Umjesto filozofiranja, treba jasno i glasno ukazati na to da:
1) dok je vazio stari zakon (koji je imao svoje nedostatke), problem nije postojao uopce ili barem ne u ovoj mjeri
2) lokalne zajednice iz svojih razloga nisu implementirale novi zakon na vrijeme sto je dovelo do enormnog rasta populacije divljih pasa u gradovima
3) trenutna velicina populacije divljih pasa u gradovima onemogucava bilo kakvo realno rjesenje problema koje bi u doglednom vremenskom periodu (do 2-3 godine) omogucilo gradjanima da makar ne brinu o ugrizima i eventualnim bolestima, kad moraju vec o svemu drugom. Eutanazija je zabranjena osim u iznimnim slucajevima sto nas prakticno onemogucava i u eliminaciji cak i veoma agresivnih pasa.
Sto rezultuje sljedecim:
1) lokalne zajednice i njihova rukovodstva moraju krivicno odgovarati zbog neimplementacije zakona odmah po njegovom usvajanju
2) lokalne zajednice i drzava BiH moraju isplatiti stete prouzrocene neimplementacijom zakona. Zakonodovac se morao pobrinuti da postoji tranzicijski period do stupanja zakona na snagu te da postoji mogucnost njegove primjene. Zakon je jednostavno poceo vaziti jednog lijepog i suncanog dana, lokalne zajednice nisu mogle ili nisu zeljele napraviti azile. Stete su od vecini apstraktnog prezivljenog straha i dozivljene dusevne boli, pa do dosta konkretnijih poklanih stada ovaca, poklanih zivotinja u Pionirskoj dolini (mislim da su bili kenguri?) i slicno. Srecom za sada nema mrtvih ljudi, no statistika kaze da nam i to slijedi. Neko za to mora odgovarati.
3) buducnost je crna: populacija divljih pasa je izmakla kontroli i neminovnost je ili pojava bolesti ili napad na dijete ili starca koji ce rezultirati smrcu. U narednoj godini me ne bi zacudila ni populacija od 15.000 divljih pasa na podrucju samo grada Sarajeva (4 gradske opcine). Zakon velikih brojeva vodi nas u katastrofu gdje ce ljudi eliminirati zivotinje, a organi reda i zakona zazmiriti na oba oka dok cistke ne prodju jer se nije zamjerati generalnoj populaciji. Broj divljih pasa ce se smanjiti za par hiljada, nakon cega kolo krece ispocetka.
Cipiranje vlasnickih pasa, zajednicki registar, kazne za vlasnike koji napuste psa- sve je to korektno rjesenje jednog drugog problema, a to je da se sprijeci kreiranje baze koja ce se namnoziti do velikih brojeva. Mi te velike brojeve VEC IMAMO na ulicama, a rijesiti ih se ne mozemo sterilizacijom (ogroman broj pasa, a dovoljno je da ih par stotina od 12.000 (1%) ostane nesterilizirano jer ih ekipe nisu pokupile na vrijeme i dok ovi umru prirodnom smrcu, baza slobodnih strijelaca je vec obnovljena - tako smo i dosli od 2009 i stotinjak pasa do danasnjih 12.000
).
Izdvajanja iz budzeta trenutno jedva pokrivaju (u veoma zalosnim uvjetima, iako je na kreiranju Azila radila crem de la crem nasih udruzenja
) petstotinjak pasa, taj kapacitet je popunjen i u narednih godinu dana mozda se u azil smjesti jos pedesetak pasa. Dakle, trebaju nam jos 23 takva azila da bi problem bio rijesen. Trenutna izdvajanja (mislim da su oko milion maraka) treba dakle pomnoziti sa 23.
Realnog, europskog, a izvedivog rjesenja osim zakonske odredbe o eutanaziji nakon 14, 30 ili 60 dana jednostavno nema. Sve drugo nas ostavlja sa desetak hiljada pasa na ulicama, sto je bomba koja samo ceka da eksplodira. Pri tome uopce nisam razmatrao radnje koje granice sa kriminalom, a koje podrazumijevaju da se organizovano (bilo od opcinskih struktura, bilo samoinicijativno od ljubitelja zivotinja, bilo u reziji gradjana koji idu linijom manjeg otpora) psi odbacuju iz drugih opcina na podrucje Sarajeva. To u prevodu znaci, cak i da Sarajevo napravi 24 azila, malo li je jer ce svi svoj "problem" odbaciti sa desetak kombija na Dobrinji ili u Vogosci.