Antinomianizam (grč.
anti - protiv,
nomos - zakon). U filozofskom (logičkom) diskursu, antinomianizam predstavlja međusobnu protivrječnost dva principa (svjetonazora, stava) ili pak zaključak izveden iz dvije premise jednake vrijednosti. U filozofiji, tu je kraj problema. U religiji, kontradikcije mogu i moraju biti riješene, kroz prisustvo vjerovanja na višim nivoima tj. razinama. Ali, sve kontradikcije i ne mogu na ovakav način biti riješene: jedna od najizraženijih jeste pitanje teodiceje ili postojanja zla. Kada se postojanje zla pripisuje dvama suprotinim prinipima, razrješenje suprostavljenih apsolutnosti u višem principu, koji je nužan po samoj ideji realnosti, postaje bukvalno nemoguć. Izlaz je u tome da se potvrdi da je konačna realnost kao takva nedostižna i neobuhvatna. Ovakav se stav javlja kao učenje o nespoznatljivosti Boga. Ovo se može naći, npr. u
mu'tezilijskom odvajanju Boga od Njegovih svojstava, što je napao Eš'ari, kao i mnogi drugi, sve dok to nije potisnuto iz sunnijskog islama.
Helenske preislamske sekte koje su se fatalno pokoravale ovom pravcu takvog "kontradiktornog Boga" nazvani su
Bythos ili "Bezdan" ("Ambis").
Fatimije su upražnjavali ovo učenje i nazvali ga na arapskom
al-ghayb t'ala ("Uzvišena drugost"). Ovu Uzvišenu drugost nazivali su Bogom, a ime
Allah uzeli kao oznaku za prvu emanaciju nespoznatljive beskonačnoti - Prvog Uma. Po njihovom učenju, ova emanacija, i sama stvorena, ograničena, i prema tome demijurška i lamentira zbog svog izgnanstva iz Bezdana, iako je neposredni stvaralac svijeta. Fatimije su govorile da riječ Allah dolazi od glagola
walaha - oplakivati, jadikovati, što je nemoguće.
Tradicionalni učenjaci ovaj problem rješavaju na slijedeći način: postojanje zla zapravo je odsustvo dobra, a ne druga vrsta supstance koja proizlazi iz načela druge vrste. Prema "pravovjernom" učenju o teodiciji, ono što se dešava kada nastupi zlo na svijetu zapravo je svjesno prouzrokovana greška prihvatanja neegzistencije kao različitog oblika egzistencije, neka vrsta antiegzistencije. Pošto bi takva antiegzistencija morala imati načelo iz kojeg je proizašla (ako to već nije sam Bog), očito je da bi suština takvog hipotetičkog načela zla bila apsolutna kontradikcija. Po učenju Sa'da ad-Dina at-Taftazaniya (umro 791.) nužno je potvrditi da "nepostojeće nije stvar".
Antinomianizam je specifično religijsko ponašanje protivno (Vjero)zakonu. Povezan je sa filozofskom i religijskom antinomijom jer drži dobro i zlo identičnima, pa tako i dozvoljeno i zabranjeno. Ono što se nalazi unutar ograničenosti iz koje rezultiraju stvorenja, i ono što je van i iza te ograničenosti (ili ništavila) preobraća se u revnopravne stvarnosti, a zbir tih dvaju stvarnosti postaje počelo ili božanstvo.
Antinomianističke sekte postoje u svim religioznim okruženjima, ponekad se antinomianizam izražava samo kao tendencija koja naglo zastaje na rubu prelaženja religijskih zabrana; a nekada se, opet, sastoji od smionog kršenja vjerskih odredbi; npr. prekid ramazanskog posta 1164. godine prilikom proglašenja
Kijameta (Smaka svijeta, proživljenja) u asasainskom utvrđenju u Alamutu, ili npr.
Qalenderijje, pa
Bektašije ("bektašijjska" rakija).
Haji Bektash Veli (oko 1209. - oko 1271.)
Također, antinomianizam opstoji i kroz različite varijacije etičkog libertinizma (raspusništvo, raspojasanost), za koje su gnostičke sekte često optuživane, s pravom ili ne. Kod nas imamo primjer progona Hamzevijja. Prakticiranje
mut'e (privremenog braka, koji može trajati kratko), zabranjenog u sunnitskom islamu, česta je meta ovih optužbi. Drugdje su postojale sekte koje su se na perzijskom nazivale
"Oni koji gase lampe" koje su mogle biti radikalno libertinističke. Na Zapadnu npr. pripadnici katarske hereze u srednjem vijeku bili su striktno asketski orijentisani, sve dok ne bi dosegli ono što su smatrali čistotom i savršenstvom ličnosti. Nakon toga, vjerovali su da su nesposobni za grijeh i da je sve što su radili dobro. Prevladali su zakon koji za obične ljude još uvijek važi.
Manihejski sveštenici, 8./9. vijek
Antinomianističke tendencije u islamu, pored
ghulata, ili ekstremističke sekte koje su divinizirale (obogotvorile) svoje poglavare (a to je u islamu najteži grijeh), još uvijek se mogu u raznim oblicima naći u sufizmu. One su sažete u neke općepoznate izreke koje su proturan kao
hadisi. Najpoznatija od tih izreka pripisuje se Ebu Hurejri, a ponekad se i Alija spominje kao izvor:
"Ja imam dva dijela Poslanikovog znanja; za jedan znaš, a kad bih ti rekao drugi, ti bi me zaklao."
Drugi dio znanja nikad nije naveden; ostavljen je kao tamno mjesto rezervirano za buđenje spontane antiistine. Postoji varijanta da je bilo nešto što Imam Ali a.s. nije mogao reći bilo kome,
"pa je to morao šaputati u bunar". Negdje se spominje još rupa u zemlji, iz koje je poslije iznikla trska od koje je napravljen Naj (
Ney). (Alijeva tajna)
Elijah (Ilija) i Khidr a.s. obavljaju namaz (perzijski manuskript)
Drugi općepoznati pseudohadis ovakvog tipa govori o tome da se Poslanik tokom vijećanja povukao u šumarak. Hazreti Ali ga je otpratio, i kada se vratio, Omer ga je upitao šta je Poslanik rekao. Kada je Omer dobio odgovor, rekao je da to mora biti tajna, inače se niko neće truditi za oprost i spas. Motiv šumarka (grma) ponavlja se u nizu veoma tajnovitih iskaza koji upućuju na pojavu Dedždžala u Medini. Ovo su vjerovatno tragovi kasnijih pokušaja da se izvorna krivotvorina neutralizira pripisivanjem dodatnih elemenata njoj, ili transformacijom tih elemenata u treći entitet.
Neki zanimljivi primjeri antinomianističkih ideja prisutni su u onim izrekama poznatim kao
hadis-kudsi (Božija riječ izgovorena Poslanikom). Mnogi hadisi-kudsije su jednostavno parafrazirani dijelovi kur'anskog teksta. Unatoč tome, stanovit broj drugih takvih izreka, kada se stave u kontekst jedne misije i učenja, jeste antinomianistički. Jedan od takvih jeste i ovaj:
"Ja (Bog) sam bio skriveno blago. Htio sam se obznaniti (objaviti), i zbog toga sam stvorio svijet." Ova se izreka možda prvi put pojavljuje u pisanoj formi u Rumijevoj
Mesneviji; i tu ne postoji ništa što bi izazvalo opravdan prigovor. Međutim, pošto su ove izreke prenošene usmeno, jasno ili s podrazumijevanjem, putem njih je uvedeno kao zaključak da je svijet emanacija Boga, a time i Bog sam.
Alžirski mistici tvrde da je Poslanik a.s. često pitao svoje sljedbenike:
"Ima li kakav stranac među nama?", ismatraju da je to Poslanik a.s. radio jer je namjeravao podučavati nečemu što ne bi trebao svako čuti; ukratko, radilo se o poučavanju nekim tajnim vještinama. Tajno se poučavanje rijetko obavlja jasno i eksplicitno, pa na učenicima ostaje da ga rekonstruiraju za sebe, što je mnogo plodonosnije, jer poprima, kada se pojavi, oblik izvorne antinomije, kao iznenadno shvatanje iznutra.
Korijen tajnog poučavanja je u srži
mahayana buddhizma, i javlja se u određenoj tački u skoro svakoj religiji. To je jednostavan način za širenje antinomianističke ideje gdje god da čovjek poželi. Već u ranom periodu islama ovakvo je učenje bilo rasprostranjeno, pa je zbog toga Bukhari u svoj
Sahih uvrstio to kako je Aiša, Poslanikova a.s. udovica, rekla Mašruku: "Vjeruj mi, onaj ko ti kaže da je Poslanik tajio dio Božijeg otkrovenja, i da o tome nije obavijestio svoj narod - taj te sigurno laže." Ideja o tajnom poučavanju postoji i ponavlja se i kod inače pobožnih ljudi i kod strogih muslimana, iako u Kur'anu stoji:
"Obznani ljudima ono što ti je od tvog Gospodara objavljeno. Ako ne, onda nisi Objavu prenio." (5, 67)
Imam Ali prima investituru na Ghadir Khummu (Ilustracija iz Ilhanidskog manuskripta 1308./1309.)
Iza svega ovoga stoje dva učenja prema kojima vode antinomianističke aluzije; ona se mogu naći kod mnogih sufijskih pravaca, i nekih minornih sekti i grupacija povezanih sa islamom i njegovim ograncima. U nekim sufijskim pravcima, primjetna je divinizacija čovjeka. Jasan primjer jeste u naširoko poznatom i citiranom hadisu:
"Ko spozna sebe spoznao je i svoga Gospodara; ko je mene (Poslanika a.s.) vidio vidio je istinu." Prvio dio ovog hadisa klasična je gnoza. Drugi dio povlači jednakost između čovjeka i Boga. Središnje i krovno učenje Kur'ana jeste da je samo jedan Bog, Nestvoreni. Uprkos tome divinizacija čovjeka (
hulul) ostala je jednom od ključnih ideja koje se opetovano javljaju u sufijskom učenju, iako su je s vremena na vrijeme pojedini reformatori odbacivali i iskorijenjivali.
Najosjetljiviji je primjer kako neke sufijske grupacije (redovi) tretiraju Al-Hallaja i druge zanesene (opijene sufije). Uobičajeno je da vodeća figura sufijskog reda tvrdi da bi mogao korigirati Halladža, ili da je Halladž pravedno kažnjen što je otišao predaleko (jer je u javnosti otkrio tajnu ljudske Božije suštine), ali ne tvrdi da je Halladž bio u krivu, ili da je sama ideja pogrešna. Drugi takav primjer jeste naglašavanje bivših učitelja (šejhova) koji su se, posredujući između Boga i ljudi, asimilirali u samog Boga po funkciji. Ovo poprima oblik ritualnog prizivanja učitelja u
silsili, u inicijacijskom lancu reda. Antinomianizam i divinizacija stvorenog nerazdvojivi su par: jedna strana zabranjeno, odnosno, ono što je iza granice, čini dozvoljenim, a druga strana ograničeno pretvara u apsolutno.
Egzekucija Mensura Al-Hallaja (858. - 922.)
Drugo učenje zagovara iskupljenje šejtana (i uz njeg iskupljenje ostalih odmetnika iz Kur'ana, posebno faraona). Halladž piše u
Tawasinu da su mu Iblis i Faraon bili učitelji. Ideja o Iblisu kao savršenom muslimanu, koji se nije htio pokoriti Ademu i pokoravajući se samo Bogu, vjerovatno je začeta sa Sehlom Tusterijem (Sahl At-Tustari). Također, Ibn Arebi, Attar, Abdul-Karim Al-Jili i mnogi drugi su zagovarali ovu ideju. U krajnjoj liniji, ideja o iskupljenju Iblisa jeste uvođenje trojanskog konja u islam, pokušaj postavljanja antipricipa, odnosno zla u isti status ili realnost poput Boga.
Ibn Arebi (Murcia 1165. - Damask 1240.)
Fariduddin Attar (oko 1145. - oko 1221. Nishapur)
U sunnijskom svijetu ideja antinomianizma leži skrivena čak i danas unutar sufijskih slojeva. No, ovo ne treba značiti da je sufizam u cjelini "krivovjeran" i da je otišao daleko od "izvornog" islama. Naprotiv, mnoge sufije su oštro osudijel antinomianističke ideje. Abdul-Mawabih ash-Shadhili rekao je za Halladža:
"Da je zaista dosegao stvarnost stapanja s Bogom, bio bi zaštićen od grešaka kojima se izložio govoreći: 'Ja sam On' "
Ova ideja, međutim, još uvijek opstaje. Možda razlog za egzistenciju antinomianizma jeste da on samom svojom kontradikcijom izbija iz dubine svijesti. Također, može se kazati da mi, ako želimo znati šta smo, moramo saznati šta nismo, a antinomianizam nas uči tome. Ali, sve religije osuđuju ovo učenje, jer ono, po svojoj prirodi nanosi više štete samoj svjenosti proceza spoznaje, stvarajući solipsizam i sveobuhvatni subjektivizam. Čak je i Halladž rekao:
"Bog baci čovjeka ruku vezanih na leđima u more, i reče mu: 'Pazi ! Pazi ! Ili ćeš se smočiti u vodi".
Je l' ti to sema i ideologija? 
, jer, recimo, i zejdije su šiije (ogranak šiija) - kao što su pripadnici plemena Huti u Jemenu - pa ipak ne vjeruju u bezgrješnost imama kako to vjeruju šiije isna-ašerije (duodecimalisti, dvanaestoimamci) kao najbrojnija šiitska skupina, a ne vjeruju i u neke druge stvari, odnosno drukčije vjeruju od šiija duodecimalista. Zejdije su, inače, šiije čiji je akaid najbliži ehli-sunetskom, od svih ostalih šiitskih skupina.
