Bijeljina i okolina 1992 - 1995

[llull]

Nasao sam to vec, po onome sto ja znam desio se prvo artiljerijski napad na mjesto i to bi bilo to posle je samo armija BiH usla u mjesto, jer u selu nije bilo vojno sposobnih muskaraca vecinom stariji ljudi i nesto zena jer su mahom svi mladji bili u svajcarskoj ili u njemackoj na privremenom radu.
Ko zna taj kraj tamo, zna da je na Majevici preko 50 posto ljudi u inostranstvu.

E sad nakon ulaska doslo je do nekih zlocina, za glavnog je osumnjicen izvjesni Mujo Basic.
Nadam se da me niko pogresno ne shvata samo me zanimaju neke stvari vezane za taj kraj u tom periodu.
Ako nekoga zanima nesto vezano za regiju Bijeljina, Ugljevik, Lopare rad sam da pomognem.

[Dominion93]

Zanima me mišljenje ljudi koji su bili tamo za vrijeme upada Arkanovaca. Ja sam svojim očima vidio jednog klinca kako je pucao u smjeru trga iz kojeg su poslije došli arkanovci, iz nekog crnog automata sa magazinom u obliku doboša na vrhu. Da ponovim, arkanovci su jako brzo poslije (on je otišao u smjeru Vodotornja nakon pucanja) došli iz pravca trga prema zelenom neboderu.

Ja sam tad bio siguran da je to bio neko "naš". Ali u svim knjigama Trbića i drugih, a i po popisu žrtava, jasno je da nijedan Srbin nije ni povrijeđen a da ga nisu slučajno ili namjerno upucali drugi Srbi. Je li bilo stvarnog oružanog otpora ili ne?

[Walther]

Zanima me mišljenje ljudi koji su bili tamo za vrijeme upada Arkanovaca. Ja sam svojim očima vidio jednog klinca kako je pucao u smjeru trga iz kojeg su poslije došli arkanovci, iz nekog crnog automata sa magazinom u obliku doboša na vrhu. Da ponovim, arkanovci su jako brzo poslije (on je otišao u smjeru Vodotornja nakon pucanja) došli iz pravca trga prema zelenom neboderu.

Ja sam tad bio siguran da je to bio neko "naš". Ali u svim knjigama Trbića i drugih, a i po popisu žrtava, jasno je da nijedan Srbin nije ni povrijeđen a da ga nisu slučajno ili namjerno upucali drugi Srbi. Je li bilo stvarnog oružanog otpora ili ne?

ono kad neko sa 5 postova pocne pricu "ko je poceo rat"....

[Dominion93]

Kolega, svako od nas je nekad imao pet postova, osim ako kod prvog logiranja nisi nekom magijom dobio 1000 postova i status super pametujućeg korisnika.

Meni niko ne treba pričati kako je i ko je počeo rat i da je "Smrt majstor iz Srbije" jer sam to gledao svojim očima. Samo me zanima je li u mom rodnom gradu bilo ikakvog stvarnog otpora ili samo par kontejnera na ulicama kao barikade.

Zanimljivo je kako stvarno kad imaš manje od 1000 postova na svakoj temi neko "skače u oči", valjda u našem tradicionalnom duhu gostoprimstva.

[Zokipfc]

ono kad neko sa 5 postova pocne pricu "ko je poceo rat"....

Koja si ti faca

[massacre]

Zanima me mišljenje ljudi koji su bili tamo za vrijeme upada Arkanovaca. Ja sam svojim očima vidio jednog klinca kako je pucao u smjeru trga iz kojeg su poslije došli arkanovci, iz nekog crnog automata sa magazinom u obliku doboša na vrhu. Da ponovim, arkanovci su jako brzo poslije (on je otišao u smjeru Vodotornja nakon pucanja) došli iz pravca trga prema zelenom neboderu.

Ja sam tad bio siguran da je to bio neko "naš". Ali u svim knjigama Trbića i drugih, a i po popisu žrtava, jasno je da nijedan Srbin nije ni povrijeđen a da ga nisu slučajno ili namjerno upucali drugi Srbi. Je li bilo stvarnog oružanog otpora ili ne?

Iskreno jako,jako malo otpora koji je zanemarljiv.. Jedini od Srba zaplatio Mico Kengur roknuli ga arkanovci..

[Zokipfc]

Zanima me mišljenje ljudi koji su bili tamo za vrijeme upada Arkanovaca. Ja sam svojim očima vidio jednog klinca kako je pucao u smjeru trga iz kojeg su poslije došli arkanovci, iz nekog crnog automata sa magazinom u obliku doboša na vrhu. Da ponovim, arkanovci su jako brzo poslije (on je otišao u smjeru Vodotornja nakon pucanja) došli iz pravca trga prema zelenom neboderu.

Ja sam tad bio siguran da je to bio neko "naš". Ali u svim knjigama Trbića i drugih, a i po popisu žrtava, jasno je da nijedan Srbin nije ni povrijeđen a da ga nisu slučajno ili namjerno upucali drugi Srbi. Je li bilo stvarnog oružanog otpora ili ne?

Iskreno jako,jako malo otpora koji je zanemarljiv.. Jedini od Srba zaplatio Mico Kengur roknuli ga arkanovci..

Zasto su ga ubili?

[Dominion93]

Čovjek je bio "na svoju ruku" i nije mogao shvatiti šta se događa, nije stao na njihovu naredbu. A oni nisu znali radi li se o Srbinu ili Muslimanu. To je bilo kod autobuske stanice, koliko znam.

Ubijeno je još Srba, jedna podstanarka kod muslimanske familije koju su pobili, brat narodnog heroja Kurjaka. Svi od strane arkanovaca. Ova prva žena valjda jer se slučajno tu zatekla, a kod ovog drugog su ih vjerovatno odveli lokalni četnici, priča se da ih je njegov brat dosta potamanio u prošloj rundi...

[massacre]

Čovjek je bio "na svoju ruku" i nije mogao shvatiti šta se događa, nije stao na njihovu naredbu. A oni nisu znali radi li se o Srbinu ili Muslimanu. To je bilo kod autobuske stanice, koliko znam.

Ubijeno je još Srba, jedna podstanarka kod muslimanske familije koju su pobili, brat narodnog heroja Kurjaka. Svi od strane arkanovaca. Ova prva žena valjda jer se slučajno tu zatekla, a kod ovog drugog su ih vjerovatno odveli lokalni četnici, priča se da ih je njegov brat dosta potamanio u prošloj rundi...

Ubili su ga zato nisu znali o kome se radi, a drugo dok su se svi sklonili sa ulica Mico Kengur nije imao neki ni smjestaj dali je imao svoju kucu ili je spavao onako gdje se zatekne nemam pojma. Nije svatio sta se desaje jer je covjek bio malo onako retardiran ako smijem tako reci i zaostao imao je neku bolest. Za ovu podstanarku ne znam stvarno..a za ovoga sto ih je tamanio ako je iz Galca mislim da se ne radi o bratu nego o tom covjeku licno, Osveta cetnicke porodice iz onoga rata covjeku za kojeg se sumnja da je nekoga osudio ili tako nesto nisam siguran.

[Danguba]

http://www.slobodnaevropa.org/content/p ... 69067.html


Mislim da od ovoga nema nista. Godine su prosle i ptice na grani su znale za mnoge zlocine arkanovih jedinica ali se to drzalo po ladicama da se ne talasa.

Srbija samo procesuira ono oko cega se digla prasina pa ih neko pritiska a sve drugo se zataskava i prave farse od sudjenja.

[Dominion93]

Čovjek je bio "na svoju ruku" i nije mogao shvatiti šta se događa, nije stao na njihovu naredbu. A oni nisu znali radi li se o Srbinu ili Muslimanu. To je bilo kod autobuske stanice, koliko znam.

Ubijeno je još Srba, jedna podstanarka kod muslimanske familije koju su pobili, brat narodnog heroja Kurjaka. Svi od strane arkanovaca. Ova prva žena valjda jer se slučajno tu zatekla, a kod ovog drugog su ih vjerovatno odveli lokalni četnici, priča se da ih je njegov brat dosta potamanio u prošloj rundi...

Ubili su ga zato nisu znali o kome se radi, a drugo dok su se svi sklonili sa ulica Mico Kengur nije imao neki ni smjestaj dali je imao svoju kucu ili je spavao onako gdje se zatekne nemam pojma. Nije svatio sta se desaje jer je covjek bio malo onako retardiran ako smijem tako reci i zaostao imao je neku bolest. Za ovu podstanarku ne znam stvarno..a za ovoga sto ih je tamanio ako je iz Galca mislim da se ne radi o bratu nego o tom covjeku licno, Osveta cetnicke porodice iz onoga rata covjeku za kojeg se sumnja da je nekoga osudio ili tako nesto nisam siguran.

Narodni heroj se zvao Veljko Lukić i umro je prije rata, a brat kojeg us ubili 92-e Milan Lukić, e sad, da li je i brat bio u partizanima i tad im se zamjerio ne znam. Sinoć sam potražio spisak poginulih kojeg su objavili u SIM novinama nakon "borbi" i na njemu su osim njih troje još dvoje Srba, oboje su se zatekli u kući Milana Lukića i bili nezgodni svjedoci.

Dakle, i dalje stoji da ne znamo ni za jednog Srbina koji je poginuo ili čak ranjen, kakav je to onda otpor bio? Čista okupacija i masakr.

[Danguba]

Potresano svjedočenje: Roditelje su mi ubili Arkanovci



Izvor: RON HAVIV

Autor teksta:
NAP



Bh. novinska agencija Patria, u saradnji sa beogradskim listom Danas, prenosi intervju Alme Peković, kćerke žene koju su u Bijeljini 1992., godine ubili Arkanovi Tigrovi, a što je fotografisao svjetski poznat fotoreporter Ron Haviv. Njegove slike stradanja Bošnjaka u Bijeljini obišle su svijet.

Alma Peković, kćerka i sestra žrtava ratnog zločina iz aprila 1992. u Bijeljini, događaja koji je osvjedočen na fotografiji fotoreportera Rona Haviva, a na kojoj se vidi da su ubice pripadnici Srpske dobrovoljačke garde - takozvanih Arkanovih Tigrova, podnijela je 2. aprila 2015. godine krivičnu prijavu protiv anonimnih lica Tužilaštvu za ratne zločine.

Ona u izjavi za beogradski Danas kaže da je tom prilikom Tužilaštvu predala i spisak od nekoliko imena protiv kojih bi mogla da bude podignuta optužnica.

"Krivičnu prijavu sam podnijela Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, 2. aprila 2015. godine, simbolično, jer su na taj dan ubijeni moji roditelji i brat. Predmet je registrovan pod brojem KTR 54/15, a predmet vodi tužilac Milan Petrović. Par puta smo ga kontaktirali i dali smo mu izvjesna imena koja bi mogla biti optužena, ali nema nikakvog pomaka u tom slučaju", ističe sagovornica lista Danas.


Dosadašnji tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je nedavno da je donijeta naredba o istrazi Dobrovoljačke garde.

"Donijeta je naredba o istrazi Garde, dotakli smo je... " rekao je on, ne precizirajući o kom predmetu je riječ.

Iza fotografije Rona Haviva, koja je obišla svijet i postala svojevrsna paradigma brutalnosti i zvjerstava koje su činili Arkanovi Tigrovi, stoji potresna priča čiji ishod, uprkos činjenici da je prošlo čak 23 godine, tek sluti na mogući rasplet.

S obzirom na dosadašnje iskustvo rada Tužilaštva za ratne zločine, očekivanja da će ratni zločini koji su počinjeni u ime građana Srbije nemaju uporišta u realnosti. Uprkos tome, porodice žrtava ne gube nadu. U razgovoru za Danas Alma Peković iznosi činjenice, sjećajući se tog najtragičnijeg trenutka u životu.
Samo smo željeli kupiti kolica za bebu

Imala sam 27 godina i živjela sasvim normalno sa mojim mužem i bebom, na drugom kraju grada od mjesta gde su živjeli moji roditelji... Tamo gdje ću igrom slučaja ostati živa za razliku od njih, oca Redžepa, majke Ajše i brata Admira Šabanovića.

Ponedjeljak, 30. 3. 1992. otišla sam sa mojim mužem u obližnju Loznicu kako bi kupili našoj bebi kolica. Istog dana smo htjeli probati ta kolica, pa smo negdje kasno po podne otišli u centar grada da prošetamo. Na naše zaprepaštenje i čuđenje grad je bio potpuno prazan i pust. Tek poneki prolaznik kao mi, ili zalutali pas, mogao se vidjeti na ulicama grada Bijeljine. Bilo nam je jako sumnjivo i muž je odlučio da se odmah vratimo našoj kući, premda smo imali namjeru otići do mojih roditelja koji su živjeli samo par stotina metara od centra grada, u Ulici JNA 56.

Na svu sreću stigli smo na vrijeme kući u Ulici Petra Kočića 76, otprilike dva kilometra od centra grada. Nedugo poslije toga, u prvim predvečernjim satima, začula se pucnjava negdje u gradu. Ni slutili nismo da je počeo rat u Bosni i Hercegovini i stradanja nedužnih civila, pa i mojih roditelja.
Misteriozan nestanak oružja

Moj muž, koji je radio u štabu Teritorijalne odbrane grada Bijeljine, imao je kancelariju u Bijeljinskoj kasarni "Fadil Jahić Španac". Bio je na jako odgovornoj dužnosti i kretao se svakog radnog dana po kasarni radeći poslove koje je zahtijevala njegova struka i posao. Pričao mi je par puta kako se nešto čudno dešava u toj kasarni, da se neprestano dovlače i odvlače MTS (materijalno tehnička sredstva), kopaju se rovovi, a iz njegovog magacina, koji je on dužio za pripadnike TO, odvukli su sve bez njegovog znanja i bez saglasnosti komandanta TO Bijeljina u obližnju Patkovacu.

Tamo je bila stacionirana jedna manja kasarna, ali je bila van očiju muslimanskog naroda, odnosno tamo su živjeli samo Srbi.

Nije mu nikad palo na pamet da se tako nešto strašno može dogoditi u njegovom gradu kao u Vukovaru, gdje su ga jedne noći, dobro se sjećam, probudili u dva časa ujutru pripadnici JNA, kako bi im on otvorio magacine TO i oni tamo smjestili ogromno naoružanje koje su dovukli iz tog grada, a sve to po noći kako narod sa ulice ne bi mogao to vidjeti.

Sutradan, pucnjava koja se nadaleko čula i poneka granata, koja je pala iznad naših kuća u Ulici Petra Kočića, nagovještavala je nesagledive posljedice. Ostali smo taj dan kod naše kuće a ja sam par puta razgovarala telefonom sa mojom mamom, kada mi je ona rekla da se isto tako puca oko njihove kuće i oko gradske bolnice, ali da su oni na "sigurnom", u podrumu njihove kuće, gdje su pristigle obližnje komšije. Među njima je bila porodica Pajaziti sa svim članovima a i radnici koji su radili u buregdžinici "Tri brata", vlasništvo Abdurahmana Pajazita, najstarijeg brata od njih trojice.

Druga familija koja se tu zatekla bili su isto tako prve komšije Mulabdić sa sinom, kćerkom, snahom i unukom. Ukupno, po maminoj priči, bilo ih je oko 15.
Izvor: Anadolija
Posljednji put razgovor sa majkom

Zadnji put sam se čula sa majkom 2. aprila, negdje oko devet sati ujutro, i to je bio zadnji put... Moj muž, svekar, svekrva i ja smo još uvijek tog dana bili u našoj kući. Muž je par puta zvao pukovnika Masala, koji je bio komandant kasarne i lično se poznavao sa mojim mužem, da mu pošalje jednu kampanjolu kako bi se mogli prebaciti do kasarne i tamo koliko toliko smjestiti na "sigurnom".

Nažalost, taj isti pukovnik nije mu izašao u susret rekavši da ako može sam da se prebaci do kasarne, da dođe, a da on to ne može narediti... Negdje oko dva sata po podne mom mužu je rekao jedan naš komšija koji je poznavao neke uticajne ljude u Bijeljini da se nešto strašno desilo kod kuće mojih roditelja i da bi to trebalo provjeriti. Nije mi to muž rekao, niti će mi reći. Za to sam saznala 5. aprila, u nedjelju, od moje tetke.

U međuvremenu, tog 2. aprila na Radio Bijeljini čuo se proglas da sve mjesne zajednice organizovano skupe sve naoružanje i da se ono preda u SUP. U našoj ulici je bilo tri lovačke puške i dva pištolja sa urednim dozvolama. To smo skupili, i moj muž je riješio zajedno sa još dvojicom momaka iz ulice da odu sa autom i bijelom zastavom do SUP-a i to predaju.

Muž mi je kasnije rekao da je to uradio zbog toga kako bi tamo nekoga sreo u policiji i provjerio tu informaciju koju su mu rekli... Otišao je tamo i stvarno iz policije su mu dali dva policajca i auto da sjedne i da ode na lice mjesta i da provjeri tu informaciju, jer navodno ni oni nisu bili sigurni a nisu ni znali. Kad je stigao sa policijskim autom i dva policajca, koji su bili korektni, na lice mjesta uvjerio se da je na trotoaru ležala moja majka u bijelom džemperu, koju je prepoznao, i muškarac u kožnoj jakni kojeg je takođe prepoznao, a bio je to Abdurahman Pajaziti, vlasnik buregdžijske radnje koja je bila do kuće mojih roditelja.

Treću žensku osoba koja je ležala na istom mjestu moj muž nije prepoznao, a bila je to supruga Abdurahmana, tek ćemo kasnije saznati...

Kad je ponovo stigao do SUP-a, tamo ga je čekao izvjesni Pero Simić, novinar, koji je tražio od njega neki razgovor ili da da neki proglas preko Radio Bijeljine, kako je navodno u Bijeljini sve sigurno i čisto. On je taj intervju izbjegao ni sam se ne sjeća kako, i vratio se kući sav potresen i isprepadan...

Odmah poslije njegovog dolaska krenuli smo prema kasarni a za nama onako spontano još mještana naše ulice u kojoj smo živjeli znajući da moj muž tamo radi i da će ako budu tamo, biti možda malo više zaštićeniji.

Došli smo nekako do kasarne i tu su nas zaustavili maskirani civili, naoružani do zuba, pripadnici Srpske radikalne stranke koji su na glavama imali kape sa kokardama. Nisu nas puno maltretirali, psovali su samo "balijsku majku" i rekli da se vratimo odakle smo došli.

Nismo imali drugog izbora i krenuli smo nazad. Usput nas je zaustavio naš kućni prijatelj Mire Hanušić i odveo nas kod njega da se ne bi izlagali daljoj opasnosti jer je naša kuća bila udaljena dva kilometra. Prihvatili smo to i ostali kod njega do nedjelje, 5. aprila.

U međuvremenu se čuo ponovo proglas na Radio Bijeljini da se može otići do gradske bolnice i tamo pronaći i pokupiti nastradali u navodnim uličnim borbama. Moj muž i ja smo krenuli prvo kod moje tetke koja živi u blizini kuće mojih roditelja. Imala sam neki poseban strah i predosjećaj i stalno sam pitala muža je li on zna nešto, pošto mi se u kući mojih roditelja niko nije javljao na telefon od četvrtka prije podne.

Tješio me je i ujedno pripremao za najgore, ali mi nije ništa rekao. Kad sam se približila tetkinoj kući, čini mi se da mi je sve bilo jasno. Ušla sam unutra i izgovorila samo: tetka, jesu li svi... Ona je samo zapomagala i bilo mi je sve jasno... Više ne znam šta je bilo sa mnom...
Dženaza bez rodbine i prijatelja

Poslije je muž otišao i pokupio ih ispred mrtvačnice gradske bolnice. Tamo su ležali na travi pokriveni bijelim čaršafom a bilo ih je po priči mog muža oko tridesetak... Tu se našao čovjek iz pogrebnog koji mu je dao plastične vreće i on je uz pomoć nekih prijatelja koji su se našli tu tražeći svoje mrtve uspio pokupiti i prevesti do porodične kuće gdje su i pobijeni. Uspio je nekako sakupiti komšije i nešto rodbine i sahraniti ih na obližnjem groblju.

Bilo ih je toliko da skoro nije imao ko nositi te mrtve do njihovog posljednjeg boravišta. Rekao mi je i to da skoro nije mogao prepoznati oca od udaraca i ozljeda a da je bratu falilo skoro pola glave, najvjerovatnije pogotkom metka iz snajpera. Nađen je u džamijskom dvorištu preko puta naše kuće kao i komšija Muhamed... U dvorištu naše kuće bili su još po priči preživjelih svjedoka još nekolicina ubijenih, zapravo svi članovi porodice Pajazit, kao i dva radnika.

Preživjeli iz podruma naše kuće su mi kasnije rekli da su izlazeći napolje vidjeli izvjesnog Mirka Simića, naoružanog i sa kokardom na glavi. Stajao je na trotoaru sa još dvojicom pripadnika četničkog pokreta. Bio je tu i izvjesni Brano Šumar, kojeg su prepoznali, a ostali koji su učestvovali u ovim gnusnim i svirepim ubistvima bili su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde - arkanovci.

Nakon par dana počeli su da mi dolaze u kuću svaki dan izvjesni Miloš i Crni, koji su mi prijetili da ne smijem nigdje ići i morala sam im kuhati svako jutro kafu. Dolazili su i poslije podne. Tako se moja agonija produžavala sve dok nisu došli i rekli da će nas sutra voditi u Vrnjačku Banju da se navodno tamo malo odmorimo jer smo svašta u zadnje vrijeme preživjeli... Vidjeli smo da se žele i nas riješiti i muž je uspio preko nekih njegovih prijatelja Srba, koji su ostali stvarno pošteni ali su se bojali i sami ovih što su došli sa strane, ali i nekih domaćih Srba izdajnika, nabaviti jednu specijalnu propusnicu koju je lično potpisao Krizni štab SDS, i tako smo izašli iz Bijeljine 28. maja 1992. godine. Otišli smo prvobitno u Sloveniju kao izbjeglice.
Izvor: N1
Nataša Kandić, bivša direktorica Fonda za humanitarno pravo: Postoje svjedoci i dokazi protiv "Arkanovaca"

Nijedan pripadnik Srpske dobrovoljačke garde nije optužen. Protiv Arkana Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo je optužnicu 1997. godine koja je objelodanjena nakon njegove smrti. Bio je optužen za zločine protiv čovječnosti, koje su pripadnici njegove jedinice počinili u septembru 1995. godine u Sanskom Mostu, na osnovu lične i komandne odgovornosti – rekla je za Danas Nataša Kandić, bivša direktorka Fonda za humanitarno pravo.

Ona napominje da zločini u Bijeljini iz 2. aprila 1992. godine nisu počinjeni bez svjedoka.

"Ron Haviv je snimio pripadnika SDG sa podignutom čizmom iznad glave Ajše Šabanović, pored koje su ležali još Abdurahman Pajaziti i njegova žena. Zatekao se na ulici u trenutku kada su vojnici iz kuće izveli muškarca i jednu ženu Ajšu i Abdurahmana, potom Abdurahmanovu ženu, i sve troje ubili.

Vidio je Ajšinog sina Admira, koji je pokušao da pobjegne iz podruma, u kojem se nalazio sa komšijama, skrivajući se od "arkanovaca". Ubili su ga dok je trčao preko dvorišta, pokušavajući da pobjegne. Odmah po izvršenom zločinu, lokalna policija je bila upoznata da su "arkanovci" u kući mesara Redžepa ubili 15 muslimana, i na drugim mjestima još oko 50 ljudi.

Tijela, na ulici, u dvorištu i podrumu, ležala su tri dana dok nisu prebačena u mrtvačnicu.

Dok su pripadnici SDG "oslobađali Bijeljinu", na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu 31. marta 1992. godine", rekla je Kandićeva za Danas.

Kandićeva podsjeća da se o zločinu u Srbiji prvi put progovorilo prije nekoliko godina, u vezi sa hapšenjem Srđana Golubovića zvanog Maks, pripadnika nekadašnje SDG.

On je uhapšen zbog droge, i neko je ukazao na njegovu sličnost sa vojnikom na slici Rona Haviva. U svakoj normalnoj zemlji bilo bi to dovoljno da Tužilaštvo otvori istragu. U našoj zemlji to se nije dogodilo. Tužilaštvo nije reagovalo ni 2002. godine, kada je u Beogradu otvorena izložba Rona Haviva, na kojoj je bila i fotografija iz Bijeljine.

[Zokipfc]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

[Danguba]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

eto vidis dobra ideja.

[Dominion93]

Ko je htio da zna, znao je i onda. Sjećam se da je prvi broj beogradskog Vremena koji je tog aprila došao u Bijeljinu na kioske na naslovnici imao bijeljinsku džamiju i naslov RAT PROTIV BOSNE.

Što se tiče lokalnih Srba, svi znaju činjenice iz gornjih postova, ali 90 posto će i danas reći da ih je "Arkan spasio".

[massacre]

Ko je htio da zna, znao je i onda. Sjećam se da je prvi broj beogradskog Vremena koji je tog aprila došao u Bijeljinu na kioske na naslovnici imao bijeljinsku džamiju i naslov RAT PROTIV BOSNE.

Što se tiče lokalnih Srba, svi znaju činjenice iz gornjih postova, ali 90 posto će i danas reći da ih je "Arkan spasio".

Definitivno podpisujem tvoj post..bilo je pojedinaca koji su pomagali, neke i sklonili na sigurno..medjutim ono sto bode i usi i oci je da poslje rata vecina je bila u kuharima, ili "nasilno mobilisana" sto je teska suplja prica.

[LBVIEW]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

Mozda ove mlade generacije i nisu,samo oni koji su tad bili punoljetni itekako su svjesni-sve je radeno gotovo javno za srpsku "stvar",a sistematicnost i masovnost je podrazumijevala velik broj,sto direkrtnih izvrsitelja,sto onih sto su zlocine prikrivali.Javna je tajna kako je je,npr.,kompletna masinerija RZR Ljubija koristena u tu svrhu,a lokacije na kojima su zrtve pokopane u masovne grobnice nerijetko su u blizini srpskih naselja.Iste su prevozene u sekundarne grobnice,tako da je jednostavno nemoguce ne znati.

[malimbi]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

Mozda ove mlade generacije i nisu,samo oni koji su tad bili punoljetni itekako su svjesni-sve je radeno gotovo javno za srpsku "stvar",a sistematicnost i masovnost je podrazumijevala velik broj,sto direkrtnih izvrsitelja,sto onih sto su zlocine prikrivali.Javna je tajna kako je je,npr.,kompletna masinerija RZR Ljubija koristena u tu svrhu,a lokacije na kojima su zrtve pokopane u masovne grobnice nerijetko su u blizini srpskih naselja.Iste su prevozene u sekundarne grobnice,tako da je jednostavno nemoguce ne znati.

Jesu i te kako i mlade generacije svjesne i ne samo da su svjesne vec bi takve bile i gore od onih koje su izvrsile genocid. Kada su generacije koje su odgajane u "bratstvu -jedinstvu" i koje su odrastale , isle u skolu, vojsku, radile u istim firmama, zivili u istim ulicama i naseljima sa svojim zrtvama izvrsile genocid sta se ocekuje od generacija koje je odgajao Radovan i Milorad ? Mlade generacije znaju sta se u njihovo ime uradilo i to bi jos gore ponovili samo da im se pruzi sansa.


NA RAVNOJ ROMANIJI PROSLAVA 9. JANUARA 2016. SA DUGIM CIJEVIMA.

[Zokipfc]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

Mozda ove mlade generacije i nisu,samo oni koji su tad bili punoljetni itekako su svjesni-sve je radeno gotovo javno za srpsku "stvar",a sistematicnost i masovnost je podrazumijevala velik broj,sto direkrtnih izvrsitelja,sto onih sto su zlocine prikrivali.Javna je tajna kako je je,npr.,kompletna masinerija RZR Ljubija koristena u tu svrhu,a lokacije na kojima su zrtve pokopane u masovne grobnice nerijetko su u blizini srpskih naselja.Iste su prevozene u sekundarne grobnice,tako da je jednostavno nemoguce ne znati.

Govorim o ljudima u Srbiji. A za sekundarne grobnice: Slazem se da je tu dosta rada ( ) i ljudstva ulozeno. Ali da npr. vecina stanovnika Prijedora i okoline zna za to, ne bi bas rekao.


I za gore navedenu sliku: Gdje je sad SIPA Mladici se slikaju sa puskama 2016e za 'dan republike' a nikom nista. Sacuvaj i sakloni..

[LBVIEW]

Valjalo bi kad bi npr. tv kuca B92 napravila dosije od ratnih zlocina pocinjenih od strane Srba u BiH. Nisu ljudi svjesni ni jedan posto toga sta se sve desavalo. Kako idemo sad, ovo ce otici u zaborav za nekih 30-40 godina. Taman da se sve to opet desi, pa tako u krug...

Mozda ove mlade generacije i nisu,samo oni koji su tad bili punoljetni itekako su svjesni-sve je radeno gotovo javno za srpsku "stvar",a sistematicnost i masovnost je podrazumijevala velik broj,sto direkrtnih izvrsitelja,sto onih sto su zlocine prikrivali.Javna je tajna kako je je,npr.,kompletna masinerija RZR Ljubija koristena u tu svrhu,a lokacije na kojima su zrtve pokopane u masovne grobnice nerijetko su u blizini srpskih naselja.Iste su prevozene u sekundarne grobnice,tako da je jednostavno nemoguce ne znati.

Govorim o ljudima u Srbiji. A za sekundarne grobnice: Slazem se da je tu dosta rada ( ) i ljudstva ulozeno. Ali da npr. vecina stanovnika Prijedora i okoline zna za to, ne bi bas rekao.


I za gore navedenu sliku: Gdje je sad SIPA Mladici se slikaju sa puskama 2016e za 'dan republike' a nikom nista. Sacuvaj i sakloni..

Skontaj koliko je ljudi moralo biti ukljuceno u taj "posao" pomnozi taj broj sa brojem clanova familije,prijatelja,dodaj one koji su culi pjansku pricu u kafani,pa stanovnike srpskih sela od Gomjenice do Tomasice koji su gledali kamione pretrpane lesevima i samo ce ti se kazati.Problem je u svojevrsnoj zavjeri cutanja kod najveceg dijela Srba,sad da li zbog straha od procesuiranja bliznjih,stida ili neceg treceg,ne bih znao reci.
Inace,kad se na ovom forumu spomene da se, ne samo zlocini vec i svojevrsna kolektivna amnezija i sraman nedostatak empatije prema zrtvama nece nikad zaboraviti,krenu optuzbe o huskanju,revansizmu i sl.
Eto uzmi grad u kojem zivis i zapitaj se kako se nesrbi osjecaju kad vrli gradonacelnik Dan bijelih traka usporedi s gay paradom,ili kad blokira inicijativu za podizanjem memorijalnog centra za zrtve zlocina.

[Dominion93]

Samo ću reći da sam 1992-e od kolega u srednjoj školi, drugi razred (Srbi koji su došli u školu iz drugih krajeva Bosne), slušao priče o ulicama Prijedora punih leševa i o odvoženju leševa kamionom u nekom selu na Majevici. U pozitivnom kontekstu, naravnom. Dakle, doslovno su čak i djeca znala. Očito od svojih roditelja.

Naravno, uvijek treba dodati da nisu svi to podržavali, možda čak ni većina. Ali je većina vjerovala u "projekt" RS, makar im se metode ne sviđale.

[massacre]

Mislim da niko nije svatao sitvaciju pred rat ozbiljno primjer...prolazim sa prijateljima pored skole Radojka Lakic 91 godina i jedan od njih kaze ova skola ce se zvati Sveti Sava. Nas par se gleda nista nam nije jasno vec tada su se mogli vidjeti rezervisti iz Srbije na zeljeznickoj stanici pijani. Mnogo toga se znalo jos sredinom 91 mozda cak i prije. A za ono sto se kasnije desavalo nisu birane metode i sredstva.

[Dominion93]

Moja osnovna škola <3

[SkyLimit]

Rodoljub Roki Vulovic danas radi kao profesor po skolama u Bijeljini, dogurao cak i do statusa direktora


Za neupucene, on je neka semberska verzija Baje Malog Knindze ili Lepog Mice, citav rat je izbacivao albume u kojima je velicao VRS, prvenstveno "Pantere", eto i na toj maturi pjevaju o njima

[massacre]

Rodoljub Roki Vulovic danas radi kao profesor po skolama u Bijeljini, dogurao cak i do statusa direktora


Za neupucene, on je neka semberska verzija Baje Malog Knindze ili Lepog Mice, citav rat je izbacivao albume u kojima je velicao VRS, prvenstveno "Pantere", eto i na toj maturi pjevaju o njima

Ma Roki je bio zaduzen za moralnu podrsku.. interesantni mi je Jovan Vukovljak poznat kao veoma strog profesor koji je sada u politici pri SNSD-u. Ima i on dijela u ratu.