Neki moj stav sa tačke gledišta nekog ko gleda kapitalizam sa pozitivne strane jeste poistovjećivanje kapitalizma sa nekom vrstom 'teorije evolucije' unutar cijele ljudske zajednice. Dakle, opstanak sistema je usko vezan za sam sistem. Sistem opstaje zato što mora, zato što sociopsihičko stanje uma čovjeka ga tjera da teži kapitalizmu. Mi u Bosni kažemo 'Moj je babo jači od tvog', jedan Amerikanac će reći 'Moj auto ima više kubika od tvog', a Švabo 'Moja firma je jača i bolja od tvoje'. U ljudskoj prirodi je nadmetanje, ono je uvijek prisutno, klase moraju da postoje barem u nekom obliku. Ja sebe poredim sa onim do sebe, ako sam bolji od njega on će težiti da me stigne, ja ću da se opirem. Što se tiče neograničenosti resursa i potencijala na planeti zemlji, ta stavka uopće neće ni na koji način uticati na propast kapitalizma, jer i kada resursi budu nestajali, druge vrijednosti dolaze na tržište, privreda i industrija se prilagođava. Perpetuum mobile I i II vrste ne postoji, ali danas imamo energiju vjetra, Sunca, valova, vode, biomase geotermalna. Takva energija nikad neće nestati, pričati o nestanku Sunca je krajnje neozbiljno jer se to neće desiti stvarno neuporedivo dugo. Električna/nuklearna energija je zagarantovala opstanak ljudske vrste u nedostatku svih gorivih resursa (nafta, ugalj, gas). Eh sada, kakav je to opstanak, i kako će ljudi tu živjeti ne ulazim u to, ali tvrdim da kapitalizam neće nestati barem u skorije vrijeme (hiljadu godina bi bila neka vremenska odrednica).
Eh šta kažu drugi o tome. Marksov i Engelsov kapital je predstavio kapitalizam u njegovom najgorem obliku, jesu li zlobne namjere u pitanju ili nedostatak kritičke misli, ali meni kao čovjeku iz 21. stoljeća to djelo je pomalo smiješno, još ga zovu i osnovom manifesta komunizma. E ako je manifest nešto što želi svrgnuti drugi sistem i bazira se više na tome šta ti oni nude, a ne mi ta ideologija sigurno nije budućnost. Pa i Lenjin u proglasu "Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma", miješa ekonomiju u politiku uveliko, i daje karakteristične nebuloze prokomunističkih filozofa tadašnjeg doba tipa
sa tvrdnjama da će u narednih nekoliko godina kapitalizam umrijeti i urušiti se sam u sebe. Činjenica jeste da se on urušava, ali svaki put kad nastupi kriza sa recesijom iza, sistem sam sebe izbavlja novim ekonomskim rastom i obično udara po slabijima a potrebno je novo tržište za građevinarstvo, trgovinu, oružje, vojsku, naftu, farmaciju itd. (II svjetski rat, Vijetnam, Koreja, Afganistan, Jugoslavija, Ruanda, Bliski Istok, sad imamo Libiju, Siriju, uskoro opet vjerovatno Iran ili neko drugo žarište). Sistem je okrutan, ali nije to do sistema, to je do poganluka u čovjeku. Čovjek je mozak sistema, što bi se reklo, kako smo posijali, tako i ćemo i požnjeti. A resursi ne nestaju, oni samo mijenjaju svoj oblikImperijalizam je predvečerje socijalne revolucije proletarijata. To se, od 1917 godine, potvrdilo u medjunarodnom razmjeru.
Kad imaš cenera u džepu, trošiš ga pažljivo (studenti će znat
), kad imaš 500 KM neke lake/tuđe love, razbacuješ se da pokažeš da si jači i bolji od okoline. Preslikaj to na društvo i sve će ti biti jasno. Tako da ova priča o svijesti stoji 100 %. Ali ko će promijeniti svijest jednog tvrdoglavog i tupavog homosapiensa koji koristi oko 3% sivih ćelija i koji je limitiran do te mjere da je spreman da proda dušu đavolu za malo uživanja, strasti, hrane, auta seksa i sličnih primitivnih stvari, samo da se pokaže da je bolji od drugog. Pretpotsavimo da u doba nastanka čovjeka svi su bili relativno jednaki (neandertalac, kromanjonac itd.) i svi su bili vlasnici sredstava za proizvodnju tj. živjeli su skupa, dijelili hranu, odjeću, pećinu, nije bilo parcela, katastra, imovine, oružje je bilo zajedničko i slično. Zašto nije tako ostalo? E zbog toga, jedina alternativa koja je mogla srušiti kapitalizam tj. komunizam nije nikad zaživio kao svijest, a kapitalizam jeste.