrtvama i, u krajnjem cilju, ljudskog pomirenja s okruženjem.

Dragan Kolundžija: Pravnički - kriv sam, ljudski - žao mi je
dragan-kolundzija

Kolundžija: 3 godine zatvora

Bio je vođa smjene straže u zloglasnom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Osuđen je na 3 godine zatvora.

- Danas, pravnički - kriv sam, želim da dodam iskreno ljudsko - žao mi je. Žao mi je svih ljudi koji su bili u Keratermu i njihovih familija. Cijeloga svoga života sam se trudio da ne činim drugome što ne želim sebi. Da li svojom slabošću ili odlučnošću podbacio sam u ključnom trenutku. Za postojanje logora sam saznao kada sam tamo raspoređen kao rezervni policajac. Čitavo vrijeme svoga rada sve ljude sam gledao jednako, bez obzira da li sam ih poznavao ili ne. Događaji koji će slijediti pokazaće da sam bio naivan.

Darko Mrđa: Teret će me pratiti do groba
darko-mrdja

Mrđa: 17 godina zatvora

Tokom 1992. bio je pripadnik tzv. Interventnog voda specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u Prijedoru. Zajedno s drugim pripadnicima tog voda lično je učestvovao u izvođenju, čuvanju, provođenju, strijeljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Samo 12 muškaraca preživjelo je taj pokolj. Osuđen je na 17 godina zatvora.

- Ja znam da porodice ljudi koji su izgubili život 21. avgusta 1992. godine u meni gledaju ubicu i da im je moje izvinjenje neiskreno. Ipak, ja želim da im se najiskrenije izvinim i spreman sam za počinjeno djelo i da dobijem i da izdržim zasluženu kaznu. Nadam se da će moje priznanje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim već ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio da prime moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama“.

Dragan Nikolić: S većinom mojih žrtava sam odrastao
dragan-nikolic-jenki

Nikolić: 20 godina zatvora

Bio je upravnik zatočeničkog logora Sušica, koji su srpske snage osnovale u Vlasenici 1992. Dok je bio upravnik logora, učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sistematskog sadizma za muslimanske i druge nesrpske zatočenike. Lično je ubio devet ljudi, a druge zatočenike je mučio i premlaćivao. Pod njegovim vodstvom žene svih starosnih doba silovane su i seksualno zlostavljane. Osuđen je na 20 godina zatvora.

- Stvarno osjećam veliku dozu sramote, stida, jer kao što je i ovdje spomenuto, u Sušici sam ja bio s jedne strane s oružjem i uniformom, a s druge strane bile su žene koje su godina moje majke, bila su djeca, bili su moji drugovi s kojima sam godine provodio u kafeima, sportskim terenima, na ljetovanjima. I zaista kad se o tome razmisli, to ostaje jedna vrsta noćne more kad se sjetite svih tih likova, svega toga što se dešavalo. Često sebi postavljam pitanje: zašto, kako? Imao sam dosta vremena, 11 godina je prošlo, ali teško mogu da nađem odgovor na to pitanje. Zaista se kajem. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene samoga, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena. Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije.”

Momir Nikolić: Želim da organi RS i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put
momir-nikolic0803

Nikolić: 20 godina zatvora

Bio je pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove vojske bosanskih Srba. Nikolić se nalazio u središtu zločina koji su počinjeni nakon pada Srebrenice u julu 1995. Nije se ničemu usprotivio što mu je bilo izneseno kao plan: da se muslimanske žene i djeca deportiraju, a da se muškarci muslimani odvoje, pritvore i na kraju pobiju. Nije učinio ništa da spriječi premlaćivanja, poniženja i ubistva hiljada Bošnjaka i lično je koordinirao otkopavanje i ponovno zakopavanje tijela žrtava. Osuđen je na 20 godina zatvora.

- Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama svojim priznanjem bol ne mogu ublažiti, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama, da organi Republike Srpske i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu, predaju se i odgovaraju za ono što su uradili. Priznanjem da sam želio da pomognem Sudu i Tužilaštvu da dođe do potpune istine i da svjedoke, žrtve zločina, njihove majke, braću i sestre ne izlažem novim patnjama i da ih ne podsjećam na tu užasnu tragediju.

Dragan Obrenović: U tom vihoru strašne nesreće desio se i užas, užas Srebrenice
obrenovic

Obrenović: 17 godina zatvora

Bio je viši oficir i komandant u vojsci bosanskih Srba u julu 1995. Osuđen je za progone i ubistva stotina civila Bošnjaka u Srebrenici i oko nje na 17 godina zatvora.

- Ko je prije toga mogao vjerovati da užas rata može postati svakodnevnica? Ko je mogao vjerovati da to može biti sastavni dio života? Užasom okruženi, mi smo se na njega navikli i tako živjeli. U tom užasu desile su se stvari koje su radili ljudi koji se poznaju međusobno, koji se znamo i koji smo do juče živjeli pa skoro kao familija. U Bosni je komšija više od rođaka. U Bosni je ispijanje kava s komšijom ritual. To smo pogazili i zaboravili. Izgubili smo se u mržnji, u brutalnosti. U tom vihoru strašne nesreće i užasa desio se i užas, užas Srebrenice. Ovdje sam pred časnim Sudom sa željom da se čuje moj glas kajanja. Dugo sam razmišljao i jedna uvijek ista misao me prati - krivica. Grijeh kao slika koja se ne miče ispred mene. S nelagodom izgovaram ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio, bolno pokušavam da to izbrišem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja. U ovim našim ratnim stradanjima niko nije izašao kao pobjednik. Ostali su svi da pate. Na svim stranama ostao je bol. Pobijedila je patnja i nesreća, kao posljedica slijepe mržnje i nerazuma. Duh te nesreće ostao je još uvijek da se vijori našim napaćenim bosanskim brdima i trebaće godine da prođu da se izbrišu tragovi tog užasnog rata, da se ponovo zapuše ognjišta, a možda desetine godina da zarastu rane u dušama naroda.

Biljana Plavšić: Jedino mogu da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost


biljana-plavsic5

Plavšić: 11 godina zatvora

Bila je vodeća politička ličnost bosanskih Srba i zauzimala je visoki položaj prije, tokom i nakon agresije na BiH 1992.-1995. godine. Učestvovala je u progonu Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 bh. općina. Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja, koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i protjerivanje hiljada ljudi u veoma brutalnim uvjetima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile. Osuđena je na 11 godina zatvora.

- Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je - na kraju - samouništavajuća.

Ivica Rajić: Žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda
ivica-rajic0704

Rajić: 12 godina zatvora

Bio je 1993. komandant jedinica snaga bosanskih Hrvata u Kiseljaku. Komandovao je snagama koje su napale i opljačkale selo Stupni Do, što je rezultiralo smrću najmanje 37 bošnjačkih civila i uništenjem sela. Snage pod njegovom komandom također su izvršile napad na obližnji gradić Vareš i zatočile oko 250 muškaraca Bošnjaka, fizički i psihički zlostavljale njihove porodice i druge stanovnike, te seksualno zlostavljale žene. Osuđen je na 12 godina zatvora.

- Hrabro i odgovorno ću prihvatiti kaznu koju mi odredite. Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda. Obiteljima stradalih upućujem ispriku i svoju najiskreniju sućut za svu bol koju trpe zbog gubitka svojih najmilijih. Ona je iskrena iz srca, jer razumijem tu bol zato što je taj rat takvu bol donio i u moju obitelj, kao i u brojne druge obitelji neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Sve te žrtve zaslužuju istinu i pravdu.

Duško Sikirica: Želio bih vratiti vrijeme unazad i postupiti drugačije
dusko-sikirica2107

Sikirica: 15 godina zatvora

Bio je komandant obezbjeđenja u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. Znao je za nehumane uvjete u logoru, kao i da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani. Nije spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Također je ubio jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osuđen je na 15 godina zatvora.

- Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjećam samo žaljenje za sve živote koji su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u događajima kojima sam, nažalost, i ja doprinio. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada.”

Milan Simić: Ne napušta me osjećaj krivice
milan-simic

Simić: 5 godina zatvora

Tokom 1992. godine bio je pripadnik Kriznog štaba bosanskih Srba i predsjednik Skupštine općine Bosanski Šamac. Zajedno s nekoliko drugih muškaraca, lično je pretukao četvoricu zatočenika u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu, kao i jednog muškarca za kojeg se znalo da boluje od srčane bolesti. Nogama je udarao te muškarce u predio genitalija i tokom premlaćivanja ispaljivao metke iznad njihovih glava. Osuđen je na 5 godina zatvora.

- Prije svega, želim da izrazim moje iskreno žaljenje i kajanje zbog onog što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u osnovnoj školi. Nažalost, ja sam svega postao svjestan tek nakon toga i, iako mi je odmah bilo jasno da je nemoguće ispraviti to što sam učinio, savjest mi je nalagala da bar uputim izvinjenje ljudima kojima sam nanio bol. To sam ja učinio, ali pored mog iskrenog žaljenja i kajanja i ličnog izvinjenja koje sam im uputio, nije me napuštao osjećaj krivice koji osjećam i danas.

Stevan Todorović: Želim da iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu
stevan-todorovic0511

Todorović: 10 godina zatvora

Bio je načelnik policije i član Kriznog štaba bosanskih Srba u Bosanskom Šamcu tokom 1992. i 1993. Vršio je progone nesrpskih civila na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. Tokom perioda od osam mjeseci tukao je i mučio muškarce, te naredio i učestvovao u ispitivanju zatočenika i prisiljavao ih da potpišu lažne izjave. Izdavao je naređenja i direktive koji su kršili pravo nesrpskih civila na jednakost pred zakonom. Osuđen je na 10 godina zatvora.

- Moja želja i nada je, a to zavisi od vas, gospodo sudije, da se vratim u ono lijepo predratno stanje, kada su svi u Bosni živjeli složno i srećno. Ja, nažalost, ne mogu da promijenim prošlost. Ja želim i spremam sam, ako mi date šansu, da probam da popravim budućnost. Također sam spremam da svim svojim naporima u toj novoj multietničkoj Bosni pozitivno utičem na okolinu da se međuetničke rane što prije zaliječe i da ljudi i narodi žive u slozi i međusobnom uvažavanju, te da na neki način iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu.

Dragan Zelenović: Nikakva kazna ne može izbrisati traume žrtava
dragan-zelenovic0404

Zelenović: 15 godina zatvora

Bio pripadnik Vojske Republike Srpske i de facto vojni policajac u Foči u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Silovao je i mučio nekoliko zatočenih žena i djevojaka Bošnjakinja, uključujući djevojčicu od 15 godina. Ženama koje su se opirale njegovim seksualnim napadima prijećeno je smrću ili su premlaćivane. Osuđen je na 15 godina zatvora.

- Poučen biblijskom porukom da se istine ne treba bojati, jer jedino ona može svima pomoći, ja sam priznao svoju krivicu i spreman sam snositi posljedice svih svojih nepromišljenih postupaka. Znam da nikakva kazna ne može izbrisati traume žrtava zbog patnje koju su nezasluženo pretrpjele, ali vjera nas uči kako je priznanje da je nekome učinio nepravdu najbolji put da mu pomognemo.

[Danguba]

Momir Nikolić pušten prijevremeno još prošle godine

Drago Nikolić pušten privremeno

ma jebo ovaj sud.

[Danguba]

Ode Drago Bogu na ispovest.

Drago Nikolić preminuo na privremenoj slobodi u Srbiji

[Šunj]

Code: Select all

http://www.ebrcko.net/vijesti/vijesti-brcko/33734-podignuta-optuznica-protiv-dorda-ristanica

Tužilaštvo BiH podiglo je protiv Đorđa Ristanića /58/ optužnicu za ratne zločine na području Brčkog, kojom su obuhvaćeni zločini i stradanja više stotina lica tokom 1992. godine.

Ristanića ova optužnica, koja je jedna od najopsežnijih za ratne zločine na području Brčkog, tereti da je od aprila do decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Brčkog i okoline, u svojstvu predsjednika ratnog predsjedništva brčanske opštine, učestvovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu i teškim kršenjima odredaba međunarodnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civila za vrijeme rata, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

Prema navodima optužnice, Ristaniću se na teret stavljaju ratni zločini počinjeni nad više stotina žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz naselja Centar, Kolobara, Dizdaruša, Klanac, Mujkići, Meraje, Rosulje, Grčica, Novo Brčko, naselje "Š", i drugih dijelova grada koje su početkom maja 1992. godine, nezakonito uhapšene i odvođene u više logora na području Brčkog.

Optužnicom su obuhvaćeni i progoni stanovništva sa područja Brčkog, te silovanja i seksualna zlostavljanja i razaranja vjerskih objekata.

Ristanića Tužilaštvo BiH tereti za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

Optužnica se ubraja u predmete kategorije "dva", koji su u fazi istrage proslijeđeni pravosuđu BiH iz Haškog tribunala.

U okviru optužnice, predlaže se pozivanje više od 230 svjedoka i stručnih vještaka, te čitanje iskaza svjedoka koji su u međuvremenu umrli. Predloženo je više stotina dokaznih materijala, što ovu optužnicu svrstava među najobimnije optužnice za ratne zločine podignute od osnivanja Tužilaštva BiH, navodi se u saopštenju iz ove pravosudne institucije.

Optužnica će biti upućena na potvrđivanje Sudu BiH.

Code: Select all

http://www.infobrcko.com/vijesti-iz-br%C4%8Dkog/13194-ahmetovi%C4%87-podignuta-optu%C5%BEnica-protiv-%C4%91or%C4%91a-ristani%C4%87-je-dobra-vijest-za-porodice-civilnih-%C5%BErtava-rata-u-br%C4%8Dkom.html

"Podignuta optužnica protiv Đorđa Ristanić, predsjednika ratnog predjedništva u Brčkom je dobra vijest za udruženje i porodice civilnih žrtava rata. Mi smo ovu vijest čekali preko 20 godina. Ova optužnica će pokazati koliko je ko sudjelovao u zločinima koji su se dešavali na prostorima Brčkog", kazao je Ramiz Ahmetović, predsjednik Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta BiH.

"Kroz neke optužnice dokazano je da su u Brčkom formirani logori, ubijani civili. Meni je neshvatljivo da Ristanić to nije znao. Sada se ne mogu osporiti činjenice od 16. 6. 2004. god. u haškom tribunalu u predmetu Slobodan Milošević da je u Brčkom počinjen genocid. Dolazilo je do sistematskog organiziranog prikupljanja civila, etničkog ćišćenja i masovne likvidacije civila. Ne može se osloboditi odgovornosti komanda policije, komanda vojske i svi pojedinačno za individualnu odgovornost. Ne bi se smjelo dogoditi da za ova ubistva odgovara samo jedan čovjek", kazao je Ahmetović.

Dodajući da je za ubijanje, protjerivanje civila, formiranje logora, etničko čišćenje morao neko dati zeleno svjetlo.

"Ako znamo da je počelo prvih dana maja odvođenje civila iz kuća gdje su ih zatvarali u podrum Bolnice, Dom zdravlja, drvene džamije, policije, policija je jako osjetljivo pitanje, jer je u policiji ubijeno više od deset ljudi civila, pa ispred policije park, hotel Posavina, Partizan, logor Luka, kasarna i sva druga mjesta javna gdje su po ulicama i parkovima ubijali civile. Ne možemo da shvatimo da se to moglo raditi bez nečije saglasnosti. Za ovo držimo najodgovornije, t.j ovu elitu rukovodilaca u policiji, civilnoj, vojnoj vlasti da su te ubice od nekoga dobijale zeleno svjetlo. Ako znamo da je 95% grad očišćen od nesrba, onda za to mora postojati nečija naredba. Takođe, i savski most koji je dignut u zrak, ne vjerujem da za to nisu znali. Nadam se da će se i to u ovom postupku dokazati", kazao je Ahmetović.

Optužnica za sobom povlači svu odgovornost za ono što se dešavalo u toku rata u Brčkom, kazao je Ahmetović, naglašavjući da se nada da će Tužilaštvo raditi posao profesionlano.

"Optužnica sada sa prvim čovjekom povlači svu odgovornost i sve ono što se dešavalo u gradu, naravno ako Tužilaštvo bude radilo profesionalno svoj posao, mada mi nismo zadovoljni dinamikom procesuiranja, jer umiru izvršioci, oštećeni, svjedoci tako da umire istina i pravda, a na osnovu istine, pravde i presude piše se istorija o prošlosti, odnosno stradanju Bošnjaka na ovim prostorima", kazao je Ahmetović.

Svi oni koji su počinili zločine bez obzira o kojoj strani je riječ Ahmetović je kazao da moraju odgovarati za ta strašna djela.

"Nama jeste cilj da svi oni koji su počinili zločine nad civilima odgovaraju, bez obzira o kojem je narodu riječ, jer zločinac nema ni ime, ni prezime i moraju odgovarati za ta srašna učinjena djela", kazao je Ahmetović.

Tužilac Tužilaštva BiH danas je podigao optužnicu protiv Đorđa Ristanića, rođen je 2. 8.1957. godine u Brčkom, državljanina BiH I tereti se da je, u periodu od mjeseca aprila do decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog na stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Brčkog i okoline, u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva opštine Brčko, učestovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu i teškim kršenjima odredbi međunarodnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Optuženi se tereti za ratne zločine počinjene nad više stotina žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz naselja Centar, Kolobara, Dizdaruša, Klanac, Mujkići, Meraje, Rosulje, Grčica, Novo Brčko, naselje „Š", i drugih dijelova grada pretežno nastanjenih Bošnjacima i Hrvatima, koje su početkom mjeseca maja 1992. godine, nezakonito uhapšene i odvođene u zatočenje u više logora i objekata za zatočenje na području Brčkog, uključujući zgradu SUP-a, podrum Doma zdravlja, logor „Luka", objekat poduzeća „Laser", objekat „ DTV Partizan", kao i objekte garnizona JNA i druge objekte koji su korišteni za nezakonito zatočenje, zlostavljanje i ubistva zatočenika.
KOMENTARI

[Danguba]

Sjećanje na Tuzlake ubijene 2. decembra 1992. godine

[Šunj]

Code: Select all

http://www.avaz.ba/clanak/210328/nele-karajlic-u-suzama-sarajevo-me-protjeralo-banjaluka-me-osvetila

Progovorio o istoriji sopstvenog beščašća
NELE KARAJLIĆ U SUZAMA Sarajevo me protjeralo, Banjaluka me osvetila!
- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/210328/nele-k ... 9ufrY.dpuf

Dr. Nele Karajlić u posljednje vrijeme ušao je izgleda u krajnju fazu ludila. U intervjuu za Frontal, na pitanje novinara da Sarajevo, kao jednu zatvorenu i neslobodnu sredinu koja ograničava čak i iznošenje mišljenja, uporedi sa slobodarskom Banjalukom, Nele Karajlić - doktor za relativizaciju i ignorantizam - izjavio je: "Banjaluka nikada nikoga nije otjerala, a Sarajevo jeste. Ja nisam nikada čuo da je neko ko nije iz RS i nije Srbin, doživio ono što sam ja doživio u Sarajevu".

Ono što Nele nije osjetio na svojoj koži, kao da jamačno nije ni bilo. Ništa se, jel'te, ne može porediti sa njegovom golgotom u Sarajevu, koje ga je mučilo i usred Beograda. Ma kakav Aušvic, nije to nikakva patnja, ako Nele nije to osjetio na svojoj koži. Prema ovome, ne bi nas čudilo ni da Nele izvali sledeće: "Nikad nisam čuo da su Jevreji u Njemačkoj doživjeli ono što sam ja u Sarajevu". Ono što Nele ne čuje i ne zna, pogotovo ne doživi, mora da se nije ni desilo.

Ferhadija porušila samu sebe: Nele nije vidio ništa sumnjivo (Foto: Stock)
Peter Maas, američki novinar, s druge strane, stanje u Banjaluci 1992. poredi sa stanjem u Hitlerovoj Nemačkoj 1942. On u svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga piše da je biti Musliman ili Hrvat u Banjaluci 1992. bilo jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Statistike govore da je u Banjaluci 1991. živjelo 143 079 stanovnika: od toga je bilo 49,03% Srba, 19,35% Muslimana, 15,82% Jugoslavena, 10,97% Hrvata i 4,81% stanovnika ostalih narodnosti. U toku rata iz Banje Luke je protjerano 80 000 Hrvata i Bošnjaka. Banjaluku je između 1992. i 1995. napustilo i oko 20 000 Srba, koji se se nisu mogli pomiriti s politikom SDS-a.

Maas opisuje susret iz 1992. sa Milošem Bojinovićem, šumskim apartčikom koji je, sa pištoljem za pasom, u nekom birou odlučivao ko će ići iz Banjaluke, a ko ostati. "U univerzumu kojeg je činila Banja Luka", piše Maas, "on je bio neka vrsta božanstva koje se igralo ljudskim životima. Ovaj ostaje, ovaj odlazi, ovaj će živjeti, ovaj umrijeti". Bojinović tada priznaje Maasu, da u svome poslu ne vidi ništa strašno, te da nije u pitanju etničko čišćenje: on, kaže, samo pomaže Ne-Srbima koji žele da odu, što je težak posao koji se radi od jutra do mraka. Na pitanje Maasovo, zašto oni žele da odu, Bojinović je odgovorio da je to sada u modi. Bojinović je Maasa, kako priznaje, podsjetio na Adolfa Eichmanna, koji je također druge uvjeravao da je radio u korist žrtava, objašnjavajući kako je sređivao papire i brinuo da stočni vagoni, natovareni ljudima, dolaze i odlaze na vrijeme.

Radoslav Brđanin, vodeća politička ličnost u Autonomnoj regiji Krajina, presuđeni ratni zločinac, u medijima je tada redovno objašnjavao kako Banjaluka ne smije imati više od dva posto ne-Srba, a u to ime ne treba bježati ni od ubijanja. "Sve će biti dobro kad se riješimo gamadi koja se ovdje nakotila", glasovita je Brđaninova izjava na banjalučkoj televiziji iz 1992., koja kao da ne postoji, jer Nele je nije čuo. Druga njegova izjava, pomalo hitlerovska, glasi: "Uostalom, ako su Rusi i Nemci mogli da imaju logore, zašto ih ne bi imali i Srbi." Pa nek se nađe neko ko će reći da se Šumska nije pozivala na holokaustovsku-gulagovsku tradiciju.

Radoslav Brđanin, tiho da ne čuje Nele: Sve će biti dobro kad se riješimo gamadi koja se ovdje nakotila (Foto: daylife.com)
Radislav Vukić, predsjednik opštinskog odbora SDS u Banja Luci, putem medija objavio je svoju odluku koja ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mešovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna".

Za vrijeme rata u Banjaluci vrijedno se radilo na zatiranju svih podsjetnika da je tu nekada živio neko osim Srba. Tokom agresije porušeno je 20 džamija, među kojima i Ferhadija (tada pod zaštitom UNESCO-a) koja je sravnjena miniranjem u zoru 7. 5. 1993. godine, da bi u toku narednog dana kamioni i buldožeri očistili mjesto na kojem je nekada stajala. Banjalučke vlasti za šest-sedam godina svoga djelovanja promjenile su nazive za 240 ulica. Čisteći etnički i ulice, ukinuti su nazivi s bošnjačkim, hrvatskim i inim imenima, a nisu zaboravljeni ni komunistički revolucionari, kao ni učesnici Drugog svjetskog rata.

Preživjeli Bošnjaci koji su u Banjaluci boravili kao u logoru, svjedoče da je najgore bilo u toku slavlja, kad je šumski aparat koristio priliku za zastrašivanje i osvetu protiv svih drugih. Išlo se toliko daleko da je u Banjaluci napadnut naprimjer i efendija Zahirović, kao supotpisnik Rezolucije, koja se danas čuva u Vojno-istorijskom institutu u Beogradu, napisane u drugoj polovici 1941, u kojoj su banjalučki Muslimani, njih oko sedamdesetak, pisali potpredsjedniku ustaške vlade i njenom ministru prometa, dižući glas protiv ustaške politike i počinjenih zločina nad srpskim i židovskim narodom.

Aušvic: Nele ne veruje u patnju dok ne vidi svojim očima: Ništa je to što sam ja doživio od Sarajeva u Beogradu (Foto: partecipiamo.it)

No sve to kao da nije ni bilo, jer Nele Karajlić još liže rane koje mu je nanijelo Sarajevo, i s tim se ništa ne može porediti. Ova šumska kreatura sebe vidi kao angažovanog umjetnika koji se stavlja u službu politike i političkih partija, napominjući da nikada nije kreirao politiku, već redovno bio nečija pudlica."Profit vam ne donosi sreću, ali smisao i življenje u skladu sa ličnim smislom da", sugeriše na kraju intervjua da je isposnički preživio na čistoj srpskoj duhovnosti, izbjegavajući sarajevske ćevape.




Autor: e-novine

[julisiz es grant]

http://www.klix.ba/vijesti/bih/imale-su ... /151221072

I onda se čude zašto mrzim.

Pa, gospodo, sami ste me to naučili.
I svaki dan me sve više podsjećate...

[Rampage]

Kakav je to mentalni sklop koji je mogao ubiti ove djevojčice?

[smijesni_ste]

A šta je sa ovim dečkom, tj. danas momkom koji je jedini preživio, zna li se?

Gdje i kako živi, šta radi?

[Drvosjeca iz Dejcica]

A šta je sa ovim dečkom, tj. danas momkom koji je jedini preživio, zna li se?

Gdje i kako živi, šta radi?

Mislim da radi i živi u Tuzli, bio je članak o njemu nedavno.

[smijesni_ste]

Nadam se da mu barem na poslu nije loše

[Drvosjeca iz Dejcica]

Nadam se da mu barem na poslu nije loše

Na ovog misliš?

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/br ... ene-sestre

Tuga, da ti srce pukne.

[smijesni_ste]

Nadam se da mu barem na poslu nije loše

Na ovog misliš?

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/br ... ene-sestre

Tuga, da ti srce pukne.

Ma da, na njega mislim.

Pogledaću...nekad

[Šunj]

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39540
Bošnjaci, preživjele žrtve genocida neće zaboraviti one koji su za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske genocidne agresije, ne štedeći svoj život pokušali pomoći
KAKO SU KARADŽIĆEVI I MLADIĆEVI ZLOČINCI UBIJALI „LOŠE SRBE“?
Autor: Avdo Huseinović
Objavljeno: 10. November 2010. 18:11:01
Avdo HUSEINOVIĆ: Rat je odavno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoć svojim komšijama, paćenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijeće. A kako neko nedavno reče, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obični- zajednički spomenik.
Tokom genocida u BiH u periodu 1992-1995. godine, srpski zločinci ubijali su bez milosti Bošnjake, ne birajući da li se radilo o bezimenoj bebi, vojnosposobnom muškarcu ili starcu od 90. godina. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Da zločinci u svojoj, tonama nagomilanoj mržnji prema Bošnjacima, nisu imali milosti ni prema ljudima iz vlastitog naroda, najbolje pokazuju primjeri ubijanja onih Srba koji su tokom agresije pomagali svojim prijateljima, radnim kolegama, drugovima iz djetinjstva iz reda bošnjačkog naroda.

I sam zlikovac Karadžić u jednoj od svojih monstruoznih izjava tokom 1992. godine reče: “Treba ubiti svakog Srbina koji spomene riječ komšiluk“.Kažu da bez malih ljudi nema velikih događaja, pa tako ćemo i ovaj tekst posvetiti malim-velikim ljudima iz reda srpskog naroda, koji su svoje živote žrtvovali kako bi spasili ili na bilo koji drugi način pomogli svojim prijateljima Bošnjacima. Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom.
Regionalno poznat je slučaj Srđana Aleksića, heroja iz Trebinja, kojeg su četnici smrtno pretukli 21.januara 1993. godine. Mladi Srđan Aleksić je platio glavom samo zato što se drznuo da od "svojih" zaštiti druga čija je jedina krivica što pripada "drugima“. Ulicom između trebinjske pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih četnika sa oružjem u rukama vodila svezana mladića.

- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor obližnjeg kafića sjedili. Srđan je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu soka neispijenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.

- Ovako ćemo sve balije klati- čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđan svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo: „Bježi Alene“.
Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace, dok u njoj nije i nestao.

- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati ovog trebinjskog glumca amatera i talentovanog plivača. Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Umro je sedam dana kasnije, 27.januara od preteških rana koje mu četnici zadali, spasivši život svog jarana, Alena, trebinjskog jetima koji je odrastao bez oba roditelja. Ono Trebinjaca što je smjelo, na sahranu je došlo. Srđanov otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima kazao: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme četničkog ludila, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije". Ubice Srđana Aleksića i danas žive u Trebinju i okolini i naravno, slobodno se kreću.

Rajko Kušić sumnjiči se za ubistvo dr. Zorana Gavrića

Prva žrtva iz redova "loših Srba" u Rogatici je ujedno bila i prva žrtva rata u ovoj maloj istočnobosanskoj kasabi. Radilo se o doktoru Zoranu Gavriću. Zoran (Obrena) Gavrić, rođen je 23.maja 1945. godine u Visokom, završio stomatološki fakultet i dugo godina radio u rogatičkom Domu zdravlja. U stvari, sve do svoje smrti. Bio je omiljen među rogatičkim narodom i rado viđen u svakom društvu. Upravo ljudskost i poštenje koje je bilo njegova odlika će ga koštati života. U potrazi za svojim prijateljem Ćamilom Poljom, medicinskim tehničarom koji je na nekoliko dana ranije nestao u četničkom jezgru Borike, početkom maja 1992. godine gubi se i Zoranu trag. Nakon desetak dana, njihova tijela su pronađena u mrtvačnici na Sokolcu. Prvo je ubijen Zoran, pa Ćamil. Zoran je sahranjen u Rogatici, dok se za sudbinu Ćamilovog tijela ni do danas ništa ne zna. Po svim pretpostavkama, iza njihovog ubistva stoji pukovnik Rajko Kušić, komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, četnički zločinac pod čijom će komandom tokom ljeta 1992. godine biti ubijene na stotine Bošnjaka Rogatice i okoline. Ovaj zločinac se dovodi i u vezu sa ubistvom, ratnog komandanta Žepe, rahmetli pukovnika Avde Palića.
Iza pokojnog doktora Zorana je ostala supruga Vlasta, sin Aco i kćerka Gordana.


Milan Lukić - srpski ober krvnik sa kokardom ubio je i Stanka Pecikozu
Ober krvnik Milan Lukić iz Višegrada, 20.jula 2009. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, zbog toga što je kriv za spaljivanje 119 civila u Višegradu (od kojih su većina bili žene, djeca i starci), te ubistvo 12 muškaraca i jedne žene, te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica, pored toga što nije suđen za otmice i ubistva Bošnjaka iz sela Sjeverin kod Rudog i 19 putnika iz stanice Štrpci nedaleko od Priboja u Srbiji, nije suđen ni za ubistvo Stanka Pecikoze, prijeratnog predsjednika SDS-a Višegrad. Lukić je sa svojom bandom ubio Pecikozu zato što je ovaj štitio svoje komšije Bošnjake u selu Velji Lug. Salem Ahmetspahić svjedoči da je do do 25. jula 1992. godine, živio sa roditeljima i suprugom u selu Velji Lug, opština Višegrad. Iako su okolna sela bila prazna jer je bošnjačko stanovništvo napustilo svoje kuće iz straha, po Salemovom svjedočenju mještani sela Velji Lug su ostali u svom selu jer su uživali zaštitu komšije Stanka Pecikoze. Zaštita je trajala sve dok Stanko nije ubijen. Odmah nakon Stankovog ubistva, 25. jula 1992. godine, selo su napali Lukićevi četnici, među kojima se nalazio i osuđeni ratni zločinac Boban Šimšić. U aprilu 1993. godine pod sumnjom da je ubio Stanka Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore, Milan Lukić je uhapšen i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.

Milutin Vuksić bio je Srbin, moler u Bratuncu. Rodom je iz sela Slapašnica. Znali su kao tihog i povučenog. Milutin je govorio samo ako ga upitaš. Bratunački logoraš Adil Suljić se sjeća kad su u najveće bratunačko mučilište Bošnjaka, fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ uveli izmučenog Milutina. "Ovako prolazi Srbin koji pomaže Muslimanima" rekli su zločinci i pred svima izrešetali Milutina. Milutinova smrtna presuda je bila što je desetak svojih komšija uspio preko Ljubovijskog mosta sa porodicama spasiti prebacivanjem u Srbiju, tokom druge polovine aprila 1992.godine, u danima kad su četnici na bratunačkim ulicama ubijali sve što stignu, kad su krenuli u opšti lov na sve što je nesrpsko. Također, Milutin je nekoliko komšija spasio tako što je ih je od Arkanovaca, „Belih orlova“, Mungosovih „Crvenih beretki“ i Deronjićevih krvnika uspio sakriti na neka sigurna mjesta, te ih poslije prebaciti prema srebreničkoj općini.

Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to veličanstven gest uglednog fočanskog Srbina, ljekara Sekule Stanića. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor fočanske bolnice. O ovom hrabrom čovjeku često i danas svjedoče njegove kolege dr. Reuf Tafro, dr. Asim Pilav, dr. Fadil Kučuk...

Dr. Sekula Stanić je premlaćen i ubijen jula 1993. u Foči, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti, što je smatrao svojim prirodnim činom. Sekula nije ubijao. On je ubijen. Ubili su ga fočanski katili koji su pobili hiljade fočanskih Bošnjaka na godinu prije nego što su kobna zrna ispalili i na doktora.

Pokojni Vladimir Srebrov (1996)

Pjesnik Vladimir Srebrov je bio jedan od osnivača SDS-a, međutim kad je „provalio“ Karadžićevu profašističku orjentaciju, napušta ovu stranku. Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Zatvoren je u zloglasni zatvor Kula, gdje je svakodnevno 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako dok ga četvorica četničkih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“. 21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala“. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.

Zločinac Ratko Mladić je lično veći dio jula 1993. godine proveo na sarajevskom ratištu, a izravno je sa Nahorevskih brda i Motke komandovao ofanzivom na Golo brdo na Žuči. Ofanziva na Žuč je krenula u noći između 02. i 03. jula 1993. godine. Iz rova na Glavici, malom brežuljku na kapiji Vogošće, odmah na početku Mladićeve ofanzive koja se smatra najžešćom tokom rata na grad Sarajevo, nestali su borci 1.slavne motorizovane brigade Armije BiH Mihajlo Golubović, Muhidin Kabil i Ramiz Pindžo. Pindžo i Kabil su ubijeni tokom srpske akcije, a Golubović je zarobljen, da bi nakon desetak dana i on bio ubijen u Vogošći. Tijelo Mihajla Golubovića je bilo toliko unakaženo da se u potpunosti da zaključiti da je od strane svojih sunarodnjaka, kao „srpski izdajnik“, umro mučen najtežim i najužasnijim mogućim metodama. Ti „loši Srbi“ su danas otpadnici od vlastitog naroda, onog naroda kojem su nažalost najveći junaci i najsvjetliji primjeri morala i ljudskog dostojanstva oni koji se terete za najstravičnije zločine počinjene nakon nacističkih na evropskom tlu.

Rat je odavno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih Srba koji su priticali u pomoć svojim komšijama, paćenicima Bošnjacima, nisu danas popularne u srpskom narodu. Na njihove grobove niko, osim možda najuže rodbine, danas ne polaže cvijeće. A kako neko nedavno reče, ova Bosna, ma kakva da trenutno bila, duguje im ako ništa bar jedan obični- zajednički spomenik.

[Drvenija87]

Stradanje porodice Klapuh iz centra Foče


Učinimo sve kako zlikovci ne bi mogli mirno spavati!!!

Vjerovali su komšijama, a oni ih s pomagačima ubili.

U Crnoj Gori uhapšen jedan od ubica.

Zoran Vuković, zvani Ćelo je, skupa sa još četvoricom saboraca – Jankom Janjićem, zvanim Tuta (izvršio samoubistvo), Radomirom Kovačom,zvanim Klanfa, Zoranom Simovićem – zvanim Simke i Vidojem Golubićem – počinio 6. jula 1992. godine na teritoriji Crne Gore ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kada je na svirep način pogubljena tročlana porodica Klapuh iz Foče. Hicem ispaljenim u potiljak prvo su ubili Hasana Klapuha. Potom su iz automatske puške pucali u Feridu i Senu i sve troje gurnuli niz liticu visoku oko stotinu metara. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena kćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata.
Ekonomista Hasan Klapuh, svojevremeno potpredsjednik Opštine Foča, njegova supruga Ferida i kćerka Sena, tek diplomirani građevinski inženjer, pokušali su da pobjegnu iz paklenog ratnog vihora Bosne. Obratili su se za pomoć dugogodišnjem komšiji Janku Janjiću koji im je obećao da će, za izvjesnu sumu novca, moći da ih prevede na sigurnu, ratom nezahvaćenu, teritoriju. U Crnu Goru.

Istraga je utvrdila da su petorica optuženih prihvatili da za ponuđeni novac prebace porodicu Klapuh. Kada su, 6. jula 1992. godine, prošli carinu, sve pod oružjem, i stigli nadomak brane Mratinje, zaustavili su se kod Mosta Obrada Cicmila i iz vozila izveli tročlanu porodicu.


Foča – centar grada,zgrada u kojoj je stanovala stradala porodica Klapuh


Hasan, Ferida i Sena Klapuh sahranjeni su na privremenom groblju kod Trebjese,u Nikšiću, u blizini borove šume. Tu se sahranjuju oni koji nemaju nikog iz porodice. Sahranila ih je opština Nikšić.




Sena Klapuh, diplomirani građevinski inženjer

Ferida Klapuh

Hasan Klapuh, ekonomista, svojevremeno potpredsjednik Opštine Foča

Pred Novu godinu, u večernjim satima 25. decembra, na graničnom prijelazu Kotroman, prilikom ulaska u Srbiju iz Bosne i Hercegovine, uhapšen je bosanskohercegovački državljanin Zoran Vuković. Tokom rutinske provjere dokumenata srpski policajci ustanovili su da je za njim Crna Gora raspisala međunarodnu potjernicu, pa je Vukoviću automatski određen ekstradicioni pritvor.

Procedura je u toku i očekuje se da će biti izručen Crnoj Gori u narednih nekoliko dana, najkasnije do kraja januara. Hapšenje široj javnosti nepoznatog bosanskohercegovačkog državljanina novi je detalj jedne užasne priče iz vremena krvavog raspada Jugoslavije, djelić slike užasnih zločina u kojima su ispreplijetane ljudske sudbine žrtava i dželata. I svjedočanstvo da i danas, tu među nama, mirno hodaju ljudi koji su nekada davno krvavili ruke i ubijali ljude zato što su bili druge nacije ili vjere. I zato što su htjeli da ljudima uzmu i pare i dušu.

Haški tribunal je svojevremeno raspisao potjernicu i za “istaknutim” pripadnicima Karadžićevih zvjerskih odreda: Radomirom Kovačem, zvanim Klanfa, Zoranom Vukovićem Ćelom i Jankom Janjićem Tutom zbog optužbe za direktno učešće u vojnom napadu na Foču i više okolnih sela, hapšenja i ubijanja muslimanskih civila, mučenja i silovanja žena koje su, kako je pisalo u optužnici, bile izložene “brutalnom premlaćivanju, silovanju i seksualnom zlostavljanju”…

Krajem 1999. godine pripadnici specijanih snaga jedinica NATO-a uhapsili su Kovača I Vukovića. Desetak mjeseci kasnije, Janko Janjić se, kada su ga opkolili komandosi NATO-a, raznio aktiviranjem ručne bombe. Zoran Simović je ostao nedostupan čak i zapadnim obavještajnim službama i danas je napoznata lokacija na kojoj živi.

Procesuiranje Vukovića ili nekog drugog ratnog zločinca 24 godine nakon izvršenog krivičnog djela, šalje poruku da se počinioci ratnih zločina više ne mogu osjećati bezbjedno zbog zaborava i duge vremenske distance i da na prostoru bivše Jugoslavije polahko nastaje „izraelski model“, po kojem se nacistima koji su bili lovci na Jevreje, upravnici ili čuvari logora sudi i 60 godina kasnije.

***

Haški sud je Radomira Kovača osudio na 20 godina zatvora, i još izdržava kaznu u Norveškoj. Zoran Vuković je osuđen na 12 godina. Kaznu je služio takođe u Norveškoj i pušten je na slobodu nakon što je odležao dvije trećine kazne. Pošto se vratio u Bosnu i Hercegovinu, u entitet Republika Srpska, izgubio mu se svaki trag.



fotografije:internet/fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13
priredio:Kenan Sarač http://defter.bosnjaci.agency/20540-2

[Drvenija87]

PORODICA KLAPUH NA NIKŠIĆKOM PRIVREMENOM GROBLJU

Žrtve ratnog zločina, žrtve i poslije smrti

Tik uz teniske terene u Nikšiću, tri groba zarasla u šiblje. Hasan, Ferida i Sena Klapuh, jedva se od težine palog granja naziru imena. Davno ostavljeno cvijeće i korov koji skriva grobove ne govore da se radi o žrtvama posljednjeg rata. ,,Prođem ponekad tuda i sklonim ono granje", kaže Mehmed Hodžić Meho, bivši grobar, u penziji.
,,Ja sam ih sahranio. Ćerku u sredinu, a njih dvoje sa strane. Sad vidim da je redosljed promijenjen, stoji da je Sena, ćerka, sa desne strane. A nije".

IPAK RATNI ZLOČIN: Tročlanu porodicu Klapuh su petorica specijalaca Vojske Republike Srpske 1992. godine ubili na teritoriji Crne Gore. Hasan je, kako se navodi u knjizi Kobna sloboda Šekija Radončića, bio ekonomista i dugogodišnji zamjenik upravnika KP doma u Foči, Ferida nije radila, dok je njihova tridesetogodišnja ćerka Sena tek diplomirala na građevinskom fakultetu. Za njihovo ubistvo, o čemu je Monitor već pisao, optuženi su Janko Janjić (25), Zoran Vuković (37), Radomir Kovač (31), Zoran Simović (28) i Vidoje Golubić, pripadnici ,,Srpske Republike Bosne i Hercegovine" - specijalnog odreda ,,Dragan Nikolić".

Hasan Klapuh i Janko Janjić bili su dugogodišnje komšije u Foči. Istraga je utvrdila da su petorica optuženih prihvatili da za ponuđeni novac prebace porodicu Klapuh iz Foče na teritoriju Crne Gore. Kada su, 6. jula 1992. godine, prošli carinu i stigli nadomak Plužina, kod mosta ,,Obrada Cicmila", zaustavili su vozilo i iz kola izveli tročlanu porodicu. Hicem ispaljenim u potiljak prvo su, utvrdila je istraga, ubili Hasana Klapuha. Potom su iz automatske puške pucali u Feridu i Senu, i sve troje gurnuli niz liticu visoku oko stotinu metara. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena ćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata.

Petorica specijalaca Vojske Republike Srpske osuđeni su najprije 1993. godine, pred Krivičnim vijećem sudije Milića Međedovića. Na optuženičkoj klupi sjedio je samo Vidoje Golubović koji je osuđen na osam mjeseci zatvora ,,zbog neprijavljivanja krivičnog djela", dok su ostala četvorica, ,,nedostupna Crnoj Gori", osuđeni na po dvadeset godina. Iako je optužnica petoricu Karadžićevih specijalaca teretila da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, sud ih je osudio za krivično djelo ubistva iz koristoljublja.

,,Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SR Jugoslavije nije bilo", obrazložio je presudu sudija Međedović.

Nakon žalbe tužilaštva, nezadovoljnog Međedovićevom presudom, krivično vijeće sudije Stevana Damjanovića, preinačilo je 1996. godine prvostepenu presudu, uz obrazloženje da za definisanje krivičnog djela ratnog zločina nije važno da li se dogodilo na teritoriji zahvaćenoj ratom, već da je u vezi sa ratom. Ova presuda do danas nije izvršena, jer optuženi nijesu pronađeni i privedeni.

ZABORAVLJENI GROBOVI: Tako je Crna Gora dobila prvu sudsku presudu za ratni zločin, što je prva presuda takve vrste u bivšoj SFRJ - pohvaliće se kad god mogu crnogorski zvaničnici. U bijelo obučeni igrači tenisa, i ostali koje put nanese kraj grobova porodice Klapuh, ne vide, međutim, da je Crnoj Gori ta presuda baš tako važna.

Hasan, Ferida i Sena sahranjeni su na privremenom groblju. Tu se, objašnjavaju u lokalnoj upravi, sahranjuju oni koji nemaju nikog i ne mogu da plate odlazak na onaj svijet. Porodicu Klapuh je sahranila opština Nikšić. Pri tom, groblje će planiraju nikšićke gradske vlasti, biće ubrzo izmješteno. Šta će se desiti sa posmrtnim ostacima porodice Klapuh, niko ne zna. ,,Dolazila je jedna njihova rođaka, raspitivala se, ona je i postavila nadgrobne nišane", objašnjava Meho Hodžić. ,,Nije se više pojavljivala. Šta će biti kad groblje bude izmješteno, ne znam"

,,U vrijeme kada je bio premijer, Filp Vujanović mi je obećao da će Crna Gora učiniti sve što je do nje da prenese posmrtne ostatke porodice Klapuh u Bosnu", kaže Šeki Radončić. ,,Vujanović je, međutim, kazao da ne može ništa da učini bez zahtjeva najbliže porodice". Najbliži srodnik ubijene porodice Klapuh, njihov sin i brat, Ferid Klapuh živi u Sarajevu. ,,On je", objašnjava Radončić, ,,tada insistirao da je to obaveza Crne Gore, te da država to sama uradi".

,,Ja to ne mogu sam da uradim", kaže za Monitor Ferid Klapuh, kojeg smo uspjeli pronaći, u Sarajevu. "Pokrenuo sam postupak, preko Komisije za traženje nestalih BiH, da se posmrtni ostaci mojih najbližih ekshumiraju i prebace u Bosnu", kaže on. "Ne znam, međutim, dokle su oni stigli sa tim postupkom".

NIŠTA ZA SJEĆANJE: Šta će se desiti sa grobovima porodice Klapuh, ne zna se. Njihova imena trebalo je da se nađu na spomen parku u Podgorici, u znak sjećanja, ali ni to se vjerovatno neće dogoditi. ,,To je inicijativa u kojoj sam učestvovao", kaže Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore. On, kaže, nije znao da grobovi porodice Klapuh nalaze na privremenom groblju u Nikšiću.

,,Predložili smo da se podigne spomen park žrtvama zlodjela počinjenih u Crnoj Gori ili u ime Crne Gore, u periodu od 1991. do 2001. godine'', objašnjava Rastoder. ,,Ministarstvo za ljudska prava je, međutim, to nekorektno preimenovalo u spomen park svim žrtvama ratova vođenih na prostorima bivše SFRJ", kaže Rastoder.

Trebalo je, objašnjava on, da se spomen park podigne već sljedećeg mjeseca, ali se to najvjerovatnije, kaže on, neće desiti. ,,Odloženo je". Vlasti, valjda, imaju važnija posla.

Zarasli grobovi porodice Klapuh samo su još jedan primjer kako se Crna Gora suočava sa sobom.

PETAK, 26 JUN 2009
Milena PEROVIĆ KORAĆ http://www.monitor.co.me/

[Maharadza]

...da se nikad ne halali!