6. april - Dan grada Sarajeva

[memlija]

Sretan rodjendan voljeni Grade....
@Chisum...



Svi smo mi Valter....

[Filter]

sretan rodjendan ...

[sharafce]

Sretan ti Dan oslobođenja, grade moj!

[njonjica]

Sretan ti rođendan Grade moj!


Smrt fašizmu, sloboda narodu

[popajic]

Kao i svake godine, kada cestitam Dan svome gradu, sjetim se mojih drugova! Sretan ti dan GRADE! Sretna vam godisnjica LAVOVI!
... 5. April 1992... sve do kad bude trebalo.

Eh, za one koji vole Rajvosa, sve je ovo ponos , ali i tuga, tuga , tuga..?

[Banksy]

Sretan ti rođendan Grade moj!
Smrt fašizmu, sloboda narodu.

[DadoHacked]

"....Ako pitas gdje sam sada
ne idem iz ovog grada
sve je moje ovdje ostalo
ako pitas kako mi je
da ti roknu samo dvije
sve bi ti se samo kazalo
nikome se ne ponovilo...."


Sretan ti praznik naše Sarajevo

[1946]

I da je kasaba, to je moja kasaba i meni je najljepša na svijetu. Neka Allah podari rahmet i pokoj i neka je vječna slava djevojkama i momcima, ljudima i ženama koji svoje živote žrtvovaše za ovaj Grad i za nas. I neka znaju svi dušmani, da dok je ovog Grada biće i nas koji će ga braniti po cijenu života

Sarajevo moje volimo te ludo

[valterbranisarajevo]

Sretan rođendan!

6. april Dan grada i Dan oslobođenja Sarajeva

http://www.facebook.com/album.php?aid=3 ... 5346aac474

Valter nije dočekao

Sa okolnih brda jasno se čula pesma i povici slobodi. Sarajevo je, čekajući skoro četiri godine, dočekalo partizane. Dve tamne prilike išle su u koloni oprezno ulicom prema Marindvoru. Isto tako nečujno kao i granta što je iznenada tresnula u blesku munje na zalutaloj putanji negde od Železničke stanice ili Čengića vile. Minobacač ili čak top? To će ostati tajna.
Valterovo telo je razneseno i samo se na jednoj strani videla ruka sa satom: zastao je u 0,55...
U zoru, Radio – stanica Mesnog komiteta prenela je svoju poslednju poruku iz Sarajeva:
»Grad oslobođen, ali je Valter poginuo...«

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 8&Itemid=1

[HAVANA]

Chisum
Sretno...moj najdrazi grade

Ove noci moj grad gleda kraj
sakrij djelic koji voliš
u njedrima ga sacuvaj
jer suza sama ne cuva
dušu tvoga Sarajeva
jer suza sama ne cuva
dušu tvoga Sarajeva

I gdje da odem
da opet budem ja
iza duge nisu boje
samo dan i prašina
a svako zrno kaže zna
gdje je duša Sarajeva
a svako zrno kaže zna
gdje je duša Sarajeva

Moja gimnazija, tvoja Lenjinova
korak napola blato zadrža
Nijednog razloga za mog Saleta
bježi istina a duša zaspala
bježi istina a duša zaspala

Ove noci moj grad ljubi san
cuvaj miris svoj u kosi
da nas grije sutradan
jer tvoj svaki pokret zna
gdje je duša Sarajeva
jer tvoj svaki pokret zna
gdje je duša Sarajeva

Ove noci moj grad gubi sjaj
al' nije tuga sve što vidiš
topla je noc, tvoj zagrljaj
a svaka suza kaže zna
gdje je duša Sarajeva
a svaka suza kaže zna
gdje je duša Sarajeva

Moja gimnazija, tvoja Lenjinova
korak napola blato zadrža
Nijednog razloga za mog Saleta
bježi istina a duša zaspala
bježi istina a duša zaspala





Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umreti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.

[Banksy]

6. APRIL: ANATOMIJA JEDNOG GRADA
KEBINI ZAPISI
Sarajevo i njegova opkolina

Prošlo je 19 godina od početka opsade Sarajeva. Dovoljan razlog da se grad i ljudi koji ga vode suoče s važnim pitanjem: kako ide oporavak? Traljavo i slučajno, ili politički, kulturno, urbanistički i ekonomski promišljeno?

Autor: Ozren Kebo
Utorak, 05 Travanj 2011 08:15


DRAMA ZA SVE UKUSE: Ako smo ikada imali šansu, a nismo je iskoristili, onda je to bila opsada Sarajeva. Strašna tragedija, nepojmljiva po kriterijima moderne politike i savremenog svijeta, antička drama koja stavlja na kušnju sve njene aktere – opsjednute građane, vojnike koji su ih držali u opsadi i takozvane neutralne posmatrače – taj je događaj kroz našu ionako krvavu povijest protutnjao skoro pa uprazno.

Osim trauma, smrti i ranjavanja, nije iza sebe ostavio esencijalnu potrebu preispitivanja sopstvene pozicije, uloge i politike, onaj bazični faktor razvoja svake sredine koja ima ambiciju da se odupre unutrašnjim i vanjskim ograničenjima.

Sad već daleka i obećavajuća 1996., u kojoj je okončana opsada, mogla je biti nulta godina, početak izgradnje, a ne urušavanja jednog društva, početak preispitivanja grešaka i nedostataka, a ne zaleđivanje i glorificiranje „naših vrlina“, početak harmonizacije odnosa na nivou Bosne i Hercegovine, a ne otvaranje novih, ovaj put nepreglednih unutrašnjih ratova. Prirodna težnja opsjednutih ljudi trebala bi biti deblokada, ali je sve nekako krenulo u drugom pravcu, u stezanje unutrašnjeg obruča. Umjesto strategije za 21. vijek, dobili smo srednjovjekovne taktike zavađenih plemena, odnosno interesnih skupina koje su, ganjajući sopstveni ćar, toliko isprepleli interese i politiku da je danas teško razlučiti gdje završava jedno, a gdje počinje drugo.

GRAD I KAKO GA OŽIVJETI: Kada je u proljeće 1996. godine opsada okončana, Sarajevo je u funkcionalnom smislu bilo razoren i teško održiv grad: s uništenim vodovodnim kapacitetima, s desetkovanim dalekovodima, trafostanicama i kablovima, razorenim javnim prevozom i anuliranim privatnim voznim parkom, s institucijama vlasti koje su u tom trenutku više vodile računa o svom religijskom imidžu nego o interesima iscrpljenih građana, sa 70 posto razbijenih prozora i golemim postotkom uništenih stanova, s pokvarenim liftovima i poplavljenim podrumima, Sarajevo je mir dočekalo uz evidentno olakšanje, ali nespremno za novi život.

A taj novi život ipak je nadirao, ponajviše zahvaljujući novcu, entuzijazmu i pomoći međunarodne zajednice. U proljeće 2011. godine Sarajevo je najvećim dijelom obnovljeno i po većini parametara ne razlikuje se od prosječne, manje ili više siromašne istočnoevropske metropole. Trgovačkih centara vjerovatno je malo više nego što je ovakvom i ovolikom gradu potrebno, a infrastruktura tipična za drugorazredne sredine u ekspanziji (Krpi dok traje, a kad se više ne mogne krpiti, onda se zaduži i riješi problem). U aprilu 1996. godine to je bilo očerupano i razoreno urbano središte koje je nakon 1.479 dana opsade jedva prodisalo i istog trena palo u tešku depresiju. U izlozima knjižara bilo je svega (tašne, fenovi, neki stari usisivači, cipele) osim knjiga, sve su radnje imale preko izloga rešetke (oprez pred moćnom braniteljskom elitom, koja je skoro četiri godine vladala gradom), javni prevoz tek se rađao iz pepela pa se najveći broj Sarajlija kroz duguljasti grad probijao pješke, policijski čas bio je na snazi dugo nakon deblokade, ulice mračne, raskrsnice bez semafora (koji sve do sredine 1997. i nisu bili neophodni, jer je bilo malo auta), a ugostiteljski objekti povukli su nešto od one ratne otužnosti – loše dizajnirani i osvijetljeni, s improviziranom, presiromašnom ponudom, nisu mogli sakriti četverogodišnje propadanje. Što se promijenilo vrlo brzo, dolaskom međunarodnih službenika, koje uvijek prati lanac odgovarajućih restorana.

URBANA ŽIVOST: Sarajevo danas, kao grad, uspjelo je da revitalizira neke od elemenata po kojima je bilo poznato i omiljeno prije rata. Tu je ista ona neodoljiva i šarmantna urbana živost, koja vrhunac vjerovatno doživljava tokom ljetnih mjeseci, za vrijeme etabliranog Sarajevo Film Festivala, događaja koji trenutno ima klizni termin održavanja. Kreativno Sarajevo, zahvaljujući, između ostalog, i publicitetu koji mu je donijela opsada, doživjelo je punu afirmaciju u svijetu (broj uspjelih, nagrađenih i zapaženih filmova, predstava, izložbi, knjiga, zaista je fascinantan). Sportsko Sarajevo je na samom dnu. Fudbal, košarka, rukomet, plivanje, atletika, sve te discipline dijele usud loše, korumpirane i nekompetentne politike. Turističko Sarajevo, zahvaljujući povremenim egzaltiranim preporukama po globalnim vodičima i tv stanicama, svako malo bljesne, što se u lokalnim medijima euforično poprati. Taksi služba, prije rata izrazito dobro organizirana i na usluzi Sarajlijama, danas je jedna od dominantnih frustracija grada.

Nakon opsade, većina ključnih fasada bila je obnovljena, do danas su se toliko ishabale i uprljale da im je nova obnova hitno potrebna, ali novca više nema. Sarajevo je živi dokaz da lijep grad znači bogat grad. (Za razliku od Mostara – koliko god ovo neko shvatio kao subjektivnost autora – koji je, i dok je bio najrazrušeniji, zadržao nešto od svoje gorke i neponovljive ljepote).

U političkom smislu, Sarajevo možda najviše kaska za idealom savremenog grada. Multikuturalnost se iz života preselila u političke fraze i, samim tim, postala nesnosna.

Nadia Capuzzo-Đerković, sociologinja koja je lani u Ženevi odbranila doktorski rad Urbicid i pamćenje: razaranje i rekonstrukcija Sarajeva, u intervjuu za magazin Dani ovako apsolvira taj problem: „Kad dođete u Sarajevo prvi put, i vidite veliki broj džamija, nekoliko crkvi, i u centru grada četiri glavne monoteističke bogomolje, na prvi pogled ćete pomisliti: Sarajevo je muslimanski grad u kojem je kršćanstvo preživjelo.“

Srdačno prema gostima iz velikih sredina (Beograd, Zagreb, pa naviše), Sarajevo pokazuje potpuni nedostatak sluha i interesa za ostatak Bosne i Hercegovine. Tuđe nedaće, druge političke opcije i drugačije viđenje ključnih pitanja savremene historije ovdje teško dobijaju pravo na postojanje, sve se mjeri kroz stare, rigidne kriterije, izrasle iz rigorozne i potpuno neadekvatne podjele na normalnu raju i ostatak političkog svijeta. (Zauzvrat, u znatnom dijelu BiH na tu se indolenciju uzvraća još intenzivnijim animozitetom prema svemu što nosi sarajevski prefiks. Nekad je taj geografski animozitet perfidna supstitucija za etničku netrpeljivost, a nekad opet opravdani bijes zbog finansijske i političke dominacije glavnog grada).

TRANZICIJSKI AMOK: Kada uporedimo opsadu i ove dvije decenije nakon nje, utisak je da smo onda živjeli jednostavniji i čistiji život. Reducirani na golu borbu za opstanak, nismo koristili ništa iz današnjeg arsenala tranzicijskog egoizma. Koji je đavo ušao u ljude poslije rata, pa se ovako raspojasaše, i stadoše krasti, prisvajati, privatizirati, varati, to živom insanu ne ide u glavu. Ovakva surova i beskrupulozna pomama za materijalnim dobrima nije postojala ni u kratkom periodu Ante Markovića. Onda su svi devrili s čekovima, ali ovo sad, ovaj tranzicijski amok, koji pauperizirane ljude pretvara u izbezumljene vlasnike bankovnih kartica i očajne subjekte nepodnošljivih kredita, a novonastale bogataše u nezasitne kupce dionica i uzurpatore radničkih prava – sve je iznenadio.

IŠARET-ČIŠĆENJE: Kada se danas promišlja Sarajevo, s punom sviješću o velikom historijskom iskušenju, može se doći do naoko čudnog, nelogičnog, zaključka: popularni šeher brže se i lakše oporavio od posljedica opsade, nego što se odupire svojim ograničenjima i slabostima. Gradu uljuljkanom pričom o sopstvenoj važnosti ta je važnost poslije rata, isključivo njegovom krivicom, iscurila kroz prste. Ako je etnička struktura grada brutalno narušena divljačkom četverogodišnjom opsadom, ono što je uslijedilo u miru, nastavak etničkog čišćenja, nikad eksplicitno naređen, nego išaretom odobren i podstican („Nek stvari idu svojim prirodnim tokom“), oduzelo je Sarajevu mnogo i od njegovog šarma i od krvavo zarađenog legitimiteta i statusa žrtve.

Što se tiče same opsade, i ona polako pada u zaborav. Društvo bi moralo njegovati sjećanje, ne dozvoliti da se tragedija zaboravi, jer je to predvorje svih kasnijih zloupotreba, a naš zaborav je poslovičan. Sudaraju se na tom supstancijalnom zadatku društveni i individualni plan: Sarajlije kao pojedinci imaju samo jednu želju, da se sve ono što prije i što temeljitije zaboravi, ali nema zaborava, čovjek pamti, pamti tijelo, i podsvijest, pamte refleksi. A društvo, odnosno grad? Zar se poslije dva onakva strašna masakra smjelo dozvoliti da Markale i dalje ostanu banalni merkantilni hram? Ili da nestanu svi vidljivi tragovi stradanja? Već citirana Nadia Capuzzo-Đerković: „Posjetioci hoće da vide taj hrabri grad koji se četiri godine odupirao opsadi i često kažu uopće se ne bi reklo da je grad ikada bio pod opsadom. Sva sreća, naravno, ali takva slika govori o odsustvu želje građana i predstavnika grada da sačuvaju vanjsku intimnu vezu sa svojom historijom, s najbolnijim dijelom svoje historije. Tragovi su važni kako bi se očuvao osjećaj pripadnosti jednom mjestu i održao historijski kontinuitet.“

Ali tragovi blijede, isto kao i sjećanje.

Sljedeće godine, u isto ovo vrijeme, obilježavamo dvije decenije od početka opsade. Postoji li ozbiljan plan da se taj bolni jubilej adekvatno obilježi, ili ćemo sve reducirati na vašarsku predstavu za političku elitu i patriotske medije?

http://www.zurnal.info/home/index.php?o ... Itemid=149

[Obuca9]

"Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva." - Dario Džamonja.

[Innovation]

Sretan ti rođendan moj rodni Grade!

[Obuca9]

Sarajevo će biti, sve drugo će proći...

[Šibicar]

Zajedno smo rasli grade ja i ti.....

[valterbranisarajevo]

5.4.2011. Antifašisti opet ispred Višegradske kapije.

[PipiDugaDevetka]

Sretan Dan Grada Sarajeva!

Valter-aga Perić!

[-LIBERO-]

5.4.2011. Antifašisti opet ispred Višegradske kapije.

5. aprila bas preko vratnicke kapije usle su prve jedinice partizanske narodnooslobodilacke vojske,da bi kasnije 6. aprila zajedno sa drugim partizanskim jedinicama krenule u finalno oslobadjanje nasega grada.

6. aprila 1992. god svi patrioti ovoga grada su ustali u odbranu Sarajeva sada protiv novog fasizma i zla.

Kontinuitet borbe za slobodu i pravdu je vidljiv i upecatljiv.

Svim poginulim partizanskim borcima,kao i svim poginulim braniocima u zadnjoj agresiji na nas grad....VELIKO HVALA.

Da se ja pitam napravio bih poput onih spomenika po Rusiji gdje se obiljezavaju borbe i crvena armija koja se borila protiv nacizma,zajednicki veliki spomenik i za partizane i za branioce '92. Poveznica toga je cinjenica koju trebamo njegovati svi zajedno kao najsvijetlije periode u istoriji nasega grada.

Sretan rodjendan jedini moj grade,ljubav prema tebi je jaka...mozda i vise nego sto je to "normalno". Bas ta ljubav prema tebi me jos uvijek odrzava da ostanem ovdje i da se borim ,na svoj mikro nacin,za jedino moje Sarajevo. za SARAJEVO pravicnosti,postenja,ugleda i razlicitosti,za Sarajevo koje ce postovati i prihvatiti sve one koji dodju u njega sa dobrim i pozitivnim namjerama....za grad velikog srca i covjecnosti.

Izborit cemo se,svi zajedno,jer alternative nema....to je SARAJEVO.

[just principe]

[sheilak]

Izborit cemo se,svi zajedno,jer alternative nema....to je SARAJEVO.

(cak i da zvucim pateticno, moram reci)

To je i BOSNA.

[Nik nije bitan]

Zalosno je vidjeti da ovi tzv. omladinci sto nose crvene maice ne priznaju heroje sa Kovaca. Jedino tamo nisu otisli da poloze cvijece i prouce fatihu. Valjda poginuli borci i sehidi koji leze na Kovacima nisu ideoloski podobni.

Sretan ti 6 April šeheru.

[Chmoljo]

Zalosno je vidjeti da ovi tzv. omladinci sto nose crvene maice ne priznaju heroje sa Kovaca. Jedino tamo nisu otisli da poloze cvijece i prouce fatihu. Valjda poginuli borci i sehidi koji leze na Kovacima nisu ideoloski podobni.

Sretan ti 6 April šeheru.

u najmanju ruku odvratna konstatacija, budući da među tim omladincima ima i onih čiji su očevi ginuli '92-'95. da si malo bolje upratio, vidio bi da ih je bilo na polaganju cvijeća na mostu Suade Dilberović, ali bitno je da si istakao svoju predrasudu.

ja sam već sinoć to uradio, ali da ponovim bez neke patetike: svima koji su po opredjeljenju Sarajlije i kojima srce zaigra brže čak i kad vide grozne nebodere Alipašina, sretan praznik.

[Nik nije bitan]

Chmoljo,

Jesu li omladinci onako djutire i obuceni u crveno otisli da se poklone herojima na Kovacima? Ako ne, zasto ne?

Jesu li one vrijednosti za koje su se borili heroji sa Kovaca u suprotnosti sa onim vrijednostima koje slijede omladinci pa zato nisu htjeli da odu tamo?

Zalosno je da i ovdje ideoloska zadojenost igra svoju poznatu igru.

[Chmoljo]

Zalosno je da i ovdje ideoloska zadojenost igra svoju poznatu igru.

apsolutno se slažem. sad pročitaj ponovo šta sam napisao.

[Bloo]

ja sam već sinoć to uradio, ali da ponovim bez neke patetike: svima koji su po opredjeljenju Sarajlije i kojima srce zaigra brže čak i kad vide grozne nebodere Alipašina, sretan praznik.

da dodam i Buća Potok