Bijeljina i okolina 1992 - 1995

[SkyLimit]

Da ne ostane ona da su "svi Bijeljinci pobjegli u inostranstvo", poslusati mladica na 02 : 20

[Danguba]

Da ne ostane ona da su "svi Bijeljinci pobjegli u inostranstvo", poslusati mladica na 02 : 20

Daleko od toga da su svi zavrsili u inostranstvu. Imali su cetu vojnika.

[Nekako s proljeća]

[zigson]

je li ovaj cetalj sto drzi flasu cetalj sa ove slike 2. sa lijeva

[vjesticanametli]

Pa.tolike slike....imaju li ta dubrad imena.....zar nije ovo covjek k9ji je na jednoj slici molio za zivot....sklopio ruke a onaj fotograf ga slikao

[SkyLimit]

Pa.tolike slike....imaju li ta dubrad imena.....zar nije ovo covjek k9ji je na jednoj slici molio za zivot....sklopio ruke a onaj fotograf ga slikao

Uglavnom danas pristojni gradjani slobodarske Srbije

Fotografiju znamo napamet, pa je vidimo i zatvorenih očiju - dva pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde strogih lica patroliraju praznim centrom grada, s automatskim puškama na gotovs, a do njih, pod zidom bijeljinskog Doma omladine, u plitkoj lokvi krvi leže tri leša. Jedno od njih pripada Tifi Šabanović: nesretna žena leži na trbuhu, mrtvoga lica zabijenog u mokri pločnik kao u jastuk obgrljen rukama, onako kako ljudi od strepnje i straha bježe u san.

Konačno, iznad ubijene Tife uvijek taj isti mladi vojnik ležerna koraka, snimljen s leđa, sa zoljom o ramenu, crnom "fantomkom" u epoleti i sunčanim naočalama na tjemenu - u lijevoj mu ruci spušteni kalašnjikov, u desnoj upaljena cigareta, a podignuta mu se desna noga u crnoj čizmi sprema udariti Tifinu mrtvu glavu, nonšalantno kao što je pet-šest godina ranije pred školom šutirao prazne konzerve piva.

Ključni detalj te fotografije na njoj se zapravo ne vidi: to je oko promatrača, objektiv Havivove nimalo skrivene kamere. Bijeljinski užas 2. aprila 1992. američki fotograf, naime, snima javno i nesmetano, s osobnom dozvolom Željka Ražnatovića Arkana, u pratnji njegovih vojnika.

Mladić koji čizmom udara mrtvo žensko tijelo to zna: zna li pak da ga Amerikanac iza njegovih leđa snima i u tom trenutku, nije poznato, niti je važno. On je potpuno opušten pred tri leša na pločniku, pred ugaslim životom žene koja mu je mogla biti majka, pred kolegama iz brigade, pred vlastitim bogom i pred vlastitom savješću, pred američkim fotografom i njegovom kamerom. Pa potpuno tako opušten pred svijetom i pred historijom šeta sablasno opustjelim bijeljinskim ulicama i udara mrtve ljudske glave.

Svih ovih godina ta nam je čuvena fotografija bila stoga još strašnija, a odjek ležernog ubojičinog koraka još jeziviji. Istim je tim nonšalantnim korakom on otišao i iz Bijeljine i iz rata, i svih ovih dvadeset godina njime mjerio pločnike našeg svijeta. U njemu je bio jednako opušten kao na Havivovoj fotografiji, šutirajući prazne konzerve piva kao da su ljudske glave.

Njegovo je ime Srđan Golubović i mogao je biti bilo koji od prolaznika što ste ih mimoilazili mokrim pločnicima svoga grada.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.

Glazbi se posvetio po povratku iz rata, zolju i kalašnjikov zamijenio je gramofonom i sintesajzerom lako, jednostavno i ležerno, onako kako se mijenja posao na crno. Njegovi su partyi, kažu upućeni, bili među najboljima u gradu, a surađivao je s najboljim - kako se to sad kaže, jel' muzičarima? - i vodećim imenima svog žanra, svim onim kompliciranim i metaliterariziranim imenima s velikim i malim engleskim slovima. On se, recimo, zvao Max. DJ Max.

Poslušao sam na internetu jednu njegovu, hm, stvar, i nakon dvadeset sekundi sintetičkog kronometra, kao u kakvom nervoznom techno ili house spotu, čuo sam i vidio Maxovu cokulu kako u pravilnom ritmu udara u Tifinu glavu. O da, njegov trance udara u glavu: primjedba će se učiniti neumjesnom, svakako uvredljivom za ljubitelje elektronske plesne kulture i dvadesetogodišnje klince iz noćnih klubova, ali ne znam kako bih vam drugačije rekao - dobro došli u nelagodu. Mi u njoj živimo cijeli vaš život.

DJ Max, majstor sintetičke muzike i guru noćne zabave, nije bio jedan od onih ratnih zočinaca "negdje među nama": ovaj je bio na stejdžu i udarao vam je ritam. Plesali ste kako on svira.

Metafora je, istina, malo prvoloptaška, ali - jebiga - volej je po definiciji na prvu loptu. Onako kako ga je na školskom igralištu udarao mali Srđan Golubović. Onako kako ga je u vašim godinama udarao na pločniku iza bijeljinskog Doma omladine. I tada je vikao "Ajmo, ruke gore!".

DJ Max našu je nelagodu prenio slijedećoj generaciji: on ionako nikad nije živio u njoj. Uhapšen je, uostalom, zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije.

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/skri ... ljini-1992

[vjesticanametli]

Strasno..... uzasno

[Nekako s proljeća]

je li ovaj cetalj sto drzi flasu cetalj sa ove slike 2. sa lijeva

Jeste.




Nebojša Đorđević Šuca

[Nekako s proljeća]

Alma Peković, ćerka i sestra žrtvava ratnog zločina iz aprila 1992, u Bijeljini, događaja koji je osvedočen na fotografiji foto-reportera Rona Haviva, a na kojoj se vidi da su ubice pripadnici Srpske dobrovoljačke garde - takozvanih Arkanovih Tigrova, podnela je 2. aprila 2015. godine krivičnu prijavu protiv anonimnih lica Tužilaštvu za ratne zločine.

Ona u izjavi za Danas kaže da je tom prilikom Tužilaštvu predala i spisak od nekoliko imena protiv kojih bi mogla da bude podignuta optužnica. "Krivičnu prijavu sam podnela Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, 2. aprila 2015. godine, simbolično, jer su na taj dan ubijeni moji roditelji i brat. Predmet je registrovan pod brojemKTR 54/15, a predmet vodi tužilac Milan Petrović. Par puta smo ga kontaktirali i dali smo mu izvesna imena koja bi mogla biti optužena, ali nema nikakvog pomaka u tom slučaju", ističe sagovornica Danasa.

Dosadašnji tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je nedavno da je doneta naredba o istrazi Dobrovoljačke garde. "Doneta je naredba o istrazi Garde, dotakli smo je, ali na kraju", rekao je on, ne precizirajući o kom predmetu je reč.

Iza fotografije Rona Haviva, koja je obišla svet i postala svojevrsna paradigma brutalnosti i zverstava koje su činili Arkanovi Tigrovi, stoji potresna priča čiji ishod, uprkos činjenici da je prošlo čak 25 godina, tek sluti na mogući rasplet. S obzirom na dosadašnje iskustvo rada Tužilaštva za ratne zločine, očekivanja da će ratni zločini koji su počinjeni u ime građana Srbije nemaju uporišta u realnosti. Uprkos tome, porodice žrtava ne gube nadu, iako je retko ko pred srpskim doživeo satisfakciju. U razgovoru za Danas Alma Peković iznosi činjenice, sećajući se tog najtragičnijeg trenutka u životu.

*Imala sam 27 godina i živjela sasvim normalno sa mojim mužem i malom bebom, na drugom kraju grada od mesta gde su živeli moji roditelji... Tamo gdje ću igrom slučaja ostati živa za razliku od njih, oca Redžepa, majke Ajše i brata Admira Šabanovića.

*Ponedeljak, 30. 03. 1992. Otišla sam sa mojim mužem u obližnju Loznicu kako bi kupili našoj bebi kolica. Istog dana smo htjeli probati ta kolica, pa smo negdje kasno po podne otišli u centar grada da prošetamo. Na naše zaprepaštenje i čuđenje grad je bio potpuno prazan i pust. Poneki prolaznik kao mi ili zalutali pas mogao se vidjeti na ulicama grada Bijeljine. Bilo nam je jako sumnjivo i muž je odlučio da se odmah vratimo našoj kući, premda smo imali namjeru otići do mojih roditelja koji su živjeli samo par stotina metara od centra grada, u Ulici JNA 56. Na svu sreću stigli smo na vrijeme kući u Ulici Petra Kočića 76, otprilike dva kilometra od centra grada. Nedugo poslije toga, u prvim predvečernjim satima, začula se pucnjava negdje u gradu. Ni slutili nismo da je počeo rat u Bosni i Hercegovini i stradanja nedužnih civila, pa i mojih roditelja.

*Moj muž, koji je radio u štabu Teritorijalne odbrane grada Bijeljine, imao je kancelariju u Bijeljinskoj kasarni "Fadil Jahić Španac". Bio je na jako odgovornoj dužnosti i kretao se svakog radnog dana po kasarni radeći poslove koje je zahtjevala njegova struka i posao. Pričao mi je par puta kako se nešto čudno dešava u toj kasarni, da se neprestano dovlače i odvlače MTS (materijalno tehnička sredstva), kopaju se rovovi, a iz njegovog magacina, koji je on dužio za pripadnike TO, odvukli su sve bez njegovog znanja i bez saglasnosti komandanta TO Bijeljina u obližnju Patkovacu. Tamo je bila stacionirana jedna manja kasarna, ali je bila van očiju muslimanskog naroda, odnosno tamo su živjeli samo Srbi. Nije mu nikad palo na pamet da se tako nešto strašno može dogoditi u njegovom gradu kao u Vukovaru, gdje su ga jedne noći, dobro se sjećam, probudili u dva časa ujutru pripadnici JNA, kako bi im on otvorio magacine TO i oni tamo smjestili ogromno naoružanje koje su dovukli iz tog grada, a sve to po noći kako narod sa ulice ne bi mogao to vidjeti.

*Sutradan, pucnjava koja se nadaleko čula i poneka granata, koja je pala iznad naših kuća u Ulici Petra Kočića, nagovještavala je nesagledive posledice. Ostali smo taj dan kod naše kuće a ja sam par puta razgovarala telefonom sa mojom mamom, kada mi je ona rekla da se isto tako puca oko njihove kuće i oko gradske bolnice, ali da su oni na "sigurnom", u podrumu njihove kuće, gdje su pristigle obližnje komšije. Među njima je bila porodica Pajaziti sa svim članovima a i radnici koji su radili u buregdžinici "Tri brata", vlasništvo Abdurahmana Pajazita, najstarijeg brata od njih trojice. Druga familija koja se tu zatekla bili su isto tako prve komšije Mulabdić sa sinom, kćerkom, snahom i unukom. Ukupno, po maminoj priči, bilo ih je oko 15.

*Zadnji put sam se čula sa majkom 2. aprila, negdje oko devet sati ujutro, i to je bio zadnji put... Moj muž, svekar, svekrva i ja smo još uvijek tog dana bili u našoj kući. Muž je par puta zvao pukovnika Masala, koji je bio komandant kasarne i lično se poznavao sa mojim mužem, da mu pošalje jednu kampanjolu kako bi se mogli prebaciti do kasarne i tamo koliko toliko smjestiti na "sigurnom". Nažalost, taj isti pukovnik nije mu izašao u susret rekavši da ako može sam da se prebaci do kasarne, da dođe, a da on to ne može narediti... Negdje oko dva sata po podne mom mužu je rekao jedan naš komšija koji je poznavao neke uticajne ljude u Bijeljini da se nešto strašno desilo kod kuće mojih roditelja i da bi to trebalo provjeriti. Nije mi to muž rekao, niti će mi reći. Za to sam saznala 5. aprila, u nedelju, od moje tetke.

*U međuvremenu, tog 2. aprila na Radio Bijeljini čuo se proglas da sve mjesne zajednice organizovano skupe sve naoružanje i da se ono preda u SUP. U našoj ulici je bilo tri lovačke puške i dva pištolja sa urednim dozvolama. To smo skupili, i moj muž je riješio zajedno sa još dvojicom momaka iz ulice da odu sa autom i bijelom zastavom do SUP-a i to predaju. Muž mi je kasnije rekao da je to uradio zbog toga kako bi tamo nekoga sreo u policiji i provjerio tu informaciju koju su mu rekli... Otišao je tamo i stvarno iz policije su mu dali dva policajca i auto da sjedne i da ode na lice mjesta i da provjeri tu informaciju, jer navodno ni oni nisu bili sigurni a nisu ni znali. Kad je stigao sa policijskim autom i dva policajca, koji su bili korektni, na lice mjesta uvjerio se da je na trotoaru ležala moja majka u bijelom džemperu, koju je prepoznao, i muškarac u kožnoj jakni kojeg je takođe prepoznao, a bio je to Abdurahman Pajaziti, vlasnik buregdžijske radnje koja je bila do kuće mojih roditelja. Treću žensku osoba koja je ležala na istom mjestu moj muž nije prepoznao, a bila je to supruga Abdurahmana, tek ćemo kasnije saznati... Kad je ponovo stigao do SUP-a, tamo ga je čekao izvjesni Pero Simić, novinar, koji je tražio od njega neki razgovor ili da da neki proglas preko Radio Bijeljine, kako je navodno u Bijeljini sve sigurno i čisto. On je taj intervju izbjegao ni sam se ne sjeća kako, i vratio se kući sav potresen i isprepadan... Odmah posle njegovog dolaska krenuli smo prema kasarni a za nama onako spontano još mještana naše ulice u kojoj smo živjeli smatrajućii znajući da moj muž tamo radi i da će ako budu tamo, biti možda malo više zaštićeniji. Došli smo nekako do kasarne i tu su nas zaustavili maskirani civili, naoružani do zuba, pripadnici Srpske radikalne stranke koji su na glavama imali kape sa kokardama. Nisu nas puno maltretirali, psovali su samo "balijsku majku" i rekli da se vratimo odakle smo došli. Nismo imali drugog izbora i krenuli smo nazad. Usput nas je zaustavio naš kućni prijatelj Mire Hanušić i odveo nas kod njega da se ne bi izlagali daljoj opasnosti jer je naša kuća bila udaljena dva kilometra. Prihvatili smo to i ostali kod njega do nedelje, 5. aprila.

*U međuvremenu se čuo ponovo proglas na Radio Bijeljini da se može otići do gradske bolnice i tamo pronaći i pokupiti nastradali u navodnim uličnim borbama. Moj muž i ja smo krenuli prvo kod moje tetke koja živi u blizini kuće mojih roditelja. Imala sam neki poseban strah i predosjećaj i stalno sam pitala muža je li on zna nešto, pošto se u kući mojih roditelja niko nije mi javljao na telefon od četvrtka prije podne. Tješio me je i ujedno pripremao za najgore, ali mi nije ništa rekao. Kad sam se približila tetkinoj kući, čini mi se da mi je sve bilo jasno. Ušla sam unutra i izgovorila samo: tetka, jesu li svi... Ona je samo zapomagala i bilo mi je sve jasno... Više ne znam šta je bilo sa mnom...

*Posle je muž otišao i pokupio ih ispred mrtvačnice gradske bolnice. Tamo su ležali na travi pokriveni bijelim čaršafom a bilo ih je po priči mog muža oko tridesetak... Tu se našao čovjek iz pogrebnog koji mu je dao plastične vreće i on je uz pomoć nekih prijatelja koji su se našli tu tražeći svoje mrtve uspio pokupiti i prevesti do porodične kuće gdje su i pobijeni. Uspio je nekako sakupiti komšije i nešto rodbine i sahraniti ih na obližnjem groblju. Bilo ih je toliko da skoro nije imao ko nositi te mrtve do njihovog posljednjeg boravišta. Rekao mi je i to da skoro nije mogao prepoznati oca od udaraca i ozljeda a da je bratu falilo skoro pola glave, najvjerovatnije pogotkom metka iz snajpera. Nađen je u džamijskom dvorištu preko puta naše kuće kao i komšija Muhamed... U dvorištu naše kuće bili su još po priči preživjelih svjedoka još nekolicina ubijenih, zapravo svi članovi porodice Pajazit, kao i dva radnika.

*Preživjeli iz podruma naše kuće su mi kasnije rekli da su izlazeći napolje vidjeli izvjesnog Mirka Simića, naoružanog i sa kokardom na glavi. Stajao je na trotoaru sa još dvojicom pripadnika četničkog pokreta. Bio je tu i izvjesni Brano Šumar, kojeg su prepoznali, a ostali koji su učestvovali u ovim gnusnim i svirepim ubistvima bili su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde - arkanovci.

*Nakon par dana počeli su da mi dolaze u kuću svaki dan izvjesni Miloš i Crni, koji su mi prijetili da ne smijem nigdje ići i morala sam im kuhati svako jutro kafu. Dolazili su i posle podne. Tako se moja agonija produžavala sve dok nisu došli i rekli da će nas sutra voditi u Vrnjačku Banju da se navodno tamo malo odmorimo jer smo svašta u zadnje vrijeme preživjeli... Vidjeli smo da se žele i nas riješiti i muž je uspio preko neki njegovih prijatelja Srba, koji su ostali stvarno pošteni ali su se bojali i sami ovih što su došli sa strane, ali i nekih domaćih Srba izdajnika, nabaviti jednu specijalnu propusnicu koju je lično potpisao Krizni štab SDS, i tako smo izašli iz Bijeljine 28. maja 1992. godine. Otišli smo prvobitno u Sloveniju kao izbjeglice.


http://www.itnsource.com/en/shotlist/RT ... na%20april

[shake69]

Meni nije jasno kako Bosnjaci Bijeljine, posebno Janje koja je mjesna zajednica ove opstine ne mogu ikoliko uticati na rezultate lokalnih izbora a tako puno ih se vratilo!? Ili ti ljudi nisu ni prijavljeni u RS pa ne mogu ni glasati?

[Pitarrr82]

.

[Ripicipi]

[massacre]

Svako imao dio svog kolaca pa nije bilo ni pretjerane zabrinutosti za ova Vojkanova dijela, a Karadzicu dobro dosla i lova i ciscenje. Mozda grijesim ali mi se cini da je zadatak Davidovica bio i da malo opere Milosevica iz cijele price oko rata u BiH.

[SkyLimit]

....

Bijeljina i okolina 1992 - 1995

[Pitarrr82]

Kojih li oruzanih sukoba?

[Cartmane]

Moze li neko ko je upucen napisati nesto o logoru Batkovic?

[Nekako s proljeća]

Moze li neko ko je upucen napisati nesto o logoru Batkovic?

[Nekako s proljeća]

Izvor: http://www.icty.org/x/cases/krajisnik/t ... 060927.pdf
strana 111.

[argyle]

[massacre]

Clanak povodom pocetka agresije pametnom dosta..
http://preporodbn.com/oslobodenje-ili-okupacija/

[Nekako s proljeća]

Serbian refugees wait for a train as they flee a Croat offensive in Krajina. After the fall of Communism in 1989-90, Yugoslavia broke into Croatia, Bosnia, and Serbia, all of which claimed areas within the others, and which led to the war still going on ten years later. By Autumn of 1995, the fighting and "ethnic cleansing" had displaced about 3.5 million people.
Date Photographed: August 1, 1995
Location: Bijeljina, Bosnia and Herzegovina

Izvor: http://www.corbisimages.com/images/Corb ... 843fced996

Izvor: http://www.corbisimages.com/images/Corb ... 03cb0b3e24

[SkyLimit]

Ja sam mislio da je obicni mit prica o Bosnjacima sa prostora opcine Bijeljina koji su bili u VRS dok licno nisam upoznao jednog koji mi je pricao kako je kao pripadnik VRS ucestovao u ofanzivi na Teocak. Nadali se da ce time kupiti milost da ih se ne protjera. Na kraju ipak vecina su morala ostaviti sve i put Tuzle, ali to se desavalo 1993. i kasnije.

Ruku na srce, bilo ih je koji su koristili priliku da "dezertiraju" iz VRS i predaju se Armiji BiH, ovaj je prvo dobio dobre batine pa su ga onda primili u Armiju.

A i tesko je odrediti ko je tu tacno Bosnjak, bilo je tu puno "bijelih cigana" sa bosnjackim imenima.

[massacre]

Ja sam mislio da je obicni mit prica o Bosnjacima sa prostora opcine Bijeljina koji su bili u VRS dok licno nisam upoznao jednog koji mi je pricao kako je kao pripadnik VRS ucestovao u ofanzivi na Teocak. Nadali se da ce time kupiti milost da ih se ne protjera. Na kraju ipak vecina su morala ostaviti sve i put Tuzle, ali to se desavalo 1993. i kasnije.

Ruku na srce, bilo ih je koji su koristili priliku da "dezertiraju" iz VRS i predaju se Armiji BiH, ovaj je prvo dobio dobre batine pa su ga onda primili u Armiju.

A i tesko je odrediti ko je tu tacno Bosnjak, bilo je tu puno "bijelih cigana" sa bosnjackim imenima.

Dobar dio su bili bas ovi koje si naveo bilo je iz mijesanih brakova, a bio je dobar dio i " doslja " iz istocne bosne kojo su davno nekad doselili u BN mislim da ukupan broj neprelazi 100.

[SkyLimit]

Ima i onaj Zijad Zigic sto je bio u 10. diverzantskom odredu. Svi Zigici koje ja znam su "bijeli cigani", sta god to znacilo, ima djevojaka plavokosih, plavookih, svijetle puti sa tim prezimenom, ali svi kazu da su oni cigani jbg.

[Nekako s proljeća]