Da se nikad ne zaboravi ...

[mishic]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/31 ... su_likvidi

Dovedeni su iz logora „Šehovci“ i kotlovnice hotela „Sanus“. Oni su su brutalno likvidirani u noćnim satima ispred farova autobusa kojim su dovezeni na stratište. Zločin su preživjela dva svjedoka koji su svjedočili o ovome zločinu, ali zbog kojeg još uvijek nije niko odgovarao. Strijeljanje nedužnih civila je počinila zloglasna jedinica Arkanovaca, koji su tih septembarskih dana boravili na području Sanskog Mosta, a u tom periodu su još počinjeni i brojni drugi zločini.


Još jedan u nizu zločina za koje do danas niko nije odgovarao

[Bossona]

Svjedočenje Srbina kako su srBski heroji stvarali srBski genocidni četnitet u Bosni.

[Athlon64]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/doktor- ... /230926176

Užas.

[Chloe]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/doktor- ... /230926176

Užas.

Naime, u ovom slučaju se ne radi o negiranju genocida i zločina, nego svijesti o tome da se zločin dogodio i da u tome nema ništa loše. Dok je za razumno ljudsko biće nepojmljivo da u svome dvorištu gdje se svakodnevno provodi vrijeme, u temelju fontane za koje dobija komplimente od prijatelja, krije ljudske ostatke, to je moguće za moralno nakaradnu osobu. Ovakvo ponašanje je jedino moguće objasniti doktrinom dehumanizacije koja je osmišljena u nacističkoj Njemačkoj i zahvaljujući kojoj je žrtvama oduzet ljudski identitet.

Fakat užas!

[BHCluster]

Na današnji dan prije 30 godina jedinice HVO-a izvršile su jedan od najstrašnijih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Specijalne jedinice HVO-a tada su u Stupnom Dolu ubile 38 bošnjačkih civila. Ubijeno je 17 žena, petero djece, kao i veći broj staraca. Jedanaest osoba žive su zapalili. Najmlađa ubijena žrtva imala je dvije, a najstarija 74 godine. Spaljeno je 58 kuća i mjesna džamija, a selo je potpuno uništeno.

Zločinci su pokušali da prikriju zločin, ali su jedinice Ujedinjenih nacija ušle u selo i svjedočile užasu koji su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane ostavili iza sebe.

Sud u Hagu je u maju 2006. godine za ovaj stravičan zločin osudio Ivicu Rajića.

- U jednoj kući su spaljena tijela dvije starice od kojih je jedna bila invalid. Jednog muškarca, koji je bio ranjen u obje noge, vojnici HVO-a su odnijeli u kuću koju su zatim zapalili. U jednoj kući je spaljeno sedam članova jedne porodice (dva muškarca, tri žene i dva djeteta od dvije i tri godine), navodi se u presudi.

Rajić je sa Sudom u Hagu postigao Sporazum o priznanju krivice u kojem je iznio sve detalje pripreme zločina u Stupnom Dolu. U Sporazumu se navodi kako je 23. oktobra 1993., načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao Ivici Rajiću naređenje u kojem stoji: „Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.“

U periodu od večeri 23. oktobra do 26. oktobra Rajić je odbio nekoliko zahtjeva UNPROFOR-a za ulazak u Stupni Do. Rajić je 23. oktobra obavijestio Darija Kordića, Milivoja Petkovića, Tihomira Blaškića i Marija Bradaru o izvršenom zadatku.

„Izvršio sam procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš. Veliki broj MOS-ovaca i nešto civila je pobijen, a naši gubici su dva poginula i sedam ranjenih, svi van životne opasnosti. Grad Vareš je očišćen. Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane”, objavio je Rajić.

Ovaj događaj se odigrao na povijesnim temeljima grada Bobovca, nedaleko od crkve sv. Mihovila arkanđela, smještene unutar područja župe Kraljeva Sutjeska, šezdesetak kilometara sjeverno od Sarajeva.

Nakon što su mediji počeli pisati i izvještavati o zločinima u Varešu, zamjenik načelnika Glavnog stožera Milivoj Petković je tri dana kasnije Ivici Rajiću uputio pismeno naređenje da provede istragu o zločinu u Stupnom Dolu. Istog dana, Petković je obavijestio Rajića da je cilj pismenog naređenja bio da se udovolji međunarodnoj zajednici i da Rajić, ustvari, ne treba pokretati istragu. Petković je kazao da će istragu voditi Sigurnosno-izvještajna služba HVO i da će njom rukovoditi Ivan Bandić.

Po uputama Petkovića, Rajić je učestvovao u prikrivanju zločina u Stupnom Dolu. Prikrivanje je obuhvatalo i lažnu istragu s namjerom da se prikrije obim počinjenog zločina. Rajić je potpisao izvještaje o istrazi koje je pripremio SIS, znajući da su u njima navedene lažne informacije.

U stvarnosti, HVO nikad nije izvršio pravu istragu o zločinu, i nijednom vojniku ni zapovjedniku nikad nije izrečena nikakva kazna, ni disciplinska mjera, niti je iko razriješen dužnosti. Dana 1. novembra 1993. Ivica Rajić je unaprijeđen u čin pukovnika.

Krajem godine, 27. decembra, Ivica Rajić je obavijestio organe vlasti HVO-a da po naređenju mijenja ime u Viktor Andrić, a tri dana kasnije HVO je razriješio Ivicu Rajića komandnih dužnosti i na njegovo mjesto postavio „Viktora Andrića“, što je bio gest koji je trebao da sugeriše međunarodnoj zajednici da je Ivica Rajić kažnjen i smijenjen s dužnosti zbog zločina u Stupnom Dolu.

Rajić je u Hagu potpisao Paragraf 66 u kojem se slaže da je Tužilaštvo svojim dokaznim materijalom, van razumne sumnje dokazalo da se u BiH radilo o međunarodnom oružanom sukobu u koji je bila uključena Republika Hrvatska.

“Sve vrijeme na koje se odnosi Izmijenjena optužnica u Bosni i Hercegovini je postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska, kao nezavisna država, sa svojom vladom, oružanim snagama i predstavnicima učestvovala u Oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana na teritoriji Bosne i Hercegovine kao nezavisne države”, navedeno je u dokazima Međunarodnog suda u Hagu.

Sve ovo je potvrdio i Međunarodni sud krajem novembra 2017. godine kada je izrekao presudu Prliću i drugima za UZP u kojem je navedeno kako je hrvatski državni vrh na čelu s predjednikom Franjom Tuđmanom i miistrom odbrane Gojkom Šuškom izvršio UZP u BiH.

Osim Rajića, za počinjene zločine procesuirani su Miroslav Anić-Firga i Dominik Ilijašević-Como koji nakon bijega iz mostarskog zatvora živi u Hrvatskoj.

[Novak20]

Efikasan pucanj u hrvatski narod prije 30 godina. Džaba fratrima bi zastava sa ljiljanima na samostanu.

Nije ni čudo što je ubojica četiri puta pomilovan.

https://hkm.hr/vijesti/30-obljetnica-od ... h-fratara/

Svake se godine sredinom studenoga u Fojnici obilježava sjećanje na tragičnu smrt dvojice fratara. Ove se godine navršava 30 ljeta od ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića kojeje 13. studenoga 1993. ubio pripadnik Armije BiH Miralem Čengić uz pomoć trojice zlikovaca.

Posljednje riječi fra Nikice
Ono što se toga kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12:55 h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj odori, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’ koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo čuo se pucanj rafala od koga je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi kat. U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojkeIvona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su s verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili su s verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počelaje pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’

Gvardijan se pripremao za imendan
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendaneSv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao u šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: 'Daju nama, dajmo i mi drugima.' Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: 'Šta komu treba, nek' napiše.' I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22:00 h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas“ (iz Samostanske kronike 1993.).

A s obzirom da su ramski i fojnički samostani povijesno povezani, fra Mladen Lucić je u samostanskoj kronici Rama-Šćit o ubojstvu fratara u Fojnici zabilježio: „13. studenoga 1993., subota. Muslimanska vojska upala u samostan u Fojnici i bez ikakva razloga ili izazova strijeljali u kući gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića. Kad su ih pobili, onda su pobjegli da ih ne bi prepoznali. Radio i novine donijeli vijest kao i obično: 'Alijini vojnici ubili dva franjevca u Fojnici' i time sve svršeno. Trebalo je o tome pisati berem mjesec dana da svijet upozna moral bosanske vojske.“

Trideset godina poslije
Što se promijenilo kroz 30 godina od ubojstva franjevaca,aktualni gvardijan fojničkoga samostana fra Mario Katušić kaže: „Promjene su vidljive najviše na broju stanovnika/župljana u Fojnici. Mnogi mladi ljudi su već otišli, oni koji bi trebali donositi pozitivne promjene u Fojnicu i graditi je kao jedno lijepo mjesto za život.“

Taj pucanj nije bio samo na fratre. To je bio pucanj u Bosnu. To je bio pucanj u narod koji su predvodili ovi fratri. Bio je to pucanj u one koji su zagovarali i nosili kroz povijest državotvornost. Počinitelji zločina su privedeni pravdi na neki neobičan način. Osuda i pomilovanje su jasno pokazali da se neće ni tragati za nalogodavcima.

„Ubojice fratara su odmah iduće godine, 23. 9. 1994., osuđeni. Miralem Čengić na 11 godina zatvora, a ostali na 6 mjeseci zatvora jer nisu zločin odmah prijavili nadležnim vlastima. Činjenica je da je Alija Izetbegović tri puta pomilovao Čengića, a Ejup Ganić ga je oslobodio. Fratri su 2013. pokušali pronaći nalogodavca ovoga zločina, ali je tužba zaključena jer nema dokaza protiv N. N. osobe. Nadamo se da će jednom doći vrijeme kada će se otkriti motivi ubojstva“,riječi su gvardijana fra Maria.

Činjenica je da je Alija Izetbegović tri puta pomilovao Čengića, a Ejup Ganić ga je oslobodio. Fratri su 2013. pokušali pronaći nalogodavca ovoga zločina, ali je tužba zaključena jer nema dokaza protiv N. N. osobe

Fojnica u vrijeme ubijenih fratara i danas
Rat je obilježio vrijeme fra Nikice i fra Leona i okolnosti su bile takve da su Hrvati otišli iz Fojnice. Sigurno je bilo teško fratrima gledati svu tu tragediju koja se događala oko njih, a kasnije i u samom samostanu.Fojnica je danas mirna i lijepa za život. Stanovništvo mirno živi. Nema međunacionalnih trzavica. Pokidani odnosi su dobro sanirani i sve to zahvaljujući Fojničanima koji žele ovdje živjeti.

O suživotu i životu bez odgovornosti za zločine fra Mario je kazao: „Mi znamo izvršitelje ubojstva fratara, oni su procesuirani, iako je kazna za taj ratni zločinnedovoljna. Dakle, znamo izvršitelje, aline možemo odgovornost za smrt fra Nikice i fra Leona prenijeti na čitav jedan narod. Znam da Bošnjaci u Fojnici i u mnogim drugim krajevimažale zbog učinjena zla nad našim fratrima. Možda se jednom akteri pokaju i preuzmu odgovornost za svoj zločin. Mi danas moramo živjeti u Fojnici, raditi i stvarati ozračje da se to više nikada nikomu ne dogodi. Vidimo koliko zlo može poremetiti odnose među ljudima, dojučerašnjim prijateljima. Obveza je nas koji ovdje živimo omogućiti generacijama koje dolaze živjeti u miru. Kolektivno smo odgovorni za svoju budućnost. Mlade moramo učiti da prave mostove među različitim kulturama, to je zadatak svih nas koji ovdje živimo.“

Liječenje svih rana opraštanjem
Poslije brojnih nedaća koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu nastavlja se živjeti. Da bi se živjelo pravim kršćanskim životom, potrebno je opraštanje. Fra Mario je naglasio da se opraštanjem oslobađamo mržnje. Mržnja nas remeti u svakodnevnom životu. Nekada nam se čini da živimo u koncentracijskom logoru mržnje. Bojimo se da nam oni drugi neće dovoljno priznati patnju. U Bosni i Hercegovinismo svi dovoljno patili.

„Mi kršćani smo pozvani opraštati. Nije to uvijek jednostavno, mnogo toga u sebi moramo prelomiti, ali onaj tko uspije oprostiti, može biti sretniji i zadovoljniji životom. Oslobođen jednog tereta. Opraštanjem možemo potaknuti druge na isti čin jer i nama se ima što oprostiti. Tko zna, možda jednom svi smognemo snage i pokajati se za svoja nedjela“, nada se gvardijan fra Mario.

Čija je Bosna?!
Uzgodi koja se prepričava jedan je fratar u ta zla vremena pitao vojnike čija je Bosna. Oni su ga začuđeno gledali. On je odgovorio: „Marina. Mara je Bosnu pregazila.“ I danas svi nekako svojataju Bosnu i Hercegovinu, a onda s druge strane vrlo često kao da rade protiv nje i više vole neke daleke ili susjedne države, nego ovu svoju matičnu. Pucanj u fratre je bio pucanj i u Bosnu i Hercegovinu jer ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli znati, da je fra Leon Migić prvi istaknuo zastavu RBiH s ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada. A ubili su ga oni koji su nosili oznake s ljiljanima.

„Bosna je svakog onoga tko je voli i tko joj želi dobro. Moramo graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih naroda u kojoj mladi žele ostati. Naše razlike trebaju biti naše prednosti. Možemo svijetu ponuditi državu koja je puna razlika, ali koja može živjeti i biti primjer. Vidimo da se u svijetu vode razni ratovi samo zato što je netko drugačiji. Zanimljivo je da se u Fojnicu vratilo nekoliko mladih obitelji, i ne samo tu, već i u nekim drugim mjestima. Izgleda da još nije gotovo. Još se ovdje ima što reći kada je u pitanju budući život. Bosna nas uvijek čudesno privlači“, zaključio je fra Mario.

Obilježavanje tridesete obljetnice ubojstva
Za 30. obljetnicu ubojstva fratara planiran je 11. studenog koncert klasične glazbe u Franjevačkom muzeju u Fojnici. Pokrovitelji koncerta su Općina Fojnica i Federalno ministarstvo kulture i sporta. Na sam dan, 13. studenog, sveta misa je u 11:00 h, a predvodit će je nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Na kraju će biti opijelo u samostanskom hodniku.

[BHCluster]

Na današnji dan prije tačno 30 godina snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane izvršile su zločin na planini Vranici masakrirajući 68-godišnju ženu Zibu Musu prilikom izvođenja do tada najveće vojne operacije sa ciljem osvajanja Gornjeg Vakufa i stvaranja uslova za dalja vojna djelovanja prema Bugojnu i ostatku srednje Bosne.

Od ranih jutarnjih sati 15. novembra snage Hrvatske vojske i HVO-a počele su napad širokih razmjera na prostoru općine Gornji Vakuf, a grupa od osam boraca iz sastava specijalne jedinice hrvatske vojske "Matija Vlačić" imala je zadatak da ovlada područjem planine Vranice koje gravitira prema općini Gornji Vakuf.

Oko 13:00 sati ova grupa vojnika je izvršila upad u rejonu Poljana gdje su se nalazili objekti mještana korišteni za čuvanje stoke. U jednom od objekata zatečena je 68-godišnja Ziba Musa, koju su hrvatski vojnici mučili, a zatim ubili i masakrirali.

Starici je nakon ubistva prerezan vrat, odrezane su joj uši na kojima je imala naušnice i prst na kojem je nosila prsten. Odrezani dijelovi njenog tijela pronađeni su u đepu Tihomira Burića iz Splita, pripadnika specijalne jedinice "Matija Vlačić".

Akteri ovog zločina su kasnije bili okruženi od pripadnika Armije RBiH i u dvosatnoj borbi koja je uslijedila svi su poginuli - Goran Apica iz Sinja, Tihomir Burić iz Splita, Pavo Ivoš iz Sebešića (Novi Travnik), Dražen Krišto iz Livna, Zvonimir Sikirić iz Zadra, Pero Vikić iz Livna i Miro Protuđer iz Uskoplja.

Za ovaj zločin po komandnoj odgovornosti niko nikada nije odgovarao.

KO JE RUKOVODIO OPERACIJOM?

Novembarska operacija na Gornji Vakuf je planirana, pripremana, vođena i podržana neposredno od vojnog vrha Republike Hrvatske. Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko je lično izdavao smjernice načelniku Glavnog stožera HVO-a generalu Anti Rosi za pripreme i organizovanje operacije osvajanja Gornjeg Vakufa, te lično pratio dinamiku izvođenja borbenih djelovanja.

Naredbu za operaciju izdao je 9. novembra general Ante Roso, a general Žarko Tole je 13. novembra izdao naredbu za izvođenje napada snagama HV-a i HVO-a uključenim u sastav Operativne grupe "Buna". Naredbama je prethodio sastanak od 6. novembra između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i predstavnika Ministarstva odbrane Republike Hrvatske na kojem je odlučeno o neophodnosti vojnog osvajanja Gornjeg Vakufa.
ODLIKOVANA JEDINICA ČIJI SU PRIPADNICI POČINILI ZLOČIN

Gotovo svi zapovjednici koji su učestvovali u ovoj neuspjelog operaciji HV-a i HVO-a su nakon rata odlikovani od strane državnog vrha Republije Hrvatske. Posljednji među njima - Ivan Kapular, zapovjednik glavnog pravca napada na Gornji Vakuf, odlikovan je od strane predsjednika Zorana Milanovića.

Također, prošlog mjeseca na Pantovčaku je organizovana svečanost prilikom koje je odlikovana upravo Specijalna postrojba Glavnog stožera HV-a "Matija Vlačić" čiji su pripadnici učestovoli u zločinu na planini Vranici.

Odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog za, kako su naveli, "junaštvo i junački čin u Domovinskom ratu", a odlikovanje i plamenac preuzeli su ratni zapovjednik bojne Ante Maksan i pripadnik bojne Željko Ravlić.

Prema dostupnim podacima u ofanzivi na Gornji Vakuf tokom novembra 1993. godine učestvovale su sljedeće snage:

- iz sastava Hrvatske vojske: bataljon "Matija Vlačić", bataljon "Zrinski", Diverzantsko-izviđački odred Glavnog stožera HV, 2. bataljon 5. gardijske brigade, 1. bataljon 7. gardijske brigade, 5. domobranska pukovnija - Osijek, 11. domobranska pukovnija - Vinkovci, helikopterska eskadrila, jedinica vojne policije iz 66. bataljona iz VP, jedinica veze iz "pukovnije veze", vod vojnoobavještajnih snaga, te dio starješina Glavnog stožera HV i Zbornog područja Split;

- iz sastava Hrvatskog vijeća obrane: brigada "Dr. Ante Stračević", brigada "Rama", brigada "Stjepan Radić", brigada "Petar Krešimir IV", pukovnija "Ante Bruno Bušić", pukovnija/bojna "Ludvig Pavlović", "Lašvanska bojna", "2. lakojurišna bojna vojne policije", Topničko-raketna divizija ZP Tomislavgrad, tenkovska četa ZP Tomislavgrad, te druge manje izviđačke, diverzantske, vojnopolicijske, specijalne, inženjerijske i slične jedinice.

[Novak20]

Neke od ratnih zločinaca kazna stigne na licu mjesta, a neke nikada. Pogotovo ako su zaštićeni od strane politike i (para)državnog sistema.

https://www.vecernji.ba/vijesti/ratni-z ... ic-1724722

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je sredinom srpnja ove godine ponovno pokrenulo istragu o jednom od najtežih ratnih zločina počinjenih u proteklome ratu protiv Hrvata, a riječ je o likvidaciji četvero zarobljenika, trojice sinova i supruga Sarafine Lauš iz Travnika, nakon što je slučaj ekspresno brzo otvorilo i zatvorilo Županijsko tužiteljstvo u Travniku, piše Večernji list BiH. Da je istraga ponovno aktivna, doznali su predstavnici stradalničkih i braniteljskih udruga tijekom sastanka s vodećim ljudima Odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine.


Nijem i Haag

Naime,Tužiteljstvo u Travniku je tijekom prošle godine gurnulo u ladicu slučaj likvidacije zarobljene braće - Miroslava Lauša, koji je imao 22 godine, Fabijana, koji je bio 32-godišnjak, i Dragana, koji je imao 34 godine. Njihov otac Ivo ubijen je u 54. godini. Svi oni ubijeni su kao zarobljeni civili od 8. do 10. lipnja 1993. godine u mjestu Čukle kod Travnika. Sarafina Lauš, čija su trojica sinova i suprug ubijeni, odvedena je u logor u Zenici, gdje je bila zatočena 11 mjeseci. Tužiteljstvo u Travniku nije pronašlo dokaze kako bi procesuiralo odgovorne za ovaj zločin iako je o njemu svjedočila sama Sarafina, a dostavljeno je i više dokaza o tome tko je odveo njezine sinove i supruga. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine sada čeka da mu se dostavi cijeli spis iz Županijskoga tužiteljstva, a koji sadrži što je sve do sada učinjeno, kao i potencijalne tragove o cijelom slučaju. Identičan odgovor o zatvaranju predmeta dobila je i Anica Jurić iz Kaknja kojoj su također pripadnici bošnjačke Armije BiH pred očima ubili trojicu sinova i supruga. Prije 30 godina, 13. lipnja 1993. godine, u agresiji Armije BiH na Hrvate Kaknja, u kojoj je sa svojih ognjišta protjerano 11 tisuća kakanjskih Hrvata, 102 su ubijena, a 22 hrvatska sela spaljena. Krvnici s maskama na licu došli su i pred kuću Anice i Jure Jurića u selo Kovače. Pred očima su Anici ubili svu djecu, sinove Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.), kao i supruga Juru (1941). Nitko od njih nije imao oružje ni vojnu odoru na sebi. Tada je i ona ranjena, kao i njezina nevjesta. Zajedno s tisućama drugih prognani su sa svojih ognjišta. I ovaj je predmet Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine ranije proslijedilo Županijskom tužiteljstvu u Zenici, no ni tamo nisu mogli doći do počinitelja ili nalogodavaca zločina. Nažalost, upravo su ovakav epilog najavile heroine posljednjeg rata Anica i Sarafina, čime su iskazale ozbiljnu sumnju u iskrenost pravosudnih institucija da se rasvijetle zločini počinjeni nad njihovom djecom i muževima.

Odsijecanje glave sabljom

Njihovo stradanje nije zanimalo ni Haaški sud, koji je pak u nekoliko presuda protiv hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika naveo kako su Hrvati sami sebe prognali s područja središnje Bosne. Gotovo identičan rukopis pravosudnih institucija mogao se vidjeti i prigodom procesuiranja slučaja ritualnog ubojstva, odsijecanja glave sabljom Dragana Popovića u središnjoj Bosni 1993. godine po uzoru kako su to poslije izvodili i pripadnici ISIL-a i Al-Kaide. Ovaj je zločin po nagovoru stranih mudžahedina počinio tada lokalni Bošnjak koji je također bio pripadnik postrojbi Armije BiH. Taj zločinac, međutim, iz nepoznatih razloga nije procesuiran godinama. A kada je konačno završio u sudnici, postupak je obustavljen jer zbog teške bolesti optuženi više nije mogao kazneno odgovarati.

[muha_sa]

"Nermin mi je prišao i tražio bombone, a ja sam rekao 'Nema'. Otišao je možda 50 metara i snajper je pucao"
Na današnji dan 1994. godine srpski snajperista je ubio sarajevskog dječaka Nermina Divovića. Nermin je u trenutku smrti imao samo sedam godina i jedan je od 1.601 ubijeno dijete grada Sarajeva, piše N1.
Tog 18. novembra majka ubijenog dječaka, Dženana Sokolović je u ‘Aleji snajpera’ u neposrednoj blizini Historijskog muzeja BiH izgubila i nerođeno dijete u zločinačkom napadu na civile s položaja Vojske Republike Srpske. Isti metak je prvo pogodio trudnu Dženanu u stomak, potom Nermina u sljepočnicu. Na mjestu tragičnog događaja zatekao se i UN-ov vojnik, Trevor Gibson koji je osiguravao teren. Fotografija Enrica Martina, ratnog fotoreportera, obišla je svijet, piše portal N1 televizije.
Gibson je na početku razgovora otkrio kako mu je ovo doba godine uvijek prilično teško.
- Jutros sam, konkretno, vidio Dženanu rano jutros oko deset sati, potpuno iznenada. Nisam očekivao da ću je vidjeti i to je za mene bio pravi šok. Dakle, da, već se osjećam dosta emotivno - kazao je.
Dodao je kako je sa Dženana Sokolović u kontaktu dvije godine.
- I njen mlađi sin, koji se također zove Nermin, i ja poprilično često razgovaramo. Tako da, u redovnom smo kontaktu, ali nisam očekivao da ću je vidjeti jutros. Tako da je već bilo prilično emotivno - ispričao je Trevor Gibson.
Sjetio se i tragičnog momenta kada je Nermin ubijen snajperskim hicem položaja VRS-a na zgradi Metalke, kada je imao samo sedam godina.
- U Muzeju smo imali smješten tim hitne pomoći, tako da su bili u dobroj poziciji da odu bilo gdje u gradu, gdje su potrebni, ako dođe do snajperskog incidenta. Posjetio sam ih da se uvjerim da je sve u redu. I stvari su bile tihe. A ja sam stajao 50 metara dalje. I u stvari, Nermin mi je prišao i tražio bombone, a ja sam rekao, nema. Otišao je možda 50 metara i snajper je pucao. Zato sam želio da dovedem hitnu pomoć do njega što je prije moguće.
Snajperski hitac ostavio je Trevora u šoku, ali..
- Da, bio sam veoma svjestan. Moja uloga je bila da održavam bolničare u životu dok rade posao. Oni su radili važan posao. Moja uloga je bila da ih održim u životu. Tako da sam bio veoma fokusiran na to da dobijem štit između dječaka i njegove majke, koji su bili na zemlji i bolničara kako bi mogli raditi. Ako je u njemu ostalo života, mogli bi ga pokušati spasiti. Tako da je moj fokus bio u potpunosti na tome da prvo dobijem štit između njih dvoje. I drugo, da kontaktiram francuski kontrasnajperski tim i da tražim od njih da intervenišu kako bi spriječili više problema na tom mjestu.
Ovo će zvučati prilično teško, ali mislim da sam tog dana otišao na sedam ili osam intervencija. Ja sam bukvalno tek stigao sa druge intervencije i to se dogodilo. I odveli smo ga u bolnicu. I na putu do bolnice dobio sam radio poziv da moram da idem na drugu intervenciju. I mislim da mi je, iskreno, trebalo 20 godina da to procesiram. Zaista nisam procesirao. Ne znam - otkrio je Gibson.
Na pitanje da li je to do danas procesirao, bivši UN-ov vojnik odgovorio kako nije sve do momenta kada se prvi put vratio u Sarajevo da počne snimati “Scream For Me Sarajevo”.
- Nisam želio da to procesiram. Sakrio sam to u kutiju u pozadini svog uma, i nisam želio da se time bavim. I zaista, tek kada sam se prvi put nakon 15, 20 godina vratio u Sarajevo, iznenada.
Trevor Gibson je komentarišući trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini kazao da ga ljuti, a “vjerovatno je više tužan”, jer mu se čini da stvari opet idu u istom pravcu kao devedesetih.
- Ljut sam na ljude koji koriste mržnju i strah, fermentiraju strah koristeći mržnju doslovno za svoje sebične ciljeve. Kada prođete iskustva kakva sam ja prošao u Bosni, oduzme vam se komadić srca. Zato moram da se vratim i posjetim mali dio svog srca kojeg ostavljam ovdje svaki put kada odem. I, da, za mene je to veoma posebno mjesto. To je mjesto na koje ću nastaviti dolaziti do kraja života, pretpostavljam - poručio je.
Trevor Gibson je danas u Bosni i Hercegovini kako bi pokrenuo aukciju na kojoj će se prodavati brojni suveniri iz raznih filmova, predemti koji su pripadali poznatima bendovima itd, a sve kako bi se skupio novac za Historijski muzej BiH. Dodao je kako ovo neće biti prva nejgova humanitarna akcija za BiH.
Gdje je otišlo čovječanstvo? Zašto nedostaje empatije, konkretno kada su u pitanju porodice žrtava rata u BiH?
- Bio sam, iskreno, očajan zbog nedostatka ljudskosti širom svijeta. U ovom trenutku, čini mi se, Bosna to posebno osjeća, ali čini mi se da je to trenutno nešto širom svijeta. Vidjeli smo gluposti od Donalda Trumpa u Americi. Čini mi se da se širom svijeta ljudi sve više udaljavalju. Desno krilo i lijevo krilo se sve više udaljavaju. Centar nestaje. I uz to, postoji ideja da drugi nekako ne zaslužuju empatiju, ne zaslužuju brigu. Da ne zaslužujete da budete tretirani kao ljudi. I svaka strana sumnjičavo gleda drugu stranu i čini se da kaže i misli isto. I iskreno, očaj je širom svijeta. To posebno akutno vidim kada dođem u Bosnu. Ali niste sami - kazao je na kraju Trevor Gibson.

https://n1info.ba/vijesti/prica-o-fotog ... je-svijet/

[muha_sa]

https://www.frontal.ba/blogovi/blog/620 ... a-nesanicu

SRĐAN PUHALO

Da li mitropolit dabrobosanski Hrizostom ima nesanicu?
“Treba otvoreno raditi na miru i istinom ići ka rješenjima, jer samo na taj način tragedije kakve su se desile na ovim prostorima neće se više nikad ponoviti.”

Ovo su riječi mitropolita dabrobosanaskog Hrizostoma izgovorene u martu ove godine u razgovoru sa ministrom odbrane Bosne i Hercegovine Zukanom Helezom.

Devet mjeseci kasnije mogli smo pročitati informaciju, istina samo u Federaciji BiH, u kojoj se kaže

“Nekompletni posmrtni ostaci najmanje šest osoba ekshumirani su iz masovne grobnice koja je otkrivena na lokalitetu Donje Sopotnice u općini Novo Goražde, tačnije u dvorištu pravoslavne crkve Svetog Georgija.”

Radi se o sekundarnoj masovnoj grobnici.

Ni mitropolit Hrizostom, pod čijom je ingerencijom ova crkva, a samim tim i njeno dvorište, ni Ured pravoslavnog dušebrižništva, koje treba da brine o našim dušama, nisu se oglasili povodom ovog skandala, a ni njihovo vjerno pravoslavno stado nije tražilo obješnjenja.

A i zašto bi se i oglašavali, kad nema ničeg logičnijeg i očekivanijeg od masovne grobnice u dvorištu crkve.

Valjda je to taj rad na miru i istini o kojoj mitrolopit dabrobosanski promoviše?

Znam, sada ćete vi reći nije to posao mitropolita Hrizostoma, on se bavi mnogo ozbiljnijim stvarima, božijim, ali ne bih se sa vama složio.

On je pastir našeg stada, bez obzira što je stado više liči na životinjsko, nego na ljudsko.

Mitropolit je bio vrlo grlat i kritičan prema drugima kada je napuštao Međureligijsko vijeće u januaru ove godine. Tada je povodom napada na mlade fudbalere iz Srbije kazao ““Ukoliko se Međureligijsko vijeće u BiH vrati na izvorne principe i postane aktivni pokretač zajedništva i dijaloga i moralni koordinator dobrih i komšijskih odnosa, mi ćemo sigurno razmotriti mogućnost našeg povratka.”

Gdje su ti principi i moralne kordinate kada treba objasniti otkud komšijske kosti u vašem dvorištu?

Vjerovatno nikada nećemo saznati ko je otkrio ovu masovnu grobnicu istražnim organima, ali vjerujem da je ta osoba mnogo bolji hrišćanin od mitropolita Hrizostoma i njegovih sledbenika. Ta osoba ili osobe su pokazale da imaju bar malo savjesti ili da se barem malo plaše božijeg suda, što nisam siguran da možemo reći za naše pravoslavne i dabrobosanske pastire.

Plitkoća naše vjere i našeg čovjekoljublja najbolje se mogu vidjeti u činjenici da su kosti bile ukopane na dubini od 40 centimetara i neposredno uz temelje crkve i mjesta gdje se pale svijeće.

I to bi trebalo da zabrine našeg mitropolita.

Ako ste pažljivo pročitali ovaj tekst, vidjećete da ni jednog trenutka ne optužujemo Srpsku pravoslavnu crkvu ili mitropolita za ubistva ovih ljudi i skrivanje njihovih kostiju.

To je posao policije, tužilštva i sudstva.

Optužujem ga i optužujem je zato što ćuti o tome i tim ćutanjem daje opravdanje i oprost svima koji su to radili i u tome učestvovali. Što nema volje, ni snage da se izdigne iznad sopstevnog nacionalizma i dnevne politike i bude bolja, moralnija i humanija od svog stada.

Put u pakao nije popločan samo dobrim namjerama, već i masovnim grobnicama.

Nadam se da ovih dana mitropolit Hrizostom ima nesanicu, jer to bi bio dokaz da ima i savjest, a kada imaš savjest ti si čovjek.

[Novak20]

Da se oprosti ali nikada ne zaboravi...

https://hms.ba/proslo-je-30-godina-od-s ... -zlocinac/

Križančevo selo nadomak Viteza je najveće stratište Hrvata u BiH. Samo u jednom danu, 22. prosinca 1993. ubijena su 64 pripadnika HVO-a i hrvatska civila, a među njima žene, nenaoružane starije osobe. Zločin se dogodio u vrijeme dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”.

Na 20 godina zatvora Sud BiH osudio je bivšeg pripadnika bošnjačke Armije BiH dok su njegovi suborci i zapovjednici oslobođeni odgovornosti za strijeljanje najmanje 12 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) nakon što su zarobljeni potkraj 1993. u Križančevu selu u središnjoj BiH.

Prvostupanjskom odlukom Suda BiH pripadnik 325. brdske brigade Armije BiH Almir Sarajlić proglašen je krivim za sudjelovanje u strijeljanju najmanje 12 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane koji su se prethodno predali.

Oni su ubijeni na putu prema zapovjedništvu brigade, a njihova tijela razmijenjena su 40 dana nakon zločina.

Tužiteljstvo je za ovaj zločin i zataškavanje teretilo i zapovjednika 325. brdske brigade Armije BiH Ibrahima Purića, zatim Ibrahima Tarahiju koji je bio zapovjednik III. bataljuna iste brigade, Nijaza Sivru koji je tada bio pomoćnik zapovjednika za sigurnost brigade kao i Rušita Nurkovića koji je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika za moral, informativno-propagandnu djelatnost (IPD) i vjerska pitanja 325. brigade Armije BiH.

Uz osuđenog Almira Sarajlića, Tužiteljstvo BiH teretilo je još trojicu njegovih suboraca brigade Šaćira Omanovića, Sadika Omanovića i Kasima Kavazovića.

Sud BiH međutim, po objašnjenju vijeća, nije mogao bez dvojbe potvrditi da su Purić, Tarahija, Sivro i Nurković znali te da nisu poduzeli mjere kako bi se spriječio zločin ili pak kaznili počinitelji, kao ni da su Šaćir i Sadik Omanović te Kasim Kavazović sudjelovali u samome zločinu.

Obitelji žrtava zločina u Križančevu selu i danas su postavljali pitanje je li moguće da jedna osoba napadne selo i ubije 64 Hrvata.

[Bloo]

bošnjačka Armija BiH

[BHCluster]

Jos zapocne citat sa laznim informacijama, sto li? Pokazuje samo za sta njemu sluze ove zrtve.

Selu Briševo koje je potpuno sravnjeno napadom vojske VRS 24. jula 1992. godine na najmonstruoznije načine ubijeno je 67 civila.

Za zločine nad hrvatskim civilima u Briševu 1992. nikada niko nije osuđen ni pred međunarodnim ni pred sudovima na prostoru bivše Jugoslavije. Jedan od rijetkih osumnjičenih za zločine počinjene nad bošnjačkim i hrvatskim civilima u Bosanskoj krajini, uključujući i zločine u Briševu, bio je komandant 6. bataljuna 6. sanske brigade VRS-a Mićo Praštalo. Praštalo je počinio samoubistvo u toku procesa 2018. godine.

[Novak20]

Haški sud je prikupljao dokaze za ovaj zločin nad Hrvatima Briševa prije 20 godina ali nikada nije osudio izvršioce zločina.

Nadam se da će zločince za života stići kazna.

https://www.slobodnaevropa.org/a/vojska ... 53430.html

Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv petorice Srba zbog likvidacije više od 60 hrvatskih civila i jednoga Bošnjaka u mjestu Briševu kod Prijedora u ljeto 1992., što je najteži pojedinačni zločin počinjen u jednome danu nad tamošnjim Hrvatima u Domovinskom ratu.

Kako su u subotu izvijestili iz državnoga Tužiteljstva BiH, optužnica je podignuta protiv visokih zapovjednika Vojske Republike Srpske, predstavnika civilnih vlasti i vojnih formacija Veljka Brajića, Slobodana Taranjca, Ranka Kaurina, Branka Dženopoljca i Draška Topića.

Njih se optužnicom tereti da su u okviru širokog i sustavnog napada na nesrbe planirali i sudjelovali u oružanom topničkom i pješačkom napadu na nebranjeno selo Briševo i okolna mjesta u blizini Prijedora, nastanjena uglavnom Hrvatima.

U samo nekoliko sati potkraj srpnja 1992. ubijen je 61 civil, među kojima najmlađi dječak od 16 godina, a najstarija žrtva imala je 81 godinu. Među žrtvama je bila i jedna maloljetna žrtva bošnjačke nacionalnosti.

Tri se osobe vode kao nestale i njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Prigodom napada više žena je silovano, a više desetaka osoba, uglavnom muškaraca, nezakonito je zatočeno u zloglasne prijedorske logore Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Nekoliko žrtava preminulo je tijekom transporta, a u logoru Omarska ubijena su najmanje tri zatočenika dovezena iz Briševa, preciziraju iz državnog Tužiteljstva BiH.

Prilikom napada uništavani su i zapaljeni vjerski i civilni objekti. Preživjeli stanovnici, njih oko 350, su prognani. Danas u tome mjestu živi vrlo mali broj povratnika.

Tužiteljstvo je najavilo da će navode optužbe dokazivati pozivanjem 143 svjedoka, uz angažiranje dva vještaka te prilaganjem više od 300 materijalnih dokaza.

Prema podacima hrvatske strane u Briševu je u jednome danu likvidirano 67 žrtava. Smaknute su čitave obitelji Matanovića, Buzuka, Ivandića, Marijana, Mlinara i Komljena. U tome zločinu su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dvojica sinovca 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović. O zvjerstvima u tome selu pred Haaškim tribunalom svjedočio je nekadašnji stanovnik Briševa i logoraš Ivo Atlija. Zbog ratnih zločina kojega su srpske snage počinile u Prijedoru, uključujući selo Briševo na 40 godina zatvora je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio ratnog predsjednika Skupštine općine Milomira Stakića./HMS/

https://www.icty.org/bcs/content/ivo-atlija

[Piaty]

Svima će biti bolje onda:

-kada Meho ode u Križančevo selo i pomoli se za pobijene
-kada npr. ovaj Novak ode u Stupni do i Ahmiće pa se i on pomoli za pobijene

Rahmet/pokoj dušama svim nevinim žrtvama srednje Bosne

[Truba]

Armija BiH je 10. lipnja 1993. granatirala dječje igralište i ubila 8 djece, a 6 ih je ranila. Otac ubijenog Borisa Antičevića je 20. srpnja 1993. izjavio: „Za mene i moju obitelj bio je to neizrecivi bol, pogotovo kad se iz Mehale čuo poklik: Evo vam Herceg-Bosne. Tog dana predvečer nedostajalo je dvoje muslimanske djece, koja su se tu s ostalima uobičajeno igralau prijepodnevnim satima, što navodi na pomisao da su njihovi roditelji znali i imali spoznaju da će granata pasti u popodnevnim satima. To su djeca Hakije Čengića, starog oko 40 godina, našeg susjeda. Bio je zapovjednik Teritorijalne obrane u općini Vitez, ali ipak to nikome nije smetalo. Isti Čengić je s mojom suprugom razgovarao na ogradi dvorišta naše kuće u momentu pada granate. Nije potrčao do koša (mjesta stradanja) nego je žurno otišao i iste večeri napustio Vitez, a da ne izjavi ni saučešće“ (IM).

jutros nešto rovarim kad naiđem na ovo

[HarTar]

Na Badnje veče 1942., tuzlanski muftija Muhamed Šefket Kurt spriječio je ustaški pokolj Srba u Tuzli.

Naime, početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba, kao odmazdu za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu.

Tajni ustaški odbor za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već pročuo po krvavim nedjelima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda nad Srbima, i to tako da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika postavi eksploziv, i da se zatim razori srpska varoš u tom gradu i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore.

Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom, ode Hohbajeru njemačkom komandantu tog mjesta, i njegovom zamjeniku potpukovniku Vistu, te traži od njih da navedeno spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. Istovremeno su slične akcije poduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga, ustaše se nisu usudile da provedu svoj plan. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da, „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb i traže da ih Ante Pavelić, poglavnik NDH primi. On to nije učinio, ali ih je primio ministar Andrija Artuković od kojeg delagacija traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.

Ustaški režim u Tuzli u jednoj dojavi od 9. juna 1943. godine negativno je gledao na nacionalnu ”pasivnost” uleme koja je postajala vidljivijom što je sudbina NDH bila neizvjesnija. Muhamed Šefket ef. Kurt označen je u toj dojavi kao ”potajni neprijatelj današnjeg poretka” i ”stari bizantinac – Srbin.”80

Kada je efendija Kurt preminuo prota Đorđe Jovanović održao je govor na njegovoj dženazi, kojoj je prisustvovalo preko deset hiljada ljudi. Uslišena je intimna i neuobičajena molba prote Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur.

Da se ne zaboravi!

(Hvala porodici Kurt)

Rahmet mu duši! Preuzeto: @Dragan Bursać

[Grunt-SA]

Armija BiH je 10. lipnja 1993. granatirala dječje igralište i ubila 8 djece, a 6 ih je ranila. Otac ubijenog Borisa Antičevića je 20. srpnja 1993. izjavio: „Za mene i moju obitelj bio je to neizrecivi bol, pogotovo kad se iz Mehale čuo poklik: Evo vam Herceg-Bosne. Tog dana predvečer nedostajalo je dvoje muslimanske djece, koja su se tu s ostalima uobičajeno igralau prijepodnevnim satima, što navodi na pomisao da su njihovi roditelji znali i imali spoznaju da će granata pasti u popodnevnim satima. To su djeca Hakije Čengića, starog oko 40 godina, našeg susjeda. Bio je zapovjednik Teritorijalne obrane u općini Vitez, ali ipak to nikome nije smetalo. Isti Čengić je s mojom suprugom razgovarao na ogradi dvorišta naše kuće u momentu pada granate. Nije potrčao do koša (mjesta stradanja) nego je žurno otišao i iste večeri napustio Vitez, a da ne izjavi ni saučešće“ (IM).

jutros nešto rovarim kad naiđem na ovo

Ko je kriv za pocetak rata Armije i HVO?

Rat HVO protiv Armije BiH
https://sites.google.com/view/rat-hvo-p ... e-bih/home

[kabal1337]

Novi propagandni video

[muha_sa]

https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna- ... ium=Uvod_1

Prije 30 godina zločinačka granata prekinula je snove djece koja su se sankala u Sarajevu

[pici]

Nesto najjace sto sam odgledao. Hvala Djuri i malom Todorovicu na izvrsnoj sceni. Pogledati do kraja obavezno, suze same liju.

[BHCluster]

Prije 30 godina HVO je ubio tri talijanska novinara u Mostaru



Članovi italijanske državne televizije RAI Marco Luchetta, Alessandro Saša Ota i Dario D’Angelo ubijeni su prije tačno 30 godina 28. januara 1994. godine granatom Hrvatskog vijeća obrane dok su izvještavali o stradanju djece tokom agresije na Mostar.

Ova tri novinara su prije 27 godina u gradu na Neretvi snimala dokumentarac o djeci žrtvama rata nastojeći dostojno obaviti svoje novinarske dužnosti.

Taj projekt nažalost nisu uspjeli završiti jer su ubijeni u dvorištu stambenog kvarta u Fejićevoj ulici u Mostaru u eksploziji granate ispaljene s položaja Hrvatskog vijeća obrane.

Prema svjedočenjima, ova tri hrabra reportera su formirajući štit vlastitim tijelom samim čudom spasili život intervjuisanom dječaku.

Luchetta, Ota i D'Angelo radili su u uredu RAI-TV-a u gradu Trstu, nedaleko od onoga što je do odcjepljenja Slovenije bilo granica Italije s Jugoslavijom. Prije rasporeda u Mostar, nekoliko su puta bili u Bosni i Hercegovini kako bi izvještavali o ratu.

Smrt Luchette, Ota i D'Angela ostavila je snažan dojam na talijansku javnost. Novinar RAI-ja Walter Skerk rekao je da su oni prvi talijanski novinari poginuli u ratu nakon dugo vremena, a njihove kolege u medijima reagirale su veoma emotivno.
U znak sjećanja na njihov lik i djelo na mjestu stradanja je postavljena spomen-ploča koju su godinama posjećivale brojne domaće i strane delegacije, ali i građani i posjetioci Mostara koji su čuli za ovu priču.

Za njihovu smrt nitko nikada nije procesuiran.

Oni su među više od 40 domaćih i stranih novinara i medijskih radnika koji su ubijeni tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

[pojedinac]

Trijumfalna kapija u Gradišci – simbol otpora Republike Srpske

Još jedna u nizu provokacija iz onog provokativnog tzv. RS entiteta, a mi šutimo.
Da se razumijemo ništa nije sporno u kapiji i njenom nazivu.
Problem je u nastavku naslova: “simbol otpora Republike Srpske”.

O kakvom otporu oni govore kad cijeli svijet zna da se neradi ni o kakvom otporu već o napadu na svete ljudske vrijednosti.
Postoje silnepresude svjetskih sudova o tome. Jedna od njih govori i o načinu pravljenja tzv. Republike Srpske
a to je činjenjem GENOCIDA.

[Alfa_Ze]

Novi propagandni video

[kiligonzales]

https://rezzak.me/srebrenica-genocid-ko ... e-balkana/