Nomad123 wrote:Naime, imam susjeda koji je u 90-im, ne tako davno 'pun' drskosti, energije, strasti a danas 'iscijeden'. Vrijeme ga je umorilo, unistilo, vise se ne sjeća imena svoje žene ni djece, o kompleksnijim stvarima je suvisno pričati. Interesovanja za bilo čim su nestala, kao i (većina) sjećanja. Zadah iznutra asocira na trulež. Potaknut njegovim likom dopustio sam da mi se pitanje smisla ponovo 'prikrade'. SVE sto je ikada uradio ili tezio ka necemu je sada (njemu) nebitno. Mozemo reci da covjek sam svom zivotu treba dati smisao, ali zašto ako dočeka na kraju situaciju (sudbinu) mog susjeda. Čemu taj siloviti nagon za 'preživljavanje' kad prije ili kasnije sve nestaje zajedno sa tobom. Mnogi 'utjesni' zakljuci su da je smisao zivota jednostavno postojanje, onda bi moj prijatelj sa hiljadu zašto pitao, cemu postojanje Naravno govorim o smislu svega, a ne pojedinaca, jer jako puno ljudi razmislja o smislu svog mikrokozmosa, kao da oni imaju vecu vaznost od bilo čega Kakvo je vaše viđenje smisla ako izuzmemo 'religijska' uvjerenja ?
Gubi sjecanje da lakse podnese smrt. Jer nema nista. Zivot je roditi se i umrti. Sve ostalo je slucajnost od koje neces imati sjecanja na kraju.